REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1553/2024-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
I
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja CĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 09. srpnja 2025. u nazočnosti tužitelja, zamjenice tužiteljevog punomoćnika ČĐ te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 28. kolovoza 2025. godine
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužba u ovom predmetu djelomično povučena za iznos od 54,66 eura.
II. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 20. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 251,61 eura sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi: na iznos od 4,13 EUR od 13.1.2009. godine do isplate
na iznos od 4,17 EUR od 11.2.2009. godine do isplate
na iznos od 4,20 EUR od 11.4.2009. godine do isplate
na iznos od 4,15 EUR od 13.5.2009. godine do isplate
na iznos od 4,14 EUR od 11.6.2009. godine do isplate
na iznos od 4,08 EUR od 11.7.2009. godine do isplate
na iznos od 4,01 EUR od 11.8.2009. godine do isplate
na iznos od 4,04 EUR od 10.10.2009. godine do isplate
na iznos od 4,07 EUR od 11.12.2009. godine do isplate
na iznos od 4,03 EUR od 12.1.2010. godine do isplate
na iznos od 4,02 EUR od 11.2.2010. godine do isplate
na iznos od 4,09 EUR od 11.3.2010. godine do isplate
na iznos od 4,14 EUR od 11.3.2010. godine do isplate
na iznos od 4,19 EUR od 10.4.2010. godine do isplate
na iznos od 4,18 EUR od 12.5.2010. godine do isplate
na iznos od 4,29 EUR od 15.6.2010. godine do isplate
na iznos od 4,25 EUR od 15.6.2010. godine do isplate
na iznos od 4,31 EUR od 10.7.2010. godine do isplate
na iznos od 4,58 EUR od 11.8.2010. godine do isplate
na iznos od 4,51 EUR od 11.8.2010. godine do isplate
na iznos od 4,74 EUR od 11.9.2010. godine do isplate
na iznos od 4,62 EUR od 13.10.2010. godine do isplate
na iznos od 4,52 EUR od 12.11.2010. godine do isplate
na iznos od 4,82 EUR od 11.12.2010. godine do isplate
na iznos od 4,98 EUR od 11.1.2011. godine do isplate
na iznos od 4,83 EUR od 11.2.2011. godine do isplate
na iznos od 4,85 EUR od 28.12.2011. godine do isplate
na iznos od 4,78 EUR od 28.12.2011. godine do isplate
na iznos od 4,86 EUR od 28.12.2011. godine do isplate
na iznos od 5,10 EUR od 28.12.2011. godine do isplate
na iznos od 5,16 EUR od 28.12.2011. godine do isplate
na iznos od 114,77 EUR od 28.12.2011. godine do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.639,72 eura sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi: na iznos od 3,00 EUR od 15.4.2008. godine do isplate
na iznos od 9,64 EUR od 12.11.2008. godine do isplate
na iznos od 2,24 EUR od 11.12.2008. godine do isplate
na iznos od 11,50 EUR od 13.1.2009. godine do isplate
na iznos od 12,64 EUR od 11.2.2009. godine do isplate
na iznos od 13,47 EUR od 11.4.2009. godine do isplate
na iznos od 11,97 EUR od 13.5.2009. godine do isplate
na iznos od 11,65 EUR od 11.6.2009. godine do isplate
na iznos od 9,89 EUR od 11.7.2009. godine do isplate
na iznos od 7,62 EUR od 11.8.2009. godine do isplate
na iznos od 8,41 EUR od 10.10.2009. godine do isplate
na iznos od 9,55 EUR od 11.12.2009. godine do isplate
na iznos od 8,25 EUR od 12.1.2010. godine do isplate
na iznos od 7,98 EUR od 11.2.2010. godine do isplate
na iznos od 10,01 EUR od 11.3.2010. godine do isplate
na iznos od 11,83 EUR od 11.3.2010. godine do isplate
na iznos od 13,22 EUR od 10.4.2010. godine do isplate
na iznos od 12,89 EUR od 12.5.2010. godine do isplate
na iznos od 16,28 EUR od 15.6.2010. godine do isplate
na iznos od 15,24 EUR od 15.6.2010. godine do isplate
na iznos od 17,02 EUR od 10.7.2010. godine do isplate
na iznos od 25,52 EUR od 11.8.2010. godine do isplate
na iznos od 23,44 EUR od 11.8.2010. godine do isplate
na iznos od 30,70 EUR od 11.9.2010. godine do isplate
na iznos od 27,02 EUR od 13.10.2010. godine do isplate
na iznos od 23,71 EUR od 12.11.2010. godine do isplate
na iznos od 33,19 EUR od 11.12.2010. godine do isplate
na iznos od 38,31 EUR od 11.1.2011. godine do isplate
na iznos od 33,63 EUR od 11.2.2011. godine do isplate
na iznos od 34,20 EUR od 28.12.2011. godine do isplate
na iznos od 32,14 EUR od 28.12.2011. godine do isplate
na iznos od 34,51 EUR od 28.12.2011. godine do isplate
na iznos od 41,96 EUR od 28.12.2011. godine do isplate
na iznos od 43,95 EUR od 28.12.2011. godine do isplate
na iznos od 1.993,14 EUR od 28.12.2011. godine do isplate,
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.925,00 eura sa zateznim kamatama tekućima od 28. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 250,00 eura, kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. dana 14.03.2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 215109, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je prednik tuženika tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.000,00 CHF prema kupovnom tečaju Volksbank d.d. za devize, važećem na dan isplate kredita. Tužitelj se sukladno članku 2. i 8. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 7,20%, a utvrđuje se Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema predniku tuženika tužitelj je u cijelosti ispunio. Za vrijeme trajanja otplate kredita, redovna kamata stopa je jednostranom odlukom prednika tuženika s početnih 7,20% godišnje, više puta mijenjana, na štetu tužitelja, bez pregovaranja, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita. Slijedom navedenog dio odredbe članka 4. predmetnog kredita koji se odnosi na način promjenjivosti kamatne stope jest ništetan. Predmetna ugovorna odredba omogućila je predniku tuženika promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a kamata je postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Tužitelj smatra kako su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača i to na način da je prednik tuženika koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak (CHF) te ugovornu odredbu kojom je predniku tuženika omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Prilikom ugovaranja kredita, prednik tuženika ni na koji način nije informirao ni objasnio tužitelju što znači promjenjiva kamatna stopa, niti ga informirao o valuti CHF kao i o rizicima ugovaranja. Naprotiv, prije sklapanja Ugovora, tužitelj nije ni imao prilike mijenjati ugovorne odredbe, već je doveden u situaciju da ukoliko ne prihvati ponuđene mu odredbe, može samo odustati od predloženog ugovora. Sam Ugovor o kreditu nema navedene razloge ni kriterije na temelju kojih bi tužitelj, kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvog ugovora proizlaze. Da je prednik tuženika informirao i na razumljiv način obavijestio tužitelja o svim bitnim razlozima i rizicima, kao što je činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, kao i činjenicu da postoji opasnost od naglog povećanja tečaja CHF, tužitelj zasigurno ne bi pristao na sklapanje takvog pravnog posla. Tužitelj je, u trenutku sklapanja ugovora, jedino mogao znati da ugovorna kamatna stopa iznosi 7,20% godišnje u odnosu na iznos kredita, dok je u odnosu na valutnu klauzulu tužitelju jedino bila poznata visina tečaja u trenutku sklapanja Ugovora. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula): - Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, u odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorima o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj tako ima pravo i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Člankom 247. ZOO-a je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, da su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, da kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženiku. Promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivna je odredbi čl. 269. ZOO-a kojim je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj preplatio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi od 7,20% za redovnu kamatu i kamatnoj stopi koja je tijekom otplate više puta mijenjana. Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o kamatnoj stopi od tužitelja stekao iznos od 190,91 eura / 1.438,38 kn. Također, tužitelj ima pravo i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli od tužitelja stekao iznos 2.694,38 eura / 20.300,81 kn. Člankom 1111. st. 1 ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. Zakona propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužbom potražuje isplatu iznosa od 190,91 eura zbog preplaćene kamate sa zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini iznos od dana stjecanja do isplate te iznosa od 2.694,38 eura zbog preplaćene valutne klauzule sa zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini iznos od dana stjecanja do isplate uz nadoknadu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu istu osporava u cijelosti. Ističe prigovor zastare i navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 10.6.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2008. za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredba navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a ne može!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje u tekstu kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje u tekstu kao: „ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu kao: „ZPK“). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u ovom odgovoru. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, tuženik se poziva na recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju kreditora za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Tuženik ističe prigovor pasivne legitimacije, budući da je određeni iznos kredita plaćen od strane osiguravajućeg društva, Croatia Osiguranja. Iz prometne kartice po kreditu koju je tužitelj dostavio uz tužbu vidljivo je da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na 27.12. 2011. ((opis stavke NAKNADA ŠTETE KRE-2134-2011/1) plaćen po osnovi naknade štete te tuženik ne može biti pasivno legitimiran za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na navedeni iznos. Tuženik u prilogu dostavlja i Izjavu o ustupu prava po ispravi kojom izjavljuje da ustupa sva prava koja proizlaze iz Ugovora o kreditu broj 215109 uključujući i sva prava koja proizlaze iz instrumenata osiguranja potraživanja, a naročito prava potvrđenih od strane javnog bilježnika Mladen Matoš iz Zagreba. Navedenom izjavom tuženik je sva prava prenio na Croatia osiguranje d.d. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, ako sud usvoji tuženikov prigovor pasivne legitimacije, visina ostatka tužbenog zahtjeva nije sporna. Ako sud ne usvoji tuženikov prigovor pasivne legitimacije, tuženik ističe kako osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Tužitelj je podneskom od 20. ožujka 2025. djelomično povukao tužbu za iznos od 54,66 eura, smanjivši tužbeni zahtjev na ime preplaćenog tečaja (Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. broj Su-IV-16/2021-8), nakon provedenog vještačenja na iznos od 2.639,72 eura, čemu se tuženik nije protivio, pa je sukladno čl. 193. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP) odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.
4. Tužitelj je istim podneskom od 20. ožujka 2025. preinačio tužbu, povećavši tužbeni zahtjev na ime preplaćene kamate nakon provedenog vještačenja. Naime, tužitelj je po izvedenom vještačenju povećao tužbeni zahtjev na iznos od 251,61 eura, pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo povišenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. ZPP-a te je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
5. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 17-23 spisa), prometnu karticu po računu (list 11-15 spisa), plan otplate (list 24-25 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 26-31 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (list 9-10 spisa), izjavu o ustupu prava po ispravi (list 54-55 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 72-80, 89-97 spisa) te je saslušan tužitelj (list 106-107 spisa).
6. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:
-između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženice Volksbank d.d., kao kreditora zaključen je 14. ožujka 2008. nenamjenski ugovor o kreditu u iznosu CHF 13.000,00 u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju prednika tuženika za devize važećem na dan isplate, uz kamatnu stopu od 7,20 %, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora i valutnu klauzulu te otplatu od 84 mjeseca,
-u financijskoj dokumentaciji navedeni su anuiteti, stopa i datumi dospijeća/plaćanja istih.
-tužitelj se ugovorom o kreditu obvezao sklopiti radi naplate dospjele tražbine Policu osiguranja života ili policu riziko osiguranja života vinkuliranu u korist kreditora.
-izjavom o ustupu prava po ispravi predmetnom ugovoru o kreditu, pravni prednik tuženika je prava iz zadužnice i suglasnosti o zapljeni primanja prenio na Croatia osiguranje d.d., jer je isplatila iznos od 50,797,76 kuna pravnom predniku tuženika, a koji iznos predstavlja dugovanje tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu.
8. U odnosu na prigovore tuženika valja istaknuti da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženice (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.
9. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to su ništetne odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika 14. ožujka 2008. u istom dijelu, sve temeljem Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 14/14, 110/15, 14/19), čl.138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 79/07, 125/07, 70/09, 89/09, 78/12, 56/13), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl. 3-4., 269., čl.272. i 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) te čl.502.a i c ZPP- a.
10. Obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo nepotrebnim izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.
11. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženik na tu okolnost nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita.
12. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao neposredno iskren, životan i uvjerljiv, u bitnom proizlazi da mu je 2008. trebao automobil te nije imao gotovine. Morao je dizati kredit, u banci su mu ponudili CHF kao povoljniju i najsigurniju u to vrijeme opciju od svih, nisu ga upozorili da bi to moglo toliko rasti. Kredit je otplaćen. Pročitao je ugovor. Nije upozoren na rizike promjene kamatne stope. Automobil kupljen kreditom je koristio u osobne svrhe, radi vožnje na posao. On je otplaćivao kredit, ali je pred kraj otplate dobio otkaz na poslu, te je Croatia osiguranje platila dio kredita koji je ostao, a kada se ponovo zaposlio, on je to isto platio Croatia osiguranju.
13. Nadalje, s obzirom da svojstvo tužitelja, kao potrošača, jasno proizlazi iz njegovog iskaza i sadržaja ugovora o kreditu i tužitelj je, kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, to je upravo na tuženiku bio teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.), što tuženik nije uspio dokazati.
14. Slijedom navedenog, imajući u vidu iskaz tužitelja i dokumentaciju u koju je izvršen uvid, za zaključiti je da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, a time su ništetne i odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog 14. ožujka 2008. u istom dijelu, sve na temelju propisa iz točke 9. obrazloženja ove presude.
15. U odnosu na prigovor zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Obzirom na pravomoćnost odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastarni je rok počeo teći 14. lipnja 2018. (u odnosu na tuženika presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. broj:Pž- 6632/17), pa kako je tužitelj podnio tužbu 10. lipnja 2023. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a.
16. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije a sukladno zadatku suda, a stranke nisu imale primjedbi na sam izračun.
17. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede prigovora pasivne legitimacije isti je neosnovan. Naime, u odnosu na tuženikov prigovor pasivne legitimacije, jer je iznos od 50.797,76 kn nesporno platila treća osoba odnosno Croatia osiguranje d.d., isti je neosnovan. Naime, uplatu je izvršio tužiteljev osiguratelj po polici osiguranja predmetnog kredita, pa time tužitelj nije izgubio legitimaciju u smislu članka 1111. ZOO-a od tuženika zahtijevati povrat stečenog bez osnove jer je ta treća osoba kao tužiteljev osiguratelj, u skladu s člankom 161. ZOO-a platila dug u ime i za račun tužitelja kao korisnika kredita, što je tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-5101-2021 od 07. lipnja 2023. pod točkom 58. obrazloženja) te je u konačnici tužitelj taj plaćeni iznos vratio osiguratelju što potvrđuje njegov iskaz, a pravni prednik tuženika je upravo izjavom o ustupu prava po ispravi predmetnom ugovoru o kreditu, ustupio instrumente osiguranja kredita i to prava iz zadužnice i suglasnosti o zapljeni primanja, kako bi Croatia osiguranju osigurao naplatu isplaćenog duga od tužitelja, plaćenog tuženiku u ime i za račun tužitelja kao korisnika kredita.
18. Tužitelj je i postavio svoj tužbeni zahtjev u visini kako je utvrdio vještak, u odnosu na koju visinu, nakon vještačenja, tuženik nije imao prigovora i primjedbi.
19. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz tužbe proizlazi da preplata zbog promjene kamatne stope iznosi 251,61 eura, dok razlika više plaćenog između tečaja za valutu CHF kod otplate i početnog tečaja, uzevši u obzir rast, iznosi ukupno 2.639,72 eura, pri čemu su pojedini iznosi i datumi plaćanja / dospijeća pobliže navedeni u izračunu na listu 95.-96. spisa, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci temeljem čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.
20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti troškovi odmjereni su sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljenom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka i Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje:OT) te da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.
21. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebne za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT), sastava tri obrazložena podneska od 25. rujna 2023., 11. studenoga 2024. i 20. ožujka 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 10. srpnja 2024. i 09. srpnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju po 100 bodova, zastupanja na ročištu od 28. kolovoza 2025. (Tbr. 9./3. OT) u iznosu od 50 bodova, dakle ukupno 650 bodova, pa s obzirom na vrijednost boda od 2 eura, uvećanog za pripadajući PDV 25%, ukupno iznosi 1.625,00 eura. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, jer je isto bilo neophodno radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva.
22. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 28. svibnja 2024., jer nije tražio odobrenje suda sukladno čl. 299.a ZPP-a niti sud isti smatra svrsishodnim, pa isti nije bio potreban za postupak.
23. Slijedom navedenoga tužitelju je dosuđen ukupan trošak od 1.925,00 eura.
24. Zatezne kamate na trošak određene su sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. ZOO-a.
25. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.
U Zagrebu dana 28. kolovoza 2025. godine
Sutkinja
Vanesa Brizić Bahun
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda,a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Oglasna ploča suda 8 dana
