Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1890/2024-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. MR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. ĆR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po punomoćnici Nataliji Đuran Tršinski, odvjetnici u Zaboku, protiv tuženika HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., Ulica grada Vukovara 37, Zagreb, OIB: 46830600751, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Andreis & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku pod poslovnim brojem P-162/2024-41 od 24. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja MR i ĆR kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku pod poslovnim brojem P-162/2024-41 od 24. listopada 2024. u točkama I. i II. izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja MR i ĆR za naknadu troškova žalbenog postupka kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se proglasi da je nedopuštena ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika HEP- Operator distribucijskog sustava d.o.o., Elektra Zabok, protiv oršenika VR u predmetu pod poslovnim brojem Ovr- 1119/2015 Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, radi iseljenja iz stana u [adresa], na imovini i posjedu tužitelja MR i ĆR, kao i da se naloži tuženiku da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. U točki II. izreke naloženo je tužiteljima da tuženiku nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.062,50 eura u roku od 15 dana.

3. Protiv citirane presude žalbu podnose tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda ukine ili preinači na način da se usvoji tuženi zahtjev u cijelosti te traže i naknadu troškova žalbenog postupka.

4. U žalbi tužitelji ponavljaju navode koje su iznosili tijekom prvostupanjskog postupka da je sud prvog stupnja neosnovano odbio prigovor tužitelja koji se odnosi na pogrešnu pasivnu legitimaciju jer da je vlasnik predmetnog stana koji je u zemljišnim knjigama i upisan HEP d.d. OIB 28921978587 koji je pravni slijednik OOUR-a Elektre Zabok i koji je vodio parnični postupak protiv pok. VR te da niti iz jedne isprave priložene u spisu ne proizlazi da je HEP d.d. prenio pravo upravljanja nekretnina a tako i sporne nekretnine u vlasništvo HEP d.o.o.

5. Stoga smatra da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2. točke 11. ZPP-a jer da se presuda u tom dijelu ne može ispitati.

6. Isto tako tužitelji navode da činjenica što je HEP d.d. osnivač HEP-a d.o.o. ne znači da ima pravo da umjesto osnivača vodi sudski spor te da je HEP d.d. u svrhu upravljanja nekretninama osnovao posebno društvo i to HEP-Upravljanje imovinom d.o.o za upravljanje neposlovnom imovinom i turizam a da HEP d.o.o. pod OIB-om: 46830600751 nije niti registriran za obavljanje pravnih poslova pred sudom i da nije registriran za poslove upravljanja zgradama.

7. Nadalje tužitelji navode da pravo na zaštitu vlasničkih prava može tražiti vlasnik nekretnine a da vlasnik HEP d.d. nije sa tuženikom HEP d.o.o. sklopio međuvlasnički ugovor o upravljanju predmetnom nekretninom pa da nije bio ovlašten niti voditi ovrhu kao stranka u tom postupku.

8. Tužitelji nadalje navode da su predložili da se izvrši uvid u spis Ps-13/2021 a u kojem HEP d.d. traži iseljenje tužitelja iz istog stana pa da se stoga radi o litispedenciji između ovog ovršnog predmeta i predmeta Ovr-1118/2015 ranije i I-539/92 i Ps- 13/2021 u odnosu na ovaj postupak i da se iz tih postupaka može vidjeti da vlasnik stana HEP d.d. pokreće postupak za iseljenje a ne HEP d.d.

9. Nadalje tužitelji navode da se iz ovršnog postupka ne vidi o kojoj se nekretnini vodi postupak jer da stan koji se navodi u oznaci je neodređen i neodrediv jer da je samo navedena adresa stana u zgradi u kojoj je više stanova u vlasništvu HEP d.d. a da niti jedan stan nije vlasništvo HEP d.o.o.

10.Također tužitelji u žalbi navode da je sud prvog stupnja odbio prigovor tužitelja koji se odnosi na pravo na dom 1.tužitelja MR a da nije proveo test razmjernosti iako sud navodi da je proveo test razmjernosti ali da sud prvog stupnja u tom pravcu ne navodi obrazloženje i da nisu postavljena pitanja niti je na njih odgovoreno sukladno čl.8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( dalje Konvencija ).

11. Tvrde da sud prvog stupnja nije utvrdio da je predmetna nekretnina jedina nekretnina u vlasništvu trećih osoba tužitelja, da u njoj stanuju članovi obitelji 1.tužitelja i da nemaju drugog doma.

12. Pozivaju se tužitelji na odredbu čl.80.b. Ovršnog zakona te navode kada glavnica tražbine prelazi iznos od 5.308,91 eura (40.000,00 kuna ) sud može odbiti prijedlog za ovrhu za nekretninu ako bi ocijenio da bi prodajom nekretnine se narušila pravična ravnoteža između interesa ovršenika i ovrhovoditelja pa da sud prvog stupnja tijekom postupka nije utvrdio da li se opravdani cilj za provođenje ovrhe mogao postići blažom mjerom i da li je miješanje razmjerno potrebama ovrhovoditelja odnosno u ovom postupku tuženika.

13. Navode tužitelji da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir činjenicu da tuženik nije odlučio o statusu stanara 2.tužiteljice jer da je ona stekla svojstvo sunositelja stanarskog prava temeljom tada važećih propisa i da je dugi niz godina stanovala u predmetnom stanu, da je podnijela zahtjev za otkup tog stana te da je imala legitimno očekivanje da će joj sporni stan biti dan korištenje jer da prema Zakonu o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo stanar je imao pravo kupiti stan i da se stanarom odnosno članom obiteljskog domaćinstva smatraju sve osobe koje su stanovale u predmetnom stanu.

14. Stoga smatraju da 2.tužiteljica kao nositelj stanarskog prava tada na predmetnom stanu je mogla steći pravo vlasništva i da se protiv nje nije mogla provoditi ovrha i da se ovršna isprava o iseljenju ne odnosi na 2.tužiteljicu, pa da ona kao sunositeljica stanarskog prava koja je mogla otkupiti stan imala ovlaštenje prenijeti pravo vlasništva na 1.tužitelja MR.

15. U odgovoru na žalbu tuženik u cijelosti osporava navode iz žalbe tužitelja navodeći da niti pok. VR prednik prvo i drugo tužitelja a niti 2.tužiteljica nisu stekli stanarsko pravo na predmetnom stanu jer da VR dobio sredstva za dovršetak kuće na adresi [adresa] i da je potpisao izjavu kojom se obvezao isprazniti predmetni stan do 18.rujna 1976. godine koja je vlastoručno potpisana pa budući da je prednik 1.tužitelja stekao kuću podobnu za stanovanje temeljem predmetnog kredita da je prema važećem Zakonu o stambenim odnosima nastala obaveza prednika tužitelja za iseljenje iz stana i da je podnošenjem tužbe radi iseljenja prestalo njegovo stanarsko pravo a što je sve utvrđeno u spisima suda prvog stupnja pod poslovnim brojem P-974/84 i P-65/17 Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini a prema kojim odlukama je obvezan prednik tužitelja iseliti iz predmetnog stana i isprazniti ga od osoba i stvari.

16. Tuženik je nadalje istakao da je u presudi Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću pod poslovnim brojem Gž-5/2021 utvrđene da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva 1.tužitelja dosjelošću na predmetnom stanu jer da niti roditelji 1.tužitelja nisu stekli pravo vlasništva pa da nisu na njega mogli prenijeti više prava od onih koje imaju.

17. Stoga smatra tuženik da su tužitelji znali da se nalaze u nepoštenom posjedu predmetnog stana pa da se stoga ne mogu niti pozivati na pravo na dom i da je sud prvog stupnja pravilno proveo test razmjernosti i da je cijenio da se 1.tužitelj svjesno odrekao suvlasništva dijela kuće prilikom nasljeđivanja oca te utvrdio da postoji legitimni cilj tuženika da zaštiti svoje pravo vlasništva na predmetnom stanu a da tužitelji nisu stekli status najmoprimaca niti bilo kakvu drugu osnovu ili pravo da posjeduju predmetni stan jer da 1.tužitelj koji koristi predmetni stan je nepošten posjednik i da ne plaća niti naknadu za korištenje nekretnine stoga je predložio da se presuda suda prvog stupnja potvrdi a žalba tužitelja odbije kao neosnovana te traži i naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

18. Žalba tužitelja je neosnovana.

19. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi proglašenje nedopuštenosti ovrhe koja se vodi kod sud prvog stupnja u postupku pod poslovnim brojem Ovr-1119/2015 (prije I-539/94) protiv ovršenika sada pok. VR radi iseljenja iz predmetnog stana gdje su tužitelji kao treće osobe upućene na parnicu jer tvrde da imaju pravo koje sprečava ovrhu jer da 1.tužitelj tijekom postupka tvrdi da je 2.tužiteljica darovala predmetni stan 1.tužitelju jer da je ona bila nositelj stanarskog prava i da je postala i vlasnicom predmetnog stana.

20. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan jer da tužitelji nemaju neko pravo koje bi sprječavalo određenu ovrhu, te da nisu ispunjene pretpostavke iz čl.59.st 1.OZ-a da se predmetna ovrha naglasi nedopuštenom.

21. Sud prvog stupnja je utvrdio da 1.tužitelj nije postao vlasnik temeljem ugovora o darovanju sa 2.tužiteljicom jer da 2.tužiteljica nije bila vlasnica predmetnog stana niti je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu jer da je presudom Županijskog suda u Karlovcu pod poslovnim brojem Gž-5/2021 odlučeno da je odbijen zahtjev 1.tužitelja na utvrđenje da je vlasnik predmetnog stana jer da vlasništvo nije stekao dosjelošću niti darovanjem.

22. U odnosu na prigovor tužitelja o pravu na dom sud prvog stupnja je sukladno čl.8. navedene Konvencije razmatrao tri pitanja a to su da li je miješanje bilo propisano zakonom, teži li se njime ostvarenju legitimnog cilja i je li miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu" odnosno razmjerno cilju koji se težio ostvariti te je proveo i test razmjernosti.

23. Sud prvog stupnja je utvrdio da je 2.tužiteljica proglašena suvlasnikom kuće i dvorišta na katastarskoj čestici [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] temeljem rješenja o nasljeđivanju iza pok. supruga da je nesporna činjenica da u toj kući živi unatrag 30 godina te da stoga u odnosu na 2. tužiteljicu odbijen prigovor prava na dom je da ostvaruje pravo na dom u navedenoj naslijeđenoj nekretnini.

24. U odnosu na pitanje da li je miješanje bilo propisano zakonom sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik u ovršnom postupku pod poslovni brojem Ovr-1119/15 ( prije I-539/92) tražio iseljenje prednika tužitelja temeljem ovršne isprave i da se temeljem ovršne isprave presude pod poslovnim brojem P-974/84 može tražiti iseljenje iz predmetnog stana jer je doneseno rješenje o ovrsi poslovni broj I-539/92 dana 04.rujna 1992.

25. U odnosu na pitanje da li je miješanje tuženika usmjereno na postizanje legitimnog cilja sud prvog stupnja utvrđuje da kroz postupak iseljenja tužitelja tuženik štiti institut prava vlasništva a da tužitelj nesporno koristi predmetni stan na nezakoniti način jer da nije stekao pravo vlasništva niti na jedan dopušteni zakonit način. Stoga smatra da je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu odnosno razmjerno cilju koji se težilo ostvariti jer da se 1.tužitelj odrekao prava na nasljedstvo u ostavinskom postupku iza smrti oca a da je u trenutku odricanja znao da se vode sudski postupci protiv njega radi iseljenja iz predmetnog stana. Stoga sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan jer utvrđuje da tužitelji u odnosu na predmetni stan nemaju pravo koje sprječava ovrhu i da stoga predmetna ovrha nije nedopuštena. Odluku o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja temelji na odredbi čl.154.st. 1. u vezi čl.155.ZPP-a.

26. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da tuženik nije ista osoba koja je kao ovrhovoditelj označena u navedenom ovršnom postupku jer iz stanja u spisa, a kako je to utvrđeno i u prethodnom rješenju ovog suda pod poslovnim brojem Gž-126/2022, proizlazi da je kao ovrhovoditelj u navedenom ovršnom postupku naveden HEP Operator distribucijskog sustava d.o.o. Elektre Zabok pod istim OIB-om kao i u ovom postupku a oznaka poslovne jedinice Elektre Zabok dovodi u pitanje pasivnu legitimaciju tuženika u ovom postupku.

27. Navodi tužitelja u žalbi da tuženik nije vlasnik predmetne nekretnine ne mogu se isticati u ovom postupku, jer su tužitelji upravo u ovršnom postupku upućeni na parnicu protiv ovrhovoditelja ovdje tuženika na način kako je on označen kao pravna osoba u navedenom ovršnom postupku, kao i u ovršnoj ispravi presudi suda prvog stupnja P-974/84.

27.1.Stoga nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije, jer u ovršnom postupku vrijedi pravilo strogog formalnog legitimiteta, te je pitanje pasivne legitimacije riješeno u parničnom postupku P-974/84 i ovršnom postupku Ovr-1119/15 ( prije I- 539/92).

28. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je tužiteljica stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da 2.tužiteljica niti njezin suprug nisu stekli pravo vlasništva na predmetnom stanu niti su ga otkupili pa stoga 2.tužiteljca nije mogla ugovorom o darovanju darovati predmetni stan 1.tužitelju.

29. Isto tako da 1.tužitelj nije vlasnik predmetnog stana niti da je stekao pravo vlasništva proizlazi iz presude Županijskog suda u Karlovcu pod poslovnim brojem Gž- 5/2021 u kojem je odbijen tužbeni zahtjev 1.tužitelja za utvrđenjem pravo vlasništva na predmetnom stanu.

30. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da sud prvog stupnja je trebao utvrditi pravo 1.tužitelja na dom na predmetnom stanu jer da iseljenjem 1.tužitelja iz predmetnog stana predstavlja miješanje u njegovo pravo poštovanje doma jer je sud prvog stupnja u tom pravcu dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

31. Naime sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je miješanje u pravo na dom 1.tužitelja i 2.tužiteljice propisano čl.161.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jer tuženik bio ovlašten zatražiti iseljenje predmeta tužitelja iz predmetnog stana te u tom pravcu i donesena ovršna isprava u postupku pod poslovnim brojem P- 974/84 kojom je naloženo predniku tužitelja da iseli iz predmetnog stana te na temelju te ovršne isprave se vodi predmetni ovršni postupak u kojem tužitelji kao treće osobe tvrde da su stekli određena prava koja sprječavaju ovrhu.

32. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da miješanje u pravo na poštovanje doma je težilo legitimnom cilju da se zaštiti pravo tuženika koje je utvrđeno ovršnom ispravom te je miješanje bilo nužno demokratskom društvu odnosno razmjerno cilju kojem se težilo ostvariti posebno ako se uzme u obzir činjenica da 2.tužiteljica predmetni stan ne koristi više od 30 godina, jer je suvlasnica kuće u kojoj živi, dok da se je 1.tužitelj odrekao nasljednih prava na predmetnoj kući u kojem stanuju 2.tužiteljica a koja kuća je bila predmetnom ostavinskog postupka iza smrti oca 1.tužitelja.

33. Na navode tužitelja da je 2. tužiteljica kao nositeljica stanarskog prava imala legitimno očekivanje da će predmetni stan koji je njenom suprugu dan na korištenje temeljem radnog odnosa otkupiti, navodi se da je donesena pravomoćna presuda pod poslovnim brojem P-974/84 kojom je predniku tužitelja naloženo da iseli iz predmetnog stana zajedno sa osobama i stvarima, dakle, zajedno sa članovima domaćinstva, a to su 1. tužitelj sin i 2. tužiteljica kao supruga pok. VR.

34. Iz tog postupka pod poslovnim brojem P-974/04 proizlazi da je pravomoćno utvrđeno da je prednik tužitelja potpisao izjavu da će vratiti predmetni stan do određenog vremenskog razdoblja, da to nije učinio i da je unatoč dobivenom kreditu sagradio kuću koja je podobna za stanovanje obitelji, dakle, za stanovanje tužitelja, slijedom čega prema tadašnjem važećem Zakonu o stambenim odnosima je prestalo stanarsko pravo ukoliko je u konkretnom slučaju i postojalo, osobama koje su imale u vlasništvu kuću u kojoj su mogli stanovati. U odnosu na žalbene navode o tome da je trebalo primijeniti čl.80.b. OZ-a u vezi posebnih uvjeta za određivanje ovrhe na nekretnini, navodi se da ti propisani uvjeti ispituju kod ovrhe na nekretnini radi namirenja novčane tražbine, dok se u konkretnim slučaju radi o iseljenju iz nekretnine temeljem ovršne isprave radi činidbe tj. obveze iseljenja iz predmetnog stana.

35. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da se ovršna isprava ne odnosi na 1. tužitelja, jer je 1. tužitelj zaštitio pravo u ovršnom postupku, kao treća osoba, jer je tražio da je ovrha nedopuštena.

35.1. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja o postojanju litispendencije jer navedeni postupci koje navode u žalbi nisu identični sa tužbenim zahtjevom u ovom postupku.

36. U odnosu na navode tužitelja o potrebi da je trebalo izvršiti uvid u spise Ps- 13/21, Ovr-1118/15 i I-539/92 radi utvrđenja tko je vlasnik predmetnog stana, navodi se da je sud pravilno odbio provođenje tog dokaznog prijedloga, jer je prigovor pasivne legitimacije pravilno odbijen kao neosnovan, što je obrazloženo u ovoj odluci pod toč. 26,27 i 27.1.

37. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

38. I odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a.

39. Slijedom obrazloženog žalbu tužitelja kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točkama I i II potvrditi pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

40. Tužitelji nisu uspjeli u ovom postupku pa im stoga ne pripada ni naknada troškova žalbenog postupka pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke presude.

41. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da ti troškovi nisu bili nužni radi vođenja ovog postupka pa je stoga primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Rijeci 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Kristina Vukelić Aničić