Republika Hrvatska

Općinski sud u Makarskoj

Makarska, Kralja Petra Krešimira IV 2

P-752/2019-88

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sucu Barbari Mendeš, u pravnoj stvari tužitelja ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivani Stojan, odvjetniku u OD Jašaragić, Mamut & Stojan d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika pod 1) Raiffeisenbank Kalsdorf – Lieboch – Stainz Egen, sa sjedištem u [adresa], A-8501 Lieboch Republika Austrija, upisana u sudski registar zemaljskog suda u Grazu pod brojem FN 53533f, OIB: 87604108587, kao sveopćim pravnim sljednikom društva Raiffeisenbank Unterpremstatten Egen, zastupana po odvjetnicima iz odvjetničkog društva Remenar i Remenar j.t.d. Zagreb, Gajeva ulica 57., pod 2) IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 3) ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 4) NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave dana 3. srpnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika tuženika pod 1), te izočnosti uredno pozvanih tuženika pod 2), 3) i 4), na ročištu za objavu presude dana 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnim Kreditni ugovor s obročnom otplatom račun broj 10.027.621 od dana 17.10.2007.g., sklopljen između tužitelja ŽE, [adresa], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika pod 2) IE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao primatelja kredita, te tuženika pod 1) Raiffeisenbank Kalsdorf – Lieboch – Stainz Egen, sa sjedištem u [adresa], A-8501 Lieboch Republika Austrija, upisana u sudski registar zemaljskog suda u Grazu pod brojem FN 53533f, OIB: 87604108587, kao sveopćim pravnim sljednikom društva Raiffeisenbank Unterpremstatten Egen, kao kreditora.

2. Utvrđuje se ništetnim Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, od dana 28.11.2007., sklopljen između tuženika pod 1) Raiffeisenbank Kalsdorf – Lieboch – Stainz Egen, sa sjedištem u [adresa], A-8501 Lieboch Republika Austrija, upisana u sudski registar zemaljskog suda u Grazu pod brojem FN 53533f, OIB: 87604108587, kao sveopćim pravnim sljednikom društva Raiffeisenbank Unterpremstatten Egen, kao kreditora i založnog vjerovnika te tužitelja ŽE, [adresa], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, tuženika pod 2) IE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i založnog dužnika te tuženika pod 3) ĆE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika pod 4) mlt. CE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao založnih dužnika.

3. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Makarskoj brisanje založnog prava odnosno tereta u korist tuženika pod 1) Raiffeisenbank Kalsdorf – Lieboch – Stainz Egen, sa sjedištem u [adresa], A-8501 Lieboch Republika Austrija, upisana u sudski registar zemaljskog suda u Grazu pod brojem FN 53533f, OIB: 87604108587, kao sveopćim pravnim sljednikom društva Raiffeisenbank Unterpremstatten Egen , na nekretnini upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] ZGR, u naravi zgrada i dvorište ukupne površine 500 m2, koje je upisano pod posl.br. Z-3937/2007.

4. Nalaže se tuženiku pod 1) Raiffeisenbank Kalsdorf – Lieboch – Stainz [adresa], sa sjedištem u [adresa], A-8501 Lieboch Republika Austrija, upisana u sudski registar zemaljskog suda u Grazu pod brojem FN 53533f, OIB: 87604108587, kao sveopćim pravnim sljednikom društva Raiffeisenbank Unterpremstatten Egen, trpljenje upisa brisanja upisanog založnog prava u korist I.tuženika na nekretnini upisanoj kod Općinskog suda u Makarskoj, k. o. [katastarska općina], z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] ZGR, u naravi zgrada i dvorište ukupne površine 500 m2, a koje pravo je upisano pod posl.br. Z-3937/2007.

5. Nalaže se tuženiku pod 1) da nadoknadi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi iz čl.29.st.2 i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1. Utvrđuje se da je raskinut Kreditni ugovor s obročnom otplatom račun br. 10.027.621 od dana 17.10.2007.g. sklopljen između tužitelja ŽE, [adresa], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika pod 2) IE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao primatelja kredita, te tuženika pod 1) Raiffeisenbank Kalsdorf – Lieboch – Stainz Egen, sa sjedištem u [adresa], A-8501 Lieboch Republika Austrija, upisana u sudski registar zemaljskog suda u Grazu pod brojem FN 53533f, OIB: 87604108587, kao sveopćim pravnim sljednikom društva Raiffeisenbank Unterpremstatten Egen, kao kreditora.

2. Utvrđuje se da je raskinut Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, od dana 28.11.2007., sklopljen između tuženika pod 1) Raiffeisenbank Kalsdorf – Lieboch – Stainz Egen, sa sjedištem u [adresa], A-8501 Lieboch Republika Austrija, upisana u sudski registar zemaljskog suda u Grazu pod brojem FN 53533f, OIB: 87604108587, kao sveopćim pravnim sljednikom društva Raiffeisenbank Unterpremstatten Egen, kao kreditora i založnog vjerovnika te tužitelja ŽE, [adresa], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, tuženika pod 2) IE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i založnog dužnika te tuženika pod 3) ĆE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika pod 4) mlt.CE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao založnih dužnika.

3. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Makarskoj brisanje založnog prava odnosno tereta u korist tuženika pod 1) Raiffeisenbank Kalsdorf – Lieboch – Stainz Egen, sa sjedištem u [adresa], A-8501 Lieboch Republika Austrija, upisana u sudski registar zemaljskog suda u Grazu pod brojem FN 53533f, OIB: 87604108587, kao sveopćim pravnim sljednikom društva Raiffeisenbank Unterpremstatten Egen, na nekretnini upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] ZGR, u naravi zgrada i dvorište ukupne površine 500 m2, koje je upisano pod posl.br. Z-3937/2007.

4. Nalaže se tuženiku pod 1) da nadoknadi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi iz čl.29.st.2 i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III/ Dužan je tužitelj, u roku 15 dana, naknaditi tuženiku pod 1) troškove parničnog postupka u iznosu od 7.812,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŽE je kod ovog suda, kao stvarno i mjesno nadležnog, ustao tužbom protiv tuženika Raiffeisenbank Region Graz-Thalerhofe Gen, Austrija, u kojoj navodi da su tužitelj i IE (prije ŽE), sklopili Kreditni ugovor s obročnom otplatom račun br. 10.027.621 (dalje: Ugovor). U ovom postupku dostava se odvija direktno tuženiku temeljem direktiva EU. Obzirom da Ugovor nije predvidio odredbu o ugovaranju mjerodavnog prava, tužitelji će iznijeti svoj stav o primjenjivosti mjerodavnog prava, međutim, radi potrebe tužbe, elaborirat će nevaljanost Ugovora i po hrvatskom i po austrijskom pravu. Tužitelj smatra da ako sud uzme da je austrijsko pravo mjerodavno, da je Ugovor ništav, što u nastavku tužbe obrazlaže. U odnosu na Ništetnost – primjenom hrvatskog prava navodi da čl. 71. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), određuje kako se ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje zajmodavac da potrošaču stavi na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plača određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Dakle, ovdje bi se radilo nepobitno o potrošačkom zajmu. Zajmodavcem se sukladno stavku 3. smatra svaka osoba ili skupina osoba koja u okviru svoje djelatnosti ili svoga zanimanja sklapa s potrošačima ugovore o zajmu. ČI.

74. st. 1. Zakona određuje: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito:

- odredbu o pretpostavkama promjene efektivne kamatne stope (ako je ugovorena i promjenjiva kamata)

- odredbu o pretpostavkama promijene redovne kamatne stope

- odredbu o ukupnom trošku zajma. Ugovor ne sadrži navedene odredbe, te je stoga ništetan jer je protivan prisilnom propisu sve kako je određeno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Članak 75. st. 1. Zakona određuje što je efektivna kamatna stopa, a stavak 61. st. 2. tog članka određuje što ne ulazi u ukupne troškove zajma. Ističe da je taj podatak jako bitan za prosječnu osobu potrošača, a pogotovo u ovakvom Ugovoru gdje nije navedena metoda obračuna kamatne stope. Naime, kod zajma/kredita uz kamatnu stopu od 7,5% po anticipativnom obračunu isto odgovara uobičajenom dekurzivnom obračunu od 8,11% godišnje kamate. Dakle, metoda obračuna je jako bitna za potrošača, te bi mu mogla bila poznata i odrediva da je ugovorno utvrđena efektivna kamatna stopa (definicija čl. 75. st. 1. Zakona). Zakonodavac nije bez razloga predvidio kao obvezujuću navedenu ugovornu odredbu. Taj Zakon u čl. 4. određuje: Izborom stranog prava kao mjerodavnog prava potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu ili drugom zakonu kojim se uređuju pojedini aspekti zaštite potrošača .Dakle, osim što potrošač po navedenom Zakonu mora imati minimalnu zaštitu koju mu pruža taj Zakon, izborom stranog prava ne može biti lišen zaštite koju ima pravo po tom Zakonu. U tom smislu ističe se kako je navedeni Zakon dosta detaljno propisao obveze trgovcima, posebice kod potrošačkog zajma, a sve kako bi zaštitio potrošače. Napominje se kako čl. 2. st. 1. Zakona određuje da primjena odredaba ovoga Zakona ne utječe na prava koja potrošači imaju na temelju drugih zakona. Stavkom 2. istog članka određeno je kako u slučaju da ovim Zakonom nije drukčije određeno, na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Dakle, Zakon određuje primjenu odredbi ZOO-a. Pravo EU je na snazi u Austriji. Međutim, tužitelji će u ovom odjeljku tužbe elaborirati povrede EU prava obzirom da se isto sada može primjenjivati i u RH obzirom da je ista članica EU, iako u vrijeme potpisa Ugovora RH nije bila članica EU. Europski sud pravde (dalje: ESP) u predmetu C-106/89 Ž utvrdio je da se posredni učinci EU prava odnose na cjelokupno nacionalno zakonodavstvo te se ono mora tumačiti u skladu s relevantnim direktivama EU i onda kada je nacionalno pravo postojalo prije stupanja na snagu direktive U tom smislu praksa ESP mora biti primjenjiva i na sadašnji predmet. Predmetnu praksu je usvojio i Vrhovni sud RH u odluci broj Revt- 249/14 na str. 22/23 gdje se između ostalog, navodi da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine. Dakle, zakon o zaštiti potrošača se mora tumačiti što više u sukladnosti s EU pravom. Ističe da kada da bi se na zajam primjenjivalo austrijsko obvezno pravo, primjenjiv bi bio Austrijski opći građanski zakonik iz 1811.g. (dalje: AGZ) koji je i dan danas na snazi. Čl. 879, AGZ-a određuje: Ugovor, koji je protivan zakonitoj zabrani ili dobrim običajima, je ništav. Napominje se kako je na dan potpisa Ugovora i u samoj Austriji bio na snazi zakon o zaštiti potrošača (Konsumentenschutzgesetz, BGBI 1993/532) te je u taj i nekoliko drugih propisa implementirana Direktiva 87/102 EEZ o zaštiti potrošača (objavljena na Internetu na engleskom jeziku). Čl. 3. te Direktive govori o zavaravajućem reklamiranju trgovaca, odnosno potrebi da ugovor o kreditiranju mora sadržavati izjavu o reprezentativnom načinu obračuna efektivne kamatne stope, što tuženik nikad nije učinio. Navedeni podaci (EKS ili ukupni trošak zajma) su jako bitni za potrošača, o čemu govori i čl. 5. Direktive koji traži da u slučaju da država nema metodu obračuna EKS ili nema zakonsku obvezu iskazivanja iste mora barem iskazati ukupni trošak kredita, što je slični pojam kao i EKS ali ne i identični (RH Zakon o zaštiti potrošača pokazuje jasnu razliku u definiciji). Tako u čl. 5a. 1. zakona stoji da je trgovac dužan obavijestiti potrošača prije sklapanja ugovora o slijedećem: bitne karakteristike robe ili usluga u potrebi za sredstva za komunikaciju i opseg proizvoda ili usluga, 2. ime ili naziv tvrtke i broj telefona operatora i adresu njegova ureda,3.ukupna cijena robe ili usluge, uključujući sve poreze i pristojbe, ali ako se cijena s obzirom na prirodu proizvoda ili usluge, ne može izračunati unaprijed, tip izračuna cijene i, prema potrebi, svih dodatnih tereta, dostave ili poštanskih troškova ili, ako troškovi ne mogu razumno biti izračunati unaprijed, bilo takvi dodatni troškovi....Obzirom da je Ugovor protivan zakonskoj zabrani kako to određuje AGZ isti je ništav kako je već i navedeno. Ugovor je protivan i zabrani iz hrvatskog prava obzirom da nema sve propisane sastojke iz čl. 74.1. ZZP- a. U predmetu C-23/13 ESP zaključuje, a u odnosu na direktivu 93/13/EEZ iz 1993 g. o nepoštenim ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, da članak 4. stavak 2, Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Dakle, iako je ESP zauzeo ne samo stajalište o razumljivosti odredbi i pravu potrošača da mu na razumljiv način iste budu predočene, što u ovom slučaju nije bilo tako, ESP je naveo kako ekonomske posljedice odnosno obveze potrošača moraju za njega biti procjenjive. U ovom slučaju ti uvjeti po ovakvom Ugovoru nisu ispunjeni jer niti je na hrvatskom jeziku to tužiteljima objašnjeno niti su isto to mogli iščitati iz teksta Ugovora. U slučaju da je mjerodavno austrijsko pravo primjenjiva je navedena direktiva i obvezujuća mišljenja ESP. U slučaju da bi sud zaključio da je mjerodavno RH pravo, opet bi morao primijeniti tumačenja ESP-a te ovakav Ugovor ne bi zadovoljavao uvjete iz direktive. Nadalje u odnosu na javnobilježnički akt ističe da solemnizacija Sporazuma o osiguranju koja je izvršena po javnom bilježniku trebala bi udovoljavati uvjetima javnobilježničkog akta. Akt ne odgovara uvjetima zakona o javnom bilježništvu da bi se mogao smatrati javnobilježničkim aktom. Dakle, javnobilježnička forma predmetnih dokumenata po samom Zakonu o javnom bilježništvu (dalje: ZJB) ne može biti javnobilježnički akt, već eventualno samo privatna isprava koja po potvrdi javnog bilježnika može udovoljavati uvjetima javnobilježničkog akta, te se može takvim i smatrati. Privatna isprava može biti samo potvrđena/solemnizirana sukladno čl. 59. st. 2. ZJB ako je javni bilježnik ispita u skladu s odredbama članka 34, 57, i 58. istog Zakona i ako za to ne nađe zapreka potvrdit će je. Međutim, takva isprava mora zadovoljiti uvjete iz čl. 58. Z.JB. Čl. 58. ZJB glasi: Ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Tužitelji citiraju dio čl. 57. ZJB koji glasi: Javni bilježnik će izjave sudioniku potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Niti je javni bilježnik pročitao tekst, niti se neposrednim pitanjima uvjerio u volju stranaka obzirom da im pitanja nije postavljao javni bilježnik ni sam nije stavio oznaku da je postavljao pitanja u akt kako ga obvezuje ZJB već samo da je pročitao ispravu te da su stranke izjavile da je to njihova volja!!! Opći uvjeti strankama nisu predočeni, dati, niti su stranke upoznate da li su isti prevedeni na hrvatskom jeziku, gdje se može naći njihova objava, koji dio ugovora je njima reguliran, dakle ništa! Obzirom da Ugovor ne sadržava sve potrebne sastojke te da ima odredbi koje bi mogle dovesti do spora, javni bilježnik je na to bio dužan upozoriti stranke obzirom da se Sporazumom osigurava tražbina iz takvog Ugovora. Sukladno tome tužitelji posebice nisu znali što prihvaćaju, niti im je navedeno dato na uvid, te se u najmanju ruku moglo smatrati da bi takve ugovorne odredbe mogle sadržavati nešto što bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se oštete tužitelji, a čak i da su takve odredbe ništave i da mogu prouzrokovati spor radi očigledne nepoštenosti na teret potrošača. Dakle, Sporazum je potvrđen od strane javnog bilježnika suprotno čl. 58. ZJB-a. Dakle, privatna isprava nije mogla biti potvrđena s snagom javnobilježničkog akta sukladno čl. 59. ZJB-a, obzirom da ne ispunjava uvjete čl. 57. i 58. ZJB-a. Sporazum je potvrđen kao privatna isprava protivno čl. 59. st. 1. ZJB obzirom da se radi o ugovoru s maloljetnom osobom iz čl. 53. ZJB-a. Tužitelj te drugi korisnik kredita su izjavili tuženiku da odustaju od kredita odnosno raskinuli su ga, temeljem čl. 63. Zakona o zaštiti potrošača, pa se stoga temeljem čl. 188. ZPP-a predlaže eventualni tužbeni zahtjev. Temeljem čl. 67. istog zakona smatra se raskinutim i Sporazum o osiguranju. Slijedom svega navedenog, tužitelj ustaje ovom tužbom i ističe glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Kreditni ugovor o obročnom otplatom račun broj 10.027.621 od dana 17. listopada 2007. sklopljen između tužitelja i tuženika, ništetan, odnosno da ne proizvodi pravne učinke (točka 1. tužbenog zahtjeva), točkom 2. tužbenog zahtjeva utvrđuje da je sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od dana 28. studenog 2007. između tužitelja i tuženika ništetan, odnosno da ne proizvodi pravne učinke, Nalaže se brisanje založnog prava upisanog pod br. Z-3937/07 kod Općinskog suda u Splitu – Stalne službe u Makarskoj, dok u točci 3. tužbenog zahtjeva tužitelja ističe zahtjev za isplatu troškova postupka zajedno s zatraženim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj nadalje navodi da u slučaju da sud smatra da prvi zahtjev nije osnovan, postavlja novi – podredni tužbeni zahtjev kojim traži pod točkom 1. utvrđenje da je raskinut Kreditni ugovor os obročnom otplatom račun br. 10.027.621 od dana 17. listopada 2007. sklopljen između tužitelja i tuženika, te da tuženi po istom nema potraživanja, pod točkom 2. da se utvrdi da je raskinut Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od dana 28. studenog 2007. između tužitelja i tuženika. Nalaže se brisanje založnog prava upisanog pod br. Z-3937/07 kod Općinskog suda u Splitu – Stalne službe u Makarskoj, te pod točkom 3. zahtjev da mu tuženik naknadi troškove predmetnog postupka uz zatražene zakonske zatezne kamate.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu poriče i osporava sve navode iz tužbe te se protivi tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti. Prigovara označenoj vrijednosti predmeta spora, te predlaže da sud sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a odredi visinu vrijednosti predmeta spora u visini iznosa od 311.400,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem na dan podnošenja tužbe (19. prosinca 2016.), što odgovara iznosu u visini od 2.370.133,26 kn što odgovara iznosu iz Ugovora od kreditu temeljem kojeg je na nekretnini uknjiženo založno pravo u korist tuženika. Tuženik ističe da je tužbeni zahtjev usmjeren na brisanje založnog prava na Nekretnini pravno nedopušten. Naime, tako postavljeni tužbeni zahtjev sadržajno predstavlja tzv. brisovnu tužbu. Članak 129. Zakona o zemljišnim knjigama propisuje kako je nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i traži uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno. Tuženik posebno naglašava kako Tužitelj nije niti nositelj knjižnog prava čije bi pravo bilo navodno povrijeđeno uknjižbom založnog prava u korist Tuženika. Naime, iz točke III. Sporazuma je razvidno kako su LE, JE i mldb. NE (koju zastupa zakonski zastupnik otac ŽE) (dalje u tekstu: „Založni dužnici") kao suvlasnici Nekretnine i založni dužnici izričito dali svoj pristanak na uknjižbu založnog prava u korist Tuženika. S obzirom na navedeno, Tužitelj nije niti aktivno legitimiran postaviti tužbeni zahtjev za brisanje založnog prava. Nadalje, potrebno je naglasiti kako je u stavku 2. predmetnog članka Zakona o zemljišnim knjigama izričito propisano kako se brisovnoj tužbi ne može udovoljiti protiv osobe koja je postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo. Predmetnim Sporazumom založni dužnici su svojevoljno i samoinicijativno dali jasan, izričit i neopoziv pristanak tuženiku da upiše založno pravo (hipoteku) na nekretnini. Slijedom navedenog, a čak i ukoliko bi se primjenjivao Zakon o zemljišnim knjigama, postavljenom zahtjevu za brisanje založnog prava na nekretnini nije moguće udovoljiti, budući je tuženik postupao sukladno volji tužitelja i založnih dužnika u Sporazumu smatra se da je tuženik postupao u dobroj vjeri prilikom uknjižbe založnog prava (hipoteke) na Nekretnini. Osim toga, u konkretnom slučaju protekli su svi rokovi za podnošenje brisovne tužbe pa je u pogledu ovog tužbenog zahtjeva nastupila prekluzija. Posebno je neshvatljiv podredni tužbeni zahtjev kako ga je to postavio tužitelj. Naime, prema podrednom postavljenom tužbenom zahtjevu, tužitelj zahtjeva utvrđenje raskida Ugovora i utvrđenje da tuženik nema tražbinu po istome. S tim u vezi tuženik ističe kako je opće pravilo da kada jedna strana ne ispuni svoju obvezu preuzetu ugovorom, onda druga strana između ostalog ima pravo na raskid ugovora. Iako tužitelj neosnovano zahtjeva utvrđenje raskida Ugovora o kreditu, navedeno bi značilo da tuženik nije ispunio svoju obvezu prema tužitelju, odnosno da tuženik nije postupio na temelju Ugovora o kreditu i isplatio kreditni iznos. Upravo suprotno, tuženik je ispunio svoju obvezu preuzetu Ugovorom o kreditu i tužitelju i gospodi LE kao primatelju kreditu (dalje u tekstu: „Primatelj kredita") isplatio u cijelosti iznos kredita sukladno Ugovoru o kreditu. Prema tome, tuženik je ispunio svoju ugovornu obvezu, tako da tužitelj nije niti ovlašten raskinuti ugovor, a posebno ne zahtijevati od suda da utvrdi da je Ugovor o kreditu raskinut. Ističe da tužitelj u ovom postupku pokušava na najrazličitije moguće načine izbjeći ispunjenje svoje ugovorne obveze na ime vraćanja danog kredita. Sama ta činjenica dovoljno ukazuje na prijevarnu namjeru i nesavjesno postupanje tužitelja protivno načelu savjesnosti i poštenja i dužnosti ispunjenja obveze kako prema Zakonu o obveznim odnosima, tako i prema austrijskom pravu. Iz navedenog je razvidno kako je tužitelj prilikom pokretanja ovog postupka bio voden samo jednim motivom, a to je da spriječi tuženika u ostvarivanju svog prava na prisilnu naplatu duga koji tužitelj i primatelj kredita jednostavno ne žele vratiti. Ističe da nije bilo nikakvih problema u trenutku kada su tužitelj i primatelj kredita primili novac od tuženika, ali sada nastaje problem kada primljeni novac treba vratiti, i to iz razloga koji nemaju nikakve veze sa samom biti sklapanja pravnog posla davanja kredita s tuženikom. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, razvidno je kako su tužitelj i primatelj kredita primili novčana sredstva od tuženika te kako ista jednostavno ne želi i neće vratiti. Također je pravno nemoguće da sud utvrdi kako tuženik jednostavno nema tražbine, kako to neosnovano zahtjeva tužitelj. Budući da je tuženik pokrenuo postupak prisilne naplate, sud ne može jednostavno odlukom anulirati tražbinu tuženika. Slijedom navedenog, tražbina tuženika postoji i pravno je osnovana, a što potvrđuje i doneseno rješenje o ovrsi u ovršnom postupku koji se vodi pred Naslovnim sudom pod poslovnim brojem Ovr-5217/16.Nadalje, tuženik ističe prigovor primjene hrvatskog prava za odlučivanje o tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu na način kako to neosnovano ukazuje tužitelj i u tužbi. Naime, pogrešan je stav tužitelja kako „Ugovor nije predvidio odredbu o ugovaranju mjerodavnog prava... S tim u vezi tuženik ističe kako je sastavni dio sklopljenog Ugovora o kreditu predstavljaju i Opći uvjeti poslovanja tuženika, što je razvidno iz točke C Ugovora o kreditu. Tuženik ističe kako je točkom Z20 Općih uvjeta poslovanja tuženika određeno kako se na sve pravne odnose tužitelja i tuženika, pa tako i na Ugovor o kreditu primjenjuje austrijsko pravo, pa je stoga o eventualnoj ništetnosti Ugovora o kreditu potrebno odlučivati na temelju mjerodavnih odredbi austrijskog prava. Nadalje navodi da tužitelj u tužbi spominje članak 879. AGZ-a navodeći „Ugovor, koji je protivan zakonskoj zabrani ili dobrim običajima, je ništav. Pri tome tužitelj nije naveo niti jednu odredbu austrijskog zakona koja bi na bilo koji način imala za posljedicu ništetnost Ugovora o kreditu niti je naveo zbog kojih razloga bi u slučaju eventualne primjene austrijskog prava Ugovor o kreditu bio ništetan, već se samo neosnovano poziva na Direktivu 87/102 EEZ. S tim u vezi, tuženik naglašava kako je navedena Direktiva stavljena izvan snage 2008. godine i više ne vrijedi. S obzirom na činjenicu kako je Direktiva 87/102 EEZ stavljena izvan snage, pravno je neosnovano pozivanje na njezinu primjenu, a osobito na primjenu članak 3. predmetne Direktive. Međutim, čak i u slučaju da u ovoj pravnoj stvari ne postoji sporazum o primjeni mjerodavnog prava, primjena mjerodavnog prava Republike Austrije nameće se sama po sebi budući da je: 1. kreditni posao realiziran preko austrijske kreditne institucije; 2.da se cjelokupna obrada kredita odvijala u Republici Austriji, 3. da su svi obrasci, zahtjevi i ostala popratna dokumentacija na temelju koje je odobren kredit sastavljeni u skladu s austrijskim propisima i podliježu nadzoru nadležnih austrijskih državnih agencija; 4. da su kreditna sredstva isplaćena u Republici Austriji, da već iz samih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu jasno proizlazi da su se stranke izričito sporazumjele o primjeni austrijskog prava budući da se u samom ugovoru na nekoliko mjesta poziva isključivo na austrijske propise (primjerice JN, KSchG itd.). Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, nedvojbeno je kako je za odlučivanje o ništetnosti Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju nadležan sud u Grazu uz primjenu austrijskog prava. lako se tužitelj potpuno neosnovano poziva na presude Europskog suda, iste nije niti dostavio kako bi se tuženik mogao na iste detaljno očitovati. Neovisno o navedenom, tuženik naglašava kako je pozivanje tužitelja na odluku Europskog suda u predmetu pod brojem C-23/13 neosnovano, jer je riječ je o postupku koji je pokrenula Europska komisija protiv Francuske Republike zbog povreda obveze države članice Direktiva 91/271/EEZ u odnosu na pročišćavanje komunalnih otpadnih voda, slijedom čega navedeni postupak pred Europskim sudom nema nikakvih dodirnih točaka s činjeničnim i pravnim osnovama u rubriciranom predmetu. Isto tako, tužitelj se neosnovano poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14. Naime, predmetna odluka se prije svega odnosi na pitanje dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule u predmetu „Švicarac", što u konkretnom postupku niti ne može biti sporno, budući da Ugovorom o kreditu nije ugovorena primjena valutne klauzule, već je ugovoreno plaćanje u eurima. Međutim, opreza radi, a podredno naprijed navedenim prigovorima, tuženik ističe kako tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu nije osnovan niti kad bi u konkretnom slučaju bilo mjesta primjeni mjerodavnih hrvatskih propisa. Ističe da iz same tužbe proizlazi kako je glavna argumentacija tužitelja za ništetnost Ugovora o kreditu primjena Zakona o zaštiti potrošača i argumentacija kako je u stvari riječ o tzv. ugovoru o potrošačkom zajmu koji ne sadrži sve odredbe propisane Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07), da je potpuno je pogrešno nastojanje tuženika uvjeriti sud da je u korektnom slučaju riječ o ugovoru o zajmu, obzirom da je iz samog dokumenta razvidno da je riječ o ugovoru o kreditu. Čak štoviše, tužitelj u tužbenom zahtjevu traži od suda utvrđenje ništetnosti ..... Kreditnog ugovora". Neosnovano tužitelj ističe da je Ugovor o kreditu ništetan jer ne sadrži sve bitne sastojke koje propisuje hrvatski Zakon o zaštiti potrošača. Budući da je tuženik strana kreditna institucija koji je pružio uslugu kreditiranja tužitelju, isti je temeljem članka 28. stavka 3. Zakona o deviznom poslovanju ovlašten sklapati kreditne poslove s nerezidentima. Slijedom navedenog, ne postoji obveza da takav Ugovor o kreditu bude sastavljen prema hrvatskom Zakonu o zaštiti potrošača jer se na isti primjenjuje austrijsko, a ne hrvatsko pravo, kao što je istaknuto u točki 6. ovog odgovora na tužbu. Budući da je riječ o ugovoru o kreditu, a ne ugovoru o potrošačkom zajmu, hrvatski Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o bitnim sastojcima ugovora o kreditu pa je nejasno na koje to bitne sastojke tužitelj misli kada tvrdi da je Ugovor o kreditu ništetan jer nema bitne sastojke. Međutim, opreza radi, tuženik ističe kako je u Ugovoru o kreditu u točki A jasno definirana kamata na način da ista iznosi 8%, dok je također definirano kako je efektivna godišnja kamatna stopa 9%. Budući da je namjena iznosa dobivenog iz Ugovora o kreditu bila povrat postojećih kredita u Hrvatskoj razvidno je kako je tužitelju morao biti poznat način obračuna kamata kao i ostale obveze koje proizlaze iz kreditnog odnosa (npr. iznos kamate, način obračuna i sl). Slijedom navedenog, potpuno je netočna tvrdnja tužitelja...metoda obračuna je jako bitna za potrošača te bi mu mogla biti poznata i odrediva da je ugovorno utvrđena EFEKTIVNA KAMATNA STOPA." Isto tako, potpuno su neosnovane tvrdnje da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbe o troškovima. Naime, u točki A je također navedeno kako jednokratna naknada za obradu kredita iznosi 11.400,00 EUR. Slijedom navedenog, tužitelju nisu mogli biti nepoznati ukupni troškovi obrade kredita. Iz navedenog je jasno da su navodi tužitelja potpuno besmisleni i promašeni, te je nepotrebno provođenje predloženog matematičkog vještačenja kako to predlaže tužitelj. Osim što se tužitelj u tužbi poziva na odredbe članka 74. i članka 75. Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose isključivo na ugovor o potrošačkom zajmu, a koje se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti na Ugovor o kreditu, tuženik posebno naglašava kako su predmetne odredbe ne mogu primijeniti niti iz razloga jer su prestale važiti 1. studenog 2011. godine. Iako tužitelj u bitnome netočno navodi da je riječ o ugovoru o potrošačkom zajmu, na stranici 4. tužbe tužitelj ipak navodi te drugi korisnik kredita, su izjavili tuženiku da odustaju od kredita odnosno raskinuli su ga temeljem članka 63. Zakona o zaštiti potrošača..." S tim u vezi, Tuženik ističe kako se članak 63. odnosi na sklapanje potrošačkog ugovora o financijskim uslugama na daljinu. Zakon o zaštiti potrošača financijsku usluga definira kao bankovnu uslugu, uslugu kreditiranja, uslugu osiguranja, uslugu dobrovoljnog mirovinskog osiguranja, investicijsku uslugu ili uslugu platnog prometa. Navedenim postupanjem proizlazi nesporan zaključak kako tužitelj ipak smatra kako je riječ o ugovoru o financijskim uslugama. Budući da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača ne primjenjuju na ugovore o financijskim uslugama, pogrešno je pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju da tužitelj ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo prema Zakonu o zaštiti potrošača u slučaju izbora stranog prava kao mjerodavnog prava. Nadalje, da bi se spomenute odredbe uopće i primijenile, uvjet je da trgovac obavlja svoju djelatnost na području Republike Hrvatske, odnosno ako na neki način usmjerava svoje poslovanje na Republiku Hrvatsku, a sklapanje ugovora ulazi u okvir tog poslovanja. Međutim, u ovom konkretnom slučaju tuženik ne obavlja niti je ikada obavljao djelatnost kreditiranja na području Republike Hrvatske već je na zahtjev hrvatskih državljana odobravao istima kredite u Austriji. Nadalje, nema mjesta primjeni predmetnog članka 63. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, u konkretnom slučaju:1) Ugovor o kreditu nije sklopljen na daljinu,2) protekao je rok za eventualnu mogućnost raskida. Tuženik pod 1) naglašava kako u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru sklopljenom na daljinu budući da isti nije sklopljen putem sredstava daljinske komunikacije npr. telefonom, radiom, videofonom, videotekstom, televizijom i sl., već kao što je naprijed navedeno, Ugovor o kreditu je sklopljen u sjedištu tuženika u Republici Austriji. Članak 63. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da svaki potrošački ugovor o financijskim uslugama sklopljen sredstvom daljinske komunikacije potrošač može, ne navodeći za to razloge, raskinuti u roku od 14 radnih dana. Rok za raskid ugovora započinje teći od dana sklapanja ugovora. Čak i da ima mjesta primjeni predmetnog članka Zakona o zaštiti potrošača, rok za raskid je protekao, budući da je Ugovor o kreditu sklopljen dana 17. listopada 2007. godine, a navodna izjava o raskidu je upućena dana 21. studenog 2016. godine, dakle čak 9 godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu. Iz svega navedenog, potpuno je pravno pogrešno pozivanje tužitelja na primjenu Zakona o zaštiti potrošača. lako je tužitelj u tužbi uputio na primjenu Zakona o obveznim odnosima, tuženik ističe kako niti sukladno predmetnom zakonu Ugovor o kreditu ne bi bio ništetan. Naime, sukladno članku 322. Zakona o obveznim odnosima, ugovor je ništetan ako je isti protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Ugovor o kreditu ne bi se mogao utvrditi ništetnim odgovarajućom primjenom članka 322. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor valjan ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, a strana koja je povrijedila zabranu snosit će određene posljedice. lako prema shvaćanju tužitelja, Ugovor o kreditu nema sve odredbe propisane Zakonom o zaštiti potrošača, isti ne može biti ništetan već je isti valjan, a tuženik bi bio dužan snositi određene posljedice. Ugovor o kreditu nikako se ne može utvrditi ništetnim upravo zbog primjene spomenute odredbe Zakona o obveznim odnosima. Tuženik se poziva na relevantnu sudsku praksu o primjeni naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima, a iz koje je razvidno kako se ista ima primijeniti i na ovaj konkretan slučaj, sudsku praksu nadležnih sudova koji su donijeli pravomoćne presude u kojima je potvrđeno naprijed navedeno stajalište tuženika i to prije svega Županijskog suda u Splitu, Županijskog suda u Zagrebu te Županijskog suda u Bjelovaru. U odlukama navedenih sudova razvidno je da su temeljem materijalnih dokaza koje tuženik prilaže i ovom odgovoru na tužbu, navedeni sudovi ocijenili da su ugovori o kreditima zaključeni u sjedištu tuženika, odnosno na području Republike Austrije kao i da tuženik nikada nije obavljao bankarsku djelatnost na području Republike Hrvatske, te da su stoga tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Nadalje, prema propisima Republike Hrvatske građani i pravne osobe sa sjedištem u [adresa] smjeli su se zaduživati u inozemstvu, s tim da su do dana 31. prosinca 2010. godine bili obvezni prenositi sredstva kredita primljenih u inozemstvu na račune u bankama sa sjedištem u [adresa] i prijaviti kreditni posao s inozemstvom Hrvatskoj narodnoj banci. Navedeno je razvidno iz mišljenja Hrvatske narodne banke, Sektora za bonitetne regulative i supervizije, Ur. broj: 500/2013-1232/1-VFR-ŽJ od dana 09. listopada 2013. godine. Osim što takav nedvojben zaključak proizlazi već iz same zakonske norme, tuženik ističe kako se i Hrvatska narodna banka u svom mišljenju od dana 21. lipnja 2013. godine očitovala na isti način, navodeći kako prema odredbama Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama nije propisana tj. ne postoji potreba za izdavanjem odobrenja Hrvatske narodne banke..." u konkretnom slučaju. Tuženik također ukazuje i na članak 28. stavak 3. Zakona o deviznom poslovanju prema kojem rezidenti (u konkretnom slučaju tužitelj) mogu kreditne poslove s nerezidentima (u konkretnom slučaju s tuženikom) ugovarati u svoje ime i za svoj račun. Imajući u vidu tu odredbu tuženik također ukazuje i na Mišljenje Hrvatske narodne banke, Sektora bonitetne regulative i supervizije Ur. broj: 500/2014-1791/1-VFR-2J od dana 25. studenog 2014. godine. Predmetnim mišljenjem jasno je utvrđeno da zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu nije bilo zabranjeno. Iz navedenog je stoga razvidno kako za sklapanje Ugovora o kreditu nije bilo potrebno odobrenje Hrvatske narodne banke niti je bilo potrebno osnovati podružnicu u Republici Hrvatskoj iz razloga što tuženik ne pruža bankarske usluge u Republici Hrvatskoj već u Republici Austriji. Ističe da se cjelokupna obrada kredita odvijala u sjedištu Tuženika u Republici Austriji, i to od provjere podataka naznačenih u kreditnom zahtjevu, provjere kreditnog rejtinga kreditnih nositelja pa do same isplate iznosa kredita. Slijedom toga, a budući da za sklapanje Ugovora o kreditu nije bilo potrebno ishoditi nikakvo odobrenje od Hrvatske narodne banke, za rad tuženika bila je potrebna samo koncesija austrijske agencije FMA. Naime, sukladno austrijskom Zakonu o bankama (njem. Bankwesengesetz") određeno je kako bankarske poslove mogu obavljati kreditne institucije (društva kapitala, zadruge ili štedionice) koje imaju koncesiju Agencije za nadzor financijskih tržišta. Iz liste koncesija austrijske Agencije za nadzor financijskih tržišta vidljivo je da tuženik ima, između ostalog, izvlaštenje za obavljanje kreditnih poslova, odnosno sklapanje ugovora o novčanim kreditima i davanje novčanih zajmova. Isto tako, FMA je u svom dopisu od dana 16. listopada 2013. godine izričito utvrdila kako tuženik ima koncesiju u Republici Austriji. Iz navedenog je razvidno kako prema austrijskim propisima pravni subjekt ne mora nužno biti registriran kao banka ili dioničko društvo da bi isti bio ovlašten pružati usluge kreditiranja. U ovom konkretnom slučaju tuženik je registriran kao zadruga, ali svejedno ima potrebnu dozvolu nadležne austrijske financijske institucije za pružanje usluga kreditiranja. Prema tome, a budući da tuženik posluje sukladno mjerodavnim austrijskim zakonskim propisima Ugovor o kreditu ne može biti ništetan niti zbog toga što tuženik nije registriran kao banka odnosno dioničko društvo. Slijedom navedenog, razvidno je kako je tuženik bio ovlašten sklopiti Ugovor o kreditu. Tuženik nadalje opreza radi ističe da se Ugovor o kreditu ni Sporazum ne mogu utvrditi ništetnim niti primjenom Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (dalje u tekstu: Zakon o ništetnosti") koji je stupio na snagu nakon podnošenja tužbe u rubriciranom predmetu. Budući da se tužitelj u tužbi poziva na europsko pravo i na presudu u predmetu C-106/89 prema kojem se pojedini zakoni moraju tumačiti u skladu s pravom Europske unije, tuženik prije svega ističe kako je Zakon o ništetnosti protivan Ugovoru o funkcioniranju Europske unije (dalje u tekst: „UFEU) koji je obvezujući za Republiku Hrvatsku. Tuženik smatra da je Zakon o ništetnosti protivan slobodi pružanja usluga kao i slobodi kretanja kapitala. S tim u vezi Tuženik ističe da je gornji naslov temeljem članka 145. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske dužan izravno primijeniti pravo Europske unije. Stavkom 2. istog članka Ustava propisano je da se pravni akti Europske unije primjenjuju u Republici Hrvatskoj u skladu s pravnom stečevinom Europske unije. Budući da je za tumačenje prava Europske unije nadležan sud Europske unije, u činjenično identičnom slučaju koji se vodi pred Općinskim sudom u Rijeci, Stalnom službom u Rabu pokrenut je postupak prethodnog pitanja je li Zakon o ništetnosti i u njemu propisana retroaktivnost u skladu s pravom Europske unije. U navedenom postupku očitovanje i svoje mišljenje na postavljena pitanja dala je Europska komisija, koja u svom očitovanju navodi sljedeće: Upitno je jesu li sporne odredbe Zakona o ništetnosti uopće prikladne za zaštitu nekog legitimnog cilja, poput očuvanja ugleda financijskog sektora, sprečavanja nepoštenih poslovnih praksi ili zaštite potrošača. Zakon ne navodi te ciljeve, niti se fokusira na nepoštene poslovne prakse ili konkretne rizike za potrošače i druge primatelje usluga. U svakom slučaju, odredbe Zakona o ništetnosti ograničavaju slobodu pružanja usluga u većoj mjeri nego što bi bilo nužno za zaštitu tih ciljeva. Pored toga, treba spomenuti da primjena Zakona o ništetnosti na postojeće ugovore o kreditu dovodi u pitanje pravnu sigurnost. Takvi bi ugovori, kako proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, prema dotadašnjim propisima bili valjani. Zakonom se stoga retroaktivno propisuje njihova ništetnost, s učinkom od dana sklapanja. Time se zadire u postojeća prava i obveze stranaka tih ugovora." (stranice 17. i 18.)Iz navedenih razloga, članak 56. UFEU se protivi nacionalnim odredbama poput onih iz Zakona o ništetnosti, budući da se radi o ograničenju slobode pružanja usluga koje se ne može opravdati i nije proporcionalno." (stranica 18.)Sporne odredbe Zakona o ništetnosti su diskriminatorne, odnosno prepreka slobodi kretanja kapitala, iz razloga koji su već navedeni u odnosu na slobodu pružanja usluga, mutatismutandis." (stranica 19.). Obzirom na navedeno, naslovni sud je sukladno Ustavu Republike Hrvatske dužan primijeniti pravo Europske unije, a ne Zakon o ništetnosti budući da je isti protivan pravu Europske unije. Sve i da tome nije tako, Ugovor o kreditu ne može se utvrditi ništetnim primjenom Zakona o ništetnosti i to iz sljedećih razloga:

a) Tuženik nema status neovlaštenog vjerovnika u smislu Zakona o ništetnosti, b) Ugovor o kreditu sklopljen je u Republici Austriji.

Člankom 1. Zakona o ništetnosti je propisano da se isti primjenjuje na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljene u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika. Nadalje, člankom 2. Zakona o ništetnosti propisano je da neovlašteni vjerovnik označava pravnu osobu koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske. Nadalje, tuženik ističe kako na području Republike Hrvatske nikada nije nudio niti pružao usluge odobrenja kredita slijedom čega se isti ni u kojem slučaj ne može smatrati neovlaštenim vjerovnikom. Naime, cjelokupna obrada kredita odvijala se isključivo u sjedištu tuženika u Republici Austriji, i to od provjere podataka naznačenih u kreditnim zahtjevima, provjere kreditnog rejtinga kreditnih nositelja, potpisa Ugovora o kreditu pa do same isplate iznosa kredita. Navedeno nesporno proizlazi iz Zahtjeva za kredit koji je prva radnja u postupku odobravanja kredita. Iz zahtjeva je vidljivo da je isti potpisan u Unterpremstätten. Štoviše, u vezi s navedenim, tuženik ističe kako je teret dokaza u ovom postupku na tužitelju, a tužitelj uz tužbu nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tuženik nudio ili pružao usluge odobrenja kredita u Hrvatskoj već svoje tužbene zahtjeve temelji isključivo i samo na svojim paušalnim iskazima. Slijedom navedenog, i materijalnih dokaza koji prileže uz ovaj odgovor na tužbu, tuženik ističe kako nije ispunjena prva i osnovna pretpostavka za primjenu Zakona o ništetnosti. Osim što tuženik nikada nije nudio niti pružao uslugu odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, Ugovor o kreditu sklopljen je u Republici Austriji. Neistinit je navod iz tužbe da je Ugovor o kreditu zaključen na području Republike Hrvatske, odnosno da je isti potpisan kod javnog bilježnika prilikom potpisivanja Sporazuma. Sva dokumentacija pa tako i Ugovor o kreditu potpisani su u Republici Austriji (Unterpremstätten). Da je Ugovor o kreditu potpisan u Austriji nedvojbeno proizlazi iz toga što je na samom Ugovoru o kreditu kao mjesto sklapanja istog navedeno je Unterpremstätten; te na Ugovoru o kreditu nema ovjere potpisa od javnog bilježnika. Logično je da bi na Ugovoru o kreditu bila ovjera potpisa tužitelja da su isti Ugovor o kreditu potpisali kod javnog bilježnika. Naime, iz preslike Ugovora o kreditu razvidno je kako je isti nedvojbeno zaključen u Republici Austriji (Unterpremstätten), odnosno u sjedištu tuženika. lako je iz naprijed navedenih materijalnih dokaza nedvojbeno razvidno da je Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji, tuženik napominje da je i člankom 252. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima propisana neoboriva presumpcija glede mjesta sklapanja kako se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište u trenutku davanja ponude. Budući da tuženik ima sjedište u [adresa] nedvojbeno je kako je Ugovor o kreditu sklopljen u [adresa] odnosno u Republici Austriji. Također, tuženik još jednom ističe kako je mjesto sklapanja ugovora navedeno i u samom Ugovoru o kreditu. Štoviše, tužitelj se prvi obratio tuženiku sa zahtjevom za odobrenje kredita koji je tužitelj čak napisao na njemačkom jeziku. Upravo iz navedenog razloga potpuno je neosnovan pokušaj tužitelja da mu odredbe Ugovora o kreditu nisu mogle biti poznate budući da su bile napisane na njemačkom jeziku, kada iz predmetnog dopisa tužitelja proizlazi zaključak kako isti razumije i govori njemačkim jezikom. Tužitelj se zajedno s Primateljem kredita prvi javili tuženiku sa zahtjevom za sklapanje Ugovora o kreditu, a tuženik je njihov zahtjev razmotrio te ponudio mogućnost kreditiranja kod tuženika pod uvjetima navedenim u Ugovoru o kreditu. Budući da tuženik ima sjedište u [adresa], iz članka 252. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima jasno proizlazi zaključak prema kojem se smatra da je Ugovor o kreditu sklopljen u Austriji (a ne u Hrvatskoj). Prema tome, čak i u slučaju da sud prihvati činjenične navode tužitelja u pogledu mjesta sklapanja ugovora, ne može se izvesti zaključak da je ugovor sklopljen u Hrvatskoj. Budući da Zakon o ništetnosti primjenjuje samo na neovlaštenog vjerovnika u smislu odredaba navedenog zakona i samo na ugovore o kreditu sklopljene u Republici Hrvatskoj (što ovdje nije slučaj), navedeni zakon nije moguće primijeniti na tuženika obzirom da je iz dokumentacije koju tuženik dostavlja u prilogu ovog odgovora na tužbu nedvojbeno da je Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji; da se cjelokupna obrada kredita odvijala u Republici Austriji; da tuženik nikada nije nudio ili pružao usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj: da se tuženik ne smatra neovlaštenim vjerovnikom sukladno članku 2. Zakona o ništetnosti. Naprijed navedena argumentacija tuženika već je potvrđena pravomoćnim presudama. Naime, tuženik je nakon stupanja na snagu Zakona o ništetnosti zaprimio pet pravomoćnih presuda, i to presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3798/15 od dana 26. rujna 2017. godine i presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1811/17 od dana 18. listopada 2017. godine i poslovni broj G2-2459/2017 od dana 30. studenog 2017. godine i presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj G2-1344/17 od dana 15. veljače 2018. godine i poslovni broj Gž-1167/2017 od dana 11. siječnja 2018. godine. Obzirom da je Zakon o ništetnosti stupio na snagu dana 29. srpnja 2017. godine, nesporno je da je svih pet navedenih drugostupanjskih presuda doneseno nakon stupanja na snagu Zakona o ništetnosti. Međutim, unatoč tome i činjenici što drugostupanjski sudovi sukladno članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku po službenoj dužnosti paze na pravilnu primjenu materijalnog prava, naprijed navedenim drugostupanjskim presudama su u cijelosti potvrđene prvostupanjske presude i zauzeto stajalište da su ugovori o kreditu sklapani upravo s tuženikom sklopljeni u Republici Austriji. U Presudi Županijskog suda u Osijeku, od dana 11. siječnja 2018. godine poslovni broj Gz-1167/2017 sud zauzima stajalište o mjestu potpisivanja Ugovora o kreditu i ništetnosti Ugovora o kreditu. S tim u vezi utvrđuje kako predmetni Ugovor o kreditu, a što je razvidno iz samog Ugovora, nije zaključen u Republici Hrvatskoj već u Austriji u St. Stefan i R. am **.**.2008." pa stoga ne stoji navod tužiteljice da je ništetan Ugovor o kreditu temeljem navedenih odredaba Zakona o bankama, odnosno da je tuženik morao imati podružnicu sukladno članku 51. i članku 52. Zakona o bankama, jer je Ugovor zaključen u Austriji a ne u Republici Hrvatskoj". Nadalje, osim navedenog sud ističe i sve ...da je zaključenje ugovora i bilo zabranjeno za tuženika u vrijeme sklapanja tih ugovora, nije bilo zabranjeno za drugog ugovaratelja-tužitelja i takav ugovor je valjan. Stoga ovaj sud smatra da su predmetni ugovori i sporazumi valjani i nije od značaja da li je ugovor zaključen u Republici Austriji ili u Republici Hrvatskoj." Osim toga, naprijed navedenu argumentaciju tuženika već su potvrdili i drugi hrvatski sudovi u parničnim postupcima svojim prvostupanjskim presudama, i to Općinski građanski sud u Zagrebu presudama donesením pod poslovnim brojevima P-7448/14, P-123/17 i P-4873/13, P-1677/16, P-30/14 i P- 2100/15, Općinski građanski sud u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama presudom donesenom pod poslovnim brojevima P-2334/2015 P-2254/14 i P-2125/15 te Općinski sud u Varaždinu presudama donesenim pod poslovnim brojevima P-137/16 i P- 1095/14, kao i Općinski sud u Rijeci presudom donesenom pod poslovnim brojem P- 3226/13. ukazujući pri tom na sadržaj navedenih odluka. Nadalje, Tuženik ističe kako je osobito neshvatljiv i neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim Sporazuma. Naime, u konkretnom slučaju bile su ispunjene sve pretpostavke za osnivanje založnog prava (hipoteke) na Nekretnini sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakonu o zemljišnim knjigama. Slijedom toga, Tuženik je temeljem odobrenja založnih dužnika danih u Sporazumu valjano upisao svoje založno pravo (hipoteku) na Nekretnini. S tim u vezi, potrebno je također istaknuti kako se Tužitelj niti založni dužnici nisu žalili na rješenje o zasnivanju založnog prava (hipoteke) na Nekretnini niti je u trenutku zaprimanja rješenja o zasnivanju založnog prava (hipoteke) na nekretnini pokrenuli postupak utvrđenja ništetnosti Sporazuma, a što je bilo za očekivati ukoliko Sporazum nije odgovarao njihovoj volji. Dakle, Tužitelj, Primatelj kredita i Založni dužnici su potpuno legitimno i dobrovoljno putem Sporazuma dopustili Tuženiku da se u slučaju neplaćanja Ugovora o kreditu ili zakašnjenja s njegovom otplatom namiri iz založene Nekretnine. Iz navedenog je razvidno kako Sporazum nije u suprotnosti s nijednim prisilnim propisom. Pritom Tuženik naglašava da je predmetno založno pravo (hipoteka) na Nekretnini zakonito zasnovano. Naime, u članku 55. stavku 1. Zakona o zemljišnim knjigama izrijekom je propisano da su javne isprave na temelju kojih se može dopustiti uknjižba isprave koje su o pravnim poslovima sastavili za to nadležno tijelo ili javni bilježnik u granicama svoje ovlasti i u propisanom obliku, ako sadrže sve ono što se zahtjeva za uknjižbu na temelju privatnih isprava. S tim u vezi, tuženik ističe kako prema članku 54. Zakona o zemljišnim knjigama privatna isprava na temelju koje se traži uknjižba hipoteke mora sadržavati točnu oznaku zemljišta ili prava glede kojeg se uknjižba traži i clausuluintabulandi. Imajući u vidu navedeno, tuženik ističe kako Sporazum sadrži sve što je potrebno prema Zakonu o zemljišnim knjigama za uknjižbu hipoteke na temelju potvrđene (solemnizirane) privatne isprave i to budući da: Sporazum sadrži točnu oznaku zemljišta glede kojeg se uknjižba traži; Sporazum sadrži clausuluintabulandi odnosno izričitu izjavu Založnih dužnika kojom isti dozvoljavaju Tuženiku da bez ikakvog daljnjeg pitanja ili privole ishodi upis založnog prava (hipoteke) na Nekretnini u zemljišnim knjigama; Sporazum je sastavljen u obliku privatne potvrđene (solemnizirane) isprave.

Iz svega naprijed navedenog, razvidno je da Sporazum predstavlja valjanu ispravu podobnu za upis založnog prava na nekretnini. Prema tome, tužbeni zahtjev kojim se traži brisanje založnog prava je u cijelosti neosnovan, kao i argumentacija tužitelja da bi Sporazum bio sklopljen suprotno Zakonu o javnom bilježništvu. Neosnovano je nastojanje tužitelja osporiti valjanost Sporazuma ističući da je jedan od potpisnika malodobna osoba s tim u vezi tuženik posebno naglašava kako je prilog Sporazumu rješenja Centra za socijalnu skrb od dana 26. studenog 2007. godine na temelju kojeg se gospodinu VE daje odobrenje da može opteretiti suvlasnički dio Nekretnine koji se odnosi na mldb. KE. S tim u vezi, pogrešno je i pravno promašeno pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o javnom bilježništvu. Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbu i u njoj postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i obvezati tužitelje da tuženiku naknadi troškove ovog postupka. 3. Tužitelj se podneskom od 17. svibnja 2019. očitovao na navode tuženika pod 1) iz odgovora na tužbu i podnesak od 26. travnja 2019. navodeći da se tužitelj ne poziva niti u tužbi spominje Zakon ništetnosti ugovora o kr3editu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u RH s neovlaštenim vjerovnikom, te da nigdje ne osporava niti ulazi u pitanje statusa tuženika pod 1), je li on banka ili zadruga, ne problematizira njegova odobrenja za rad je li neovlašten vjerovnik i sl. Ističe da svoj tužbeni zahtjev ne temelji na tzv. Zakonu o ništetnosti, već isključivo na Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima. Ističe da je spomenuti Abstattungskreditvertrag zaprimio od posrednika u Hrvatskoj, punomoćnice tuženika pod 1) odvjetnice DE, a koji dokument je bio isključivo na njemačkom jeziku bez ikakvog priloga što proizlazi iz dopisa gđe. DE. Opće uvjete poslovanja tuženika pod 1) tužitelj je privi put zaprimio uz odgovor na tužbu, isti nisu bili dostupni tužitelju niti su mu bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora, pa se stoga ne mogu primijeniti na tužitelja. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 2016. god. nakon što je RH postala članicom EZ, nadležnost određuje Uredba (EU) broj 1215/2012 prema kojoj potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicili ili neovisno o domicili druge stranke, pred sudovima gdje potrošač ima domicil, pa je stoga nadležan hrvatski sud, jer tužitelj ima domicil u RH. U odnosu na mjerodavno pravo, tužitelj je u tužbi obrazložio zašto je ugovor ništetan i po hrvatskom i po austrijskom pravu, te smatra da u konkretnom slučaju treba primijeniti hrvatsko pravo. Budući da je ugovor sklopljen prije 2007. potrebna je primijeniti kolizijske norme koje su vrijedile u RH, odnosno odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima. Prema čl. 20. st. 1. tog Zakona, ako nije izabrano mjerodavno pravo, potrebno je utvrditi je li posebne okolnosti slučaja upućuju na drugo pravo, a u konkretnom slučaju bi to bilo hrvatsko pravo jer je tužitelj hrvatski državljanin, nekretnina na kojoj je zasnovano založno pravo nalazi se na području RH, a i oba ugovora za koja tužitelj traži utvrđenje ništetnosti su sklopljena u RH. Osim toga, kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe treba tumačiti u korist druge strane, ovdje tužitelja, pogotovo uzimajući u obzir da mu Opći poslovanja nisu bili dostupni. Navodi da su netočni navodi tuženika pod 1) da je sporni ugovor sklopljen u Austriji jer je na ugovoru kao mjesto sklapanja navedeno Uterpremstatten, i jer na njemu nema ovjere potpisa od strne javnog bilježnika. Komunikacija između stanaka se odvijala uz posrednike između ostalih i odvjetnici DE. Zahtjev za sklapanjem ugovora je sastavio upravo tuženik pod 1) za tužitelja i LE (sada IE) na njemačkom jeziku. Oni ga nisu mogli sastavi jer ne govore niti razumiju njemački jezik Zahtjev je pisan u trećem licu, naveden je krivi datum rođenja LE, pa nije ni životno uvjerljivo da bi ga sastavili na ovaj način uz ovakve omaške. Krediti ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika pod 1), poslan tužitelj na potpis od strane DE što je vidljivo iz priloga 1., uz napomenu da je ugovor potrebno samo potpisati, ne i ovjeriti potpis kod javnog bilježnika, te ga ponovo poslati odvjetnici DE. Pri tom nije jasno vidljivo tko ga je i u kojem svojstvu potpisao od strane tuženika pod 1). Tužitelj nadalje dostavlja sudsku praksu u korist navoda iz tužbe, te ističe da tuženik pod 1) prilikom sklapanja Kreditnog ugovora nije provjeravao kreditnu sposobnost tužitelja što je bio dužan učiniti vodeći računa o osobnoj situaciji tužitelja i iznosu kredita. Tužitelju je ugovor dostavljen samo i isključivo na njemačkom jeziku, a uz isti nije dobio nikakav otplatni plan iz kojeg bi bile razvidne njegove obveze i kretanje kamatne stope, kao ni Opći uvjeti poslovanja. O djelovanju tuženika pod 1) najbolje govori Obavijest od 3. veljače 2010. god. u kojoj tuženik pod 1) navodi da tužitelj nije ispunio svoju obvezu te da je time potraživanje prema tuženiku u cijelosti dospjelo u iznosu do 311.400,00 EUR. Navedenu obavijest nije zaprimio ni tužitelj ni IE, koji su do obavijesti došli uvidom u spis javnog bilježnika. Tužitelj je uslijed cjelokupnog nepostupanja tuženika pod 1) istom uputio pismeno u kojem raskida/odustaje od ugovora, pa je sukladno tome i postavio podredni tužbeni zahtjev. Ističe da je predmet ovog postupak utvrđenje ništetnim dva dokumenta – Kreditnog ugovora i Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava. U odnosu na potonji, tužitelj je već u tužbi navodi da isti nije sastavljen u potrebnoj formi u odnosu na NE, te želi ukazati kako je javni bilježnik tom prilikom utvrdio identitete svih sudionika temeljem osobnog poznanstva, te da JE (sada ĆE) uopće nije bila prisutna niti je potpisala sporazum, što je vidljivo već iz usporedbe potpisa koji se nalazi na Sporazumu, te popisa na izjavu o raskidu. Uzimajući stoga u obzir da je predmet postupka utvrđenje ugovora ništetnim, tužitelj proširuje tužbu i na druge tuženika, odnosno sudionika tih pravnih poslova IE, ĆE i NE, te ističe glavni i podredni tužbeni zahtjev koji glase kao u izreci presude.

4. Tužitelj je postupajući po nalogu sud određenom raspravnim rješenjem s ročišta od 30. kolovoza 2019. god. dostavio sudu podnesak naslovljen kao tužba tužitelja ŽE protiv tuženika pod 1), bez naznake broja predmeta, kojim podneskom je formiran zaseban predmet posl. br. P-3491/19, koji predmet je po prigovoru tužitelja rješenjem P-752/19-14 od 18. listopada 2021. pripojen predmetnom spisu P-752/19 radi zajedničkog raspravljanja i donošenja jedinstvene odluke.

5. Dana 14. studenog 2023. zaprimljen je podnesak tuženika pod 2) IE rođ. ŽE, pod 3) ME rođ. ŽE i pod 4) NE, kojim obavještavaju sud da pristaju na stupanje u parnicu u predmetnoj pravnoj stvari, te predlažu ročište zakazano u predmetu dana 17. studenog 2023. u 12,00 sati održati u njihovoj odsutnosti.

6. Tužitelj je podneskom od 6. studenog 2023. uredio glavni i podredni tužbeni zahtjev na način da isti sada glase kao u izreci presude.

7. Tuženik pod 1) je podneskom od 25. lipnja 2025 izvijestio sud o statusnim promjenama ranije označenog tuženika pod 1) Raiffeisenbank Region Graz-Thalerhof Egen sa sjedištem u [adresa], A-8401 Kalsdorf, Republika Austrija, na način da je navedeno društvo sada pripojeno preuzimatelju Raiffeisenbank Kalsdorf – Lieboch – Stainz Egen, sa sjedištem u [adresa], A-8501 Lieboch Republika Austrija, upisana u sudski registar zemaljskog suda u Grazu pod brojem FN 53533f, OIB: 87604108587 temeljem ugovora o pripajanju od 15. travnja 2024., pa stoga predlaže donijeti rješenje o prekidu postupka u skladu s odredbom čl. 212. st. 4. Zakon o parničnom postupku (Narodne Novine broj 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08-odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23 dalje u tekstu: ZPP), budući je raniji tuženik prestao postojati, te se predlaže sukladno čl. 215. ZPP-a postupak nastaviti s novooznačenim tuženikom pod 1).

8. Rješenjem posl. br P-752/2019-84 od 3. srpnja 2025. ispravljen rješenjem P- 752/2019-85 od 16. srpnja 2025. utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari jer je raniji tuženik pod 1) Raiffeisenbank Region Graz – Thalerhof eGen Austrija prestao postojati, te je postupak nastavljen s novooznačenim tuženikom pod 1) Raiffeisenbank Kalsdorf – Lieboch – Stainz Egen, sa sjedištem u [adresa], A-8501 Lieboch Republika Austrija, upisana u sudski registar zemaljskog suda u Grazu pod brojem FN 53533f, OIB: 87604108587, kao sveopćim pravnim sljednikom društva Raiffeisenbank Unterpremstatten Egen, zastupana po odvjetnicima iz odvjetničkog društva Remenar i Remenar j.t.d. Zagreb, Gajeva ulica 57.

9. Tužitelj je stoga u tom pravcu, na ročištu dana 3. srpnja 2025. ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva uređenog podneskom od 6. studenog 2023. kojeg je uredio u dijelu oznake tuženika na način da umjesto dosadašnjeg tuženika bude istaknut njegov slijednik kako je to istakao tuženik pod 1).

10. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u kreditni ugovor s obročnom otplatom račun broj 10.027.621 na njemački jezik (list 8-10 spisa), povijesni izvadak iz trgovačkog registra za tuženika u ovjerenom prijevodu (list 11-42 spisa), preslik sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 28. studenog 2007. (list 43-53 spisa), sa priloženom preslikom ovjerenog prijevoda s njemačkog jezika posebne punomoći tuženika od 11. travnja 2006. (list 47-48 spisa), izvatkom iz zemljišne knjige ZU 1093 k. o. [katastarska općina] (list 49-50 spisa) i rješenje Centra za socijalnu skrb Makarska, Klasa: UP-I0-552-07/07-02/09, Ur.br. 2147-15- 02/06-07-2 od 26. studenog 2007. (list 51 spisa) – ovjereni javnobilježnički akt javnog bilježnika Ante Pejkovića br. OV-6747/07 od 10. prosinca 2007., izvadak iz zemljišne knjige ZU 1093 K. O. [katastarska općina] (list 54-55 spisa), izjava o raskidu od 21. studenog 2016. s email naznakom (list 56-57 spisa), izvadak iz sudskog registra tuženika od 11. siječnja 2016. s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik (list 88-98 spisa), tečajna lista HNB br. 244 (srednji kn/eur) važeći na dan utuženja 19. prosinca 2016. (list 99 spisa), preslika Općih uvjeta poslovanja tuženika važećih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik (list 100-110 spisa), preslika zahtjeva za odobrenjem kredita s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik (list 111-113 spisa), preslika potvrda o isplatama s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik (list 114- 116 spisa), uvid u ovršni spis Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj br. Ovr-5217/2016, ovjereni prijevod s njemačkog jezika doznaka iz inozemstva (list 117- 128 spisa), ovjereni prijevod prijave austrijskom kreditnom zaštitnom udruženju (list 129-131 spisa) preslike sudske prakse nadležnih sudova RH (list 132-162 spisa), mišljenje HNB, Sektora bonitetne regulative supervizije Ur.br. 500/2013-1232/1-VFR- ŽJ od 9. listopada 2013. (list 163 spisa) mišljenje HNB, Sektora podrške poslovanju, Direkcija pravnih poslova br. 416-810/10-06-2013/JM-MK od 21. lipnja 2013. (list 164 spisa) mišljenje HNB, Sektora bonitetne regulative i supervizije Ur.br. 500/2014- 1791/1-VFR-ŽJ od 25. studenog 2014. (list 165 spisa), ovjereni prijevod e-maila i priloga s njemačkog na hrvatski jezik Agencije nadzora austrijskog financijskog tržišta (list 166-179 spisa), preslika očitovanja na zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C- 630/17 (list 180-194 spisa), preslike odluka – sudska praksa sudova RH (list 195-357 spisa), presuda suda Europske unije (drugo vijeće) u predmetu C-630/17 od 14. veljače 2019. (list 365-376 spisa), preslike odluka – sudska praksa sudova RH (list 377-397, 426-452 spisa), dopis odvjetnice DE (list 461 spisa), preslici odluka – sudska praksa sudova RH (list 462-538 spisa), obavijest odvjetnice DE od 3. veljače 2010. (list 539 spisa), izveo dokaz saslušanjem svjedoka DE, te tužitelja, zz tuženika pod 1), i tuženika pod 2) i 3) u svojstvu parničnih stranaka, izvršio uvid u preslici odluka sudova RH – sudska praksa (list 720-750 spisa), preslik uplatnica kao dokaz o izvršenim uplatama i izvodi u korist kredita (list 767-821 spisa), ovjereni prijevod sa njemačkog jezika kreditnog ugovora s obročnom otplatom račun br. 10.027.102 (list 762-766 spisa), preslik otplatnog plana od 16. listopada 2007. godine (list 825-827 spisa), nakon čega je sud, cijeneći rezultate provedenog dokazanog postupka, temeljem odredbe čl.7. i 8. ZPP-a, odlučio kao u izreci.

11. Sud je u postupku, imajući u vidu dokaze izvedene tijekom postupka, odustao od provedbe dokaznih prijedloga tužitelja koji se odnose na provođenje dokaza matematičko – financijsko vještačenje, te grafološko vještačenje potpisa ME (ovdje tužene pod 3), kao suvišnih.

12. Predmet postupka u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim kreditnog ugovora s obročnom otplatom račun br. 10.027.621 od 17. listopada 2007. i sporazuma radi osiguranja novčane tražbine za zasnivanje založnog prava od 28. studenog 2007., te kao posljedica ništetnosti ovih pravnih poslova nalog zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Makarskoj za brisanje založnog prava na nekretnini navedenoj u izreci. Nadalje, tužitelj je postavio i podredni tužbeni zahtjev na utvrđenje da su raskinuti kreditni ugovor s obročnom otplatom račun br. 10.027.621 od 17. listopada 2007. i sporazum radi osiguranja novčane tražbine za zasnivanje založnog prava od 28. studenog 2007., te kao posljedica navedenog, nalog zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Makarskoj za brisanje založnog prava na nekretnini navedenoj u izreci.

13. Među strankama je nesporno da je između tuženika pod 1) kao kreditora, te tužitelja i tuženika pod 2) kao korisnika kredita, sklopljen kreditni ugovor s obročnom otplatom račun br. 10.027.621 od 17. listopada 2007., na iznos od 311.400,00 EUR, te da je radi osiguranja tražbine tuženika pod 1) iz ugovora o kreditu, između tuženika pod 1) i tužitelja i tužene pod 2) kao korisnika kredita i glavnog dužnika, te tužene pod 2), 3) i 4) kao založnih dužnika sklopljen sporazum radi osiguranja novčane tražbine za zasnivanje založnog prava na nekretnini u suvlasništvu tuženika pod 2), 3) i 4). Nesporno je među strankama i da je odobreni kredit od 311.140,00 eura tuženik pod 1) isplatio tužitelju i tuženoj pod 2) u Republici Austriji, što je sud utvrdio uvidom u ovjereni prijevod potvrde o isplati kredita (list 114-115) potpisan od strane tužitelja i tužene pod 2), i ovjereni preslik potvrda o isplatama (list 117-128 spisa), a čiju vjerodostojnost isprava tužitelj, kao ni tuženici nisu osporili.

14. Nadalje je među strankama nesporno da je tuženik pod 1) strana kreditna ustanova sa sjedištem u [adresa], Unterpremstatten, te da isti nikada nije imao odobrenje HNB-a za rad u RH, što je i sam tuženik istakao u svom odgovoru na tužbu.

15. Uvidom u presliku zahtjeva za odobrenjem kredita s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik (list 111-113 spisa), utvrđeno je da je zahtjev postavljen od strane BE, rođen **.**.1958. i RE rođena **.**.1997., koji datum je prekrižen, s adresom prebivališta [adresa]. Upit je upućen Reiffeisenbank Hauptstrasse 151, 8141 Unterpremstatten, za kredit u visini od 300.000,00 EUR. Navedeno je da obitelj RE iz [adresa] bi navedeni kredit koristila za refinanciranje kredita koji imaju kod ZABA u [adresa], s godišnjom kamatnom stopom od 9,99 %, dok bi drugi dio koristili za podmirenje obiteljskih dugova te dovršavanje kuće. Navedeno je da obitelj RE posjeduje kuću u [adresa] s prizemljem i dva kata, neto veličine kuće 738,82 m2, posjeduje građevinsku dozvolu te je upisana u ZU 255 kod Općinskog suda u Makarskoj k. č. br. [katastarska čestica], gdje su kao vlasnici upisani OE, OE ĆE i GE, kćeri ĐE, svaka od njih za 1/3 kuće. Kuća je procijenjena u iznosu od 1.133.145,00 EUR. Navedeno je da se u prizemlju kuće nalazi stolarska radionica za PVC i alu prozore i vrata koju vodi I u kojoj je zaposleno dodatno 6 zaposlenika, te da se na prvom i drugom katu nalazi stan obitelji I te 5 apartmana za najam, s ukupno 24 kreveta. Dobit od apartmana u sezoni cca 38.000,00 EUR. Navedeno je da sa stolarskom radionicom za PVC i ALU, G. Cepo ostvaruje godišnju dobit od cca 70. -80.000,00 EUR. Kao jamstvo obitelj I nudi upis založnog prava na kuću te cesiju životnog osiguranja koje bi bilo na ime OE te cesiju osiguranja kuće od požara. Kredit bi otplaćivali 15 godina s godišnjom ratom. Na upitu se nalaze dva potpisa od kojih je jedan potpis nečitak, a drugi potpis LE.

16. Uvidom u presliku kreditnog ugovora s obročnom otplatom račun broj 10.027.102 dostavljen na njemačkom jeziku (list 8-10 spisa), te ovjereni prijevod ugovora s njemačkog jezika na hrvatski (list 762-766 spisa),utvrđeno je da su stranke i to tužitelj ŽE i tužena pod 2) IE rođena ŽE, kao primatelji kredita s tuženikom pod 1) kao davateljem kredita, dana 17. listopada 2007., zaključili kreditni ugovor s obročnom otplatom, račun br. 10.027.102 na iznos od 311.400,00 EUR, a koji povrat kredita će se izvršiti u 15 godišnjih paušalnih rata u iznosu od 37.124,84 EUR, svakog 1.10. s početkom 1. listopada 2008. s aktivnom kamatnom stopom 8% p.a., zatezna kamata 5%, uz jednokratnu pristojbu za obradu kredita u iznosu od 11.400,00 EUR te završne troškove po svakom zaključenom terminu u iznosu od 10,30 EUR. Ugovor je potpisan od strane korisnika kredita ŽE i LE, te na označenom mjestu davatelja kredita, ovdje tuženika pod 1) nalaze se dva nečitka potpisa. U samom ugovoru kao mjesto sklapanja naveden je Unterpremstätten,

17. Sud je izvršio uvid u izvadak iz sudskog registra tuženika pod 1) od 11. siječnja 2016. s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik (list 88-98 spisa), u kojem su evidentirane statusne promjene tuženika pod 1).

18. Uvidom u presliku Općih uvjeta poslovanja tuženika pod 1) važećih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik (list 100-110 spisa), utvrđeno je da je navedenim uvjetima uređen cjelokupan poslovni odnos klijenta i svih domaćih i stranih poslovnih jedinica banke. Prema navedenim Općim uvjetima, mjesto izvršenja za ugovorne stranke su poslovni prostori, poslovne jedinice banke s kojom je sklopljen posao, te je određeno da se na sve pravne odnose između klijenta i banke primjenjuje austrijsko pravo.

19. Uvidom u presliku potvrda o isplatama s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik (list 114-116 spisa), utvrđeno je da je u istoj evidentirana isplata kredita / zajma br. kreditnog računa 10.027.621 na ime HE i OE, isplata kredita u iznosu od 300.000,00 EUR i pristojba za obradu 11.400,00 EUR, ukupan iznos 311.400,00 EUR.

20. Sud je izvršio uvid u ovjereni prijevod s njemačkog jezika, doznaka iz inozemstva, potvrda o preuzimanju (list 114-129 spisa), u kojima su evidentirane novčane uplate s računa RE i BE, a koje potvrde nisu osporene od strane stranaka u postupku.

21. Uvidom u ovjereni prijevod prijave austrijskom kreditnom zaštitnom udruženju (list 129-131 spisa), utvrđeno je da su u istom navedeni podaci klijenta i korisnika kredita SE i RE.

22. Uvidom u mišljenje HNB, Sektora bonitetne regulative supervizije Ur.br. 500/2013-1232/1-VFR-ŽJ od 9. listopada 2013. (list 163 spisa), utvrđeno je da je na traženje stranke Ć i UE iz [adresa], istima odgovoreno da Reiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg- [adresa] sa sjedištem u [adresa], Republika Austrija, nije nikada imala odobrenje HNB za rad u RH, međutim da su se sukladno propisima RH građani i pravne osobe sa sjedištem u [adresa] smjeli zaduživati u inozemstvu, s tim da su do 31. prosinca 2010. bili obvezni prenositi sredstva kredita primljenih u inozemstvu na račune u bankama sa sjedištem u [adresa] i prijaviti kreditni posao s inozemstvom HNB-u.

23. Uvidom u mišljenje HNB, Sektora podrške poslovanju, Direkcija pravnih poslova br. 416-810/10-06-2013/JM-MK od 21. lipnja 2013. (list 164 spisa), utvrđeno je da je na traženje Zajedničkog odvjetničkog ureda Tihomira Zebeca i Kristijana Horvata iz Varaždina, odgovoreno na upit o bankama koje posluju i imaju sjedište na području Republike Austrije ili SR Njemačke, a vezano za odobrenje HNB-a za zaključivanjem ugovora o kreditu s državljaninom RH kao korisnikom kredita, da prema mišljenju HNB- a, sukladno odredbama Zakona o bankama te Zakona o kreditnim institucijama ne postoji potreba za izdavanjem odobrenja HNB-a na opisane slučajeve iz upita.

24. Uvidom u mišljenje HNB, Sektora bonitetne regulative i supervizije Ur.br. 500/2014-1791/1-VFR-ŽJ od 25. studenog 2014. (list 165 spisa), utvrđeno je da je odgovoreno na upit odvjetnika Davora Peruška iz Pule, da u razdoblju od 2000. do 2013., zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu nije bilo zabranjeno, da su Zakon o kreditnim poslovima s inozemstvom, odnosno Zakon o deviznom poslovanju, propisivali obvezu prenošenja kredita primljenih u inozemstvu na račune u bankama sa sjedištem u [adresa] i prijavu kreditnih poslova s inozemstvom HNB-u, a koja je bila propisana isključivo za statističke potrebe izrade platne bilance i ne predstavlja nikakvo odobrenje kreditnog posla od strane HNB-a, niti je bilo propisano da predstavlja uvjet za valjanost ugovora o kreditu.

25. Uvidom u dopis odvjetnice DE (list 461 spisa), utvrđeno je da je dopis upućen od strane odvjetnika DE čiji se potpis i pečat nalaze na dopisu u kojem ista navodi da kao pun. Reiffeisenbank Unterpremstatten, priloženo dostavlja ugovor o kreditu te je navedeno da priloženi ugovor je potrebno samo potpisati te da nije potrebno svoje potpise ovjeriti kod javnog bilježnika. Navedeno je da nakon potpisa navedenog ugovora je potrebno da ga se preporučenom pošiljkom pošalje na adresu ureda naznačenog u zaglavlju dopisa. Iz sadržaja dopisa nije razvidno kojim strankama je dopis upućen, niti o kojem ugovoru je riječ.

26. Sud je izvršio uvid u preslik uplatnica kao dokaz o izvršenim uplatama i izvodi u korist kredita (list 767-821 spisa), kojim su od strane nalogodavca ŽE, izvršene uplate na račun tuženika pod 1) Reiffeisenbank.

27. Na ročištu dana 8. travnja 2024. izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, zz tuženika pod 1) PE, te tuženika pod 2) IE rođ. ŽE i pod 3) ME rođ. ŽE u svojstvu parničnih stranaka u izočnosti uredno pozvane tužene pod 4).

28. Tužitelj ŽE u svom iskazu navodi da su na predočenim preslicima Ugovora priloženih uz tužbu tužitelja (list 8-42 spisa), sporazum radi osiguranja novčane tražbine od 28. studenog 2007. (list 43-53 spisa), nalaze se vidljivi njegovi potpisi. Ovi ugovori koliko zna, sastavljeni su u [adresa], točnije njih je sastavljala odvjetnica DE i njemu ih je dala na potpis, nakon čega joj ih je on vratio Tom prilikom, njemu nitko nije preveo taj ugovor, niti je imao ovjereni prijevod ugovora na hrvatski jezik, a koji ugovor je sastavljen na njemačkom jeziku i kojeg sam potpisao. Odvjetnica mu nije objasnila odredbe samog ugovora, unatoč tome nije odbio potpisati ugovor jer mu je bila namjera da se taj kredit realizira. Od odvjetnice DE je tražio da mu da ugovore, međutim, od nje ih nikako nije mogao dobiti. Tada je izbila afera sa ovom bankom tuženika pod 1), nakon čega je odvjetnica DE zatvorila svoj ured. Nakon čega nije imao prilike doći u posjed ovih ugovora, a 2011. njegova kći ĆE je nekako putem interneta došla do primjerka tih ugovora. Do sklapanja ovog ugovora je došlo nakon što ga je tadašnji direktor Zagrebačke banke ZE, uputio na osobu FE, koji je radio za Raiffeissen banku. Naime, FE je za banku tražio klijente. Nakon toga se on FE obratio za kredit. Naime, u to vrijeme je imao kredit kod Zagrebačke banke za refinanciranje i taj kredit je trebalo pokriti, a uz to je imao i neke svoje osobne poslove, nekakav dug, a uz to je trebalo školovati i djecu. To je bio razlog zbog čega je bio zainteresiran za podizanje ovog kredita. Nije mu poznato tko je podnio zahtjev nadležnom Centru za socijalnu skrb za davanje mišljenja da se može opteretiti suvlasnički dio njegove maloljetne kćeri NE, sada tužene pod 4). Naime, on se obratio Centru za socijalnu skrb radi toga, ali se ne može sjetiti što je naveo kao razlog zbog čega tražim suglasnost da se optereti suvlasnički dio njegove maloljetne kćeri NE. Vezano za predmetni ugovor o kreditu, navodi da nije znao kolika je kamata, niti kolika je rata tog kredita kojeg mora plaćati. Znam da je ugovoreni iznos bio cca 300.000,00 eura. Imao je uplatnice za plaćanje rata, koje je plaćao jednom godišnje. Rate su uglavnom bile iste, nekad su se povećavale, ali napominje da nikada nije znao koliko je točno platio. Misli da sam platio iznos od oko 200.000,00 eura. Uplatnice za plaćanje kreditnih rata stizale su na njegovu adresu, bez posebne preporuke, nekad bi došlo i po 10-ak uplatnica odjednom. Jednom prilikom, jednu ratu nije platio i susreo s se sa predstavnicima banke i gospodinom FE i tad je s njima razgovarao, rekao im da je zapeo s plaćanjem i oni su mu rekli da plaća kako mogu. Ne zna njemački jezik, sa predstavnicima banke nije komunicirao, razgovarao je preko gospodina FE koji je znao njemački jezik. Godišnja rata koju je plaćao iznosila je cca 35.000,00 eura. Predstavnike banke tuženika pod 1), vidio je dva puta. Prvom prilikom kad su došli obilaziti nekretninu, njegovu kuću, prije nego što je zaključen ugovor o kreditu, a drugi put ovom prilikom kad ih je sreo, kad su mu rekli da plaća koliko mogu. Navodi da ne zna koje su to bile osobe predstavnici banke, ne poznaje iz. Nakon tog susreta s njima, nastavio je jedno vrijeme plaćati koliko je mogao, a nakon toga su počele afere oko tuženika pod 1) Reiffaissen banke i tada mu je par odvjetnika savjetovalo da to riješim sudski. Kod javnog bilježnika Pejkovića potpisao je jedan ugovor koji mu je dala odvjetnica DE. To je predočeni sporazum. Odvjetnica DE je taj sporazum predala na knjiženje u zemljišnim. Zaprimio je rješenje kojim se knjiži taj sporazum radi osiguranja novčane tražbine i na to rješenje se nije žalio. Na upit uređujućeg suca je li uobičajeno da potpisujem dokumentaciju, pismena, iako nije upoznat sa sadržajem istog, navodi da je on bio poduzetnik, uglavnom je potpisivao račune. Navodi da je njegov greška zbog čega je potpisao ovaj ugovor ne znajući sam sadržaj ugovora, vjerovao im je na riječ. S njima je dogovorio iznos kredita i plaćanje. S njima je sve dogovorio usmeno – kamatu, rate i ostalo, ali to nikada nije dobio napismeno. Kamata je trebala biti 8%, rata je trebala biti oko 35.000,00 eura, ne može se sjetiti koji je bio rok otplate kredita, niti rokove dospijeća. Nakon potpisa ovih ugovora, odvjetnica DE mu ih nikada nije vratila potpisane, niti mu je objašnjavala išta vezano za sam ugovor, samo je uzela novac, svoju proviziju. Kad su predstavnici banke bili kod njega, obilazili nekretninu, s njima je bio gospodin FE. Od njega nisu tražili nikakve papire vezano za moju kreditnu sposobnost, tražili su samo građevinsku dozvolu za nekretninu. Prvo su vidjeli nekretninu, a nakon toga 2-3 mjeseca, potpisao je ove ugovore. Tada je Reiffeissen banka platila Zagrebačkoj banci, pokrila kredit, kako bi se Zagrebačka banka skinula s ove nekretnine i nakon toga se uknjižio tuženik pod 1). Platili su mu u dva puta cijeli iznos koji je dogovoren po tom kreditu. Jedan put je plaćeno na njegov račun i račun njegove kćeri IE, a drugi dio je plaćen na račun Zagrebačke banke. Vezano za detalje tog plaćanja ne može se sjetiti zbog proteka vremena. Navodi da se nikada nije obraćao tuženiku pod 1) za raskid ovog ugovora o kreditu, oni su bili u Austriji, a on ne zna njemački. Banku je jedno vrijeme zastupao odvjetnik Crnković i to u vrijeme kad je bio pokrenut ovršni postupak radi naplate na njegovoj nekretnini, tada mu se isti obratio da povučem tužbu, jednu ovrhu koja je postojala od ranije, a da će on sve srediti. Međutim, nakon toga ga nikada nije čuo niti vidio. Obavijest odvjetnice DE od 3. veljače 2010. (list 539 spisa), nikada nije vidio, nikada od banke mu nije dolazila nikakva pošta preporukom. Što se tiče ovog ugovora o kreditu koji mu je odvjetnica DE dala na potpis, on je taj ugovor prvo poslao kćeri u Zagreb, ona je taj ugovor potpisala i nakon toga ga vratila njemu, nakon čega je on tada ugovor potpisao i to je dao odvjetnici DE kad se ugovor vratio iz Zagreba. Tada kad je predao ugovor odvjetnici DE, na lijevoj strani nije bio potpis banke. Što se tiče sporazuma radi osiguranja novčane tražbine, taj ugovor je potpisan kod javnog bilježnika Pejkovića. Tom prilikom je ugovor potpisao osobno i kao zz NE, LE je taj ugovor naknadno došla potpisati, a njegova kći JE taj ugovor nije potpisala niti je na ugovoru njen potpis. Misli da javni bilježnik Pejković od njega nije tražio osobnu iskaznicu prilikom potpisa ugovora. Ja ovaj kreditni posao koji sam zaključio sa tuženikom pod 1), nisam prijavio HNB-u. Odvjetnica DE, mu nije pojašnjavala sadržaj samih ugovora, kao ni opće uvjete, niti su mu ti Opći uvjeti bili uručeni. Jednom prilikom je bio kod nje u uredu, a drugom prilikom ju je sreo u gradu. Upit za kredit u visini od 300.000,00 eura (list 112-113 spisa), na on nije sastavio. On je to potpisao, to mu je dala odvjetnica DE. On taj zahtjev nije predao u Austriju na ovu naznačenu adresu, ne zna što piše na tome. Odvjetnicu DE je poznavao od prije. Nakon što je banka pustila novac, on je nakon toga bio jednom u Austriji u prvi mjesec. Bio je tada sa gospodinom FE u jednom uredu tadašnje zadruge Reiffeissen. Nešto je potpisao jer je gospodinu FE trebalo isplatiti proviziju. Na kućnu adresu nisu dolazile uplatnice, dolazile su samo potvrde o stanju duga koji je uvijek iznosio 200.00 eura i nešto više. Po tome je primijetio da se uopće nisu rasknjižavale one uplate koje je on izvršavao. On je od tuženika imao samo jednu uplatnicu od ranije i on bi po toj uplatnici uplaćivao svaki put, odnio bih novac u Reiffeissen banku i plaćao. Gospodin FE, kad mu se on obratio za kredit, nije mu se legitimirao kao zaposlenik banke, on to od njega nije ni tražio. On mi je rekao da je on zaposlenik banke, i rekao mu je da će nakon realizacije kredita, njemu isplatiti iznos provizije u visini 3%. U vrijeme podizanja tog kredita imao je obrt izrade stolarije, stakla. Bio je privatnik, primanja nisu bila stalna, ovisila su o obavljenim poslovima od mjeseca do mjeseca. Uz ta primanja od obrta, imali su još dodatna primanja od tri apartmana koja su iznajmljivali, to su apartmani u kući na kojoj je založno pravo prema ovom kreditu. Mislim da je iznos koji je bio potreban za pokrivanje kredita u Zagrebačkoj banci bio 100.000 i nešto eura, to je tuženik pod 1) pokrio, a iznos koji je preostao od 160.000 eura, isplaćen je za njihove potrebe na račun moje kćeri IE. U vrijeme dizanja kredita, bio je zaposlen u obrtu IE, tužene pod 2).Na poseban upit uređujućeg suca da pojasni izjavu danu u iskazu da je u vrijeme podizanja kredita bio privatnik, da je imao obrt izrade stolarije, stakla, a na upit tužene pod 3) odgovara da je u to vrijeme bio zaposlen u obrtu IE, tužene pod 2), tužitelj odgovara da je u to vrijeme formalno obrt bio prijavljen na moju kći IE, koja je u to vrijeme živjela u [adresa], a on je izvršavao poslove tog obrta. Iznos kredita koji je isplaćen na račun kćeri tužene pod 2), koristio se dijelom i za plaćanje rata kredita.

29. ZZ tuženika pod 1) TE u svom iskazu navodi da je tužena pod 1), banka koja je već 120 godina registrirana kao banka u Austriji, što se može provjeriti kod nadležnog tijela u Austriji, Agencije za nadzora financijskog tržišta. Radi u banci 40 godina, od toga 19 godina obnaša funkciju direktora banke. Ističe da banka ima preko 15000 klijenata, a u razdoblju od 2001-2010 imali su klijente državljane RH i to 200 klijenata sa područja Dalmacije i Istre. Što se tiče zaključenja ugovora o kreditu sa državljanima RH, to je bilo isključivo temeljem preporuka koje su sami klijenti prosljeđivali drugim osobama. Tim putem je i tužitelj ŽE, došao do njih preko gospodina FE, koji je klijent njihove banke od 2001. godine do danas. Gospodin FE vodi transportno poduzeće u Austriji, a u [adresa] ima i apartmane i bavi se turizmom. U jesen 2007. zaprimili su upit tužitelja za kredit, prema zahtjevu koji je priložen u spis (list 113 spisa), a koji je bio dostavljen i u prijevodu na hrvatski jezik. Putem tog upita zatražio je iznos od 300.000 eura koji bi otplatio. Svrha tog kredita bila je pokriće kredita koji je podignut u Zagrebačkoj banci u iznosu od cca 110.000 eura, dok bi se ostatak kredita koristio za potrebu investicije u poslovno- stambenom objektu koji je predmet ovog založnog prava prema kreditu. U upitu su naveli da prihod ostvaruju iz najma apartmana, navodeći da imaju 5 soba, 24 kreveta, gdje godišnje ostvaruje prihod od oko 38.000 eura godišnje, a uključujući prihode od stolarske radionice, obrta, oko 70-80.000 eura godišnje i da zapošljava navodno 5-6 djelatnika u obrtu. Dobili su i sažetak s prihodima i rashodima od 2004-2006, taj sažetak dokument su u banci arhivirali i iz njega su mogli vidjeti stanje prihoda. On im je dao i procjenu koju je izradio sudski vještak gdje se navodi da je vrijednost nekretnine oko 1,1 milijuna eura. Kako je gospodin ŽE potvrdio, dogovorili su njim termin radi razgledavanja objekta, tada su prisutni on i njegov kolega direktor AE koji je od 2016. u mirovini., tamo su bili prisutni kako bi procjenu koju su dobili, utvrdili odgovara li vrijednosti nekretnine koju su tom prilikom pregledali. Primatelj kredita im je tada pokazao radionicu, sobe za najam i ostatak objekta i mi smo onda na licu mjesta se uvjerili u vrijednost objekta. Zbog te pozitivne ocjene prihoda i vrijednosti objekta, pozitivnu ocjenu je dala uprava, dalje su proslijedili predmet na daljnju obradu kolegama u banci, tj. taj predmet je još jednom Odjel za kreditni kontroling provjerio. Ugovori o kreditu izrađeni su kod njih u banci, a ne kod gospođe DE, tako isto je i plan otplate izrađen kod njih u banci. DE ni ne može izraditi takav ugovor ,jer su za to potrebni posebni bankarski programi. Ni za klijente koji su bili hrvatski državljani nisu koristili druge ugovore o kreditu, koristili su se ugovori koji su korišteni i za njihove državljane. Ugovor o kreditu koji se odnosi na tužitelja, predočen mu je od strane uređujućeg suca (list 8-10 spisa), ostatak stranica koje su priložene uz ugovor (list 11-20) predstavlja izvadak iz sudskog registra, (list 21-32) je hrvatska verzija izvatka. Na samom ugovoru se nalazi njegov vlastoručan potpis i potpis prokuriste koji je sada u mirovini EE. Načelno klijent uvijek dobije otplatni plan, on nije sastavni dio ugovora. Otplatni plan koji je izrađen 2007. predočen mu je od strane uređujućeg suca (list 825-827 spisa). Prilikom potpisivanja, klijent dobije uručen plan otplate i kopiju ugovora o kreditu i nije mu jasno kako tvrdi da nije dobio kopije, isto tako mu nije jasno kako je njegova kći na internetu mogla pronaći ugovore. Naime, radi se o povjerljivim dokumentima banke, te se kao takvi ne mogu pronaći na internetu, osim eventualno isprave iz zemljišnim knjiga. Klijent načelno uvijek dobije sve kopije, nema razloga zašto ih ne bi dobio ovaj put. Svi ugovori o kreditu se potpisuju kod njih u banci. Navodi da on nije bio prisutan prilikom ovog potpisivanja, ali je sigurno s klijentom dogovoren termin kada da dođe na potpisivanje. Ugovor o kreditu je poslan gospođi DE radi izrade sporazuma koji sadrži bitne elemente kako bi se mogao sklopiti ugovor, ali ne sa svrhom da se potpiše ugovor. Načelno je bio potpisan od njega i banke kao davatelja kredita, kao i primatelja kredita, to je tako trebalo biti. Nije bilo uobičajeno da se šalje primjerak ugovora bianco, nepotpisan, van sjedišta banke u Austriji. Primatelj kredita načelno dođe u banku i potpisuje ugovor o kreditu uz prisustvo savjetnika za kredite i kada se prikupe ti potpisani ugovori o kreditu od strane primatelja, tada se skupno šalju upravi jer uprava nije prisutna prilikom svakog potpisivanja ugovora, ugovori dođu skupno u upravu na potpis. Jednako tako i krediti zaključeni sa austrijskim državljanima, dolaze skupno u upravu banke na potpis. Nije mu poznato koji je savjetnik o kreditu bio nazočan prilikom potpisa predmetnog ugovora. Na ugovoru ne postoji nikakav potpis iz kojeg bi bilo razvidno tko je bio savjetnik o kreditu pri potpisu ugovora. Klijent je sam morao osigurati prevoditelja. Puno hrvatskih državljana su i sami znali njemački, ali ako nisu znali, sami bi morali povesti prevoditelja, a od 2011. su zaposlili djelatnika koji govori hrvatski jezik, dok u tom trenutku zaključenja predmetnog ugovora, nisu imali hrvatskog prevoditelja. U Austriji se ovakvi ugovori o kreditu ne ovjeravaju kod javnog bilježnika ili notara, ovjeravao se samo sporazum o osnivanju založnog prava u RH u javnog bilježnika. Načelno, taj termin s klijentom služi da se prođu svi ti bitni elementi, koliki se iznos isplaćuje, kada se i koliko vraća, kolike su kamate i tako je način otplate bio definiran, definirano je bilo 15 godina rok otplate, godišnja rata u iznosu od oko 37.100 eura, pa kad se pomnoži s 15, jasno je koliki je iznos. Tu postoje određeni rokovi čuvanja za tekuće poslovanje, to je bilo 2007. pa je tu sad teško doći do podataka da je tužitelj imao dogovoreni termin u banci radi potpisa ugovora. Načelno se evidentiraju termini s klijentima, ali je u međuvremenu nekoliko puta promijenjen softver, takvi podaci se čuvaju do 7 godina, ali ne više. Ovaj sporazum (list 43-53 spisa) imaju u originalu kod njih u banci, a u Hrvatskoj je za provedbu upisa u zemljišnim knjigama bio zadužen odvjetnik ili javni bilježnik u Republici Hrvatskoj, u konkretnom slučaju odvjetnica DE koja je prema priloženom ovlaštenju zastupala banku prilikom potpisa navedenog sporazuma. Sporazum se potpisivao u RH kod javnog bilježnika koji je ovjerio ugovor. Upoznao je tužitelja prilikom razgledavanja objekta i moguće je da su se nekad kasnije opet sreli radi vjerojatno dogovora daljnje otplate. Ne sjeća se iskreno tog drugog susreta, ali isto ne poriče da ga je bilo. Mora naglasiti da oni kao banka ne dogovaraju "plati koliko možeš", postoje točni iznosi koji se plaćaju, gospodin je znao visinu rate, ne sjeća se kasnijeg nekakvog susreta, ali moguće je da su se u [adresa] sreli, kratko razgovarali zbog zaostataka u otplati. U Austriji su se sklapali ugovori, klijenti su mogli saznati samo preko preporuka drugih klijenata za njih, i oni u u Hrvatskoj nisu imali nikakve poslovnice niti radnike, a gospodin N nije bio zaposlenik nego klijent banke. Banka nije bila upoznata sa navodima tužitelja da bi osoba po čijoj preporuci bi klijent dolazio kod banke na zaključenje ugovora, uzimao odgovarajući iznos provizije kao naknadu za angažman kod zaključenja ugovora, o tome se može pitati tužitelja, banci takva činjenica nije bila poznata. Navodi da je imao dokument o prihodima i rashodima tužitelja od 2004-2006, radi utvrđenja njegove kreditne sposobnosti i zbog lokacije apartmana, za njih je bilo lako zaključiti prihod od najma, kako bi se mogli isplatiti. Nije mu poznato da se tužitelj banci pismeno obraćao u svezi nemogućnosti plaćanja kredita, prestanka plaćanja kredita ili raskida ugovora o kreditu. Klijent je jednom u 2008. godini uredno platio ratu, 2009, 2010 i 2011 je plaćao samo dio rate, kasnije su slali nekoliko opomena, te su i predali odvjetniku Crnkoviću u Zagrebu ovaj predmet radi naplate potraživanja i to je bilo uspješno jer je klijent 2012. uplatio sve zaostatke od ovih ranijih rata i cijelu ratu za 2012. godinu, čime je do tog trenutka bilo sve podmireno. U odnosu na predočenu obavijest od 3. veljače 2010., ne može se precizno u svezi navedene obavijesti izjasniti zbog proteka vremena, pretpostavlja da je to što je navedeno u obavijesti točno. Sigurno je bilo još nekoliko obavijesti u svezi dugovanja koje su tužitelju upućene od strane odvjetnika Crnkovića. Kao što je tužitelj potvrdio, od 2013. nije bilo daljnjih uplata i svi pokušaji banke za razgovor o daljnjem način otplate su bili bezuspješni, sve napore od strane banke je klijent ignorirao te se 12 godina po ovom predmetu dalje ništa nije događalo. Od 2016. banka nije obračunala više nikakve zatezne kamate, eto zbog neizglednog slučaja. Trenutno je još 322.000 eura otvoreno, a da su nastavili obračunavati kamate, do danas bi vjerojatno bilo oko 700.000 eura. U odnosu na navode tužitelja da je više-manje potpisivao samo otpremnice, ističe da je činjenica da je tužitelj već ranije uzimao kredit u Zagrebačkoj banci gdje je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka, pa ne drže vodu navodi tužitelja kako ne poznaje proces kako se sklapaju krediti, jer je to sve više-manje isto i isto su tada trebali zatražiti potvrdu od CZSS za maloljetnu kći. Uvijek postoji mogućnost za mirno rješenje predmeta spora, ali primatelj kredita mora biti spreman na razgovor u svezi toga. Tužitelj se nije obraćao tuženiku sa nekakvim zahtjevom o promjeni načina otplate ostatka kredita a vezano za pokušaj mirnog rješenja spora. U odnosu na dopis odvjetnice DE (list 461 spisa), navodi da ne zna koji je ovaj dopis, na koga je dopis naslovljen, na dopisu nema datum, ne može se očitovati na koje stranke se dopis odnosi. Opisao je njihov način postupanja potpisivanja ugovora o kreditu i iskreno, ne sjeća se niti jednog slučaja da je banka ugovor o kreditu dostavljala odvjetnici DE da bi ista proslijedila klijentu da ga klijent potpiše van sjedišta banke u Austriji. Odvjetnica DE nije imala punomoć za zaključenje ugovora o kreditu. Nakon što je zz tuženiku pod 1), sudski vještak preveo posebnu punomoć od 11. travnja 2016. (list 47 spisa), zz tuženika pod 1) izjavljuje: "kakva je ovo punomoć, ne znam jesmo li mi to potpisali ili ne".

Na poseban upit uređujućeg suca pun. stranaka i nazočnim strankama, je li u spisu raspolažemo s originalnom posebne punomoći koja je u ovjerenom prijevodu s njemačkog jezika priložena uz sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 28. studenog 2007., punomoć list 47 spisa, pun. tužitelja izjavljuje da ne raspolaže s originalnom navedene punomoći na njemački jezik, punomoć koja je priložen uz sporazum, pribavljena je iz spisa predmeta zemljišno- knjižnog odjela. Pun. tuženika pod 1) također izjavljuje da ne raspolaže originalom navedene punomoći na njemački jezik. Tužena pod 3) izjavljuje da je osobno pribavila navedenu punomoć priloženu u spis, a ne može se izjasniti raspolaže li s originalom takve punomoći na njemački jezik.

30. Zz tuženika pod 1) nadalje u iskazu navodi da odvjetnica DE u ime tuženika pod 1) nije zaključivala ugovore o kreditu sa klijentima na području Republike Hrvatske. U spisu o kreditu se nalaze kopije dokumentacije koja se odnosi na kreditnu sposobnost primatelja kredita, dokumentaciju nije donio ovom prilikom sa mnom. Kod zajedničkih kredita se gleda prihod te skupine, u ovom slučaju je bio dovoljan prihod tužitelja, primjerice kada suprug i supruga uzimaju zajednički kredit i supruga je kućanica, moguće je da su dovoljni samo prihodi supruga za uzimanje kredita. Tako je bio slučaj i ovdje gdje je primateljica kredita LE bila student u vrijeme zaključenja ugovora. Moguće je da je bio slučaj da se tužitelj javio odvjetničkom društvu tuženika pod 1) C i partneri radi pokušaja mirnog rješenja spora, ali tad je vjerojatno prijedlog bio da samo vrate glavnicu a ne i kamate, a to nije dobra nagodba. Do danas je ukupno vraćeno 207.000 eura. Zadnja uplata je bila 2012. Ovaj kredit je poduzetnički kredit jer je objekt uglavnom služio za iznajmljivanje turističkog smještaja i tada proizvodnju prozora i otplata je također trebala uslijediti iz upravo te poduzetničke djelatnosti najma i proizvodnje prozora. Ne zna na koji način je zaprimljen zahtjev tužitelja za odobrenje kredita, je li to bilo putem pošte ili e-mailom. Gospodin FE je bio nazočan kada je on zajedno s kolegom pregledavao nekretninu koja je predmet ugovora, pomagao je pri prevođenju. Nije mu poznato da bi gospodin FE radio kao pružatelj financijskih usluga, to nije njegov problem niti je s tim bio upoznat. Nije mu poznato da se gospodin FE legitimirao sa iskaznicom na kojoj je logo banke tuženika pod 1), sa imenom gospodina FE na takvoj iskaznici. Nije mu poznata suradnja gospodina FE sa trećim osobama, posebno sa odvjetnikom Crnkovićem. Što je klijent rekao u CZSS, što je moralo stajati u dokumentu CZSS, to nije stvar banke niti je se tiče. Ne sjeća se toga da bi zahtjev tužitelja kao korisnika kredita bio upravljen na činjenicu da je kredit potreban radi školovanja djece. U prvom redu je bila investicija u nekretninu za turizam i radionicu. U trenutku podizanja kredita, kuća je bila u dovršenom stanju, ali su tražena sredstva za poboljšanje soba za najam, za radna sredstva jer je rečeno da je došlo do povećanja projekata za proizvodnju prostora jer se u [adresa] gradi, i tom prilikom sam ja bio prisutan prilikom obilaska objekta, ne nazočna pun. tužitelja. 31. Tužena pod 2) IE rođ. LE, kći tužitelja i sestra tuženika pod 3) i 4) u svom iskazu navodi da se u cijelosti pridružuje navodima svog oca, ovdje tužitelja koje je iznio u svom iskazu. U vrijeme kad su se predmetni ugovori potpisivali, imala je 23 godine, studirala ekonomiju i živjela u [adresa]. Imala sam potpuno povjerenje u svog oca. Zna da je za zaključenje ugovora bilo potrebno da uz njega bude netko mlađi, a od svih sestara to je mogla biti jedino ona. Na ugovoru o kreditu koji mi je predočen od strane uređujućeg suca (list 8-10 spisa), te na sporazumu od 28. studenog 2007. (list 43-53 spisa), nalazi se njen potpis. Što se tiče prvog ugovora o kreditu koji je na njemački jezik, taj ugovor joj je otac poslao autobusom u Zagreb na potpis, ona je taj ugovor potpisala i vratila. Ne zna njemački, a ugovor nije predočila nekom trećem kako bi se s nekim konzultirala ili prevela taj ugovor. Što se tiče sporazuma, taj sporazum je potpisala kod javnog bilježnika Pejkovića, on joj je pokazao gdje da taj sporazum potpišem. Nitko joj nije pojasnio ništa o ugovoru i sporazumu, o obvezama i ostalom iz ugovora, niti javni bilježnik a niti netko treći. Nije bila nazočna pregovorima koji su prethodili zaključenju prethodnog ugovora o kreditu. Gospodina FE imala je prilike upoznati kada sam u siječnju 2008. išla s ocem u Graz i kada su potpisali nekakvu ispravu, kratko smo se zadržali u uredu, nije ulazila u konverzaciju sa FE, kratko je ušla u ured i potpisala. bila je sama s javnim bilježnikom Pejkovićem kad je potpisala sporazum. Njoj nije dolazila nikakva dokumentacija vezano za predmetni ugovor o kreditu, nije bila upoznata o obvezama iz tog ugovora o kreditu, kakve su rate kredita i sl. Obavijest koja joj je predočena od strane uređujućeg suca (list 539 spisa), koja je naslovljena na njeno ime, nije joj poznata, nikad je nije vidjela. Osim ove prilike kad je u Grazu bila sa ocem i gospodinom FE, nije bila u Grazu vezano za predmetni kredit. Nije banci slala nikakvu obavijest ili zahtjev za odgodu plaćanja ili raskida ugovora ili promjenu načina plaćanja. Nakon što je potpisala ugovor i sporazum, nije dobila primjerke tih isprava. Sve što se odnosi na iznose kredita koje je otac plaćao i rate, s tim je upoznata. Jedan dio novca od kredita, misli u iznosu od 160.000 eura, bio je uplaćen na njeno ime, na račun kod Privredne banke i za taj račun je njen otac imao punomoć. Zahtjev koji je priložen u spisu na njemačkom jeziku (list 113 spisa), banci za izdavanje kredita, ona nije sastavljala. Na dopisu se misli nalazi njen potpis, a njen datum rođenja koji je naveden, nije točan.

32. Tužena pod 3) ĆE rođ. LE, kći tužitelja i sestra tuženika pod 4) i 2), navodi da je suglasna s navodima svog oca i sestre, ovdje tužene pod 2), s tim da ispravlja navode svog oca da su na njihovu adresu stizale uplatnice po kojima se plaćao kredit. Nisu stizale uplatnice, već su stizali žuti papirići na kojima je bilo navedeno stanje duga, to nije bio dopis već nekakav izvadak koji je dolazio uglavnom ljeti. S tim je upoznata jer bi ona ljeti bila kući i to je sakupljala, tako da joj je poznato da ti papirići sa stanjem duga nikada nisu dolazili preporučenom pošiljkom. Bila je upoznata s tim da je zaključen predmetni ugovor o kreditu, a što se tiče predočenog sporazuma radi osiguranja novčane tražbine od 28. studenog 2007. (list 43-46 spisa), navodi da potpis koji je na ugovoru naveden kao njen nije njen potpis, ona taj sporazum nije potpisala, niti je ikada bila kod javnog bilježnika. Sjeća se da je njen otac sestri, ovdje tuženoj pod 2), autobusom poslao ugovor o kreditu koji je bio na njemački jezik da ga ona potpiše, a uz ugovor je bio priložen dopis odvjetnice DE kojim se poziva na potpis tog ugovora, to je dopis koji joj je predočen od strane uređujućeg suca (list 461 spisa). Sjeća se tog dopisa jer im nije bilo jasno kako treba potpisati taj ugovor, treba li potpisati sve stranice ugovora ili samo zadnju. Navodi da navedeni ugovor o kreditu i sporazum nije predigla putem interneta. Do sporazuma je došla nakon što je banka pokrenula ovršni postupak protiv njenog oca, tada je otišla u zemljišnik i pribavila je ovaj sporazum, a u svojim kontaktima koje sam imala sa tuženikom pod 1), kontaktirajući s bankom preko očevog maila, bila je u kontaktu sa zaposlenicom ČE s kojom sam kontaktirala vezano za odobrenje reprogramiranja ovog kredita, to je bilo koncem 2011. godine. Dana 5. siječnja 2012. dobila sam potvrdni odgovor, odobren je reprogram i tim reprogramom je bilo dogovoreno plaćanje dospjelog zaostalog duga u par rata, mislim da je to bilo do svibnja te godine, svaki mjesec jedan iznos. Međutim, iako im je 5. siječnja 2012. odobren reprogram, 9. siječnja 2012. tuženik kreće s ovrhom koju je vodio tadašnji pun. tuženika pod 1) odvjetnik Dražen Crnković. Tada nastaje problem u komunikaciji. Naime, pokušavala je u kontaktima s odvjetničkim uredom Crnković riješiti nastalu situaciju, međutim s njima je bilo nemoguće komunicirati. Iz njenih razgovora s njima, je utvrdila da nisu bili upućeni u cijelu situaciju, nije im bila poznata činjenica da nam je odobren reprogram, kao da nisu bili upoznati ni sa situacijom općenito vezano za predmetni kredit. Forsirali su taj ovršni postupak usprkos odobrenom reprogramu. Crnković je tada od njenog oca tražio da povuče žalbu na rješenje o ovrsi, ali njegovu namjeru u svezi navedenog kako bi to riješilo njihov problem, nije joj poznato jer bi povlačenjem žalbe to rješenje bilo pravomoćno. Navodi da je njen otac je pogrešno naveo da je od njega traženo da povuče tužbu, bila je riječ o žalbi kao što je prethodno navela. Navodi da je ona tada pokušala situaciju iskomunicirati s ŠE i s njom je dogovoreno da plate 5000 eura i da će ovrha biti povučena. Tako je i bilo. Tražila je tražila od OU Crnković dokumentaciju koja je vezana za predmetni kredit, ali nije je dobila. Tada je u komunikaciji s ŽO, koja je zaposlenik tuženika pod 1), dobila ugovor o kreditu u kopiji, radilo se o ugovoru koji se sastoji od 3 strane, koji mi je i predočen od strane uređujućeg suca, u ugovoru nije bilo priloga. U međuvremenu je ona završila pravo pa je bila upoznata s terminologijom i institutima koji su vezani za predmetni ugovor, izvršila je provjeru u zemljišnim knjigama i utvrdila da priloženom sporazumu radi osiguranja novčane tražbine od 28. studenog 2007., nije bio priložen ugovor o kreditu. Tada je prvi put vidjela taj sporazum, obratila se javnom bilježniku Pejkoviću i zatražila taj ugovor, međutim ni on nije raspolagao s tim ugovorom. Nakon toga je kontaktirala s ŽO. Na prvu nije išla za tim da se na sporazumu ne nalazi njen potpis, kasnije je to tek shvatila. Nije pokretala nikakav postupak vezano za poništenje tog sporazuma, pozivom na činjenicu što se na istom ne nalazi njen potpis. Nije bila kod javnog bilježnika Ante Pejkovića niti je potpisala navedeni sporazum. U vrijeme kad se ugovor potpisivao, vjerojatno je bila u Zagrebu. Godine 2012. banka je pokrenula ovršni postupak i nakon toga je uslijedilo sve ovo vezano za postupak. Mi smo podnijeli zahtjev za raskid predmetnog ugovora o kreditu, tužitelj i nas troje tuženika 2016. godine poslali su izjavu o raskidu ugovora o kreditu tuženiku pod 1) na njihov službeni mail i nakon toga dobili smo dopis od OD Kalaj i partneri koji su bili tadašnji pun. tuženika pod 1), kojim ih obavještavaju da ne pristaju na raskid, da je ugovor prethodno raskinut od strane tuženika pod 1) i to u trenutku kada je taj sporazum postao ovršan. Navodi da nisu dobili od tuženika pod 1) nikakvu obavijest da banka s njima raskida ugovor. U njihovom zahtjevu za raskid ugovora koji su oni uputili banci, nije isticala činjenicu da ona nije potpisala predmetni sporazum radi osiguranja novčane tražbine. U trenutku kad se taj ugovor o kreditu zaključio, nije bila upoznata o svim detaljima ugovora, pravima i obvezama. Sad to sve zna. Poznato joj je da je otac tražio od odvjetnice DE da mu uruči ugovor o kreditu i svu potrebnu dokumentaciju, međutim ona je rekla da ona nema ništa od toga. Navodi da je jedno vrijeme j radila u javnobilježničkom uredu u Zagrebu i tada je u razgovorima s javnom bilježnicom Željka Picukarić, a pregledom predmetnog sporazuma, uočila da navedeni sporazum kojeg je njen otac potpisao u ime maloljetne NE, nije smio biti ovjeren na ovaj način, obzirom da Zakon u tom slučaju zahtjeva posebnu formu ovjere takvog ugovora. To je još jedan od razloga zbog čega smatraju ništavim ovaj sporazum. Ja sam u pregovorima u OD Kalaj i partneri radi pokušaja mirnog rješenja spora tu činjenicu odvjetnicima i istakla, tako da su oni s tim bili i upoznati. Što se tiče mirnog rješenja spora, ističe da s njihove strane postoji volja da se spor riješi na miran način i na neki način smo u fazi pregovora u svezi toga, pri čemu ističem da su svjesni da bi trebali vratiti iznos veći od same glavnice zbog samog proteka vremena, pa stoga ističemo da volja s naše strane da se spor riješi na miran način postoji. Od svoje obveze ne bježe, samo želimo ukazati da je bilo određenih propusta i sa druge strane. Navodi da oni nisu prigovarali dopisima kojim ih se obavještavalo o trenutnom stanju duga. Osobno nije ni znala da tome mogu prigovoriti, za to sam saznala tek prije par godina, kad je ovaj ugovor preveden i kad smo utvrdili da te obavijesti o stanju duga trebaju dolaziti koncem godine i da oni po primitku te obavijesti imaju rok od 8 tjedana za prigovor na tu obavijest. Napominje da te obavijesti nikada nisu dostavljane njima preporučenom poštom, zbog čega nisu mogli niti pretpostaviti da postoji kakav rok za žalbu, odnosno prigovor na takvu ispravu. 2007. bila je na drugoj godini studija prava, fakultet je završila u roku. Najmlađa sestra u vrijeme sklapanja ugovora je imala 5 godina, ona danas studira, trenutno je na razmjeni studenata u Berlinu i ona nema nikakvih saznanja vezano za predmetni spor.

33. Tužena pod 3) je istakla da je u svom iskazu propustila iznijeti činjenicu da je jedini kontakt nje i njene sestre, ovdje tužene pod 2) s odvjetnicom DE bio jednom kad su se spremale za odlazak u Zagreb, kada ih je odvjetnica DE sačekala ispred dućana Tommy i kojom prilikom joj je tužena pod 2) nešto potpisala, pri tom se ne može izjasniti što je tom prilikom sestra potpisala.

34. U postupku saslušana svjedokinja DE rođ. L u svom iskazu navodi da tužitelja poznaje, da je izvodio je radove proizvodnje i postavljanja prozora, ali njegovu obitelj nije upoznala. U vrijeme zaključenja predmetnog sporazuma, radila je kao odvjetnik. Njen prijatelj IO, predložio ju je tuženiku pod 1) Reiffeissenbank kao odvjetnika, da za njih može zaključivati određene poslove vezano za osiguranje plaćanja po kreditima koje su građani zaključili s tom bankom. Što se tiče kreditnog ugovora koji joj je predočen od strane uređujućeg suca ( list 8-10 spisa), to je jedan od ugovora kojeg su građani zaključivali s bankom. Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava koji joj je predočen,(list 43- 46 spisa), je sporazum koji je ona sastavljala na temelju dostavljenog ugovora o kreditu i na svakoj stranici nalazi se njen paraf, a sve prema posebnoj punomoći koju je imala od banke (list 47), koja je puno šira od onih poslova koje je ona za banku obavljala. Kada bih sastavila sporazum i parafirala ga, davala ga je strankama koje su po svom izboru odlazile kod javnog bilježnika radi ovjere potpisa, obzirom da njen potpis nije trebalo ovjeravati. Banka je imala sjedište u [adresa] i ona u početku nije imala izravan osobni kontakt s bankom i njenim djelatnicima, ispočetka je to bilo telefonski s gospođom ŠE koja je govorila hrvatski jezik, a kasnije je i osobno kontaktirala sa tom gospođom i još nekim zaposlenicima banke. Banka se nije reklamirala vezano za kredite koje je davala. To se među građanima vrlo brzo doznalo, obzirom da za kredite ove banke nisu bili potrebni jamci za ovaj hipotekarni kredit i kamata je bila manja, tako da se ta vijest nakon što su pojedinci realizirali taj kredit, vrlo brzo i proširila. Navodi da njoj i osobno nitko nije dolazio da ga ona uputi na tu banku, niti je ona to radila za banku. Sav posao vezano za sami kredit, stranke su radile izravno s bankom u Austriji, gdje se i sastavljao ugovor o kreditu, ona za to nije imala ovlaštenje, niti sje to radila za banku. Njen zadatak je bio samo zaključenje sporazuma radi osiguranja novčane tražbine. Ona je ugovor o kreditu faxom dostavljana HNB, odjelu statistike, kako bi isti izdali potvrdu o realiziranom kreditnom poslu s inozemnom bankom. Nakon što je ta potvrda od HNB-a izdana, dostavljala se banci i nakon toga je banka isplaćivala kredit. Bez te potvrde nije mogao biti isplaćen kredit. Stranke su po ovjeri sporazuma kod javnog bilježnika, isti dostavljali njoj. ona bi sporazum provjerila, nakon čega se sporazum dostavljao zk odjelu nadležnog suda radi provedbe i ishođenja vlasničkog lista na kojem će biti vidljivo upisano založno pravo. U nekim slučajevima je ona to radila za stranke, a u nekim slučajevima su stranke same nosile zk odjelu u [adresa], kako bi ubrzale taj postupak, obzirom da se u to vrijeme duže čekalo na upis u zemljišne knjige. Nakon što je stranka dobila vlasnički list sa upisanim založnim pravom, isti bi dostavila njoj, a ona bi navedeni sporazum i vlasnički list dostavila na prijevod sudskom tumaču za njemački jezik, kako bi se isti dostavio banci. Ovjereni prijevod sporazuma uz vlasnički list dostavljao se banci poštom, a u nekim slučajevima stranke su same nosile to banci radi brzine isplate kredita. Kad bi banka to zaprimila, isplaćivala je strankama kredit. U konkretnom slučaju ne može se sjetiti je li ona predmetni sporazum kojeg sam sastavila za tužitelja, dostavila na uknjižbu ili je to stranka napravila sama. Sporazum se sastavljao u više primjeraka koji su se uručivali stranci, a jedan primjerak sam zadržala i kod sebe. Prilikom predaje sporazuma strankama, istima bi objasnila njihove obveze prema tom sporazumu i kreditu, a što se svakako podrazumijevalo da su isti dužni plaćati rate. Upozoravala bih ih da redovno plaćaju, da se rate ne gomilaju radi zateznih kamata. Ne može se sjetiti u konkretnom slučaju je li neka od stranaka predmetnog sporazuma bila maloljetna. Nakon što joj je sporazum predočen, navodi da na istom vidi da stoji naznaka maloljetnosti ugovorne stranke. U tom slučaju je trebala biti izdana dozvola Centra za skrbništvo, što je na sporazumu i navedeno. Što se tiče samih potpisa i ovjere potpisa kod javnog bilježnika, u tom dijelu obveza javnog bilježnika je bila upozoriti stranke, pojasniti im odredbe ugovora i njegov je posao što i kako ovjeriti na ovakvom sporazumu. Što se tiče dopisa koji mi je predočen od strane uređujućeg suca (list 461 spisa), to je dopis koji se dostavljao za potrebe ishođenja potvrde od strane Narodne banke da je posao vezan za inozemnu banku. Što se tiče obavijesti (list 539 spisa), to je obavijest o ovršnosti sporazuma koji se dostavljao ugovornim strankama. Na obavijest je naznačena jedna od ugovornih stranaka, a radi proteka vremena ne može se sjetiti je li se takva obavijest slala i ostalim strankama ili samo jednoj, obzirom da su na istoj adresi. Što se tiče samih detalja vezano za zaključenje predmetnog sporazuma s tužiteljem, zbog proteka vremena, tih se detalja ne može sjetiti. Zna da nakon što je sporazum zaključen, više nije bila u kontaktu sa strankom, eventualno bi se sreli u prolazu. Sa strankama nije išla kod javnog bilježnika kad se sporazum potpisivao, javni bilježnici su se odmah u startu izjasnili da nije potrebna ovjera njenog potpisa, pa su stoga stranke na ovjeru kod javnog bilježnika išle same. Ona je prilikom sastavljanja sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, bila vezana striktno podacima iz ugovora o kreditu. S nikakvim drugim podacima nije raspolagala, niti je sudjelovala u bilo kakvom postupku vezano za utvrđenje vrijednosti nekretnine koja je navedena u ugovoru o kreditu. Ugovori o kreditu koji su mi dostavljeni radi sklapanja sporazuma, bili su na njemačkom jeziku, svi su bili istog sadržaja izuzev dijela koji se odnosi na vrijednost kredita, visinu kamate. Stranke korisnici kredita su sa svim bile upoznate jer je sve to bilo preneseno i u sporazumu radi osiguranja novčane tražbine koji je bio sastavljen na hrvatskom jeziku. S njemačkim jezikom se koristi tako da joj je sadržaj samog ugovora bio jasan, a nejasne riječi bih prevela iz rječnika. Striktno se kod sastavljanja sporazuma držala sadržaja ugovora o kreditu.

Kad joj je dostavljen ugovor o kreditu, u pravilu je bio potpisan od strane svih ugovornih stranaka. Bilo je i situacija da je ugovor dostavljen a da nije bio potpisan od svih ugovornih stranaka, ali to je bilo rijetko. Ugovor o kreditu bi se kasnije naknadno potpisao nakon što je potpisan sporazum o zasnivanju založnog prava i isti dostavljen banci u Austriji, nakon čega bi se potpisao i ugovor o kreditu tako da su u konačnici svi ugovori o kreditu bili potpisani. Bilo je moguće da su stranke pristupile sklapanju sporazuma o zasnivanju založnog prava, a da pritom nisu potpisale sam ugovor o kreditu. U sporazumu su bile sadržane bitne odredbe ugovora o kreditu kojeg su stranke naknadno u Austriji potpisale. Radi proteka vremena, ne može se izjasniti je li u konkretnom slučaju predmetni ugovor o kreditu koji je meni dostavljen radi zaključenja sporazuma, bio potpisan od svih ugovornih stranaka ili ne, obzirom da već 10 godina ne radi i u mirovini je, a bilo je više ovakvih ugovora i sporazuma. Što se tiče dopisa (list 461 spisa), to je dopis koji je cirkulirao u više predmeta i koji joj je predočen u tim postupcima i od strane drugih odvjetnika. Ne može potvrditi niti zna da je ovaj dopis bio upućen u konkretnom slučaju tužitelju ŽE. Taj dopis se dostavljao stranci, kako bi u slučajevima kad ugovor nije bio potpisan od svih stranaka, da taj ugovor potpišu bez ovjere kod javnog bilježnika, kako bi se takav dostavio HNB-u radi statističke evidencije i ishođenja potvrde za kreditni posao s inozemstvom. U odnosu na predočen dopis se nije mogla izjasniti da je bio upućen u konkretnom slučaju tužitelju ŽE. Predmetni ugovor o kreditu koji joj je dostavljen za sastavljanje sporazuma o zasnivanju založnog prava imao je prilog otplatni plan. Ne može se sjetiti jesu li uz navedeni otplatni plan bili priloženi i opći uvjeti poslovanja tuženika pod 1), pretpostavlja da jesu ali to bi morala provjeriti kod kolega koji su preuzeli njen ured, odvjetnik Boris Vrdoljak iz Splita, a koliko joj je poznato, banka je nakon toga promijenila dva odvjetnika. Odvjetnik Boris Vrdoljak je ured preuzeo 2015. godine kad je otišla u mirovinu. Ugovor o kreditu nije bio prilog sporazumu o zasnivanju založnog prava i kao takav se nije sa sporazumom zajedno ovjeravao jer za ovjeru sporazuma to nije bilo bitno, kao ni za zk odjel radi provedbe uknjižbe. Međutim, sve je to zajedno bilo priloženo u banci u Austriji. Navodi da je ona, vezano za predmetni sporazum, kontaktirala samo s tužiteljem ŽE, a ne i sa ostalim članovima njegove obitelji koje su stranke sporazuma, niti je to bila njena obveza osim da im pripremi sporazum. Ne može se sjetiti koliko je u konkretnom slučaju bilo njenih susreta s tužiteljem a vezano za zaključenje ovog sporazuma, sigurno je bilo dva puta kad je stranci sporazum zaključen i kad joj ga je stranka vratila nakon ovjere kod javnog bilježnika. Tužitelja nije ni pitala je li govori njemački jezik i je li ga zna. Iz samog ugovora je bilo jasno vidljivo koliki je iznos kredita, rok, kamata i otplatni plan što je svima bilo razumljivo, a njima je, ono što je najvažnije i bitno da razumiju sam sporazum o zasnivanju založnog prava koji je utemeljen na tom ugovoru o kreditu iz kojeg se jasno na hrvatski jezik razumije koliki je kredit, rokovi i založno pravo na nekretnini koja je predmet tog sporazuma. Na ovjeri sporazuma stoji da je njen identitet utvrđen na temelju osobnog poznanstva i uvidom u specijalnu punomoć koja je navedena. To, kao što je navela, ne znači da je ona bila nazočna prilikom potpisa tog sporazuma od strane korisnika kredita jer se njen potpis nije ni ovjeravao, što je prethodno pojasnila. Njen prvi odvjetnički ured je bio odmah do vrata ureda javnog bilježnika Ante Pejkovića. Poznaje osobu FE, radio je u banci tuženika pod 1), poznavala ga je i prije nego što je počela raditi ove poslove za banku, bio joj je stranka u svom privatnom predmetu vezano za građevinsku dozvolu. Ne zna je li gospodin FE bio na ikakav način uključen i u kontaktima s tužiteljem vezano za predmetni ugovor o kreditu i sporazum. Primatelji kredita nisu potpisivali ugovor o kredita i sporazum u mom uredu. Nisu potpisivale ni stranke ovog ugovora, a niti treće osobe korisnici kredita. Ugovori su se potpisivali u Austriji. Banka bi joj te ugovore o kreditu dostavljala poštom ili bi joj ih sama stranka donijela ugovor o kreditu. U konkretnom slučaju se ne sjeća je li ona dostavljala sporazum o osnivanju založnog prava zk odjelu ili je to stranka korisnik kredita napravila.

35. Prije raspravljanja o odlučnim činjenicama vezano za predmet ovog postupka i osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, prethodno je valjalo raspraviti pitanje nadležnosti suda u RH, pred kojim sudom je tužitelj ustao predmetnom tužbom.

36. Ovdje je za navesti da je pregledom Kreditnog ugovora s obročnom otplatom, račun br. 10.027.10002 (preslik ugovora - list 8-10 spisa), te ovjereni prijevod ugovora s njemačkog jezika na hrvatski (list 762-766 spisa), utvrđeno da je isti sklopljen u Austriji u mjestu Unterpremstatten dana 17. listopada 2007. između tužitelja, tužene pod 2) kao primatelja kredita i tuženika pod 1) kao davatelja kredita, u kojem ugovoru je navedeno da je za sve sporove koji proizlaze iz ovog ugovora, dogovorena nadležnog Okružnog suda Graz ili suda u RH koji je nadležan za uzimatelja kredita (ovdje tužitelja i tuženika pod 1)). Navedenom odredbom ugovora, propisana je i izberiva nadležnost, pa stoga kako je tužitelj podnio tužbu kod nadležnog suda u RH prema mjestu svog prebivališta, razvidno je da je naslovni sud nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

37. Ovdje je za istaknuti i da je općim uvjetima poslovanja tuženika pod 1) određeno da se na sve pravne odnose između klijenta i banke primjenjuje austrijsko pravo, kako je to navedeno pod točkom Z.20 Općih uvjeta, a prema odredbi čl. 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 88/01, dalje: ZRSZ), mjerodavno je ono pravo koje su izabrale ugovorne strane, ako ZRSZ ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Obzirom da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev postavio na utvrđenje ništavosti kreditnog ugovora, te sporazuma o zasnivanju založnog prava, uz koji je istaknut i zahtjev za brisanjem založnog prava u zemljišnoj knjizi na nekretnini koja se nalazi na području ovog suda. Zahtjev za brisanjem založnog prava u zemljišnoj knjizi postavljen je i u podrednom zahtjevu tužitelja kojim tužitelj traži raskid predmetnog kreditnog ugovora i sporazuma o zasnivanju založnog prava, stoga prema odredbi čl. 18. ZRSZ- a, te odredbe čl. 56. st. 1. ZPP-a, mjerodavno je pravo mjesta gdje se nekretnina nalazi, a to je u predmetnom slučaju hrvatsko pravo. Prema tome, sud je po hrvatskim propisima ocjenjivao radi li se o ništetnosti ugovora i sporazuma o zasnivanju založnog prava, te uvjetima za raskid navedenih ugovora.

38. Kako je prethodno istaknuto u samom tekstu Kreditnog ugovora s obročnom otplatom račun br. 10.027.621 od 17. listopada 2007. navedeno je da je ugovor sklopljen u Republici Austriji, sjedištu tuženika pod 1) Unterpremstatten, ispod kojeg teksta ugovora se nalaze potpisi tužitelja, tužene pod 2), te potpisi ovlaštene osobe tuženika pod 1).

39. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz saslušanjem stranaka, te predložene svjedokinje DE.

40. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni Kreditni ugovor dobio od odvjetnice DE koja mu je ugovor dala na potpis, da je on taj ugovor prvo poslao kćeri (ovdje tuženoj pod 2), u Zagreb, koja je ugovor potpisala i nakon toga ga njemu vratila, nakon čega je on tada ugovor potpisao i dao odvjetnici DE kada se ugovor vratio iz Zagreba, te da pri tom na lijevoj strani ugovora nije bio potpis banke. 41. Tužena pod 2) IE, rođ. ŽE, korisnica kredita potvrdila je navode tužitelja svog oca, da je ugovor potpisala u Zagrebu, kojeg joj je poslao njen otac, koji je na njemački jezik, nakon čega je ona ugovor potpisala i vratila ga ocu tužitelju, u kojeg je imala puno povjerenje. Pri tom iako ne zna njemački, ugovor nije predočila nekom trećem kako bi se s nekim konzultirala ili prevela taj ugovor.

42. Suglasno s navodima tužitelja i tužene pod 2), iskazivala je u tom pravcu tužena pod 3), koja je potvrdila da je njen otac, tužitelj, njenoj sestri, tuženoj pod 2) autobusom poslao ugovor o kreditu koje je bio na njemački jezik da ga ona potpiše, i da je tom ugovoru bio priložen dopis odvjetnice DE kojim se poziva na potpis ugovora, a radi se o dopisu priloženom u spisu (list 461 spisa).

43. ZZ tuženika pod 1) ĆO u svom je iskazu osporio navode tužitelja u dijelu u kojem isti navodi da je ugovor potpisan u Republici Hrvatskoj. Isti je potvrdio da se na predmetnom ugovoru nalazi njegov vlastoručni potpis i potpis prokuriste u mirovini NO. Navodi da načelno klijent uvijek dobije otplatni plan koji nije sastavni dio ugovoru a koji plan je priložen spisu (list 825-827 spisa). Navodi da prilikom potpisivanja klijent dobije plan otplate i kopiju ugovora o kreditu, pa mu nisu jasni navodi tužitelja da isti nije raspolagao primjerkom ugovora o kreditu. Ističe da se svi ugovori o kreditu potpisuju kod njih u banci, da on nije bio prisuta prilikom ovog potpisivanja. Primatelj kredita dođe u banku na dogovoreni termin, potpisuje ugovoru o kreditu u prisustvu savjetnika za kredite, te kada se prikupe ti potpisani ugovori od strane primatelja, tada se skupno šalju upravi na potpis jer uprava nje prisutna prilikom svakog potpisivanja ugovora. Ističe da nije uobičajeno da se primjerak ugovora šalje bianko, nepotpisan van sjedišta banke u Austriji. Potpisan ugovor o kreditu poslan je odvjetnici DE radi izrade sporazuma koji sadrži bitne elementa kako bi se mogao sklopiti ugovor, a ne sa svrhom da potpise ugovor.

44. Ove navode zz tuženika pod 1), kojima sud poklanja vjeru, potvrdila je i svjedokinja DE, koja je istakla da su sav posao vezano za sam kredit stranke radile izravno s bankom u Austriji, gdje se sastavljao ugovor o kreditu, da ona za to nije imala ovlaštenje, niti je to radila za banku, da su se ugovori o kreditu potpisivali u Austriji, da primatelji kredita Ugovor o kreditu i Sporazum nisu potpisivali u njenom urednu, kao ni stranke predmetnog ugovora, a ni treće osobe korisnici kredita. Banka bi joj ugovore o kreditu dostavljala poštom ili bi joj ih dama stranka donijela. Njen zadatak je bio zaključenje sporazuma radi osiguranja novčane tražbine kojeg je ona sastavljala na temelju dostavljenog ugovor o kreditu, kojeg je ona faksom dostavljala HNB- udjelu za statistike kako bi oni izdali potvrdu o realiziranom kreditnom poslu s inozemnom bankom.

45. U odnosu na dopis priložen spisu (list 461 spisa), ističe da je dopis cirkulirao u više predmeta i da joj je navedeni dopis predočen u tim predmetima i od strane drugih odvjetnika, te se ne može izjasniti je li navedeni dopis bio upućen u konkretnom slučaju tužitelju ŽE. Iskaz svjedokinje u bitnom je suglasan s iskazom zz tuženika pod 1) posebno u dijelu koji se odnosi na poslovanje tuženika pod 1), te poslove koje je ista kao punomoćnica obavljala prilikom sastavljanja Sporazuma o zasnivanju založnog prava koji je utemeljen na podacima iz Kreditnog ugovora koji joj je dostavljen za potrebe sastava Sporazuma. Potvrdila je navode zz tuženika pod 1) da se tuženik pod 1) nije reklamirao vezano za kredite koje je davala, za koje hipotekarne kredite nisu bili potrebni jamci i kamata je bila manja, što se među građanima brzo doznalo. Nije joj bilo poznato je li osoba FE bio na ikakav način uključen u kontaktima s tužiteljem vezano za predmetni ugovor o kreditu i sporazum.

46. Sud je prihvatio kao istinit i uvjerljiv iskaz svjedokinje DE, budući ista ima neposredna saznanja o relevantnim činjenicama, te je ista kao punomoćnik tuženika pod 1) temeljem dostavljenog i potpisanog Kreditnog ugovora sastavljala Sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama, koji sporazum su stranke potpisivale i ovjeravale kod javnog bilježnika. Iz njenog iskaza razvidno je da su se ugovori zaključivali i potpisivali u Republici Austriji, sjedištu tuženika pod 1), kako je i navedeno u predmetnom ugovoru.

47. Sud u tom dijelu nije povjerovao iskazima tužitelja i tuženika pod 2) i 3), u dijelu u kojem navode da je Kreditni ugovor potpisan u Republici Hrvatskoj, ne u sjedištu tuženika pod 1) u Republici Austriji, jer u tom dijelu njihovi iskazi su u suprotnosti s materijalnim dokazima i to naznaci o mjestu sklapanja predmetnog ugovora na samom ugovoru. Naime, nje ni životno ni logično i u suprotnosti je s opće poznatim načinom funkcioniranja poslovanja banaka, da prilikom odobravanja kredita da i pri sklapanju kreditnih ugovora, banka na ugovoru navodi mjesto zaključenja i ispunjenja ugovora u sjedištu banke, što ne bi odgovaralo stvarnom stanju prema kojem bi se ugovor zaključio i potpisao van sjedišta banke, posebno u slučajevima kada se ne traži ovjera ugovora od strane javnog bilježnika ili drugog nadležnog tijela, jer time realizacija pravnog posla ne bi bila u skladu sa sadržajem samog ugovora, čime bi bilo ugroženo poslovanje banke, kao davatelja kredita, što zasigurno ni u kom slučaju ne bi bilo u interesu banke.

48. Nadalje, uz navedeno je za istaknuti na tužitelj na okolnost svojih navoda da je ugovor potpisan na području Republike Hrvatske, ne u sjedištu banke davatelja kredita, tuženika pod 1), sudu nije dao niti jedan konkretan dokaz kojim bi potvrdio svoje navode. Činjenica što su tuženici pod 2) i 3), potvrdili svojim iskazima navode tužitelja samo po sebi ne potvrđuje navode tužitelja, to stoga što su tuženici pod 2) i 3), kćerke tužitelja, osobno zainteresirane za uspjeh tužitelja u sporu. Naime, sama tužena pod 2) IE rođ. ŽE je ne samo uz tužitelja korisnik kredita i glavni dužnik, već i jedan od založnih dužnika, kao i tužena pod 2) i 3).

49. Stoga, obzirom na činjenicu da je na samom Kreditnom ugovoru navedeno sjedište tuženika pod 1) u Republici Austriji, Unterpremstatten, to se prema odredbi čl. 252. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/05, 41/08, 78/15.. dalje u tekstu ZOO), smatra da je predmet ugovor sklopljen u Republici Austriji, obzirom da je u skladu s odredbom čl. 252. st. 2. ZOO-a određeno da se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem ponuditelj ima svoje sjedišta, odnosno prebivališta u trenutku davanja ponude.

50. Uz navedeno, tužitelj u postupku na okolnost posredovanja osobe FE između tužitelja i tuženika pod 1) pri zaključenju Kreditnog ugovora, čije posredovanje spori tuženik pod 1), tužitelj nije ničim dokazao da je ta osoba posredovala prilikom zaključenja ugovora, niti je iznio prijedlog da se ta osoba sasluša u svojstvu svjedoka, pa se u tom dijelu navodi tužitelja ukazuju neosnovani.

51. Životno je i logično da se među građanima, kako je svjedokinja DE navela, brzo proširila vijest da tuženik pod 1) u okviru svog poslovanja nudi povoljne hipotekarne kredite, bez jamaca, što je zainteresiralo tužitelja da isti tuženiku pod 1), zajedno sa tuženom pod 2), podnese zahtjev za odobrenje kredita u visini od 300.000,00 eura (list 112 – 113 spisa), kojem zahtjevu je potom udovoljeno obzirom da je tužitelj, zajedno sa tuženom pod 2) svojevoljno pristupio zaključenju Kreditnog ugovora s tuženikom.

52. Tužitelj ništetnost odredbi Kreditnog ugovora, temelji na odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 dalje ZZP) u i odredbama ZOO-a, ukazujući da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da je pripremljen i predložen od strane jedne ugovorne strane, te da nejasne odredbe valja tumačiti u korist druge strane ovdje tužitelja, posebno cijeneći činjenicu da mu Opći uvjeti poslovanja tuženika pod 1) nisu bili uručeni prilikom potpisa ugovora, te da odredbe ugovora nisu bile jasno i razumljivo sastavljene, niti su tužitelju pojašnjene prilikom potpisa ugovora, a sve kako bi isti time bio u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. 53. Tužitelj i tužena pod 2) su od tuženika pod 1) zatražili kredit koji je tuženik pod 1) odobrio, pod uvjetima koji su jasno i određeno naznačeni u ugovoru, time da su tužitelj i tužena pod 2) kao korisnici kredita preuzeli obvezu izvršiti plaćanje jednokratnih troškova – pristojbe kredita u iznosu od 11.400,00 eur, uz završne troškove po svakom zaključnom terminu u iznosu od 10,30 eura.

54. Odredbom čl.. 96. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

55. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nje pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 96. st. 2. ZZP).

56. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive (čl. 99. ZZP).

57. Ukoliko se prihvate navodi tužitelja istaknuti u tužbi da se o odredbama ugovora kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita u visini od 11.400,00 eura, te završnih troškova po svakom zaključenom terminu nje pojedinačno pregovaralo, zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim navedenih odredbi ugovora nije osnovan.

58. To stoga što su u Kreditnom ugovoru jasno, lako razumljivo i uočljivo naznačeni iznos koje se tužitelj kao primatelj kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru s osnova istih, pa se radi o odredbama Ugovora koje su jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega uopće nje dopušteno ispitivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi čl. 99. ZZP-a.

59. Naime, predmetne odredbe Ugovora su transparentne, pa zbog njihove transparentnosti, sukladno odredbama ZZP-a, uopće nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. S obzirom na njihov jasan, lako razumljiv i uočljiv sadržaj u kojem su točno naznačeni u apsolutnom iznosu, iznosi koji se tužitelj i tužena pod 2) obvezuju platit tuženiku kako po osnovi pristojbe za obradu kredita i završnih troškova, te kao i iznosa kredita kamatnih stopa i rata kredita, tužitelju je već u vrijeme sklapanja ugovora mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega kao korisnika kredita iz njih proizlaze, a koje uključuju plaćanje predmetnih naknada te umanjenje imovne za te jasno i određeno naznačene iznose.

60. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinit i uvjerljiv iskaz zz tuženika pod 1), koji je u svom iskazu na jasno i uvjerljivo iznio proceduru zaključenja ugovora o kreditu s korisnicima kredita, postupak i radnje koje su prethodile zaključenju ugovora, a koje se odnose na utvrđenje kreditne sposobnosti korisnika kredita, što je u skladu s ispravama koje su priložene spisu.

61. Uz to za navesti je da je sudu nejasno koje je to točno informacije o pravnom poslu tužitelja smatrao da je trebao dobiti, a koje nije dobilo ili mu nisu bile dostupne, kada iz njegova iskaza jasno proizlazi da mu je trebao kredit za refinanciranje kredita kod Zagrebačke banke koji kredit je trebao pokriti, te je trebao novac za neke svoje osobne poslove, nekakav dug i školovanje djece, pri čemu nije sudu dokazao da je pristupio zaključenju kredita s pažnjom koja se zahtjeva od stranke koja stupa u takav pravno obvezujući odnosi. Iako tužitelj, kao i tužena pod 2) ističu da ne znaju njemački jezik, zbog čega im sadržaj samog ugovora nije poznat, samo sebi ne predstavlja opravdan razlog zbog kojeg isti nisu zatražili prijevod ugovora, ili pojašnjenje pojedinih odredbi ugovora od strane stručnih osoba. Navod tužene pod 2), da je ugovor potpisala jer je vjerovala ocu ovdje tužitelju, koji je također potpisao ugovor bez da je kako je naveo bio upoznat s tim kolika je kamata ili kolika je rata kredita koji je morao plaćati, niti je znao koliko je točno platio, sam po sebi predstavlja propust same stranke, korisnika kredita, a kakav propust nema utjecaja na valjanost samog ugovora. 62. U odnosu na ostale navode tužitelja da ga tuženik pod 1) nije na valjan i zakonit način informirao o bitnim odredbama Kreditnog ugovora, te je li pravilno i na kakav način utvrdio kreditnu (ne)sposobnost tužitelja i sl. bez pravnog su uporišta, obzirom da tužitelj na navedene okolnosti nije sudu pružio niti jedan relevantan dokaz iz kojeg bi sud utvrdio osnovanost ovih navoda tužitelja.

63. Pozivanje tužitelja i tužene pod 2), da u zahtjevu o odobravanju kredita (list 113 spisa) upućenom tuženiku pod 1), kojeg kako je tužena pod 2) navela ista nije sastavljala, a misli da se na istom nalazi njen potpis, dok njen datum rođenja nije točno naveden, samo po sebi nije od značaja za odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, jer je nesporno da su tužitelj i tužena pod 2) pristupili zaključenju predmetnog Kreditnog ugovora i istog su nedvojbeno potpisali, a potom primili ugovoreni iznos kredita u cijelosti.

64. Slijedom navedenog, kako su odredbe predmetnog Kreditnog ugovora transparentne, zbog čega i nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, ovdje valja poći od činjenice da je tužitelj zajedno sa tuženom pod 1) Krediti ugovor s obročnom otplatom od 17. listopada 2007. sklopio svojom voljom, pa u tom pravcu sud poklanja vjeru iskaz zz tuženika pod 1), koji je u tom pravcu iskazivao o načinu poslovanja tuženika pod 1) i postupka zaključenja ugovora, pa s stoga tužitelj i tužena pod 2) mogli i ne pristati na sklapanje ugovora, tj. ne sklopiti Kreditni ugovor u ponuđenom sadržaju, ukoliko im je što bilo nejasno ili nepoznato, međutim tako nisu postupili, već su potpisali Kreditni ugovor, kojim su preuzeli obvezu plaćanja naprijed navedenih naknada i rata kredita i koje su u Ugovoru jasno i određeno navedene, to tako sklopljen ugovor obvezuje ugovorene strane, te proizvodi sve pravne učinke.

65. Stoga je sud utvrdio da su među strankama ugovorene odredbe Kreditnog ugovora od 17. listopada 2007. nisu ništetne, niti su protivne kogentnim odredbama ZZP-a, to je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti predmetnog kreditnog ugovora s obročnom otplatom račun br. 10.027.102 od 17. listopada 2007. valjalo odbiti kao neosnovan.

66. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanje založnog prava od 28. studenog 2007. god. (list 43-53 spisa), za navesti je kako slijedi:

67. Uvidom u sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 28. studenog 2007. (list 43-53 spisa), utvrđeno je da su stranke ovdje tuženik pod 1), zastupan po direktoru AE i direktoru TE, a ovi temeljem specijalne punomoći po odvjetnici DE sa sjedištem u [adresa], ovjerenom pod brojem ovjere 851/06/su od strane javnog bilježnika dr. Bernd Furnschss, Graz, Steiermark, u svojstvu kreditora – založnog vjerovnika i predlagatelja osiguranja, zaključili s ovdje tužiteljem ŽE i tuženom pod 2) LE, kao korisnicima kredita i glavnim dužnicima, te ovdje tuženima pod 2) LE, pod 3) JE i mlt. KE (ovdje tuženom pod 4)), kao založnim dužnicima, zaključili dana 28. studenog 2007. sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava. Navedenim sporazumom osnovano je dobrovoljno založno pravo temeljem ugovora o kreditu zaključenog 17. listopada 2007. između Raiffeisenbank Unterpremstatten registriranog društva kao kreditora i predlagatelja osiguranja – založnog vjerovnika i ŽE i LE kao korisnika kredita u iznosu novčane tražbine od 311.400,00 EUR s kamatama u visini od 8% godišnje i zateznim kamatama od 5% godišnje, koja teče od dospijeća tražbine do isplate, s troškovima obrade kredita, troškovima otplate kredita, jednokratnim troškovima te ostalim troškovima prema točci A Ugovora o kreditu od 17. listopada 2007. U sporazumu je navedeno da radi osiguranja novčane tražbine iz ugovora o kreditu LE, LE JE i mlt. LE GE, zastupana po zz ocu ŽE, kao založni dužnici i protivnici osiguranja, sporazumno zasnivaju na svojoj nekretnini upisanoj kod Općinskog suda u Makarskoj, k. o. [katastarska općina], označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 1093 (zgrada i dvorište 500 m2), založno pravo (hipoteku) u korist kreditora i predlagatelja – založnog vjerovnika, na iznos od 311.400,00 EUR, a koja tražbina dospijeva u 15 godišnjih paušalnih obroka u iznosu od 37.124,84 EUR i to uvijek 1. 10. počevši od 1. listopada 2008. pa do isplate. Založni dužnici – protivnici osiguranja kao sadašnji vlasnici nekretnine, pristaju da u slučaju dospijeća bilo koje obveze iz ugovora o kreditu, kreditor i predlagatelj osiguranja – založni vjerovnik, provede prisilnu ovrhu na nekretnini založnih dužnika – protivnika osiguranja iz točke III. sporazuma, radi naplate svih tražbina iz ugovora o kreditu. U točci III. sporazuma, istaknuto je da su stranke suglasne da radi osiguranja tražbine iz točke I. sporazuma, kreditor – predlagatelj osiguranja – založni vjerovnik, prema založnim dužnicima – protivnicima osiguranja, uvećano za troškove sporazuma, upiše založno pravo u iznosu od 311.400,00 EUR na ime i u korist kreditora – predlagatelja osiguranja – založnog vjerovnika, a na teret nekretnina u vlasništvu založnih dužnika – protivnika osiguranja čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 1093 k. o. [katastarska općina], uz zabilježbu zabrane daljnjeg raspolaganja i opterećenja navedenih nekretnina. Potpisom sporazuma protivnici osiguranja ovlašćuju predlagatelja osiguranja da u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Makarskoj, temeljem ovog sporazuma bez ikakvog daljnjeg pristanka, provede upis založnog prava – hipoteke u svoju korist, a na teret naprijed navedene nekretnine. Sporazum je potpisan od strane predlagatelja osiguranja – založnog vjerovnika i kreditora po punomoćniku DE, odvjetnici u [adresa], uz čiji potpis se nalazi službeni pečat odvjetnika te od strane glavnog dužnika i korisnika kredita ŽE, glavnog dužnika korisnika kredita i založnog dužnika LE te protivnika osiguranja založnih dužnika JE i mlt. NE, zastupana po zz ocu ŽE, čiji potpis se nalazi na ugovoru. Sastavni dio sporazuma je ovjereni prijevod s njemačkog jezika posebne punomoći (list 47-48 spisa), kojem organi Raiffeisen banke Unterpramstatten, registriranog društva s ograničenim jamstvom, ovlašćuju DE, odvjetnicu u [adresa], zaključuje ugovore o kreditiranju i ishodi sudske hipoteke, te ih ovlašćuje da ih sukladno nalogu zastupa u svim pravnim poslovima u sudu i izvan suda i kod svih drugih državnih tijela, kao i prema trećim osobama, po svom najboljem znanju i savjesti, da prima novac i novčane vrijednosti, te sklapa poravnavanja svih vrsta te da u njihovo ime izvrši upise u zemljišne knjige. Punomoć je dana u Grazu 11. travnja 2006.

68. Nadalje, sporazumu je priložen i izvadak iz zemljišne knjige ZU 1093 k. o. [katastarska općina], stanje na dan 20. studenog 2007. u kojem je na čest. zgr. [katastarska čestica] zgrada i dvorište površine 500 m2, upis prava vlasništva na ime ŽE OE iz [adresa] za 1/3 dijela, ŽE JE iz [adresa] za 1/3 dijela i mlt. NE iz [adresa] za 1/3 dijela. U listu C pod brojem Z663 od 3. svibnja 2000. zabilježeno je da je zgrada upisana u zemljišnu knjigu bez uporabne dozvole, te je pod brojem Z1716 od 13. srpnja 2004. evidentirana uknjižba prava zaloga na teret nekretnine radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 100.000,00 EUR temeljem ugovora o kreditu br. 37/03 u korist Zagrebačke banke d.d. Poslovnica Makarska, te pod brojem Z1898 od 6. kolovoza 2004. na temelju ugovora o hipotekarnom kreditu br. 257/04 od 3. kolovoza 2004. uknjiženo pravo zaloga na teret nekretnine radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 20.000,00 EUR u korist Zagrebačke banke d.d. Poslovnica Makarska.

69. Uz navedenu dokumentaciju, sporazumu je priloženo i rješenje CZSS Makarska, Klasa: UP-IO-552-07/07-02/09 Ur.br.: 2147-15-02/06-07-2 od 26. studenog 2007., kojim je po zahtjevu ŽE u predmetu davanja odobrenja za opterećenje imovine u vlasništvu mlt. kćeri NE, navedenim rješenjem ŽE, ocu i zakonskom zastupniku mlt. NE, dano odobrenje da može opteretiti za 1/3 čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja je u vlasništvu mlt. kćeri NE, za podizanje novčanog zajma zasnivanjem založnog prava kod Reiffeisen banke. U obrazloženju rješenja je navedeno da će se novac dobiven od novčanog zajma kod navedene banke, namijeniti za vraćanje dugova te poboljšanje uvjeta rada i omogućavanja školovanja djece. Sporazum uz priloženu dokumentaciju ovjeren je kod javnog bilježnika Ante Pejkovića sa sjedištem u [adresa] pod brojem OV-6747/07 dana 10. prosinca 2007., u kojoj ovjeri javni bilježnik potvrđuje da su DE, odvjetnica iz [adresa], punomoćnica Reiffeisen bank Unterpremstatten, registrirani od društva s ograničenim jamstvom 8141 Unterpremstatten, Hauptstrasse 151, kao kreditor – založni vjerovnik i predlagatelj osiguranja čiji identitet i ovlaštenje je utvrdio temeljem osobnog poznanstva i uvidom u specijalnu punomoć ovjerenu pod poslovnim brojem OV-851/2006 kod javnog bilježnika dr. Bernard Furschuss, Graz, Steiermark, Austria, te ŽE, [adresa], kao korisnik kredita i glavni dužnik, čiji identitet je utvrdio temeljem osobnog poznanstva, LE, [adresa], kao korisnik kredita glavnog dužnika i založnog dužnika, čiji identitet je utvrdio temeljem osobnog poznanstva, JE, [adresa], kao založnog dužnika i protivnika osiguranja, čiji identitet je utvrdio temeljem osobnog poznanstva, te ŽE, zakonskog zastupnika mlt. kćerke NE, [adresa], kao založnog dužnika i protivnika osiguranja, čiji identitet je utvrdio temeljem osobnog poznanstva, a odobrenjem za opterećenje imovine u vlasništvu mlt. kćerke NE (kao ocu i zakonskom zastupniku), uvidom u rješenje RH Centra za socijalnu skrb Makarska, Klasa: UP-IO-552-07/07-02/09 Ur.br.: 2147-15-02/06-07-2 od 26. studenog 2007., podnijeli prednju ispravu na potvrdu, javni bilježnik u ovjeri potvrđuje da je ispravu ispitao i utvrdio da ona po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Navedeno je da je sudionicima pravnog posla ispravu pročitao te ih upozorio da potvrđena isprava ima snagu javnobilježničkog akta – izvršnog javnobilježničkog akta te da sudionici izjavljuju da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovara njihovoj volji.

70. Sud je uvidom u upisnik o ovjerama i potvrdama (OV) javnog bilježnika Ante Pejkovića za godinu 2007.-2008., a koja preslika dijela upisnika je dostavljena od strane javnog bilježnika Anje Pejković Vujčić (u prilogu spisa), utvrdio da je na stranici 166 za godinu 2007., pod brojem ovjere 6747, izvršena ovjera isprave – solemnizacija

– sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, gdje se nalaze potpisi ugovornih stranaka sporazuma uz njihova imena.

71. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige ZU 1093 K. O. [katastarska općina] (list 54-55 spisa), stanje na dan 18. siječnja 2016., u kojem je na čest. zgr. [katastarska čestica] zgrada i dvorište površine 500 m2, upis prava vlasništva na ime NE OE iz [adresa] za 1/3 dijela, NE JE iz [adresa] za 1/3 dijela i mlt. NE GE iz [adresa] za 1/3 dijela. U listu C pod brojem Z-3937/07 od 20. prosinca 2007. zabilježeno je da je na temelju sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 28. studenog 2007., solemniziranog pod brojem OV-6747/07 od 10. prosinca 2007., uknjiženo pravo zaloga na teret nekretnine u listu "A", radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 311.400,00 EUR s kamatama, troškovima, te ostalim nuzgredisama prema ugovoru o kreditu od 17. listopada 2007. u korist Reiffeisenbank Unterpremstatten, 8141 Unterpremstatten, Hauptstrasse 151.

72. Tužitelj je u tužbi istakao da solemnizacija Sporazuma o osiguranju koja je izvršena po javnom bilježniku bi trebala udovoljavati uvjetima javnobilježničkog akta, da javni bilježnik strankama nije pročitao tekst, niti se neposrednim pitanjima uvjerio u volju stanaka, obzirom da im nije postavljao pitanja, da je Sporazum potvrđen od strane javnog bilježnik suprotno čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu , da privatna isprava nije mogla biti potvrđena snagom javnobilježničkog akta sukladno čl. 59. ZJB-a obzirom da ne ispunjava uvjeta iz čl. 57. i 58 ZJB-a, da je Sporazum potvrđen kao privatna isprava protivno čl. 59. st. 1. ZJB, obzirom da se radi o ugovoru s maloljetnom osobom mldb. NE, sada ovdje tuženom pod 4). Tužitelj je nadalje u tijeku postupka istakao je je javnim bilježnik utvrdio identitet svih sudionika temeljem osobnog poznanstva, te da ugovorna stranka JE, sada tužena pod 3) ĆE, uopće nije bila prisutna niti je potpisala Sporazum, što je naveo tužitelj u svom iskazu i sama tužena pod 3).

73. Odredbom čl. 79. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne Novine“ br. 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22 dalje u tekstu: ZJB) propisano je da javni bilježnik može ovjeriti potpis stranke ne samo na temelju osobne iskaznice ili drugih isprava, nego i na temelju osobnog poznanstva. Dakle, zakon dopušta takvu ovjeru i ona ima istu pravnu snagu kao i ovjera uz predočenje identifikacijskog dokumenta.

74. Javnobilježnička ovjera potpisa uživa javni karakter, isprava s ovjerenim potpisom smatra se javnom ispravom u dijelu koji se odnosi na ovjeru, to znači da se vjeruje u istinitost i točnost onog što je javni bilježnik potvrdio dok se ne dokaže suprotno (čl. 8. ZPP-a). Stoga, ako bilježnik u ovjeri navede da je osoba potpisala ispravu u njegovoj nazočnosti (ili potvrdio da je potpis istinit na temelju osobnog poznanstva), pretpostavlja se da je to točno, a na onome tko osporava teret je dokazivanja suprotnog.

75. Iz sadržaja ovjere Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanje založnog prava od 28. studenog 2007. razvidno je da je javni bilježnik Ante Pejković sa sjedištem u [adresa], identitet ugovornih stanaka, ovdje tužitelja i tuženika pod 2) i 3) utvrdio na temelju osobnog poznanstva, što je evidentirano i u upisniku o ovjerama i potvrdama javnog bilježnika za godinu 2007. 2008. pod brojem ovjere OV-6747/07. 76. Tužena pod 3) ĆE rođ. JE, u svom je iskazu navela potpis na Sporazumu od 28. studenog 2007. (list 43-46 spisa) nije njen potpis , da ona taj sporazum nije potpisala niti je bila kod javnog bilježnika.

77. Istaknuti prigovor tužitelja i tužene pod 3), kojim ističu da ugovorna stranka Sporazuma ovdje tužena pod 2) kao založni dužnik i protivnik osiguranja nije bila nazočna pri potpisu Sporazuma kod javnog bilježnika, predstavlja prigovor protiv javne isprave. Međutim, s obzirom da je ovdje riječ o prigovoru protiv javne isprave takav prigovor sam po sebi nije dovoljan, treba ga dokazati. Ovdje je za navesti da je javni bilježnik potpis ovjerio temeljem osobnog poznanstva, što znači da je bio siguran u identitet potpisnika. Javnobilježničkoj ovjeri daje se povišena dokazna snaga, jer sama činjenica da je javni bilježnik ovjero potpis (pa makar i na temelju osobnog poznanstva), znači da isprava uživa svojstvo javne isprave, zbog čega prigovor da stranka nije bila nazočna, stranka treba dokazati dodatnim dokazima (npr. svjedocima, fizičkoj nemogućnosti da je osoba bila tamo), kako bi time dokazala suprotno. Tužitelj je na navedenu okolnost kao jedini predloženi dokaz iznio prijedlog za provođenjem grafološkog vještačenja potpisa tužene pod 3).

78. Iako je navedeni prijedlog tužitelja za vještačenje potpisa legitiman prijedlog za obaranje vjerodostojnosti ovjere, sud je odustao od izvođenja ovog dokaza iz razloga što prema mišljenju ovog suda samo vještačenje potpisa, pogotovo 18 godina nakon ovjere, nije dovoljno jako da sruši vjerodostojnost javnobilježničke ovjere, posebno kada se uzme u obzir dob potpisnice Sporazuma tužene pod 3), u vrijeme ovjere 2007. (20 godina) i danas (38 godina), što značajno utječe na promjene rukopisa, starost potpisa, a od strane tužitelja nije bilo predloženo drugih relevantnih dokaza koji bi upućivali na zaključak da je javni bilježnik postupio protupravno ili nepažljivo. U tom pravcu tužitelj nije iznio ni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika, koji bi se u tom pravcu očitovao o navedenom prigovoru.

79. Činjenica što je tužena pod 2) potvrdila navode tužitelja da nije bila nazočna pri potpisu Sporazuma i da isti nije potpisala, sud nije mogao prihvatiti kao relevantnu i odlučnu činjenicu jer je i sama tužena kao ugovorna strana Sporazuma osobno zainteresirana za uspjeh tužitelja u sporu, a što je i sama nedvojbeno istakla u svom iskazu iskazujući pri o svom osobnom angažmanu i volji za mirno rješenje predmeta spora.

80. Glede oblika i valjanosti založnog ugovora, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. („Narodne Novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 dalje: ZV) u članku 307. st. 6. određuje samo da ugovor o davanju nekretnine u zalog (ugovor o hipoteci) mora biti u pisanom obliku. Kod zasnivanja dobrovoljnog založnog prava na temelju sporazuma stranka Ovršni zakon u članku 307. st. 1. propisuje oblik javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave.

81. Naime, Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava može se sastaviti i u formi javnobilježničkog akta, jer je ovdje riječ o pravnom poslu kojim se osniva založno pravo i stvara se obveza koja može biti predmet ovrhe. Poseban element u konkretnom slučaju je maloljetni suvlasnik nekretnine na kojoj se zasniva založno pravo. Zakonski zastupnik maloljetnog suvlasnika može sklapati pravne poslove u ime djeteta, ali za zasnivanje založnog prava na nekretnini u skladu s odredbom čl. 224. Obiteljskog zakona („Narodne Novine“ br. 103/15, 98/19, 47/20) potrebna je suglasnog nadležnog Hrvatskog zavoda za socijalni rad, ranije Centra za socijalnu skrb. Ukoliko je nadležni Centar za socijalnu skrb dao odobrenje za zasnivanje založnog prava na nekretnini u suvlasništvu maloljetnog djeteta, nema zapreke da javni bilježnik sastavi javnobilježnički akt kojim se zasniva založno pravo.

82. Tužitelj je u svom iskazu prvotno naveo da mu nije poznato tko je podnio zahtjev nadležnom Centru za socijalnu skrb za davanja mišljenja da može opteretiti suvlasnički dio svoje maloljetne kćeri NE, , nakon čega je navod da se on bratio Centru za socijalnu skrb radi toga, ali se ne može sjetiti što je naveo kao razlog zbog čega traži suglasnost.

83. Unatoč tome, tužitelj je ishodio navedenu suglasnost nadležnog Centra za socijalnu skrbi, a potom je javni bilježnik je kako je u ovjeri i navedeno, utvrdio valjanu punomoć za zastupanje odobrenje nadležnog Centra za socijalnu skrb koji je priložen uz ovjeru, temeljem koje ovjere je tužitelj u svoje ime i u ime mal. NE podnio i potpisao premetni sporazum. Javni bilježnik je uz navedeno konstatirao da je predmetnu ispravu ispitao i utvrdio da ona po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Sudionicima je ispravu pročitao, te ih upozorio da potvrđena isprava ima snagu javnobilježničkog akta – izvršnog javnobilježničkog akta, te da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovara njihovoj volji.

84. Kako se ovdje radi o pravnom poslu raspolaganja (opterećenje) postojećom imovinom maloljetne osobe, u skladu s odredbom čl. 53. st. 1., čl. 54 i čl. 55. st. 2. ZJB, isti mora biti sačinjen i ovjeren u formi javnobilježničkog akta, što je u konkretnom slučaju i napravljeno.

85. Iz samog Sporazuma je razvidno da je temeljem istog zasnovano dobrovoljno založno pravo na nekretnini u suvlasništvu tuženika pod 2) do 3), te da su se stranke suglasile da se založno pravo zasnuje i upiše u zemljišne knjige, što je i provedeno, a koji upis u zemljišne knjige tuženici pod 2) do 4) nisu osporili.

86. Unatoč svim prigovorima tužitelja i navodima tuženika pod 2) i 3), iznesenim tijekom postupka, kojim potvrđuju navode tužitelja, za istaći je da do pokretanja predmetnog postupka, tužena pod 2) kao korisnik kredita, glavni dužnik i založni dužnik, te tuženici pod 3), i 4) kao založni dužnici i protivnici osiguranja, od zaključenja predmetnih pravnih poslova Kreditnog ugovora i Sporazuma o osiguranju novčane tražbine, do pokretanja predmetnog postupka nisu pokrenuli nikakav postupak radi utvrđenja ništavosti Kreditnog ugovora i Sporazuma o osiguranju novčane tražbine i zaštite prava, a niti je tužena pod 3), imajući u vidu navode da ista nije potpisala Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava niti je bila prisutna pri ovjeri Sporazuma, što bi značilo da je došlo do neovlaštene ili neistinite javnobilježničke radnje, podnijela kaznenu prijavu protiv javnog bilježnika ili eventualno trećih osoba zbog kaznenih djela kao što su krivotvorenje isprave (čl. 278. KZ RH), ili zloporaba položaja i ovlasti (čl. 291. KZ RH), policiji ili državnom odvjetništvu, niti je podnijela pritužbu javnobilježničkoj komori, koja može pokrenuti disciplinski postupak protiv bilježnika, kao ni građanskopravni postupak radi naknade štete protiv javnog bilježnika ili RH i sl., što dodatno ukazuje na zaključak suda, da su izneseni prigovori tužitelja i tužene pod 3), neosnovani, nedokazani, te usmjereni u cilju uspjeha tužitelja u sporu, a samim tim i tuženika pod 2) do 4), koji su zajedno s tužiteljem stranke predmetnih ugovora.

87. Obzirom da je sud na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio kako predmetni Kreditni ugovor od 17. listopada 2007. i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 28. studenog 2007. nisu protivni Ustavu RH, nit prisilnim propisima, na ni moralu društva, pa stoga nisu ništetni prema čl. 322. st. 1. ZOO-a.

88. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva u točci 3. kojim je naloženo brisanje založnog prava na nekretnini i točku 4. zahtjeva kojim se nalaže tuženiku pod 1) trpljenje upisa brisanja upisanog založnog prava, valjalo je primijeniti odredbu čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne Novine“ br. 91/96,114/01, 100/04 i 107/07 dalje ZZK) kojom je propisano da je za podnošenje brisovne tužbe ovlaštena osoba koja je u zemljišnoj knjizi bila upisana kao nositelj povrijeđenog knjižnog prava neposredno prije osporavane promjene. Kako predmetni Kreditni ugovor od 17. listopada 2007. nije utvrđen ništetnim, nije stoga niti došlo do ispunjenja uvjeta prema kojem bi svaka stranka bila dužna drugoj vratiti ono što je temeljem takvog ugovora primila, tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu ukazuje se neosnovan jer su tužitelj, te tužene pod 2) do 4) temeljem Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 28. studenog 2007. dobrovoljno zasnovali založno pravo na nekretnini na kojoj su tužene pod 2) do 4) upisane kao zk suvlasnica. Sud nije našao niti jedan razlog za brisanje upisanog tereta u zemljišnoj knjizi na nekretnini koja je predmet ovog spora, a obzirom da je Sporazum o zasnivanju založnog prava nastao na temelju osnovanog Kreditnog ugovora od 17. listopada 2007. koji prema mišljenju ovog suda nije ništetan, pa samim tim nije ništetan ni sporazum o osiguranju novčane tražbine, pa je stoga zahtjev tužitelja za brisanje upisanog tereta valjalo odbiti kao neosnovan.

89. Slijedom naprijed navedenih utvrđenja, sud je glavni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbio kao neosnovan, obzirom da na temelju rezultata ovog postupka nije utvrđeno da je ostvaren razlog ništetnosti spornog Kreditnog ugovora od 17. listopada 2007., kao ni Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 28. studenog 2007. godine, u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I/ izreke presude

90. U odnosu na postavljeni podredni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži raskid predmetnog Kreditnog ugovora s obročnom otplatom račun br. 10.027.102 od 17. listopada 2007. i Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 28. studenog 2007. za navesti je da je u Kreditnom ugovoru pod točkom 6. navede i uvjeti otkaza ugovora prema kojem svaki ugovorni partner može u svako doba otkazati neograničene kreditne ugovore s otkaznim rokom od tri mjeseca, a Kreditor ima pravo okončati sveukupni kredit u svako doba i s trenutnim učinkom iz valjanih razloga u skladu s točkom Zi 23 Općih poslovnih uvjeta, pogotovo, teško kašnjenje s plaćanjem, dok za potrošače vrijedi §13 KSchG, Kršenje bitnih ugovornih odredbi.

91. U skladu s točkom Z. 22. Općih uvjeta poslovanja, ukoliko ne postoji nikakav dogovor na određeno vrijeme, Banka može u svako doba otkazati cjelokupni poslovni odnos ili samo jedan njegov dio, pridržavajući se primjernog roka, dok je pod točkom Z. 23. određeno da ako postoji neki važan razlog, Banka može bez obzira na drugačija utanačenja , otkazati ukupan poslovni odnos ili jedan njegov dio u svako doba s trenutnim učinkom. Važan razlog postoji naročito onda ako nastupi pogoršanje ili ugroze imovinske prilike klijenta ili nekog suobveznika, te se time ugrozi ispunjenje obveza prema Banci, ako klijent dade netočne podatke o svojim imovinskim prilikama il i drugim bitnim okolnostima, ili ako klijent te ispuni obvezu pribavljanja ili pojačanja instrumenata osiguranja ili ne može ispuniti.

92. Sud je imajući u vidu prethodno iznesena utvrđenja, utvrdio da predmetni Kreditni ugovor od 17. listopada 2007., kao ni Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 28. studenog 2007. godine, nisu ništavi pravni poslovi.

93. U tom slučaju, pitanje raskida ugovora rješava se prema važećim odredbama ZOO-a, te budući da je riječ o potrošačkom kreditu hrvatskog državljanina, odredbe važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 132/20), koji u svom čl. 104. propisuje da potrošač ima pravo u svakom trenutku prijevremeno otplatiti kredit, dok prema odredbama čl. 361. i 362. ZOO-a, potrošač može tražiti raskid ugovora, ali samo ako dokaže da je banka bitno povrijedila ugovorne obveze.

94. Uvidom u izjavu o raskidu od 21. studenog 2016. s email naznakom (list 56-57 spisa), utvrđeno je da je dopis naslovljen na Reiffeisenbank, ovdje tuženika pod 1), kojom korisnici kredita ŽE i IE, te založni dužnici JE, IE, NE, zastupana po zz ocu ŽE, obavještavaju istog da odustaju od kreditnog ugovora o obročnom otplatom br. 10.027.621, odnosno isti raskidaju sukladno odluci Evropskog suda pravde C 481/99 Heininger V. Bayerische Hypo-Und Vereinsbank AG, te izjavljuju kako raskidaju, odnosno odustaju od sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 28. studenog 2007. OV- 6747/07/ te ističu da rješenje o ovrsi kojeg su primili neposredno prije ove izjave, iskazuje pogrešan iznos obračuna duga. Navedena izjava je upućena s e-maila JE, na e [adresa elektroničke pošte].

Drugih dokaza da je navedena izjava dostavljena tuženiku pod 1) osim navedene preslike e mail naznake, tužitelj nije dostavio u spis, dok zz tuženiku pod 1) niej bilo poznato da se tužitelj obraćao tuženiku pod 1) sa zahtjevom za raskid Kreditnog ugovora.

95. Iz dokaza izvedenih tijekom postupka, dovedenih u svezu s iskazom tužitelja, te tuženika pod 2) i 3), razvidno je da je među strankama nesporno što je i zz tuženika pod 1) potvrdio da je tužitelju i tuženoj pod 2) kao korisnicima kredita, u cijelosti isplaćen ugovoreni iznos kredita u visini od 311.400,00 EUR, te da je od strane tužitelja i tužene pod 2) kao glavnog dužnika vraćen dio kredita, ali ne u cijelom iznosu. Tužitelj je u svom iskazu istakao da misli da je platio iznos od oko 200.000,00 EUR, te da se nikada nije obraćao tuženiku pod 1) za raskid ugovora o kreditu, iako se jednom prilikom susreo s predstavnicima banke i gospodinom FE s kojima je razgovarao preko gospodina FE, kada im je rekao da je zapeo s plaćanjem, na što mu je odgovoreno da plaća koliko može. Tužitelj je naveo da je nakon tog susreta s njima jedno vrijeme nastavio plaćati koliko je mogao, ali kada su nakon toga počele afere oko tuženika pod 1), par odvjetnika mu je savjetovalo da to riješi sudski, nakon čega više nije vršio plaćanje rata kredita.

96. Zz tuženika potvrdio je navode tužitelja da mu se isti nije nikad pisano obraćao vezano za kašnjenje plaćanja kredita, prestanak plaćanja ili raskid ugovora o kreditu. Ne isključuje mogućnost da se s tužiteljem nekad sreo radi dogovora daljnje otplate, ali naglašava da oni kao banka ne posluju na način da dogovaraju "plati koliko možeš", već da postoje točni iznosi koji se plaćaju te da je tužitelj znao visinu rate.

97. U skladu s važećim odredbama Zakona o potrošačkom kreditu, ako ugovor sadrži nepoštene ugovorne odredbe, potrošač može zahtijevati da se takve odredbe proglase ništetnim, u kojem slučaju se ugovor može raskinuti ili izmijeniti na temelju sudske odluke. Kako je prethodno istaknuto, sud nije utvrdio u postupku da predmetni kreditni ugovor od 17. listopada 2007., sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje bi ga činile ništetnim, u kojem slučaju potrošač može i dalje tražiti raskid zbog bitne povrede ugovora od strane banke (npr. jednostrana promjena kamatne stope bez jasnih kriterija, naplata nepoštenih troškova i sl.), u kojem slučaju je isti u obvezi u skladu s odredbama čl. 354.-360. ZOO-a, uputiti banci pisanu opomenu, odnosno zahtjev u kojem se navodi povreda, pri čemu se ostavlja razuman rok za ispravak povrede, a ako banka povredu ne ispravi, potrošač može izjaviti raskid ugovora na temelju odredbi čl. 354.-360. ZOO-a.

98. Pri tom je za istaknuti, da je iz rezultata provedenog dokaznog postupka razvidno da u tom pravcu tužitelj prema tuženiku pod 1) nije uputio nikakav zahtjev u kojem bi se pozvao na neku povredu odredbi ugovora, a niti je i sam tužitelj u tom pravcu na nekakve povrede ukazao u svom iskazu, jednako kao ni tuženici pod 2) i 3), a u tijeku postupka niti je iznio nekakve dokaze i dokazne prijedloge iz kojih bi bilo razvidno da je od strane tuženika pod 1) došlo do bitnih povreda obveze iz ugovorenog kredita, obzirom da potrošač može tražiti raskid ugovora prema čl. 361. i 362. ZOO-a ali samo ako dokaže da je banka bitno povrijedila ugovorne obveze, što u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao. Tužitelj se ni u izjavi o raskidu od 21. studenog 2016. nije pozvao na neku povredu obveze iz Kreditnog ugovora od strane tuženika pod 1), a kao razlog raskida navedena je odluka Evropskog suda pravde C 481/99 J V. Bayerische Hypo-Und Vereinsbank AG, koja se ne odnosi na ugovorni odnos stranaka ovog postupka.

99. Unatoč činjenici što u postupku nije utvrđeno postojanje povreda ugovorne obveze od strane banke, ovdje tuženika pod 1) korisnik kredita - tužitelj i dalje može jednostavno prekinuti kredit pozivom na odredbu čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditu, prethodno podnošenjem pisanog zahtjeva za prijevremenu otplatu i raskid ugovora uz zahtjev za dostavu obračuna preostale glavnice i kamata do dana otplate, obzirom da je u slučaju kad u postupku nije dokazano da je banka bitno povrijedila ugovorne obveze, pravni put korisnika kredita je prijevremena otplata kredita u skladu s čl. 104. Zakona o potrošačkom kreditiranju, ali ne raskid na način kako je to tužitelj postupio dostavom izjave o raskidu od 21. studenog 2016., budući da u skladu s odredbom čl. 368. stavak 2. ZOO-a, određeno je da ako je ugovor djelomično ispunjen, svaka strana može zahtijevati vraćanje onog što je dala ako za to ne postoji pravna osnova. 100. Kod kredita bi to u praksi značilo da banka ima tražiti odmah povrat cijelog preostalog iznosa kredita (glavnice) jer prestaje obročna otplata, dok dužnik – korisnik kredita može tražiti oslobođenje od budućih kamata i naknada jer ugovor koji je bio valjan do raskida, ne postoji, pa se ispunjenja do tog trenutka priznaju, a obveze za ubuduće prestaju.

101. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da na strani tužitelja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za raskid ugovora u skladu s odredbama čl. 361., 362. ZOO- a, kao ni u skladu s odredbom čl. 104. Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer tužitelj prema tuženiku pod 1) nije postavio zahtjev za raskid ugovora i prijevremenu otplatu kredita, slijedom čega se ukazuje neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje raskinutim kreditnog ugovora s obročnom otplatom od 17. listopada 2007., a samim tim i zahtjev za raskidom sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 28. studenog 2007., pa stoga nije utvrđen ni razlog za brisanje založnog prava, odnosno tereta u zemljišnoj knjizi na nekretnini pobliže opisanoj pod točkom 3. . tužbenog zahtjeva u korist tužitelja, zbog čega je valjalo u cijelosti odbiti podredni tužbeni zahtjev tužitelja, te je odlučeno kao pod točkom II/ izreke presude. 102. Odluka o troškovima postupka, donesena je na temelju čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), te je prema popisanom trošku tuženika pod 1), u skladu s vrijednosti predmeta spora (27.208,18 EUR), tuženiku pod 1) obistinjen trošak sastava odgovora na tužbu u visini od 250 bodova (Tbr. 8. točka 1. Tarife), sastav podneska od 26. travnja 2019., 31. kolovoza 2020., 23. veljače 2022., 7. rujna 2022. od po 250 bodova (Tbr. 8. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištima 11. ožujka 2019., 30. kolovoza 2019., 1. rujna 2023., 17. studenog 2023., 8. travnja 2024., 5. srpnja 2024., 3. srpnja 2025. od po 250 bodova (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištu dana 25. listopada 2024., u visini od 125 bodova (Tbr. 9. točka 2. Tarife), što sveukupno iznosi 3125 bodova, uvećano za vrijednost boda u iznosu od 2 EUR prema Tarifi, što ukupno iznosi 6.250,00 EUR, na koji iznos se ima dodati PDV 25% (1.562,50 EUR), što sveukupno iznosi 7.812,50 EUR, koliko je dužan tužitelj naknaditi tuženiku pod 1), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III/ izreke presude.

U Makarskoj 27. kolovoza 2025.

S U D A C

BARBARA MENDEŠ

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude (članak 348. ZPP-a)

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena ( članak 335. ZPP-a).

DNA:

• Dostava presude u skladu s odredbom čl. 335. st.7., 8.,9. i 10. ZPP-a,