REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-97/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku UK iz OD Matana & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika GRAD SPLIT, Split, Obala kneza Branimira 17, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, od 8. studenog 2024., poslovni broj: Ps-17/2021-10, u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja NK iz [adresa], te se potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, od 8. studenog 2024., poslovni broj: Ps-17/2021-10.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se da je tužitelj NK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] stekao svojstvo stanarskog prava, te da ima status zaštićenog najmoprimca, sve na stanu oznake br. 3. na III. katu u potkrovlju, površine 59,37 m2, položenog u zgradi anagrafske oznake čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja se nalazi na adresi [adresa], te mu je tuženik GRAD SPLIT, Obala kneza Branimira 17, 21000 Split, OIB:78755598868 dužan priznati to pravo.

II Nalaže se tuženiku GRADU SPLITU, Obala kneza Branimira 17, 21000 Split, OIB:78755598868 isplatiti tužitelju NK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove ovog parničnog postupka, zajedno sa zateznim kamatama na taj trošak, tekućim od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno izjavio tužitelj zbog svih zakonom dopuštenih razloga, dakle žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19; - dalje: ZPP).

2.1. U žalbi navodi da osnovanost zahtjeva podupire činjenicom da je hrvatski branitelj i invalid Domovinskog rata, da je u predmetnom stanu živio od 1989. podmirujući režijske troškove, kao i njegov pravni prednik, te ističe da je nesporno da je kao najmoprimac sklopio Ugovor o najmu sa tužiteljem (ispravno bi bilo sa tuženikom), kao najmodavcem, poslovni broj: KLASA: 371-01/00-04/000365, Ur.broj: 2181-15/01-05-01 od 25. svibnja 2005. kojim je produljeno korištenje stana temeljem Ugovora o najmu od 9. studenog 2000. Također navodi da je predmetni stan predmet upravnog postupka povrata oduzete imovine za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, koji postupak se vodi pred nadležnim Upravnim odjelom Splitsko-dalmatinske županije (tadašnji upravni odjel za gospodarenje resursima, Odsjek za poslove stanovanja) poslovni broj: KLASA: UP/I-942-04/97-01/579.

2.2. Navodi i da je prvostupanjski sud odbio njegove dokazne prijedloge slijedom čega da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a posljedično tome da je pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega da je pobijana presuda nezakonita. Upravni postupak smatra prethodnim pitanjem za donošenje odluke u predmetnoj parnici, a smatra i da mu je povrijeđeno pravo na saslušanje jer o svim navedenim činjenicama nije mogao iskazivati.

2.3. Predlaže da se žalba usvoji i ukine prvostupanjska presuda te predmet vrati na ponovni postupak. Trošak ne traži.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Iako tužitelj navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi ne konkretizira niti jednu od bitnih povreda, ali sadržajno ukazuje na relativno bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 220. ZPP-a. Pazeći po službenoj dužnosti ne bitne povrede odredaba parničnog postupka, prema članku 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredba iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, te je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje je li tužitelj stekao stanarsko pravo kao prethodno pitanje za utvrđenje da ima status zaštićenog najmoprimaca na stanu oznake br. 3. na III. katu u potkrovlju, površine 59,37 m2, položenog u zgradi anagrafske oznake čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja se nalazi na adresi [adresa].

7. Tužitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer nije proveo dokaz očevidom na licu mjesta, nije pribavio spis vezan za upravni postupak koji se vodi pred nadležnim Upravnim odjelom Splitsko- dalmatinske županije (tadašnji Upravni odjel za gospodarenje resursima, Odsjek za poslove stanovanja) poslovni broj: KLASA: UP/I-942-04/97-01/579, koji postupak smatra bitnim jer da predstavlja prethodno pitanje konkretno za utvrđenje da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, niti je proveo dokaz njegovim saslušanjem.

7.1. Vezano za provođenje dokaza očevidom na licu mjesta ističe se da bi se očevidom moglo utvrditi jedino da tužitelj stanuje na adresi [adresa], koju činjenicu tuženik ne osporava, pa je kao nespornu nije bilo potrebno utvrđivati očevidom. Naime, člankom 221. stavka 1. ZPP-a propisano je da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, a člankom 227. stavka 1. ZPP-a da se uviđaj poduzima kad je za utvrđivanje kakve činjenice ili za razjašnjenje kakve okolnosti potrebno neposredno opažanje suda, a što sve u konkretnom nije potrebno.

7.2. Na ročištima održanim 17. rujna 2024. i 30 listopada 2024. punomoćnik tužitelja je izjavio da nema saznanja po čijem zahtjevu se vodi navedeni upravni postupak pred nadležnim Upravnim odjelom Splitsko-dalmatinske županije, već samo da zna da je predmet tog postupka stan na kojem tužitelj traži utvrđenje postojanja stanarskog prava.

7.2.1. Prema mišljenju ovog suda pravilno je prvostupanjski sud odbio pribaviti navedeni spis jer tužitelj tijekom vođenja prvostupanjskog postupka do zaključenja prethodnog postupka nije niti jednim materijalnim dokazom u stupnju vjerojatnosti a posebno ne u stupnju sigurnosti dokazao stjecanje stanarskog prava na predmetnom stanu, prema nekada važećem Zakonu o stambenim odnosima („Narodne novine“ broj 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 12/90, 22/90, 51/90, 22/92, 58/93, 70/93, 91/96, 99/96; - dalje ZSO), kao prethodno pitanje radi utvrđenja da ima status zaštićenog najmoprimca prema Zakonu o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20; - dalje ZNS).

7.2.2. Tužitelj je učinio nespornim da nije stranka tog upravnog postupka tako da nije sporno niti da ne može utjecati na ishod upravnog postupka. Nesporno je i da je tužitelj 2000. i 2005. sa tuženikom sklopio dva ugovora o najmu sa ugovorenom slobodnom najamninom (a ne zaštićenom najamninom) slijedom čega ne može dokazati da ima kontinuitet stanarskog prava (čak i da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, a što nije dokazao, potpisivanjem navedenih ugovora o najmu stana došlo je do prekida kontinuiteta, pa nema osnove za stjecanje statusa zaštićenog najmoprimca), tako da ishod upravnog postupka nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, drugim riječima i da tuženik ostane vlasnik stana ili da stan vrati bivšem vlasniku, tužitelj ne bi imao traženi status, pa se ne vidi veza između upravnog postupka i ovoga spora. Stoga je ishod upravnog postupka ukoliko je predmet istog zaista predmetni stan, od značaja samo za ranijeg vlasnika stana ili njegove nasljednike jer se u tom postupku donosi odluka kojom se prijašnjem vlasniku daje naknada za oduzeti stan ili mu se isti vraća u vlasništvo sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19).

7.2.3. Vezano za navedeno ističe se i da nije bilo osnove niti za prekid ovog postupka do okončanja upravnog postupka jer ishod istog ne predstavlja prethodno pitanje za ovaj spor.

7.3. Neosnovano tužitelj u žalbi ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na saslušanje obzirom da je prvostupanjski sud odbio provesti dokaz njegovim saslušanjem kao stranke u svrhu dokazivanja.

7.3.1. Naime, prema ZPP-u saslušanje stranaka nije nužno i obvezno u svakom predmetu, već sud procjenjuje koje dokaze će provesti, uključujući i saslušanje stranaka. Prema članku 264. ZPP-a sporne činjenice važne za odluku sud može utvrđivati i saslušavanjem stranaka. Dakle, sud može (ne mora) provesti dokaz saslušanjem stranaka ako smatra da je to potrebno za utvrđivanje istine i rješavanje spora, to je jedan od mogućih dokaza kako bi se utvrdile činjenice važne za rješavanje spora, ali nije dokaz koji je sud u obvezi provesti. Odbijanje provođenja dokaza saslušavanjem stranaka opravdano je u situacijama kada sud procijeni da takav dokaz nije potreban za utvrđivanje istine ili da neće doprinijeti razjašnjenju spora i da bi samo usporilo rješavanje spora bez stvarne koristi, što je prvostupanjski sud u konkretnom pravilno procijenio jer bi se odgađanjem ročišta i zakazivanjem novog radi saslušanja tužitelja nepotrebno produžio postupak bez doprinosa rješavanju spora u korist tužitelja, obzirom da tužitelj nije niti jednim relevantnim materijalnim dokazom dokazao osnovanost navode iz tužbe.

7.4. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 220. ZPP-a, budući da je prvostupanjski sud opisanim postupanjem pravilno odlučio na temelju članka 220. stavka 1. i 2. i članka 311. stavka 1. i 2. ZPP-a. Člankom 220. stavka 1. ZPP-a propisano je da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a stavkom 2. istog članka propisano je da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Člankom 311. stavka 1. ZPP-a propisano je da sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke i izvodi dokaze, a stavkom 2. istog članka je propisano da je dužnost suca pojedinca, odnosno predsjednika vijeća brinuti se da se o predmetu spora svestrano raspravi, ali da se postupak zbog toga ne odugovlači. Sud je autonoman u izboru predloženih dokaza radi utvrđivanja važnih činjenica (članak 220. stavka 2. ZPP-a), pa korištenjem ovim ovlaštenjem nije počinjena povreda postupka. Radi se o diskrecijskom pravu suda kojim se prvostupanjski sud pravilno poslužio kada je u konkretnom slučaju zaključio da nije potrebno provesti očevid na licu mjesta, pribaviti radi uvida spis Upravnog odjela Splitsko-dalmatinske županije (ranije Upravni odjel za gospodarenje resursima, Odsjek za poslove stanovanja) poslovni broj: KLASA: UP/I-942-04/97-01/579, te saslušati tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.

8. Uvidom u spis predmeta kao nesporno je utvrđeno:

- da su parnične stranke 25. svibnja 2005. sklopile Ugovor o najmu stana KLASA: 371-01/00-04/000365, Urbroj: 2181/01-15/01-05-01 i to tužitelj kao najmoprimac, a tuženik kao najmodavac, koji stan se nalazi na adresi [adresa], površine 59,37 m2, da je tužitelj predmetni stan koristio i ranije temeljem Ugovora o najmu stana na određeno vrijeme sklopljenog sa istim najmodavcem 9. studenog 2000., da uz tužitelja kao najmoprimca stan koriste i članovi njegove obitelji supruga N, te djeca U i GK (članak I.), da su ugovorne strane utvrdile/ugovorile slobodno ugovorenu najamninu u iznosu od 317,04 kn mjesečno (članak II.), da su ugovorile i da je tužitelj osim najamnine u obvezi plaćati i ostale troškove koji se odnose na mjesečne režije (članak IV.), da je Ugovor sklopljen na određeno vrijeme tj. na vrijeme od dvije godine s time da se može produžiti za isto vrijeme trajanja ukoliko najmoprimac u ugovorenom roku podnese zahtjev za produženje ugovora i ukoliko ispunjava propisane uvjete (članak XI.), da ukoliko se nakon sklapanja Ugovora utvrdi postojanje odluke o dodjeli ili priznavanju stanarskog prava na predmetnom stanu u korist treće osobe da će se Ugovor smatrati ništetnim odnosno da će prestati i prije isteka vremena na koji sklopljen (članak XII.), da ukoliko je u tijeku postupak radi naknade-povrata po zahtjevu prijašnjeg vlasnika prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, Ugovor prestaje važiti i prije isteka vremena za koje je sklopljen odnosno danom pravomoćnosti odluke o naknadi-povratu stana (članak XIII.), da u slučaju iz točke XII. i XIII. Grad nije u obvezi osigurati drugi stan najmoprimcu (članak XV.),

- da je tužitelj osim navedenog Ugovora, uz tužbu dostavio i dokaze o plaćanju usluga komunalnih djelatnosti održavanja čistoće i odlaganja komunalnog otpada, komunalne naknade, te usluge HEP-a, sve uplatnice od 25. studenog 2020.,

- da je uz tužbu dostavio i preslik iskaznice hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, izdane 19. travnja 2005.

9. Sporno je postoji li pravna osnova temeljem koje je tužitelj stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, pa da bi ex lege (po zakonu) postao zaštićeni najmoprimac koji status bi mu tuženik bio dužan priznati.

10. Člankom 3. stavka 1. ZSO-a bilo je propisano da građanin koji na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje, ili koje druge valjane pravne osnove, stekne pravo na korištenje stana u društvenom vlasništvu ima pravo i dužnost taj stan trajno i nesmetano koristiti i održavati, u skladu s tim zakonom, propisima donesenim na osnovi zakona i samoupravnim općim aktom odnosno općim aktom davaoca stana (stanarsko pravo) te sudjelovati u upravljanju stambenom zgradom suglasno odredbama toga zakona, a stavkom 2. istog članka da pravo i dužnost iz stavka 1. toga članka ima i osoba koja je po ranijim propisima stekla stanarsko pravo na stan u vlasništvu građana.

10.1. Člankom 59. stavka 1. ZSO-a bilo je propisano da se stanarsko pravo stječe danom useljenja u stan na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove, ako tim zakonom nije drukčije određeno, a stavkom 2. da se stanarsko pravo stječe na neodređeno vrijeme, ako tim zakonom nije drukčije određeno.

11. Člankom 6. ZNS-a propisano je da najamnina koju za korištenje stanom plaća najmoprimac može biti: zaštićena najamnina ili slobodno ugovorena najamnina. Člankom 8. ZNS-a propisano je da zaštićenu najamninu plaćaju korisnici stanova koji: se koriste stanovima izgrađenim sredstvima namijenjenim za rješavanje stambenih pitanja osoba slabijeg imovnog stanja, se koriste stanom na temelju propisa o pravima hrvatskih branitelja, su imali pravni položaj nositelja stanarskog prava na stanu do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, su određeni posebnim propisom.

11.1. Člankom 30. stavka 1. ZNS-a propisao je da danom stupanja na snagu toga Zakona prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do toga dana, a stavkom 2. istog članka da osobe iz stavka 1. danom stupanja na snagu toga Zakona stječu prava i obveze najmoprimca. Člankom 31. stavka 1. ZNS-a propisano da vlasnik stana i osoba iz članka 30. koja ispunjava uvjete najmoprimca sklapaju, sukladno odredbama toga Zakona, ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu.

12. Na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te pozivom na odredbu članka 219. stavka 1. ZPP-a kojom je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložite dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev jer primjenom pravila o teretu dokazivanja tužitelj nije dokazao osnovanost navoda tužbe.

13. Prema Zakonu o stambenim odnosima (SFRJ i kasnije preuzet u RH do donošenja novih propisa početkom 90-ih), stanarsko pravo bilo je specifično stvarno-pravno i osobno-pravno ovlaštenje koje je nositelju davalo trajno pravo korištenja stana u društvenom vlasništvu, a moglo se steći na više načina: - dodjelom stana od strane nadležnog organa (općinske stambene komisije ili poduzeća s vlastitim fondom stanova), - ugovorom o davanju stana na korištenje, - na temelju samog Zakona (npr. članovi obitelji nositelja stanarskog prava kada bi on umro ili trajno napustio stan, bračni drug nakon razvoda, ako je sud tako odlučio),

- prijelazom stanarskog prava (ako je nositelj stanarskog prava umro ili se odselio, pravo je moglo prijeći na člana njegovog zajedničkog domaćinstva).

14. Stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova (Narodne novine 91/96 i kasnije izmjene) institut stanarskog prava prestao je postojati 5. studenog 1996., te su nositelji stanarskog prava postali zaštićeni najmoprimci, tako da sudovi više ne utvrđuju njegovo postojanje za razdoblje nakon ukidanja, osim u iznimnim slučajevima u kojima je moguće pokrenuti postupak radi utvrđenja da je netko bio nositelj stanarskog prava u prošlosti, ali isključivo ako se to utvrđenje traži zbog pravne posljedice koja je i dalje aktualna npr. prava na otkup stana prema ranijim propisima, prava na naknadu štete, prava na utvrđenje statusa zaštićenog najmoprimca.

15. U konkretnom slučaju tužitelj tužbom traži utvrđenje da je imao status stanarskog prava kao prethodnog pitanja radi utvrđenja statusa zaštićenog najmoprimca prema ZNS-a. Iz članka 30. stavka 2. ZNS-a proizlazi da je zaštićeni najmoprimac osoba koja je bila nositelj stanarskog prava na dan stupanja na snagu toga Zakona tj. 5. studenog 1996. ili član njegovog obiteljskog domaćinstva s kojim je tada stanovala, dakle da bi tužitelj dokazao status zaštićenog najmoprimca, prethodno treba dokazati da je tada imao stanarsko pravo.

15.1. Stoga je tužitelj na kojemu je teret dokaza u ovoj pravnoj stvari, u svrhu utvrđenja da je u prošlosti stekao status stanarskog prava (što je prethodno pitanje za utvrđenje statusa zaštićenog najmoprimca) trebao dokazati kontinuitet stanovanja u predmetnom stanu do 5. studenog 1996., a relevantni dokazi za isto bi bili: ugovor o korištenju stana sklopljen sa stambenim poduzećem, općinom ili drugim nositeljem društvenog vlasništva, - rješenje o dodjeli stana izdano od stambene komisije, općine ili radne organizacije, - potvrda o upisu u evidenciju stanova kod stambenog poduzeća, - uplatnice, računi kao dokazi o plaćanju društvene najamnine, - službeni akti iz tog vremena koji potvrđuju status nositelja stanarskog prava, - uvjerenje o prijavi prebivališta na adresi predmetnog stana.

15.2. Međutim, tužitelj navedeno nije dokazao niti jednim materijalnim dokazom, tako da prvostupanjski sud čak i da je u svrhu dokazivanja saslušao tužitelja koji tvrdi da u predmetnom stanu živi od 1989. i da uredno plaća režijske troškove, a prije toga da je u stanu živio njegov prednik i isto činio (pri čemu niti u tužbi niti u žalbi ne navodi po kojem pravnom osnovu se uselio u stan on i njegov navodni pravni prednik, niti tko je bio njegov pravni prednik), samo na temelju iskaza tužitelja, a bez naprijed navedenih materijalnih dokaza, nije mogao utvrditi da je tužitelj imao status stanarskog prava, što se odnosi i na njegovog eventualnog pravnog prednika.

15.3. Osim navedenog tužitelj je trebao dokazati i činjenicu da navodno stečeno stanarsko pravo nije izgubio prije 5. studenog 1996., npr. iseljenjem, raskidom ugovora, te prekidom pravnog kontinuiteta, a niti to tužitelj nije dokazao, pri čemu ovaj sud ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u više odluka zauzeo pravno stajalište da se potpisivanjem ugovora o najmu po tržišnim uvjetima prekida pravni kontinuitet s prijašnjim stanarskim pravom (odluke Rev-229/2008, Rev-1724/2011, Rev-2111/2013).

15.4. Slijedom navedenog može se zaključiti da čak i ako je osoba bila nositelj stanarskog prava, ako nije sklopila novi ugovor o najmu prema članku 31. ZNS-a, ona ne zadržava status zaštićenog najmoprimca, jer nedostatak sklapanja novog ugovora prema ZNS-u sa zaštićenom najamninom, znači da se pravni odnos ne uspostavlja, posljedica čega je gubitak statusa zaštićenog najmoprimca jer bez novog zakonom propisanog ugovora, pravni kontinuitet prestaje, a kako tužitelj nije dokazao da je sa tuženikom sklopio ugovor prema ZNS-u sa zaštićenom najamninom, a osim toga obzirom da je u ovom postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj 2000. i 2005. predmetni stan iznajmio po slobodno ugovorenoj najamnini (a ne po zaštićenoj najamnini), očito je da je došlo do prekida pravnog kontinuiteta, tako da tužitelj ne može više sa uspjehom tvrditi da je postao zaštićeni najmoprimac, jer je ako ne i ranije, najkasnije sklapanjem ugovora o najmu sa slobodno ugovorenom najamninom svjesno prihvaćajući novi režim najmoprimstva bez zakonske zaštite, izgubio status zaštićenog najmoprimca.

16. Naposlijetku ovaj sud ističe da činjenica što je tužitelj hrvatski ratni vojni invalid Domovinskog rata koju je dokazao preslikom iskaznice HRVI, automatski ne znači i da ima status zaštićenog najmoprimca temeljem Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (trenutno važeći Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji - „Narodne novine“ 121/17, 98/19, 84/21, 156/23).

16.1. Naime, da bi se dokazao status zaštićenog najmoprimca prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, potrebno je istodobno ispunjavati opće uvjete za status zaštićenog najmoprimca prema ZNS- u i posebne uvjete kao hrvatski branitelj prema Zakonu o braniteljima, koji daju dodatna prava ili olakšice. Opće uvjete prema ZNS-u tužitelj ne ispunjava iz razloga naprijed obrazloženih, pri čemu se ponovno ukazuje da ako netko ima ugovor o najmu iz 2000. i/ili 2005. sa slobodno ugovorenom najamninom, ne može biti zaštićeni najmoprimac jer taj status nije moguće steći nakon 1996., ta osoba (što je u konkretnom slučaju tužitelj) može biti redovni najmoprimac na određeno ili neodređeno vrijeme, a braniteljski status ne mijenja vrstu najma, jedino može otvoriti pravo na pomoć pri plaćanju najamnine ili dodjelu stana preko Ministarstva branitelja.

16.2. Dakle pozivanje tužitelja na braniteljski status ne može mu u ovoj parnici omogućiti status zaštićenog najmoprimca jer za to nema temelj prema ZNS-a.

17. Na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

18. Odluka o parničnom trošku iz stavka II izreke pobijane presude sukladna je odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, te je tužitelj koji je u cijelosti izgubio parnicu pravilno odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška. Budući da tužitelj u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija uopćeno i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II izreke pobijane presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavka 2. ZPP-a), niti su u tom dijelu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tužitelja kojom se pobija odluka o parničnom trošku nije osnovana.

Slavonski Brod, 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić