Poslovni broj: P-1542/2023-36

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Kovačić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 18. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja Lane Pinjuh, odvjetnice iz Zagreba i zamjenice punomoćnice tuženika ĆŠ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, 27. kolovoza 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe iz čl. 5.1. i 11.1. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 133328/06 potvrđen po javnom bilježniku Vlasto Podgajski iz Zaboka pod brojem OU-163/06, 9. veljače 2006., a koji dio odredbe glasi: “članak 5.1. kamatna stopa/naknada, nominalna kamatna stopa.... promjenjiva.” te “članak 11.1. kamate/troškovi, redovna kamatna stopa je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora.”

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 3.238,66 eur (slovima: tri tisuće dvjesto trideset osam eura i šezdeset šest centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj: 153/04.) do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na pojedinačne mjesečne iznose kako slijedi:

- na iznos od 20,09 eur od 4. ožujka 2007. do isplate,

- na iznos od 20,01 eur od 7. travnja 2007. do isplate,

- na iznos od 19,69 eur od 5. svibnja 2007. do isplate,

- na iznos od 19,71 eur od 7. lipnja 2007. do isplate,

- na iznos od 19,49 eur od 6. srpnja 2007. do isplate,

- na iznos od 19,73 eur od 4. kolovoza 2007. do isplate,

- na iznos od 19,72 eur od 6. rujna 2007. do isplate,

- na iznos od 19,44 eur od 6. listopada 2007. do isplate,

- na iznos od 19,67 eur od 6. studenog 2007. do isplate,

- na iznos od 19,58 eur od 6. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 19,95 eur od 2. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 20,15 eur od 5. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 20,53 eur od 6. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 20,21 eur od 4. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 19,97 eur od 6. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 19,94 eur od 6. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 19,87 eur od 5. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 19,76 eur od 7. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 19,82 eur od 6. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 20,42 eur od 4. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 20,90 eur od 6. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 20,72 eur od 6. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 21,75 eur od 6. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 37,23 eur od 18. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 36,27 eur od 17. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 36,19 eur od 16. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 36,16 eur od 19. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 35,84 eur od 6. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 36,12 eur od 7. srpnja 2009.. do isplate,

- na iznos od 35,55 eur od 5. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 35,81 eur od 5. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 35,37 eur od 6. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 35,76 eur od 6. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 35,54 eur od 8. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 46,62 eur od 6. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 46,95 eur od 18. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 47,22 eur od 6. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 47,87 eur od 7. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 48,01 eur od 26. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 49,64 eur od 5. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 51,24 eur od 7. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 49,63 eur od 5. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 53,60 eur od 7. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 51,90 eur od 7. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 51,83 eur od 6. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 53,50 eur od 7. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 55,98 eur od 6. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 44,98 eur od 5. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 45,00 eur od 8. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 44,07 eur od 12. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 46,12 eur od 14. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 48,44 eur od 15. lipnja 2011 do isplate,

- na iznos od 48,30 eur od 6. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 55,62 eur od 5. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 48,68 eur od 6. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 47,64 eur od 6. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 47,89 eur od 5. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 47,80 eur od 6. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 48,70 eur od 6. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 49,34 eur od 7. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 49,53 eur od 6. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 49,07 eur od 6. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 49,32 eur od 5. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 49,57 eur od 6. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 49,19 eur od 7. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 49,16 eur od 4. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 48,60 eur od 6. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 49,06 eur od 7. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 48,91 eur od 8. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 49,27 eur od 9. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 48,43 eur od 8. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 48,40 eur od 9. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 48,93 eur od 6. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 48,65 eur od 7. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 47,72 eur od 6. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 47,82 eur od 15. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 47,51 eur od 6. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 48,05 eur od 7. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 48,35 eur od 6. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 48,63 eur od 5. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 48,70 eur od 9. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 49,17 eur od 14. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 33,09 eur od 8. veljače 2014. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 23,50 eura (slovima: dvadeset tri eura i pedeset centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., OIB: 52508873833, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju ŽŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.979,10 eura (slovima: tisuću devetsto sedamdeset devet eura i deset centi) sa zateznom kamatom tekućom od 27. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba tuženika od 19. veljače 2020. protiv rješenja ovoga suda, poslovni broj: P-436/2019-8 od 18. veljače 2020. i žalba tuženika od 13. srpnja 2020. protiv dopisa ovoga suda, poslovni broj: P-436/2019-10 od 24. lipnja 2020., kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 9. veljače 2006. sklopio s pravnim prednikom tuženika, HVB Splitskom bankom d.d. Split, R. Boškovića 16, ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 13328/06 kojim mu je tuženik odobrio namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.000,00 CHF obračunato prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: ugovor o kreditu). Tužitelj navodi da su člankom 5. 1. ugovora o kreditu stranke ugovorile nominalnu kamatnu stopu u iznosu od 4,20 %, promjenjivu dok je čl. 5.2. istog ugovora propisano da kamatna stopa iz prethodnog stavka predstavlja osnovnu kamatnu stopu koja se obračunava za tu vrstu kredita, umanjenu za 5 % i vrijedi do 31. 12. 2006., dok će se nakon tog roka, na ostatak duga po tom ugovoru o kreditu primjenjivati kamatna stopa koja će na dan 1. 1. 2007. biti propisana sukladno tada vrijedećoj odluci kreditora. Člankom 11.1. ugovora o kreditu propisano je da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora. Vraćanje kredita je ugovoreno u 240 mjesečnih anuiteta i to u 239 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 384,05 CHF i jedan preostali anuitet u iznosu od 386,14 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Navedeni ugovor o kreditu potvrdio je javni bilježnik Vlasto Podgajski iz Zaboka pod brojem OU-163/06, 9. 2. 2006. Na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.) izvršena je konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR te su stranke 7. 3. 2016. zaključile Dodatak br. 1 ugovora o kreditu br. 13328/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (dalje: Dodatak). Tužitelj navodi da je u spomenutom Dodatku navedeno da nedospjela glavnica kredita nakon konverzije valute na dan 4. 3. 2016. iznosi 27.346,59 EUR. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik je u razdoblju od 2007. pa nadalje jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te je o istom obavještavao tužitelja samo pisanom obavijesti bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja i bez da je tužitelj imao ikakve mogućnosti utjecati na isto, kao i bez mogućnosti pregovaranja o istom. Promjenama u visini kamatne stope došlo je i do promjena u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita o čemu tužitelj ima samo djelomične podatke jer mu tuženi iste nije dostavio na njegovo traženje od 21. 5. 2019. i to: 1. 2. 2007. uvećanjem kamatne stope na 5,20 %; 12. 1. 2009. uvećanjem kamatne stope na 5,90 % i 9. 12. 2009. uvećanjem kamatne stope na 6,40 %, dok tužitelj ne raspolaže podacima je li došlo do promjene kamatne stope i nakon navedenog datuma. Kako se navedenim promjenama mijenjao dužni iznos mjesečnog anuiteta, tužitelj navodi da je preplatio mjesečne anuitete za navedenu razliku. Sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03.) radi se o potrošačkom ugovoru te je ovdje tužitelj definiran kao potrošač, a ovdje tuženik kao trgovac. Budući da se prorogacijska klauzula u ugovoru o kreditu kojom je ugovorena isključiva mjesna nadležnost suda u sjedištu davatelja kredita, ovdje tuženika ima smatrati nepoštenom odredbom ugovora u smislu odredbe čl. 81. st. 1. istog Zakona jer se o njoj nije posebno pregovaralo te je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i unaprijed je formulirana od tuženika, ista je ništetna. Stoga tužitelj navodi da je u ovom predmetu nadležan sud prebivališta potrošača sukladno odredbi čl 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.). Tužitelj navodi da je potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača kao ovlašteno tijelo podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke u kojem postupku je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. P2-7129/2013 od 13. 6. 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. 7. 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (medu ostalim bankama) u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pored označene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, takav je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., kao i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-111-2521/2015 od 13. 12. 2016. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to u ugovoru o kreditu i ugovoreno. Stoga, tužitelj navodi da ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 46. st. 2. čl. 50. ZOO/91 odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Budući je ugovor o kreditu dvostran pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zloupotrebe prava, tužitelj navodi da je unošenjem u navedeni ugovor potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, kako je tu učinio tuženi u spornom razdoblju, bilo suprotno navedenim načelima. Slijedom navedenoga, tužitelj navodi da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o istima s tužiteljem (potrošačem) nije pojedinačno pregovaralo niti je on imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora čime je ta ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno ranije citiranim temeljnim načelima obveznog prava. Tužitelj navodi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. ocijenio kako su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje su navedene banke sklapale u spornim razdobljima s korisnicima kredita - potrošačima, a u kojima je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa - bile uočljive i jasne, ali ne i razumljive te je primjenom testa poštenosti tih odredbi ugovora, a kojem takve nerazumljive ugovorne odredbe podliježu u smislu odredbe čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 sud ocijenio da su iste nepoštene, a slijedom toga ništetne u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03, odnosno čl. 102. ZZP/07. Nadalje, tužitelj navodi da se na predmet spora s obzirom na vrijeme njegova pokretanja i razdoblje u odnosu na koje se traži zašita ima primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije, a identičan stav zauzet je u predmetima Suda Europske unije br-C-472/10 i C-26/13. Naprijed navedenim nezakonitim postupanjem tuženika-jednostranim povišenjem redovne kamatne stope, a koje postupanje je proglašeno nedopuštenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. 7. 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl br. Pž-7129/2013 od 13. 6. 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt:249/14-2 od 9. 4. 2015., tužitelj navodi da je u razdoblju od 2007. pa nadalje na ime nezakonito povišene stope redovne kamate uplatio tuženiku iznos čiju visinu pridržava pravo konačno postaviti nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, dok sada, na temelju dokumentacije kojom raspolaže i vlastitog izračuna potražuje aproksimativan iznos od 24.578,76 kn, koji predstavlja preplaćeni iznos na ime nezakonito povišene redovne kamatne stope, kao stjecanje bez osnove na strani tuženika. Tužitelj navodi da je navedena presuda sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15.) obvezujuća za ostale sudove u smislu postojanja povrede popisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona u vezi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13. i 89/14). Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. jasno zauzeo pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbi čl. 241. ZOO/05 te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćne sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, dakle od 13. 6. 2014. kao dana pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12. Sukladno navedenom tužitelj navodi da njegov zahtjev nije u zastari, budući je podnesen u općem zastarnom roku od 5 godina od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu. Tužitelj navodi da sklapanjem Dodatka b. 1. predmetnom ugovoru o kreditu nisu izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita kao što nije niti postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Tužitelj nadalje navodi da iz Dodatka ugovora koji je tuženi zaključio s tužiteljem slijedi da su stranke na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita regulirale konverziju kredita denominiranog u s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te da su temeljem konverzije suglasno utvrdili da će za iznos manjka, a na temelju izričitog zahtjeva korisnika kredita, uvećati preostala neotplaćena glavnica kredita utvrđena prilikom dospijeća prvog sljedećeg anuiteta po dodatku. Dodatak ugovora o kreditu i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem ZID ZPK/15., a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz čl. 19. c. točka 6. ZID ZPK/15. o raspolaganju pretplatom/podmirenjem manje uplaćenog iznosa, sve na način kako nalaže zakon. Tužitelj navodi da izvršena konverzija odnosno potpisan Dodatak između stranaka nisu od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se ni odredbama ZID ZPK/15. niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se ne spominje na način na koji način bi se trebala riješit eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastala zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, no isto nije postignuto. Tužitelj navodi da i sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15. ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne iz razloga što tužitelj tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni, da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019.). Tužitelj navodi da iz navedenog proizlazi da ugovor o kreditu i dalje postoji jer inače Vrhovni sud Republike Hrvatske u ranije spomenutoj odluci ne bi odlučio da tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Tužitelj navodi da se prilikom ocjene Dodatka o ugovoru o kreditu valja osvrnuti i na čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15.) kojim je propisano da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Iz navedenog proizlazi da se potrošači ne mogu odreći ni svojeg prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih odredbi ugovora jer je upravo ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi čl. 55. st. 1. ZPP/14., pa ako bi se konverzija smatrala konvalidacijom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi navedeno bi značilo da su se potrošači odrekli svog prava na utvrđenje ništetnosti tih odredbi, a da toga nisu bili niti svjesni jer to proizlazi iz Zakona o konverziji. Navedeno bi bilo protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i u suprotnosti s ciljevima zaštite potrošača koji su, pravom Europske unije i Poveljom Europske unije o temeljnim pravima, podignuti na razinu pravila javnog poretka (presuda Suda Europske unije, broj C-51/17 od 20. rujna 2018.). Tužitelj navodi da ZID ZPK/15. ne propisuje ništetnost ni pojedinih odredbi ugovora, niti ugovora u cjelini, kao što ne propisuje ni konvalidaciju ugovora ili njegovih odredbi, niti se potrošači mogu odreći svojeg prava na utvrđivanje ništetnosti po Zakonu o zaštiti potrošača. Što se tiče utjecaja izvršene konverzije na osnovni ugovor, sukladno tumačenju Suda Europske unije u predmetu C-51/17 naknadne zakonodavne intervencije nisu od utjecaja na ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovornih odredbi, jer se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. ZID ZPK propisuje dispoziciju vjerovnika u odabiru vrste pravnog posla kojeg je ponudio dužniku (novi ugovor ili dodatak postojećem ugovoru). Dakle, kako konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona te nije moguća voljom ugovornih stranaka, tužitelj ističe da je tada i izvršena konverzija sklapanjem dodatka (aneksa) ugovora o kreditu ništetna budući da, po prirodi stvari, dodatak ugovoru o kreditu prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora. Osim svega, Dodatkom ugovora o kreditu uređeno je pitanje određivanja kamatne stope nakon njegova sklapanja no njime nije riješeno pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi vremenski period do koje preplate je došlo zbog nepoštenog poslovanja banaka, a koje je utvrđeno ništetnim. Ujedno, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odredbe proizašle iz ugovora o kreditu, dok niti jedna odredba ZID ZPK/15. ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te se u ovoj pravnoj stvari valja primijeniti institut stjecanja bez osnove propisan čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Stoga tužitelj smatra da neovisno o izvršenoj zakonskoj konverziji postoji preplata po predmetnom ugovoru o kreditu s osnova preplaćenih kamata u utuženom razdoblju. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača koja je usvojena i takav načni ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen je nepoštenim, tužitelj navodi da tako sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. 7. 2013. koja je potvrdna presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. 6. 2014. koja je djelomično potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. 4. 2015., a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015 od 13. 12. 2016. Naprijed navedenim nezakonitim postupanjem tuženika - jednostranim povišenjem redovne kamatne stope, a koje postupanje je proglašeno nedopuštenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. 7. 2013., Visokog trgovačkog Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013 od 13. 6. 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt:

249/14-2 od 9. 4. 2015., tužitelj je u razdoblju od 2007. pa nadalje na ime nezakonito povišene stope redovne kamate uplatio tuženiku iznos čiju visinu tužitelj pridržava pravo konačno postaviti nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja dok sada, na temelju dokumentacije kojom raspolaže i vlastitog izračuna potražuje aproksimativan iznos od 24.578,76 kn koji predstavlja preplaćeni iznos na ime nezakonito povišene redovne kamatne stope, kao i stjecanje bez osnove na strani tuženika. Navedena presuda je sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14 i 110/15) obvezujuća za ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona u vezi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14). Slijedom iznijetog, tužitelj navodi da je preplatio navedeni kredit s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u iznosu od 24.578,76 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose od njihovog plaćanja te navedeni iznos potražuje tužbom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj tužbom postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi iz čl. 5.1., 11.1. ugovora o kreditu broj 13328/06 od 9. veljače 2006. (dalje u tekstu: ugovor) te kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 24.578,76 kn, na ime dijela kamatne stope, za koji tužitelj smatra da ga je navodno preplatio uslijed postupanja tuženika temeljem ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi, za koje tužitelj smatra da su ništetne, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne mjesečne iznose koji će se specificirati nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Tuženik prvenstveno ističe kako tužba mora biti jasna i konkluzivna. Tuženik ističe kako je predmetna tužba nekonkluzivna. Naime, iz činjeničnih navoda tužbe ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva. Ujedno, tuženik ističe kako tužitelj u tužbi nije postavio manifestacijski zahtjev niti tužitelj u tužbi navodi da mu tuženik odbija predati dokumentaciju vezanu uz njihov ugovorni odnos. Stoga je potpuno nejasno tužiteljevo pozivanje u tužbenom zahtjevu naknadno specificiranje iznosa iz tužbenog zahtjeva. Ujedno, tuženik ističe kako se protivi prijedlogu tužitelja da sud „službenim putem“ pribavi od tuženika dokumentaciju navedenu u tužbi. Tuženik napominje kako je tijekom ugovornog odnosa postupao sukladno tada važećim propisima te je tužitelju dostavljao svoje isprave koje mu je po zakonu bio dužan dostaviti. Isto tako nije sporno da ih je tužitelj primio jer sve isprave dostavlja uz tužbu, ali evidentno sam tužitelj nije siguran u potpunost svoje dokumentacije. Tuženik ističe kako ovako prevaljivanje tereta dokazivanja na tuženika predstavlja zlouporabu procesnih prava. Tužitelj je dužan dokazati činjenične navode iz tužbe. Tuženik napominje kako je parnični postupak zakonom regulirana aktivnost suda i ostalih procesnih subjekata te je upravo tužitelj procesni subjekt koji određuje temu raspravljanja i određuje predmet spora postavljajući određen tužbeni zahtjev. Stoga, obzirom da odredba čl. 186. st. 1 ZPP-a propisuje kako „tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenicama kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice...“, tuženik ističe da je ovako postavljen tužbeni zahtjev protivan citiranoj odredbi ZPP-a. Ujedno, tuženik ističe kako nije zadatak suda, a ni tuženika, nagađati kako glasi tužbeni zahtjev, već je zadatak suda odlučivati u granicama zahtjeva koji je tužitelj točno određeno postavio. Slijedom navedenog, tuženik predlaže neodređen kondemnatorni tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti bez izvođenja daljnjih dokaza. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zatezne kamate, i predlaže da sud odbije predmetni tužbeni zahtjev. Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača (koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“). Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu u tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik ističe kako iz prometa po kreditima koji prileže tužbi proizlazi kako su i treće osobe, pored tužitelja, vršile uplate na ime anuiteta po predmetnom kreditu. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05- 29/18), tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, te predlaže sudu odbiti zahtjev u onim iznosima u kojima tužitelj nije plaćao dospjele anuitete. Tužitelj je prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno ZID ZPK/15. Tužitelj je prihvatom izračuna konverzije sukladno ZID ZPK/15. i sklapanjem Dodatka br. 1. ugovora o kreditu br. 13328/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 7.3.2016. (dalje u tekstu: Dodatak) pristao da se sve njegove uplate koje je po CHF ugovora o kreditu vršio od početka otplate pa do 30. 9. 2015. koriste za namirenje uplata po EUR kreditu. Stoga, tužitelj nema pravo potraživati iznose koje je iskoristio za zatvaranje obveza po novom EUR kreditu. Potraživanje tužitelja je zastarjelo jer tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru. Tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Ako sud i prihvati stajalište da je podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta zastara u ovom predmetu, budući da je predmetna tužba podnesena 14. lipnja 2019. nastupila je zastara svih potraživanja po osnovi navodno preplaćenih iznosa navedenih u tužbi jer je tužitelj tužbu podnio nakon 13. lipnja 2019. (do kojeg datum je tekao zastarni rok u slučaju kada bi sud prihvatio stajalište da je kolektivna tužba prekinula tijek zastare). Svi zahtjevi podneseni sudu nakon 13. lipnja 2019. su zastarjeli jer je protekao petogodišnji zastarni rok od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 (13. lipnja 2014.). Odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 26. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu Kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: presuda) ne obvezuje sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovom postupku u kojem je izvršena konverzija ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK/15. Tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. ZID ZPK/15. propisao je temeljno načelo i obveza banke da potrošačima s kreditima i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu :"CHF kredit") ponudi konverziju takvog kredita na način da položaj potrošača izjednači s položaje u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu: "EUR kredit"). Člankom 19.c ZID ZPK/15. propisan je način izračuna konverzije prema kojem je banka bila dužna: na iznos početno odobrene glavnice CHF kredita izračunati iznos glavnice EUR kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita; umjesto početno ugovorene kamatne stope CHF kredita primijeniti kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi na EUR kredita iste vrste i trajanja na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u CHF; početno utvrđen otplatni plan CHF kredita uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati CHF anuiteti zamijeniti novim EUR otplatnim planom, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvoriti u EUR anuitete prema tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja. Takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljaju osnovu za namirenje EUR anuiteta po novom EUR otplatnom planu; utvrditi preplatu / manju uplatu između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom planu. Tuženik navodi da je postupio sukladno gore citiranoj zakonskoj obvezi te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom dodatka ugovoru o kreditu. U dokaz činjenici da je banka postupila u skladu s citiranom zakonskom odredbom, tuženik dostavlja mišljenje ovlaštenog revizora društva Ernst & Young d.o.o. sa sjedištem u [adresa], čiji je zadatak na temelju odredbe čl. 19.d. ZID ZPK/15 bio provjeriti pravilnost i usklađenost kreditnog kalkulatora u konverziji kredita denominiranih u CHF, odnosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15. Iz navedenog mišljenja ovlaštenog revizora proizlazi kako "na temelju provedenih procedura (...) nije identificirana neusklađenost s primjenjivim načinom izračuna konverzije propisanim člankom 357.c ZOKl-a, odnosno člankom 19.c. ZPK-a.". Drugim riječima, tuženik je kalkulator izradio u skladu s odredbom čl. 19. c ZID ZPK/15., te je konverziju proveo upravo na način kako je to zakonodavac propisao. Stoga, svi navodi tužitelja kojima ističe kako je banka tužitelju na dan konverzije pogrešno obračunala preostalu nedospjelu glavnicu kredita, kao i da banka prilikom konverzije nije koristila početnu CHF kamatnu stopu iz osnovnog ugovora nisu osnovani. Prema ZID ZPK/15 potrošač je imao 30 dana da obavijesti banku o prihvatu konverzije. Dakle, potrebno je naglasiti kako je tužitelj od trenutka primitka ponude konverzije do isteka zakonom određenog roka za prihvaćanje konverzije imao mogućnosti provjeriti točnost izračuna konverzije, obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih nejasnoća te eventualno izjaviti prigovor na izračun konverzije u slučaju da bi takvih prigovora imao. Tužitelj na izračun konverzije nije imao prigovora, nego je prihvatio ponudu te su tužitelj i tuženik 7.3.2016. sklopili Dodatak. Potrebno je naglasiti kako je tužitelj samostalno izrazio svoju volju i suglasnost za sklapanjem Dodatka, dok je ponuda izračuna konverzije i Dodataka za tuženika bila prisilna zakonska obveza. Navedenim Dodatkom stranke su dogovorno promijenile osnovni CHF ugovor na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Dodatka iznosila 6,59 %, također je i promjenjiva valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije u iznosu od 27.346,59 EUR kao i daljnja otplata duga na način da je prvi anuitet dospio 10. 4. 2016., a zadnji anuitet da dospijeva 10. 2. 2006. Također, obzirom da je tuženik tolerirao dugogodišnje tužiteljevo kašnjenje i neurednost u otplati kredita, prilikom konverzije utvrđen je sveukupni dug tužitelja u iznosu od 1.065,97 EUR-a, a koji se tužitelj obvezao podmirit tuženiku na način da je tužitelj pristao da mu se za navedeni iznos uveća preostala glavnica EUR kredita utvrđena prilikom konverzije. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako su Dodatkom promijenjeni bitni sastojci ugovora o kreditu i to kamatna stopa iz osnovnog CHF ugovora i valutna klauzula vezana uz CHF, i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora (tj. od 9. 2. 2006.). Također, prilikom konverzije svi iznosi koje je tužitelj plaćao po CHF kreditu (uključujući iznose za koje tužitelj smatra da ih je više platio zbog promjene kamatne stope i tečaja HRK u odnosu na CHF( tužitelj je odlučio koristiti za namirenje anuiteta po EUR kreditu sve do dana 30. 9. 2015. Stoga tuženik ističe kako tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF ugovora te predlaže sudu već iz navedenog razloga odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev. Tuženik se poziva na presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž 1654/2017 od 21. studenog 2018. i presudu Županijskog suda u Puli -Pola posl. br. Gž-136/2018-4 od 29. kolovoza 2019. Tuženik ističe da je sve navedeno u skladu i sa stajalištem prof.dr.sc. EŠ i doc.dr.sc. VŠ iznesenim u stručnom članku ,,Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse" (Pravo i porezi, br. 3/19., str. 16 i 17.). Zaključno, tuženik podsjeća da je zakonska obveza tuženika bila ponuditi tužitelju konverziju kredita te izračun konverzije prema strogim (i za tuženika kogentnim) zakonskim pravilima iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15. Navedena pravila ne propisuju obvezu tuženika da prilikom izračuna konverzije kao fiksnu kamatnu stopu koristi početno ugovorenu CHF kamatnu stopu od 4,20% za cijelo vrijeme otplate kredita. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose navedene u tužbenom zahtjevu. Naime, budući da tužitelj traži isplatu iznosa za koje smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, primjenjuje se opće pravilo o petogodišnjem zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na to da je predmetna tužba podnesena sudu 14. lipnja 2019., svaki je anuitet isplaćen prije 14. lipnja 2014. u zastari. Nadalje, u povodu eventualnog prihvaćanja tužiteljeva argumenta da kolektivna tužba ipak prekida zastaru, a što tuženik osporava, ista bi (s petogodišnjim rokom) počela iznova teći od dana okončanja spora donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/3, odnosno od 13. lipnja 2014. Budući da je predmetna tužba podnesena sudu 14. lipnja 2019., nedvojbeno je i u ovom slučaju nastupila zastara svih potraživanja iz tužbe. Tuženik također ističe da je kolektivna tužba apstraktne pravne prirode i pruža preventivnu zaštitu kolektivnih prava, slijedom čega se konkretna prava potrošača štite samo na posredan i apstraktan način. Stoga smisao vođenja postupka kolektivne zaštite nije produljenje zastarnog roka za pojedine potrošače, kako bi eventualno naknadno ostvarili pravo na restituciju, a koje pravo bi temeljem Zakona o obveznim odnosima već do tada zastarjelo. Nadalje, čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je kada se zastarni rok prekida: "Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine." Valja napomenuti da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da ista nastala, pritom kolektivna tužba prekida zastaru, Stoga, da je namjera zakonodavca bila da kolektivna tužba prekida zastaru, isto bi bilo navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog, tuženik smatra da ne može sud odrediti pravilo koje zakon ne predviđa, odnosno ne primijeniti opće pravilo koje Zakon o obveznim odnosima predviđa. Navedeno je u skladu sa stavom mr.sc. Andrije Erakovića, dipl. iur., sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske u mirovini, iznesenim u članku ,,Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli" (Pravo i Porezi, br.9/18, str. 18.). Sličnog stajališta je i mr.sc UŠ u članku objavljenom pod nazivom ,,Udružna parnica i zastara restitucijskog zahtjeva

- u kontekstu presuda suda EU i Vrhovnog suda RH ili spiritualna interpretacija nacionalnog propisa zemlje kandidata u skladu s Acquis Communautaire zajednice (EU) (Hrvatsko pravo u gospodarstvu, str. 1209.). Osim toga, do zaključenja glavne rasprave u postupku u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u povodu kolektivne tužbe, pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: presuda), Zakon o parničnom postupku nije poznavao institut kolektivne tužbe, stoga je navedeni postupak vođen temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09). Iz navedenog proizlazi, da u postupku kolektivne tužbe nema mjesta primjeni čl. 502 C Zakona o parničnom postupku o proširenju granica pravomoćnosti, kako se to obrazlaže u revizijskoj odluci Rev-2245/17. Slijedom navedenog, tuženik smatra da nema pravne osnove za eventualno utvrđenje da je kolektivnom tužbom u ovom predmetu prekinuta zastara. Tuženik se protivi navodima tužitelja da bi odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa bile ništetne. Naime, temeljem čl. 26. ZOO-a dopušteno je ugovaranje promjenjive kamatne stope. Štoviše, u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorena kamatna stopa iznosila je 4,20%, dok je zakonska kamatna stopa tada iznosila 15%. Odnosno, u skladu sa st. 1. čl. 26. ZOO- a ugovorena stopa nije bila viša od stope zakonskih kamata niti u trenutku sklapanja ugovora niti za cijelo vrijeme trajanja ugovora. Nadalje, presuda na koju se poziva tužitelj o ništetnosti ugovornih odredba isključivo je vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos. Valja napomenuti da se ovdje radi o utvrđenju na apstraktnoj razini za osam banaka i nekoliko tisuća građana, a koje se sve svrstava pod pojam ,,prosječni potrošač". Stoga, ne znači nužno da je isto decidirano određeno za svaki slučaj, kao niti da je tužitelj bio prosječni potrošač. Za potrebe sudskog postupka u povodu kolektivne tužbe, sud je razmatrao građane koji su bili korisnici ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak te u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača naziva – potrošač. Obzirom da se radilo o većem broju građana za potrebe postupka trebalo je razmatrati ,,prosječenog potrošača“, koji je zapravo zamišljeni tipični potrošač. U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: Direktiva) mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je "u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja" (Preambula 18, Direktiva 2005/29 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/7/7EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, u skladu s radnim dokumentom Europske komisije- Smjernice za provedbu/primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Bruxelles, 25.svibnja 2016.) Također, Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupea nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive. Sve navedeno odnosi se na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su: 1. je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, 2. je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i 3. je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Svakako da prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošač u radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive -pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Člankom 11. ugovora stranke su dogovorile: "1. Redovna kamatna stopa je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora. 2. Kod izmjene redovne kamatne stope Kreditor se obvezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta otplate kredita." Tuženik smatra da iz citiranog članka ugovora jasno, nedvojbeno i lako razumljivo proizlazi da se radi o kamatnoj stopi koja se može promijeniti, obzirom na riječ "promjenjiva". Naročito valja napomenuti da je u čl. 11. st. 2. ugovora, u prvoj rečenici navedeno "kod izmjene redovne kamatne stope... " iz čega jasno proizlazi da će do promjene doći. Odnosno nije čak niti navedeno ,,o eventualno...”, ,,u slučaju...” i sl. Kada i koliko će se promijeniti kamatna stopa ili tečaj za pojedine valute kroz godine koje dolaze nitko nije mogao znati. Tuženik je u svakom trenutku otplate kredita bio tužitelju na raspolaganju radi svih dodatnih i detaljnijih informacija o promjeni kamatne stope. Tužitelj se tuženiku niti u jednom trenutku za vrijeme otplate kredita nije obratio sa zahtjevom za dodatna pojašnjenja. Štoviše, tuženik skreće pažnju i na činjenicu da je predmetni ugovor solemniziran, tj. potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom, javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega iz ugovora proizlaze, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba ugovora. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz ugovora proizlaze te da to odgovara njegovoj volji. Tuženik podsjeća kako u postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima pravnog posla smisao, posljedice i sve pravne učinke pravnog posla sadržanog u navedenoj ispravi. Solemnizirana privatna ispravu proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt, odnosno takva isprava izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Stoga, zaista nije jasno zbog kojih razloga tužitelj smatra da bi ugovorne odredbe solemnizirane isprave bile ništetne. Zaključno, a obzirom da je tužitelj prihvatio ponudu konverzije i sklopio Dodatak, tuženik ističe kako je tužbe konverzijom pristao na EUR kamatne stope vise od kamatnih stopa koje primjenjivale na CHF kredit, a koje tužitelj ovom tužbom osporava. Tuženik smatra da u ovom predmetu prvenstveno treba utvrditi pa i procjenjivati postupanje tuženika u trenutku sklapanja ugovora. U trenutku sklapanja ugovora, što je vidljivo već iz samog zahtjeva tužitelja, stanje tržišta, a time i kamatne stope je bilo povoljno za tužitelja. Stoga je i jasno zašto je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora izabrao baš ovu vrstu ugovora. Naime, primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR, bila je povoljnija u trenutku sklapanja ugovora. I to je rizik na koji je tužitelj pristao, a koji je bio izričito naveden u ugovoru - da je kamatna stopa promjenjiva i da će o izmjeni tužitelj biti pravodobno obaviješten. Ovdje valja naglasiti da je tužitelj imao mogućnost izbora između više ponuđenih vrsta ugovora o kreditu i različitih kamatnih stopa i da je odluka za ovu vrstu ugovora bila njegova. Također, tuženik smatra da je nemoguće i da bi u najmanju ruku bilo neodgovorno prognozirati kakvo će da stanje na tržištu biti u sljedećih 20 i/ili više godina i o tome obavještavati klijente, osim navoda da je promjena moguća i da rizik postaji, a što je tuženik izričito naveo u ugovoru. Visina kamatne stope ovisi o promjenama uvjeta na tržištu, koje ovise o brojnim elementima poput premije na rizik zemlje, referentne kamatne stope, troška regulacije, operativnog troška te rizičnost klijenta i banke. Prilikom promjene kamatne stope iz ovog ugovornog odnosa, tuženik je uzimao u obzir sve navedene elemente temeljem kojih je odredio visinu kamate. Zaključno se u ovom dijelu može navesti da promjenjiva kamatna stopa sa sobom nosi određeni rizik i to je notorna činjenica, a i tužitelj je o tome bio jasno obaviješten već u samom ugovoru koji je potpisao. Također, iz analiza koje je Trgovački sud u Zagrebu razmatrao u presudi može se utvrditi da se mogla predvidjeti blaga do umjerena promjena tečaja i kamate, a koja uvijek i proizlazi iz navedenih rizika. Da je uistinu došlo do blage i umjerene promjene, što je bilo predvidljivo kako tuženiku tako i tužitelju, jer za to nisu bila potrebna specijalizirana znanja, tužitelj ne bi imao nikakvo ili bi imao neznatno povećanje mjesečnog anuiteta. Događaji koji su stvarno uslijedili bili su izvanredne prirode, a kako je to objašnjeno u navedenim stručnim analizama iste nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženik. Stoga tuženik smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta u vidu povrata jer isti za nadolazeće promjene nije mogao znati, niti na njih utjecati niti ih je on skrivio. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik prije svega, a obzirom na konverziju izvedenu sukladno ZID ZPK/15, smatra kako se u ovom postupku radi o pravnom pitanju, te se protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem. No, tuženik opreza radi navodi kako se iz historijata tužbe može zaključiti da tužitelj zapravo zahtjeva fiksiranje kamatne stope na prvotno ugovorenu CHF kamatnu stopu za cijelo razdoblje otplate i razliku u anuitetima koja bi zbog toga nastala. Tužitelj navedeno potražuje usprkos sljedećim činjenicama: ugovor kojim je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa više ne postoji, tužitelj je 7. 3. 2016. sklopio Dodatak Ugovoru kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da se kao početno ugovorena kamatna stopa ima uzeti stopa iz otplatnog plana za EUR kredit i ista se na ugovorni odnos tužitelja i tuženika primjenjuje od 9. 2. 2006., tj. od sklapanja osnovnog ugovora, navedena kamata po EUR kreditu je viša od CHF kamate koju tužitelj ovom tužbom osporava. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako razlika između početno ugovorene kamatne stope i naknadnih promjena kamatnih stopa na koje se tužitelj poziva ne postoji, samim time ne postoje niti iznosi zakonskih zateznih kamata. Također, tuženik ističe kako je način promjene kamatne stope opisan i određen u čl. 2. st. 5. Dodatka, a što je bilo određeno i u osnovnom CHF ugovoru. Štoviše, Dodatkom je visina kamatne stope određena primjenom referentne kamatne stope 6M EURIBOR i nepromjenjive kamatne marže, pri čemu sastavni dio Dodatka čini i pregled povijesnih vrijednosti EURIBOR-a te ogledni primjer promjene EURIBOR-a sa simulacijom utjecaja na kamatnu stopu i anuitet kredita. Stoga, tuženik tvrdi da nije točan navod tužitelja da bi tuženik jednostrano i bez pregovaranja s tužiteljem i bez jasnih parametara, mijenjao kamatnu stopu. Naime, ugovorom, a kasnije i Dodatkom, jasno je definirano da se ugovara promjenjiva kamatna stopa. Tuženik ističe kako je ovakav zahtjev tužitelja kojim tužitelj zahtjeva kredit s fiksnom kamatnom stopom evidentno suprotan pravoj volji tužitelja koju je izrazio sklapanjem Dodatka 2016. i prihvaćanjem konverzije osnovnog ugovora o kreditu s promjenjivom kamatom. Tužitelj je, dakle, 2016. opet izabrao kredit u kojem je glavnica vezana uz stranu valutu i promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.

3. Rješenjem poslovni broj: P-1542/2023-19 od 26. siječnja 2024. tuženiku je naloženo da tužitelju dostavi traženu dokumentaciju, a što je tuženik i učinio uz podnesak od 6. veljače 2024. Tuženik se protivio postavljenom tužbenom zahtjevu odnosno izračunu visine zbog čega je provedeno financijsko vještačenje u ovom predmetu, nakon kojeg je tužitelj podneskom od 8. srpnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da je smanjio zahtjev za isplatom te potražuje iznos od 3.238,66 eura po osnovi promjenjive stope ugovorne kamate.

4. Tuženik se u podnesku od 17. srpnja 2025. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

5. Budući da smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 191. st. 3. ZPP- a ne predstavlja preinaku tužbu već djelomično povlačenje tužbe, za to je, prema odredbi čl. 193. st. 2. nužan pristanak tuženika koji se je upustio u raspravljanje. Kako se tuženik izričito protivi djelomičnom povlačenju tužbe, u ovoj je parnici potrebno odlučiti o tužbenom zahtjevu u granicama kako je postavljen u tužbi.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu 13328/06 od 9. veljače 2006. (list 10-14 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan (list 15-17 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 13.2.2007. (list 18, 196 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 16.1.2009. (list 19, 120, 198 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 15.12.2009. (list 20, 121, 199 spisa), potvrdu o prihvaćanju ponude za konverziju od 4.12.2015. (list 21 spisa), pročitao je sporazum o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (list 22, 173, 225 spisa), dodatak br.1 ugovora o kreditu br. 13328/06 od 7. ožujka 2016. (list 23-25, 174-177 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan od 21.11.2018.(list 23-46 spisa), izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj: 261195 (list 4748 spisa), ključna aktualna pitanja o kreditu o švicarskim francima od prof. dr. sc. EŠ (list 8991 spisa), članak o učincima podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine, mr. sc. ĐŠ, dipl. iur. (list 92-95 spisa), pregled kreditnog kalkulatora u konverziji od 13. studenog 2015. (list 96-98 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 5.9.2008. (list 118, 197 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 7.1.2011. (list 122, 200 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 20.12.2013. (list 123, 193 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 4.7.2016. (list 124, 195 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 3.7.2017. (list 125, 194 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 16.1.2017. (list 126, 223 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 19.10.2018. (list 127, 224 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan od 10.6.2019. za kredit broj: 029848 (list 128-135 spisa), pročitao je izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj: 13328/06 (list 136-141 spisa), izvršio je uvid u izvod po kreditu br. 029848 (06/13328) od 1.2.2013. (list 178-179 spisa), izvod po kreditu br. 261195 od 1.2.2017. (list 180-181 spisa), izvod po kreditu br. 029848 (06/13328) od 1.3.2015. (list 182-183 spisa), izvod po kreditu br. 029848 (06/13328) od 1.2.2016. (list 184-185 spisa), izvod po kreditu br. 029848 (06/13328) od 14.2.2014. (list 186-187 spisa), izvod za razdoblje od 1.1.2016. do 8.12.2019. (list 188-190 spisa), izvod po kreditu br. 261195 od 29.1.2018. (list 191-192 spisa), izvršio uvid u otplatni plan, i pregled uplata (list 205-206 spisa), pročitao pregled uplata od 1.1.2006. do 8.122019. (list 207-222 spisa), izjavu o korištenju založne nekretnine (list 226 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ZŠ iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 10. travnja 2025. (list 241-247 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka LŠ.

7. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

8. Precizirani tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

9. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da je tužitelj 9. veljače 2006. s prednikom tuženika HVB Splitskom bankom d.d. sklopio ugovor o kreditu, broj: 13328/06, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita (čl. 2. ugovora), a kao namjena kredita ugovorena je adaptacija (čl. 3. ugovora);

- da je člankom 10.d) ugovoreno da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća;

- da je odredbama čl. 5. i čl. 11. ugovora ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s odredbama odluke kreditora koje uređuju kamate, a na dan zaključenja ugovora nominalna kamatna stopa iznosila je 4,20 % godišnje;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 7. ožujka 2016. sklopile Dodatak br. 1 ugovora o kreditu broj 13328/06, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno odredbama ZID ZPK/15.,

- da manjak tužitelja prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi 564,24 eura.

10. Sporno je:

- aktivna legitimacija,

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

11. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu promjenjivoj stopi ugovorne kamate te kakvi su učinci sklopljenog dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

12. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15., dalje: ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate jer tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

13. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je kao korisnik kredita zaključio ugovor o kreditu 2006. sa Splitskom bankom, a njegova supruga zaključila je navedeni ugovor u svojstvu sudužnika. Navedeni ugovor zaključio je radi adaptacije kuće. Tijekom pregovora o sklapanju naprijed navedenog ugovora sa službenicom u banci razgovarao je o zaključenju navedenog ugovora uz valutnu klauzulu u eurima. Kada je pozvan na potpisivanje ugovora o kreditu, službenica u banci ga je obavijestila da nije kreditno sposoban za zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu u eurima, pri čemu mu je ponudila sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF-u. Isto tako rekla mu je da je takav ugovor o kreditu već pripremljen i da ga može isti dan zaključiti i da će isti dan biti realiziran. Tom prilikom mu je rekla da je svejedno da li zaključuje kredit uz valutnu klauzulu u eurima ili uz valutnu klauzulu u CHF-u jer će isplata ionako biti u kunskoj protuvrijednosti. Nakon toga, isti dan je zaključio ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF-u. Mjesečna rata kredita u početku je iznosila 1.670,00 kn, a 2009. rate kredita počele su rasti, zbog promjena kamatne stope i tečaja CHF-a. Kako nije više mogao otplaćivati mjesečnu ratu kredita, banka je počela plijeniti cjelokupan iznos njegove plaće i iznos plaće od njegove supruge LŠ. Mjesečna rata kredita u jednom trenutku iznosila je oko 2.900,00 kn. Splitska banka ponudila mu je sklapanje dodatka ugovora o kreditu i istog je zaključio jer nije imao drugog izlaza, budući da mu je navedenim ugovor banka ponudila reprogram kredita. Tada se mjesečna rata kredita stabilizirala, ali i dalje je bila visoka. Nije imao mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, radilo se o tipskom ugovoru, pri čemu je iznosom kojim je banka odobrila, navedenim kreditom zatvoreno potraživanje po postojećem nenamjenskom ugovoru o kreditu, a preostali iznos kredita isplaćen mu je radi adaptacije kuće. Kada se tužitelju predočava čl. 7. ugovora o kreditu od 9. veljače 2006., tužitelj pojašnjava da je odobrenim iznosom kredita 30 % iznosa odobrenog kredita isplaćeno prema predračunima dobavljača radi adaptacije kuće, a preostalim dijelom iznosa kredita zatvoren je postojeći kredit u Splitskoj banci, zatim iznosom od 8.330.00 eura prijevremeno je otplaćen kredit od Samoborske banke, iznosom od 11.498,50 kn prijevremeno je otplaćen kredit kod Solida ŠKZ, a preostali iznos odobrenog kredita isplaćen je na njegov račun. Sredstva kredita koristio je radi adaptacije kuće u kojoj živi zajedno s obitelji. Kuću nije nikada iznajmljivao s obzirom da je to protivno s njegovim poslom, a isto tako kuću nije iznajmljivala niti njegova supruga. Nije vlasnik obrta, OPG-a, a isto tako nije član trgovačkog društva, kao niti njegova supruga. Službenica u banci prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojasnila mu je kako zaključuje ugovor o kreditu sa nižom kamatnom stopom te da se radi o valuti CHF, koja je stabilna valuta.

14. Na temelju iskaza LŠ sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključio tužitelj kao korisnik kredita sa Splitskom bankom, a ona je ugovor o kreditu zaključila u svojstvu sudužnika. Kako su rate o kreditu porasle zbog rasta kamatne stope, tužitelj više nije bio u mogućnosti otplaćivati mjesečne rate kredita, zbog čega je Splitska banka počela vršiti zapljenu dijela njezine plaće.

15. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

17. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

18. Iskaz tužitelja i svjedoka LŠ sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema iz razloga ne prihvatiti. Iskaz svjedoka LŠ u skladu je s iskazom tužitelja. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 3. određena je „adaptacija“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Osim navedenog, stranke su sklopile sporazum o konverziji navedenog ugovora o kreditu budući da je odredbama ZID ZPK/15., propisana konverzija ugovora o kreditu, za banke kao obveza, a kao mogućnost isključivo za potrošače te je i tuženik, očito svjestan takvog statusa tužitelja, njemu i ponudio konverziju. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

19. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

20. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

21. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

22. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

23. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu promjenjive stope ugovorne kamate, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

24. Naime, sklapanje dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

25. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja Dodatak vrijedio više od devet godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

27. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., OŠ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

28. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

29. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu Ž protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

31. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz promjenjivu stope ugovorne kamate, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S time da se posebno napominje da tužitelju prilikom sklapanja konverzije nije utvrđena pretplata već manjak odnosno dug prema banci u iznosu od 564,24 eura.

32. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

33. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Aneksa ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

34. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

35. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ZŠ od 10. travnja 2025. (list 241-247 spisa) utvrđeno je da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. ožujka 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koji proizlaze iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.352,50 CHF, odnosno 3.238,66 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' ' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi). Razlike koje proizlaze iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, nisu predmet ovog postupka pa se stoga ne mogu iskazati niti eventualne negativne razlike u tečaju. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 1.825,76 EUR (konvertirani iznos).

36. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok se tuženik nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka.

37. Činjenice da je pojedine uplate tužitelju izvršila LŠ, a kako to proizlazi iz njezinog iskaza, sud ne smatra odlučnima.

38. Naime, prema odredbi čl. 161. st. 1. ZOO-a, obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a prema stavku 2. tog članka, vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

39. U konkretnom slučaju, LŠ je uplatu izvršila u korist tužitelja te je tuženik dužan naknaditi sve što je on za tužitelja platio pa je zbog navedenoga i tužitelj aktivno legitimiran od tuženika tražiti sve što je on bez osnove stekao, slijedom čega je neosnovan prigovor tuženika da su osim tužitelja, treće osobe pa makar to bio i sudužnik otplaćivali obveze po kreditu pri čemu tuženik ne upućuje na koje konkretne uplate se njegov prigovor odnosi.

40. Tužitelj je podneskom od 8. srpnja 2025., precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio.

41. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ih prihvaća u cijelosti.

42. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik je na pripremnom ročištu od 14. siječnja 2025. istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s tražbinom tužitelja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u paušalnom iznosu od 500,00 EUR uvećano za zatezne kamate (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). U pogledu pravnog pitanja treba li uzeti u obzir samo iznose koje je tužitelj više platio ili sve iznose, i pozitivne i negativne, uz njihovo prebijanje, sud ocjenjuje da nema zakonske osnove za uzimanje u obzir tzv. "negativnih razlika" budući da tuženik u pogledu tih razlika nije u ovoj parnici postavio niti određeni prigovora radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a, a ni određeni materijalnopravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a (pravno shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.) – tuženikov prigovor radi prebijanja istaknut na pripremnom ročištu od 14. siječnja 2025., ni po formi, ni po sadržaju ne predstavlja niti jedno od toga.

43. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene zbog promjenjive stope ugovorne kamate.

44. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (9. veljače 2006.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez ugovorene promjenjive stope ugovorne kamate.

45. Sud je utvrdio da pretplata tužitelja zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate iznosi 3.238,66 eura s pripadajućom zateznom kamatom odnosno tužbeni je zahtjev usvojen u dijelu koji se temelji na nalazu i mišljenju vještaka, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude, a odbiti je valjalo u preostalom dijelu za iznos od 23,50 eura s pripadajućom zateznom kamatom odnosno valjalo je odbiti ostatak tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude,

46. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima prava na zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa.

47. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

48. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

49. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2014. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 14. lipnja 2019. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 12. lipnja 2019. čime je zastara ponovno prekinuta.

50. Sukladno navedenom, valjalo je tužbeni zahtjev usvojiti za iznos od 3.238,66 eura s pripadajućom zateznom kamatom.

51. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, budući da tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu (pri čemu je sud imao u vidu ne samo kvantitativni već i kvalitativni uspjeh budući da je tuženica u cijelosti osporavala ne samo visinu već i osnovu tužbenog zahtjeva), a zbog kojeg dijela posebni troškovi nisu nastali, zbog čega je valjalo tuženiku naložiti da tužitelju nadoknadi parnični trošak. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka primijenjena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.) koja prema Tbr. 54. propisuje vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura.

52. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. u iznosu od 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 18. veljače 2020., 14. siječnja 2025. i 18. srpnja 2025. u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 9. toč. 1.), za sastav podnesaka od 18. veljače 2020. i 8. srpnja 2025. u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 8. t. 1.). Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 30. siječnja 2025. jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer je navode iz podneska mogao iznijeti na raspravi od 14. siječnja 2025. Trošak tužitelja zajedno iznosi 600 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.200,00 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 300,00 eura. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 79,10 eura, pri čemu mu nije priznat trošak sudske pristojbe na rješenje u iznosu od 13,27 eura jer je navedeni trošak nastao krivnjom tužitelja koji pristojbu na tužbu nije uplatio prilikom podnošenja tužbe. Tužitelju je priznat trošak za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eur. Tužitelju je sveukupno priznat trošak u iznosu od 1.979,10 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.

53. Odredbom iz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 80/22.) propisano je da se u članku 151. iza stavka 2. dodaje stavak 3. koji glasi: „parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke.“.

54. Naprijed navedena odredba zakona stupila je na snagu 19. srpnja 2022., a temeljem odredbe iz čl. 107. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 80/22.) primjenjuje se na postupke pokrenute prije stupanja na snagu toga Zakona, dakle primjenjuje se i na ovaj postupak.

55. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

56. U odnosu na žalbu tuženika kojom pobija rješenje suda ovog suda od 18. veljače 2020. kojim je tuženiku naloženo da tužitelju dostavi dokumentaciju, kao i u odnosu na žalbu tuženika kojom pobija dopis ovog suda od 24. lipnja 2020., valja reći da su takve žalbe nedopuštene. Ovo stoga što se pobijano rješenje od 18. veljače 2020., kao i dopis suda, odnose na upravljanje postupkom, a protiv takvog rješenja odnosno dopisa prema odredbi čl. 278. st. 2. ZPP-a nije dopuštena žalba, zbog čega je valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Krapini 27. kolovoza 2025.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Nenad Kovačić, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Kovačić iz Zagreba, Nalješkovićeva 17/3, putem e-Oglasne ploče

2. Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30, putem e-Oglasne ploče