REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5062/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NA iz [adresa] (ranije iz [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Gašparonu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, temeljem generalne punomoći N2307/18, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Gorana Gašparona, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika JA, odvjetničkog vježbenika, dana 27. kolovoza 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. 46087/06 od 25.07.2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi: ''8. Naknada za obradu kredita; Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1 % (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.''

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju ŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 132,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26.07.2006. do isplate,

kao i naknaditi mu parnični trošak ovog postupka u iznosu od 763,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.08.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 26.08.2024. tužitelj navodi da je dana 25.07.2006. tužitelj Societe Generale-Splitska banka sklopio Ugovor o kreditu br. 46087/06 kojim je tuženik kao Kreditor, tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 32.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Rješenjem Trgovačkog suda posl. broj Tt-18/9779-4 od 3.12.2018.u Splitu Societe generale-Splitska banka d.d. pripojena je tuženiku. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 147 mjeseci s jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju iz tečajne liste tuženika za CHF važeće na dan plaćanja. Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov. 79/07) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom čl. 97 utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su: - odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; - odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca; - odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nadalje, Zakon o obveznim odnosima u čl. 270 propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u čl. 272 propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, naknadno određivanje činidbe moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Obzirom da je u čl. 8 predmetnog Ugovora ugovoreno „....Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1 % (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“ .“ nema nikakve dvojbe da je takva odredba ništetna. Dakle, polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zloupotrebe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i već spomenutih odredbi Zakona o obveznim odnosima koje propisuju prava davatelja kredita, potpuno je razvidno da je tuženik ugovaranjem unaprijed naknade, a kako je to navedeno u odredbi čl. 2 Ugovora povrijedio Zakon na štetu tužitelja, a koja povreda navedene odredbe mora imati za posljedicu ništetnost. Tužitelj se poziva na presuda Suda EU C-224/19 i presudu Suda EU C-84/19. Također, nije sporno da je primjenom sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita tužitelj doveden u neravnopravan položaj obzirom da isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvom naplatom naknade tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja, pa ta povreda povlači za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu jednokratnih troškova obrade kredita, te je odredbom čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je tuženik temeljem ništetne odredbe od tužitelja primio iznos od 132,72 EUR/1.000,00 kn, sukladno odredbi čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a), to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos.

2. Slijedom iznesenog, tužitelj u tužbi predlaže donošenje slijedeće presude: ''1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br.46087/06 od 25.07.2006.godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi: ''8. Naknada za obradu kredita; Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1 % (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.''

2. Nalaže se tuženoj OTP BANKA d.d. (OIB 52508873833), Split, Domovinskog rata 61 isplatiti tužitelju, ŠA (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], iznos od 132,72 Eur/ 1.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.07.2006. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 01.01. 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije nefinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- kao i naknaditi parnični trošak sa istim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, a sve u roku 15 dana.''

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 15.10.2024. navodi da predlaže sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, u skladu s navodima iz tuženikovog odgovora na tužbu. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa. Naime, tužitelj, pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007; dalje kao: „ZZP“) potražuje iznose koje je tuženik navodno stekao bez osnove, a koje je tužitelj platio po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i realizaciju kredita. Naime, tužitelj tvrdi da su pojedini dijelovi Ugovora ništetni te temeljem toga traži vraćanje uplaćenih iznosa. Naime, u slučaju da bi se utvrdila ništetnost dijela odredbe Ugovora kako navodi tužitelj, zastarni rok teče od dana sklapanja ugovora, odnosno isplate po osnovi koja je naknadno otpala. Ovo stajalište potvrđeno je i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011-2 kako slijedi: „Međutim, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje prvotuženik u svojoj reviziji kada navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 361. st. 1. u svezi čl. 371. ZOO. Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim. Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 104. st. 1. ZOO kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara na takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993.. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Nadalje, ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Zaključno, tuženik smatra važnim napomenuti kako tijek zastare potraživanja tužitelja nije prekinut podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutog od strane udruge Potrošač. Kao što je već prethodno navedeno, predmetom spora u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa (parnica Potrošač) bili su ugovori o kreditu ugovoreni s valutnom klauzulom u CHF, a ne ugovori s valutnom klauzulom u EUR. Slijedom toga, kako odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i realizaciju kredita nisu bile predmetnom tužbenog zahtjeva i raspravljanja u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa, nesporno je da podnošenjem tužbe u parnici Potrošač nije prekinut tijek zastare za tražbine po osnovi Ugovora o kreditu koji je predmetnom ovog spora, te bi tužbeni zahtjev tužitelja makar u odgovarajućem dijelu trebalo odbiti zbog nastupa zastare. Navedeno stajalište tuženika potvrdio je i Županijski sud u Rijeci u svojem rješenju broj Gž-2260/18 od 12.6.2019. u kojem ovaj sud zaključuje kako: „…budući da se na tužiteljicu ne odnose učinci kolektivne tužbe, o tome mora prvostupanjski sud voditi računa i prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru zastare.“

4. Tuženik, a o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i u odnosu na navode tužitelja o nepoštenosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik ističe da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovora s tuženikom oko spomenute odredbe. Konačno, takvim je postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbe članaka 81. i 87. ZZP-a te je zato spomenuta odredba ništetna. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. O samom Ugovoru o kreditu tuženik će se očitovati u dalje u podnesku, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu pasale. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Nadalje, tuženik navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Kao što je već navedeno, tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 8. Ugovora jasno je propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna, te da se naknada plaća jednokratno, prije korištenja kredita. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Osim što je tvrdnja neosnovana tužitelj zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardnizirani ugovori“. Naime, pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela. Dakle čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Tužitelj zaboravlja na dio odredbe čl. 84. ZZP-a koji utvrđuje: „ (…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“ Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno. Očito je stoga da se o naknadi za odobrenje Ugovora o kreditu pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

6. Dalje, tuženik navodi da je odredba o ulaznoj klauzuli iz Ugovora jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. S obzirom da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora Konačno, tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

7. Tuženik prije svega osporava suviše visoko određenu vrijednost predmeta spora (dalje u tekstu: „VPS“). Tužitelj je uz zahtjev za isplatu (točka 2. tužbenog zahtjeva) istaknuo i zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu (zasebno pod točkom 1. tužbenog zahtjeva). Iz postavljenog tužbenog zahtjeva razvidno je kako VPS iznosi 132,72 EUR, dok je tužitelj kao VPS u uvodnom dijelu tužbe naznačio iznos od 796,33 EUR, čime se očigledno nastojalo utjecati na iznos troškova postupka. Tuženik ističe kako je to nepotrebno povećanje VPS-a jer sve što tužitelj može dobiti, u slučaju eventualnog uspjeha u parnici, je upravo iznos koji je zatražio kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva sadržanim u točki II. tužbenog zahtjeva. Imaginarnim dodavanjem vrijednosti zahtjeva koji iznos zapravo ima samo već spomenutu vrijednost od 132,72 EUR sadržanu u točki 2. tužbenog zahtjeva, nepotrebno se povećava VPS kako bi vrijednost parnične radnje stranaka u postupku bila veća, a sve sukladno kriterijima istaknutim u Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023). U tom smislu se predlaže sudu da sukladno ovlastima predviđenima u ZPP-u pravilno utvrdi VPS u ovom postupku.

8. Tuženik ujedno prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva i zato što ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže prvostupanjskom sudu da sve prethodne navode uzme u obzir, utvrdi da je tužitelj suviše visoko postavio VPS te u skladu s odredbom članka 40. stavka 3. ZPP-a odredi VPS u ovom postupku. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

9. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 46087/06 od 25.07.2006. (list 6 – 12 spisa) i u karticu prometa po kreditu (list 14 – 33 spisa). Sud je saslušao tužitelja osobno (list 85 – 86 spisa).

10. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

11. Među strankama nije sporno da je banka Societe generale – Splitska banka d.d., Split pravni prednik ovdje tuženika.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 46087/06 od 25.07.2006. (list 6 – 12 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 25.07.2006. prednik tuženika banka Societe generale – Splitska banka d.d., Split (dalje u testu: tuženik), kao banka i kreditor, te tužitelj kao korisnik kredita, a uz sudjelovanje Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama, zaključili Ugovor o kreditu broj 46087/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren stambeni kredit u iznosu od 32.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 147 mjeseci, s tim da je ugovorena kamata po stopi od 4,30 % godišnje, promjenjiva u skladu s odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu, te da Ugovor o kreditu, u članku 08., sadržava ovdje pobijanu odredbu koja glasi: ''08. Naknada za obradu kredita; Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1 % (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.''

13. Iako je odredbom čl. 17. Ugovora o kreditu određeno da ugovorne strane prihvaćaju primjenu Općih uvjeta poslovanja Kreditora, tj. tuženika na taj pravni posao, kao i odgovarajućih odredbi Pravilnika o odobravanju kredita građanima Kreditora, tj. tuženika, osim onih odredbi koje su tim Ugovorom ili sporazumom s APN-om izričito isključene ili odredbi čija priroda onemogućava primjenu na isti, sa svim izmjenama i dopunama, tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće akte banke, tj. tuženika (Opći uvjeti poslovanja tuženika i Pravilnik tuženika o odobravanju kredita građanima) predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, kao niti da ovi opći akti tuženika predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a jer u Ugovoru o kreditu nije navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

14. Uvidom u karticu prometa po kreditu (list 14 – 33 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj tuženiku dana 25.07.2006. platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.000,00 kn, odnosno sada 132,72 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn).

15. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 85 – 86 spisa), te je sud njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza tužitelja, sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njegovom iskazu u cijelosti poklonio vjeru.

16. Sud iz iskaza tužitelja, te uspoređujući njegov iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da tužitelj prije zaključenja Ugovora o kreditu s djelatnicima banke uopće nije razgovarao niti pregovarao o ovdje pobijanoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita, niti su ga djelatnici banke upozorili na ovu odredbu, kao i da je tužitelj po zanimanju operater na poslovima razminiranja, sada u mirovini.

17. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj bio operater na poslovima razminiranja, a iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj predmetni kredit iskoristio za kupnju stana, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.

18. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor pripremljen, sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

19. Nadalje, sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz čl. 8. Ugovora o kreditu, navodi: ''08. Naknada za obradu kredita; Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1 % (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.'', odnosno u odnosu na ovdje pobijanu naknadu za obradu kredita navodi se da ista iznosi ''1 % (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna'', ali nije navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), a nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju). Osim toga, iz pobijane odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu nije jasno koje to točno usluge tuženika tužitelj plaća ovom pobijanom naknadom, kao niti zašto je ova naknada određena upravo u gore navedenom iznosu. Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva.

20. Nadalje, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužitelju, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za administrativne troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita upravo u utuženom iznosu.

21. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

22. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika nisu pregovarali sa tužiteljem prilikom ugovaranja Ugovora o kreditu o odredbi iz čl. 8. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno obvezno plaćanje naknade za obradu kredita, a niti su tužitelja djelatnici banke upozorili na ovu odredbu, sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 8. Ugovora o kreditu koja glasi: ''08. Naknada za obradu kredita; Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1 % (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.'' sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOO-a i ZZP-a utvrdio da je ista odredba neodređena, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje naknadu za obradu kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti obrazložio zašto je naknada za obradu kredita ugovorena upravo u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita, a najviše do tisuću kuna.

23. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu neodređena, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj primjenom ove odredbe tuženiku isplatio na ime ove naknade po čl. 8. Ugovora o kreditu dana 25.07.2006. iznos od 1.000,00 kn, odnosno sada 132,72 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. i 10. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu ništetna.

24. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 8. Ugovora o kreditu tužitelj tuženiku isplatio dana 25.07.2006. iznos od 1.000,00 kn, odnosno sada 132,72 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno iznos u visini od gotovo jedne početno ugovorene rate kredita (a jer iz kartice prometa po kreditu (list 14 – 33 spisa) proizlazi da je prva početno ugovorena rate kredita iznosila 1.333,00 kn), odnosno je je tužitelj tuženiku isplatio temeljem ništetne odredbe iz čl. 8. Ugovora o kreditu isplatio relativno i apsolutno velik novčani iznos, sud je utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.

25. Kako je ovdje sporna odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu ništetna u cijelosti (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem iste odredbe tužitelj izvršio isplatu tuženiku - dana 25.07.2006. iznos od 1.000,00 kn, odnosno sada 132,72 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, odlučio kao u izreci ove presude u točci II, kada je naložio tuženiku da vrati tužitelju ono što je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetne odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu iz čl. 8., sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO- a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

26. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 26.08.024., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.

27. Neosnovano tuženik prigovara i u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 796,33 EUR. Naime, tužitelj u ovom predmetu postavlja dva zahtjeva - i na utvrđenje i na isplatu, pa je primjenom odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a sud utvrdio da je tužitelj u tužbi pravilno označio vrijednost predmeta spora.

28. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR (koliko je tužitelj tražio), te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 796,33 EUR, te je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužitelja koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 05.12.2024. i 13.02.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištu od 27.02.2025. (Tbr. 9/1) od po 75 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 300 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 600,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 150,00 EUR, to ukupno iznosi 750,00 EUR. Uz trošak sudske pristojbe, to ukupno iznosi 763,27 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužitelju kao u izreci ove presude u točci II. Sud je tužitelju temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.

29. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.

U Zagrebu, dana 27. kolovoza 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja - uz rješenje - nalog tužitelju za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. Pun. tuženika