Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-162/2025-5

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Martina Radovan, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj P-430/2019-38 od 10. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj P-430/2019-38 od 10. prosinca 2024. u točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj P-430/2019-38 od 10. prosinca 2024. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je u točki I. izreke da je ništetan dio odredbe sadržan u članku 2. stavak 1. ugovora o kreditu od 23. svibnja 2006., broj 16/06, broj kreditne partije [broj kredita], ovjeren 24. svibnja 2006. po javnom bilježniku Vlasti Podgajskom iz Zaboka pod poslovnim brojem Ou-459/06, sklopljenog između stranaka temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. te u točki II. izreke utvrđena je da je ništetan dio odredbe sadržana u članku 7. stavak 2. navedenog Ugovora, a koji glasi: “Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”

2. U točki III. izreke utvrđeno da je ništetan dio odredbe iz članka 1. stavak 2. navedenog ugovora koji glasi: “uz valutnu klauzulu“ te je u točki IV. izreke utvrđeno da je ništetan dio odredbe sadržan u članku 7. stavak 1. navedenog ugovora koji glasi: “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“.

3. Nadalje u točki V. izreke utvrđeno je da je ništetan dio odredbe iz članka 23. stavak 1. točka P navedenog ugovora koji glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati s činjenicom da su krediti iz članka 1. ovog Ugovora te sve obaveze na povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornih odnosa na temelju ovog Ugovora“.

4. U točki VI. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.215,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. pa do isplate u roku od 15 dana.

5. Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke dopuštena je preinaka tužbe koja je izvršena podneskm tužitelja od 13. lipnja 2024., te je u točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.533,98 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 10. prosinca 2024. pa do isplate u roku od 15 dana, dok je u točki III. izreke rješenja (greškom označenoj kao točka VII.) odlučeno da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke VI. izreke presude.

6. Protiv citiranog rješenja i presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači i rješenje u pobijanom dijelu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te da se dosude troškovi parničnog postupka tuženiku kao i troškovi žalbenog postupka.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba nije osnovana.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetosti ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka 24. svibnja 2006. i to odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih odredbi te isplata razlike nakon sklapanja sporazuma o konverziji.

10. Sud prvog stupnja je utvrdio da je ugovorom o kreditu koji je sklopljen 23. svibnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora ugovoren iznos kredita od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovorena kamata od 4,50% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukama banke te primjena valutne klauzule na način da je čl. 7. st. 1. Ugovora određena obveza otplate glavnice i kamata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u CHF po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Nadalje je utvrđeno da su stranke 19. prosinca 2015. sklopile sporazum (Anex) kojim je provedena konverzija kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kad smatra da unatoč provedenoj konverziji tužitelj ima pravo na isplatu iznosa na način kako je to odlučeno u točki VI. izreke jer da je utvrđenje suda prvog stupnja suprotno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-1359/2019, kao i odlukama drugih županijskih sudova jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je konverzija kredita izvršena na temelju ZID ZPK/15 prema načelu iz čl. 19.b tog Zakona, kojim je propisano da konverzija kredita u CHF u kredit u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru.

12. Naime odredbama ZID ZPK/15 niti Dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog Zakona, izrekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope te valutne klauzule. Dodatkom ugovora o kreditu uređeno je pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja tog ugovora, ali ne i pitanje preplaćenih kamata u razdoblju koje je prethodilo konverziji, a do koje preplate je došlo zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti u CHF u kredit u valuti eur koja je izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obaveze proizašle iz ugovora o kreditu, ali ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita po osnovu ništetnih ugovornih odredbi.

13. Stoga je pravilno shvaćanje suda prvog stupnja da korisnicima kredita pa tako i tužitelju, unatoč sklopljenom dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, odnosno pravo na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale.

14. Takvo pravno stajalište je sukladno pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi od 14. ožujka 2019., D Dunai protiv Erste bank Hungari Zrt, C-118/17, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, odnosno na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništene ugovorne odredbe. Pritom nije od značaja okolnost što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji, dok je u nazočnom slučaju riječ o izmjeni ugovora suglasnošću stranaka. Naime iako mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 u odnosu na potrošača nije propisana obveza sklapanja sporazuma o konverziji, s obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je izvršena konverzija (stalni rast tečaja CHF te značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu), nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovorenih anuiteta te s tim u svezi do ozbiljnih posljedica (plaćanje zateznih kamata, raskid ugovora, ovrha na založenim nekretninama).

15. Pravilno je sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primijenio i pravno shvaćanje izraženo u presudi Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C- 452/18, XZ protiv Ibercaja Banco, SA, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koje je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, izuzimaju se od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodnog informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju iz njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u nazočnom slučaju nije ispunjeno.

16. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-66325/2017 i koja je pored ostalih donesena i u odnosu na tuženika utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanje glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak i promjenjive kamatne stope u pogledu čega je tvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive, jer su banke među njima i tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene kao nepoštene i ništetne jer su protivne važećem Zakonu o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 96/03 u razdoblju od 1.studenog 2004. do 6.kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97.

18. Stoga sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 118. ZZP-a u kojoj je propisano da odluka koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također po čl.502.c. ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni kolektivni interesi i pravo osoba koje je tuženik obvezan štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za takva utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih poziva.

19. Stoga sud prvog stupnja je pravilno zaključio s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je tuženiku isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle pravo na povrat razlike između plaćenih iznosa zbog promjene tečaja u CHF i promjenjive kamatne stope jer to pravo proizlazi iz čl.323.st.1. i čl. 324.st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01- dalje ZOO), jer u slučaju djelomične ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugom sve što je primila temeljem ništetne odredbe. Stoga je pravno primijenjeno materijalno pravo kada je obvezao tuženika za isplatu utuženog iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama što je sve utvrđeno iz provedenog vještačenja.

19.1. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba materijalnog parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a o povredi prava na raspravljanje u vezi s čl. 260. st. 1. ZPP-a jer da sud prvog stupnja nije tražio očitovanje vještaka usmenim putem s obzirom na tuženikove prigovore jer je vještak dao dopunsko očitovanje 1. srpnja 2024. (list 305 spisa), a u odnosu na koji nalaz tuženik na raspravi održanoj dana 22.listopada 2024. nije imao primjedbi niti je predložio provođenje drugih dokaza pa stoga tuženiku nije povrijeđeno pravo na raspravljanje tijekom ovog postupka. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe o zastari jer je sud prvog stupnja pravilno zauzeo pravno shvaćanje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku pod poslovnim brojem P-1041/2012 došlo do prekida zastare na temelju č.241.ZOO-a te da zastara počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, s obzirom na činjenicu da je tužba podnesena 14.lipnja 2019. a da je zastara počela teći 13.lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbe o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a 14.lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da do podnošenja tužbe nije protekao rok od 5 godina iz čl.225. ZOO-a te da tražbina tužitelja nije u zastari.

20. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, a koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenog iznosa, pri čemu sklapanje sporazuma ( aneksa ) ne predstavlja zapreku za ostvarivanje tog prava.

21. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točke 11. ZPP-a u odnosu na odbijanje tuženikovog prigovora zastare jer sud prvog stupnja dao relevantne razloge koji nisu proturječni sa stanjem spisa.

22. Ispitujući po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl.365. st.2. ZPP-a da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2. točka 2,4,8,9,13 i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

23. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da se dopusti preinaka tužbe i da je tom dispozicijom tužitelja nastupila zastara jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da se preinaka tužbe odnosi na istu činjeničnu i pravnu osnovu kao i u tužbi i da je podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare kao u odnosu na prvobitnu postavljen tužbeni zahtjev tako i u odnosu na povećani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja pa da stoga prigovor zastare nije osnovan.

24. Stoga su ispunjene zakonske pretpostavke za preinaku tužbe iz čl.190.st.2. i 3. ZPP-a jer tužitelj nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka bez provedenog vještačenja a preinaka je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

25. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač i da se to svojstvo ne utvrđuje iz sadržaja ugovora o kreditu jer je sud prvog stupnja relevantne činjenice utvrdio iz sadržaja zaključenog ugovora kao i iz iskaza tužitelja te pravilno utvrdio da sukladno čl.3.točka 1. Zakona o zaštiti potrošača tužitelj je bio potrošač jer nije sklopio predmetni ugovor za svrhe koje bi bile namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

26. Sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da su predmetnom ugovoru nigdje ne spominje da se kredit odobrava tužitelju kao vlasniku obrta niti u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti jer je prihvaćen iskaz tužitelja da je zaključio ugovor kako bi osigurao sredstva za dovršenje obiteljske kuće u kojoj još i dan danas stanuje i to u [adresa], a da iz podataka obrtnog registra proizlazi da je tužitelj vlasnik obrta [obrt] ... sa sjedištem u [adresa].

27. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je i tijek zakonske zatezne kamate sukladno čl.1115. ZOO-a pogrešno određen jer je sud prvog stupnja pravilno odredio kamatu od 1. listopada 2015. jer je utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj što je utvrđeno i u postupku kolektivne zaštite potrošača pa je stoga u obvezi platiti zakonsku zateznu kamatu od stjecanja navedenog iznosa koji je utvrđen temeljem nalaza vještaka.

28. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja primijenio ZZP iz 2003. s obzirom na činjenicu da je zaključen ugovor o kreditu 23.svibnja 2006. jer je sud prvog stupnja primijenio ZZP iz 2007 godine jer je utvrdio da je tuženik postupao protivno čl. 96. i 97. ZZP-a kako je prije izloženo jer nije kao trgovac obavijestio tužitelja kao potrošača niti ga je informirao o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi promjenjivosti kamatne stope i vezanosti CHF-a uz promjenu valute a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana.

29. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja u točki IV izreke proglasio ništetnim odredbu koja uređuje isplatu kredita prema početnom iznosu anuiteta od 567,63 CHF-a već je proglasio ništetnim odredbu čl.7. st.1. citiranog kredita u djelu kojim je obvezan tužitelj otplaćivati kredit u navedenom mjesečnom iznosu po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja dakle ništetno je ugovaranje valutne klauzule na navedeni način.

30. Tuženik u žalbi navodi da je prigovarao točnosti iznosa navedenog po vještaku međutim, u tom pravcu nije predložio provođenje drugih dokaza iz kojih bi proizlazilo da je obračun vještaka pogrešno određen.

31. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud odbio takozvane negativne tečajne razlike jer negativne razlike nisu bili predmetom raspravljanja niti je tuženik tijekom postupka isticao postojanje tzv. negativne razlike odnosno kada je tužitelj platio manji iznos od onog tečaja koji je bio ugovoren prilikom sklapanja ugovora niti je tuženik tijekom postupka podnio protutužbu i procesni prigovor radi prebijanja a niti materijalno pravni prigovor prijeboja.

32. Slijedom obrazloženog žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točka I do VI izreke potvrditi pa je stoga primjenom odredbe čl.368.st.1.ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

33. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa mu stoga primjenom odredbe čl.166.st.1.ZPP-a ne pripadaju niti troškovi žalbenog postupka.

34. Žalba tuženika odbijena je kao neosnovana u odnosu na rješenje suda prvog stupnja pod točkom I i II izreke jer je odluka o troškovima parničnog postupka donesena pravilnom primjenom odredbe čl.154.st.1. i 155. ZPP-a u vezi važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pa je stoga primjenom odredbe čl.380.točka.2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja. Rješenje suda prvog stupnja u točki III izreke,(pogrešno označena kao točka VII) kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Kristina Vukelić Aničić