REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6001/2022-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariju Perici, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika, Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Jakovu Delipetru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba na temelju generalne punomoću broj Su-1771/2006, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika odvjetnika Marija Perice te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika ID, dana 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 1., čl. 5., čl. 6. i čl. 11. Ugovora o kreditu, broj 9012571437, sklopljenog 6. lipnja 2007. između tužitelja UD, kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita.

II. Utvrđuje se ništetnom odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012571437, sklopljenog 6. lipnja 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, i naknada za osiguranje kredita u visini od 2,10% od iznosa kredita, a koje se naplaćuju prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.824,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,13 EUR od 4. rujna 2007. do isplate,

- 0,23 EUR od 5. prosinca 2007. do isplate,

- 0,84 EUR od 4. siječnja 2008. do isplate,

- 1,14 EUR od 5. veljače 2008. do isplate,

- 5,70 EUR od 4. ožujka 2008. do isplate,

- 5,15 EUR od 3. travnja 2008. do isplate,

- 1,16 EUR od 5. svibnja 2008. do isplate,

- 2,36 EUR od 4. lipnja 2008. do isplate,

- 2,00 EUR od 4. srpnja 2008. do isplate,

- 0,17 EUR od 4. rujna 2008. do isplate,

- 2,95 EUR od 3. listopada 2008. do isplate,

- 12,60 EUR od 4. studenoga 2008. do isplate,

- 7,89 EUR od 8. prosinca 2008. do isplate,

- 13,61 EUR od 7. siječnja 2009. do isplate,

- 17,28 EUR od 4. veljače 2009. do isplate,

- 19,25 EUR od 6. ožujka 2009. do isplate,

- 14,48 EUR od 7. travnja 2009. do isplate,

- 15,48 EUR od 6. svibnja 2009. do isplate,

- 13,27 EUR od 4. lipnja 2009. do isplate,

- 12,75 EUR od 7. srpnja 2009. do isplate,

- 12,51 EUR od 4. kolovoza 2009. do isplate,

- 13,77 EUR od 4. rujna 2009. do isplate,

- 12,37 EUR od 5. listopada 2009. do isplate,

- 12,04 EUR od 5. studenoga 2009. do isplate,

- 13,67 EUR od 4. prosinca 2009. do isplate,

- 15,45 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,

- 17,67 EUR od 4. veljače 2010. do isplate,

- 17,51 EUR od 4. ožujka 2010. do isplate,

- 21,15 EUR od 6. travnja 2010. do isplate,

- 21,09 EUR od 5. svibnja 2010. do isplate,

- 23,27 EUR od 4. lipnja 2010. do isplate,

- 32,35 EUR od 6. srpnja 2010. do isplate,

- 27,90 EUR od 4. kolovoza 2010. do isplate,

- 38,40 EUR od 6. rujna 2010. do isplate,

- 34,58 EUR od 6. listopada 2010. do isplate,

- 40,44 EUR od 7. prosinca 2010. do isplate,

- 46,76 EUR od 5. siječnja 2011. do isplate,

- 42,59 EUR od 4. veljače 2011. do isplate,

- 42,59 EUR od 4. veljače 2011. do isplate,

- 44,57 EUR od 4. ožujka 2011. do isplate,

- 39,42 EUR od 5. travnja 2011. do isplate,

- 47,72 EUR od 11. svibnja 2011. do isplate,

- 52,15 EUR od 5. srpnja 2011. do isplate,

- 76,39 EUR od 4. kolovoza 2011. do isplate,

- 76,62 EUR od 5. rujna 2011. do isplate,

- 56,41 EUR od 6. listopada 2011. do isplate,

- 56,72 EUR od 5. studenoga 2011. do isplate,

- 58,60 EUR od 5. siječnja 2012. do isplate,

- 62,02 EUR od 6. veljače 2012. do isplate,

- 59,83 EUR od 30. ožujka 2012. do isplate,

- 61,58 EUR od 5. ožujka 2012. do isplate,

- 59,83 EUR od 30. ožujka 2012. do isplate,

- 60,51 EUR od 4. svibnja 2012. do isplate,

- 61,97 EUR od 5. lipnja 2012. do isplate,

- 60,37 EUR od 5. srpnja 2012. do isplate,

- 60,99 EUR od 3. kolovoza 2012. do isplate,

- 59,45 EUR od 6. rujna 2012. do isplate,

- 1.134,93 EUR od 18. rujna 2012. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 392,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na od 8. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.545,92 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. studenoga 2022. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je s tuženikom 6. lipnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju vozila broj 9012571437, na iznos od 16.576,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca. Nadalje je naveo da je predmetni kredit u potpunosti otplaćen i zatvoren 18. rujna 2012. Tužitelj je isto tako naveo da je tuženik tipskim Ugovorom o kojem se nije pregovaralo ugovorio s tužiteljem valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan isplate kredita određen iznos isplaćenoga kredita u kunama, te na temelju čije kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju su određivani i iznosi anuiteta odnosno kamata u anuitetu. Tužitelj se u tužbi pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017, po tužbi udruge „Potrošač“ kojom je utvrđeno je da su tužene banke, pa tako i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju (ugovorima o kreditima) na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj je dodao da i je navedena presuda obvezujuća za sve niže sudove, sukladno odredbama čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbama čl. 502.c Zakona o parničnom postupku.

2. Tužitelj je u tužbi, nadalje, naveo da u vrijeme kada je ugovarao kredit nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja ugovorena valutna klauzula CHF. Pojasnio je da je bio informiran od strane tuženika da bi se moglo dogoditi da tečaj CHF-a naraste odnosno da padne, i da će u skladu s time rasti i padati anuiteti kod otplate, ali takvo upozorenje smatra paušalnim i bez stvarnog značaja. Također je naveo da ga tuženik nije informirao o rizicima i karakteristikama valutne klauzule CHF te o mogućim pojavama tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Još je naveo da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Pojasnio je da tako nije bio upozoren da je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu u CHF nego valutnu klauzulu u EUR jer Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Nadalje je naveo da nije bio upozoren na to da je CHF valuta u koju "bježi" kapital u vrijeme gospodarske krize što znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača. Još je naveo da nije bio upozoren da je Međunarodni monetarni fond višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na EUR sve europske banke zbog čega nije dobro plasirati potrošačima takve kredite, te nije upozoren ni na to da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, dok su pravi financijski temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Zbog svega iznesenoga tužitelj smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i ništetna u svim dijelovima predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, te da mu zbog toga tuženik mora vratiti sav iznos preplaćen po toj osnovi, jer je stečen bez zakonske osnove.

3. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za korištenje kredita, tzv. „ulaznoj naknadi“ tužitelj je u tužbi naveo da je tuženik tipskim Ugovorom o kojem se nije pregovaralo, u odredbi čl. 11.3., ugovorio obvezu tužitelja platiti tuženiku jednokratnu naknadu koja se naplaćuje odmah prilikom prvog korištenja kredita, u ukupnoj visini od 3,60% od iznosa odobrenog kredita, a koja se prema opisu iz odredbe čl. 11.3. predmetnog Ugovora sastoji od takozvane naknade za obradu kredita u iznosu od 1,50% od iznosa odobrenog kredita i naknade za osiguranje kredita u visini od 2,10% od iznosa odobrenog kredita. Pojasnio je da se zapravo radi o tzv. „ulaznoj naknadi“ za korištenje kredita, te da je odredba o takvoj naknadi ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, već se radilo o standardnim ugovornim odredbama tuženika koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je još naveo da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru, u ovom slučaju o Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora. Isto tako tužitelj je naveo da u Ugovoru nije uopće pojašnjeno od čega se točno sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita i zašto su obje određene baš u visini od 1,50 % i u visini od 2,10% od ukupnog iznosa kredita, odnosno sveukupno u iznosu od čak 3,60% od ukupnog iznosa kredita. Tužitelj smatra da plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u ukupnoj visini od čak 3,60% iznosa kredita sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Konačno, tužitelj je naveo da je tuženiku za navedene naknade prilikom sklapanja Ugovora o kreditu platio ukupni iznos od 2.646,57 kn.

4. Stoga je tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tražio da se utvrde ništetnima odredbe čl. 1., čl. 5., čl. 6. i čl. 11. Ugovora o kreditu broj 9012571437, sklopljenog 6. lipnja 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, kao i odredba čl. 11.3. istog Ugovora kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, i naknada za osiguranje kredita u visini od 2,10% od iznosa kredita, a koje se naplaćuju prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Tužitelj je, nadalje, tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi, s osnove preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF od tuženika potraživao isplatu iznosa od 1.871,07 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. kolovoza 2007. do isplate, te s osnove plaćenog iznosa na temelju ništene odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita, isplatu iznosa od 351,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. srpnja 2007. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

5. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev u podnesku od 5. siječnja 2024., te istim traži da sud utvrdi ništetnima odredbe čl. 1., čl. 5., čl. 6. i čl. 11. Ugovora o kreditu 9012571437, sklopljenog 6. lipnja 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, kao i odredba čl. 11.3. istog Ugovora kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, i naknada za osiguranje kredita u visini od 2,10% od iznosa kredita, a koje se naplaćuju prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Tužitelj, nadalje, navedenim tužbenim zahtjevom, s osnove preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF od tuženika potražuje isplatu iznosa od 2.824,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, a kako je to navedeno u t. III. izreke ove presude. Navedenim tužbenim zahtjevom tužitelj je isto tako od tuženika s osnove plaćenog iznosa na temelju ništene odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita, potraživao isplatu iznosa od 596,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. lipnja 2007. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

6. Na ročištu održanom 2. srpnja 2025. tužitelj je, nakon usmenog očitovanja vještaka, specificirao tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanje na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita, te istim od tuženika potražuje iznos od 392,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. lipnja 2007. do isplate.

7. Prije svega valja reći da je točno tužitelj preinačio tužbu u podnesku od 5. siječnja 2024., a s obzirom na to da je u istom povećao tužbeni zahtjev. Ovakvoj preinaci se tuženik protivio, međutim sud je navedenu preinaku dopustio na ročištu održanom 2. srpnja 2025. sukladno odredbi čl. 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) jer su isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Pritom je sud imao u vidu da je tužitelj tužbu preinačio nakon provedenog financijskog vještačenja, pa da stoga tužbu u tom dijelu nije mogao bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (6. rujna 2023.). Nadalje, valja reći da je tužitelj na ročištu održanom 2. srpnja 2025. smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na tužbeni zahtjev iz podneska od 5. siječnja 2024. i to u dijelu potraživanja s osnove ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita, a što se u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP-a ne smatra preinakom tužbe.

8. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni Ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, te da stoga u trenutku podizanja tužbe više nema povrede. Pojasnio je da odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema, te tužbu smatra u cijelosti promašenom jer postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Osim toga tuženik je istaknuo da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tuženik je isto tako naveo da je valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Pored toga tuženik je istaknuo da se u Ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama već da jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Tuženik je, također, naveo da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju jer valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Tuženik je ukazao i na to da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika i da ima snagu javnobilježničkog akta, kao i da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga Ugovora neosnovan. Tuženik je još naveo da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni Ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama jer je sam ocijenio da mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, najviše odgovara iz čega se može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog Ugovora. Tuženik je, konačno, istaknuo i prigovor zastare. U svezi naknade za obradu kredita tuženik je naveo da tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, te da pokušava istu podvesti pod pogrešne pravne institute i da neosnovano zaključuje da je odredba Ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna. Nadalje je naveo da Zakon o zaštiti potrošača ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Istaknuo je naveo i da ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ima uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog sadržaja iste, bilo zbog načina ugovaranja iste. Tuženik je istaknuo da su obje ugovorne strane pristale na odredbe predmetnoga Ugovora o kreditu i potpisale ga. Također je ukazao da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Završno, tuženik je istaknuo i prigovor zastare navodeći da podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovom postupku. Slijedom svega navedenoga tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

9. Dakle, predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se utvrde ništenima odredbe čl. čl. 1., čl. 5., čl. 6. i čl. 11. Ugovora o kreditu 9012571437, sklopljenog 6. lipnja 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, kao i odredba čl. 11.3. istog Ugovora kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 2,10% od iznosa kredita, a koje se naplaćuju prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Također je predmet ovog postupka i zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, te iznosa plaćenog na temelju ništene odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita.

10. Sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 9012571437 od 6. lipnja 2007. (str. 33-39 spisa), presliku plana otplate (str. 46-47 spisa), presliku knjigovodstvene kartice (str. 48-59 spisa), djelomičnu presliku presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (str. 60-65, 82-92 spisa), djelomičnu presliku presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (str. 66-81 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (str. 164-168 spisa), saslušan je vještak mr. sc. Zrinko Ručević (str. 197-198 spisa), saslušan je tužitelj (str. 198-199 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

11. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 2. srpnja 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

12. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud nalazi konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

13. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 9012571437 od 6. lipnja 2007. (str. 33-39 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita isti sklopio s tuženikom kao kreditorom. Nadalje je utvrđeno da je tuženik tim Ugovorom o kreditu stavio na raspolaganje tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 16.576,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. i 2. Ugovora o kreditu), uz kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,10% godišnje, te koja se obračunavala u CHF i koja je bila sadržana u anuitetima i dospijevala na naplatu zajedno s njima (čl. 4. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu). Isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora ugovoreno da se kamata iz čl. 4. tog Ugovora obračunava u CHF, te da se naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja kamate. Nadalje je u odredbi čl. 6.2. Ugovora ugovoreno da se kredit i kamate otplaćuju u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Također je u odredbi čl. 11.9. Ugovora tužitelj kao korisnik kredita izjavio da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te je potvrdio da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Konačno, uvidom u Ugovor o kreditu je utvrđeno da se tužitelj kao korisnik kredita u odredbi čl. 11.3. obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

14. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da je 2007. s tuženikom zaključio predmetni Ugovor o kreditu za kupnju vozila Fiat Punto, te je automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita koristio samo za osobne svrhe i s njim nije nikada obavljao bilo kakvu poslovnu djelatnost. Odlučio se za podizanje kredita uz valutnu klauzulu u CHF s obzirom na to da mu je u poslovnici tuženika u [adresa] taj kredit prezentiran kao najpovoljniji kredit. Zaposlenik tuženika mu, u trenutku kada su razgovarali o kreditnim uvjetima, nije ništa govorio o valuti CHF, niti o rizicima podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, a nije se niti on o tome raspitivao, jer se radilo o kreditu koji je "imao daleko najpovoljnije uvjete". Niti javni bilježnik mu, kada je ovjerio Ugovor, nije ništa govorio o valuti CHF, niti o rizicima podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Pročitao je Ugovor o kreditu, no kao laik nije našao ništa što bi bilo sporno, te se koncentrirao na najvažnije dijelove Ugovora, a to su glavnica i kamata. Predmetni kredit je osobno otplaćivao te ga je u konačnici u cijelosti i otplatio. Par mjeseci nakon zaključenja Ugovora su rate kredita počele rasti te mu je s početnih od oko 1.050,00 kn rata kredita skočila na iznos od oko 1.500,00 kn. Nije se išao u banku raspitivati zbog čega rastu rate kredita s obzirom na to da nije jedini koji je imao takav problem te su i drugima rasle rate kredita podignutog uz valutnu klauzulu uz CHF, a odlaskom u banku se na to nije moglo utjecati. Tuženik je sastavio Ugovor o kreditu, te on nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora. Platio je i naknadu za obradu kredita, a ne sjeća se u kojem iznosu, međutim, tu je naknadu platio s obzirom na to da je morao prihvatiti uvjete banke kako bi dobio kredit. Zaposlenik banke mu nije bilo što govorio o tome na što se odnosi navedena naknada i zbog čega ju treba platiti, te o naknadi za obradu kredita uopće nije razgovarao sa zaposlenikom tuženika. Što se tiče ugovorene naknade za osiguranje kredita naveo je da nije mogao dobiti predmetni kredit bez ugovaranja naknade za osiguranje kredita te da mu je zaposlenik banke sugerirao što je za njega najpovoljnije, odnosno možda je i mogao podići kredit bez ugovaranja osiguranja kredita, ali uz jednog jamca. Uopće ne sjeća na koji način je kredit bio osiguran i na što se osiguranje odnosilo, međutim, zna da je platio sve što mu je zaposlenik banke rekao da treba platiti. Nadalje je naveo da je u cijelosti otplatio kredit na način da mu je isti skidan s plaće, te iz osiguranja nije podmiren niti jedan iznos kredita. Kada je Ugovor ovjerio kod javnog bilježnika, niti javni bilježnik mu nije ništa govorio o naknadama za obradu kredita i za osiguranje kredita. Nitko ni u banci mu nije spomenuo što znači valuta utočište te mu djelatnik banke nije rekao da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, ali ne u odnosu na CHF. Nije postavljao pitanja u banci kada je pročitao Ugovor o kreditu s obzirom na to da mu je zaposlenica banke sve prezentirala.

15. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te je sukladan s drugim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

16. Ovdje valja reći da je tužitelj zaključujući predmetni Ugovor o kreditu imao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji vozila. Nadalje je utvrđeno da je Ugovor o kreditu zaključio tužitelj kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u njegove poslovne svrhe. Pored toga iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita koristio samo za osobne svrhe i da s njim nije nikada obavljao bilo kakvu poslovnu djelatnost.

17. Nadalje, valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07. i 125/07.) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što se radi o kreditu čija je namjena kupnja vozila i neovisno o tome što je predmetni kredit otplaćen.

18. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

19. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

20. U odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

21. Dakle, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a u konkretnom slučaju s tuženikom, kao trgovcem u smislu čl. 3. t. 2. ZZP-a, zaključio predmetni Ugovor o kreditu radi kupnje vozila, a kojim je ugovoren kredit u iznosu 16.576,33 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Nadalje, iz izvedenih dokaza je utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju rastao, a kako to proizlazi i iz niže navedenog financijskog vještačenja. Isto tako iz provedenih dokaza i navoda tužitelja proizlazi da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan, dok tuženik na kojem se nalazi teret dokazivanja, nije dokazao drugačije. Još je utvrđeno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile dovoljno jasne i transparentne. S tim u vezi valja reći da je tuženik bio dužan nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na rizik promjene tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, odnosno omogućiti mu da takvim odredbama prigovori, dok tuženik nije dokazao da bi isto učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

22. Isto tako valja reći da je iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, i po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik sukladno valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

23. Nadalje, iz provedenih dokaza proizlazi da je sukladno gore navedenim odredbama ništetna i odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10%, sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Naime, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je platio naknadu za obradu kredita s obzirom na to da je morao prihvatiti uvjete banke kako bi dobio kredit, te da mu zaposlenik tuženika nije bilo što govorio o tome na što se odnosi navedena naknada i zbog čega ju treba platiti, te da o naknadi za obradu kredita uopće nije razgovarao sa zaposlenikom tuženika. Također je iz iskaza tužitelja utvrđeno da nije mogao dobiti predmetni kredit bez ugovaranja naknade za osiguranje kredita odnosno da je mogao podići kredit bez ugovaranja osiguranja kredita, samo uz jednog jamca. Dakle, iz navedenog proizlazi da ista odredba predstavlja nepoštenu odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a jer je Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, u navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije precizno naznačeno na što se ista naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosi, niti na koji način, u kojem iznosu te kod kojeg osiguranja je kredit osiguran, pa je takva odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje, iz provedenih dokaza ne proizlazi da su tužitelju prilikom zaključenja Ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita, kao niti na što se takve naknade točno odnosi, pa mu dakle na taj način kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takvu odredbu kojom su je nametnute još dodatne obveza. Stoga je, po ocjeni ovog suda, takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a.

24. Slijedom svega navedenoga utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 1., čl. 5., čl. 6. i čl. 11. Ugovora o kreditu su u smislu gore navedenih odredaba u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, kao i odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje kredita.

25. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

26. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

27. Radi utvrđenja visine tužiteljevog potraživanja izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da su tuženik, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita, zaključili su 6. lipnja 2007. Ugovor o kreditu broj 9012571437 na iznos od 16.576,33 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjivu kamatnu stopu redovnih kamata koja je iznosila 5,10% godišnje na dan sklapanja Ugovora. Prema otplatnom planu po predmetnom kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 31. srpnja 2007., a sljedećih svakog posljednjeg dana u mjesecu. Također je utvrđeno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja. Vještak je, nadalje, naveo da je u odredbi čl. 11.3 Ugovora o kreditu, ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci banke o kreditiranju granana za kupnju motornih vozila. Kredit je iskorišten 6. lipnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,440406 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 16.576,33 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 73.605,64 kn. Uvidom u knjigovodstvenu karticu po predmetnom kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila 5,10% godišnje za prvi anuitet s dospijećem 31. srpnja 2007., 6,10% godišnje za anuitet s dospijećem 31. kolovoza 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2008., te 7,45% godišnje za anuitet s dospijećem 29. veljače 2008. do konca izračuna (konačne prijevremene otplate kredita 18. rujna 2012.). U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza vještak je mišljenja da je isplaćeni iznos od 16.576,33 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio protuvrijednost 73.605,64 kn, te da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. srpnja 2007.) do konačne prijevremene otplate kredita (18. rujna 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 21.281,78 kn, odnosno 2.824,63 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), ako se promatraju samo pozitivne tečajne razlike ili ukupno 21.252,16 kn, odnosno 2.820,69 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), ako se promatraju i pozitivne i negativne tečajne razlike. Isto tako vještak je mišljenja da je visina jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznosila 248,64 EUR, te da je visina naknade za osiguranje kredita iznosila 348,10 EUR, a koje je tuženik naplatio prilikom korištenja kredita 8. lipnja 2007. Vještak je, konačno, naveo da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

28. Ovakvom nalazu i mišljenju je prigovorio tuženik, te se vještak o prigovorima usmeno očitovao na ročištu održanom 2. srpnja 2025. Tom prilikom je vještak naveo da je tuženik u podnesku od 12. siječnja 2024. prigovorio nalazu i mišljenju u dijelu visine naknada koje je tužitelj platio za obradu zahtjeva, odnosno za osiguranje kredita, pri čemu je tuženik istaknuo da je vještak iskazao nominalne iznose naknada u valuti EUR, a zapravo se radilo o iznosima u valuti CHF. U odgovoru na navedeno, a nakon ponovnog uvida u dokumentaciju u spisu predmeta i to prvenstveno u promet po predmetnom kreditu, vještak je naveo da je očitom omaškom iznose koji su iskazani u valuti CHF iskazao u valuti EUR. Naime, s obzirom da je kredit bio vezan uz valutu CHF, tako su i naplaćene naknade prilikom korištenja kredita, također, bile vezane uz tu valutu, pa je u tom dijelu izmijenio nalaz i mišljenje na način da je utvrdio da je naknada za obradu kredita bila naplaćena u iznosu od 248,64 CHF, što je prema tečaju važećem na dan korištenja kredita (1 CHF=4,440406 kn) iznosilo protuvrijednost od 1.104,06 kn, odnosno iskazano u danas važećoj novčanoj jedinci Republike Hrvatske radi se o iznosu od 146,53 EUR. Jednako tako, prilikom korištenja kredita naplaćena je naknada za osiguranje kredita u visini od 417,72 CHF što iskazano u kunama primjenom ranije navedenog tečaja iznosi 1.854,85 kn, a što iskazano u danas važećoj novčanoj jedinici iznosi 246,18 EUR. Vještak je, također, naveo da su preostali navodi tuženika iz predmetnog podneska pravne prirode o kojima će odlučivati sud.

29. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka s ispravkom učinjenim na ročištu 2. srpnja 2025. jer je isti stručan, jasan i argumentiran, pri čemu je sud imao u vidu da nakon usmenog očitavanja vještaka stranke u tom pravcu nisu isticale daljnje dokazne prijedloge, već su na ročištu održanom 2. srpnja 2025. odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave na temelju stanja spisa.

30. Ovdje valja reći da je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir izračun vještaka koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika) unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužitelj manje platio s obzirom na pad tečaja iznos od ukupno ‭3,94 EUR, a kako je to određeno navedeno u Tabeli 1 koja je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka. Ovo stoga što u konkretnom slučaju tuženik nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja. Pri tome valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos za vrijeme pada tečaja), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka (tako Županijski sud u Puli u presudi poslovni broj Gž-299/2020-2 od 6. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

‭‭

31. Dakle, kako je na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu na temelju ništetnih ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF preplatio tuženiku iznos od 2.824,63 EUR (pozitivna preplata zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita), te na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita ukupan iznos od ‭392,71 EUR, tako je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedene iznose. Tužitelju su, nadalje, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan, jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu te ga je predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju tužitelju, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose tekuće od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa tuženiku, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao u III. i IV. izreke ove presude.

‭‭

32. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012 za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara u odnosu na potraživanje s osnove preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u valuti CHF počela teći ispočetka donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje presude su dostupne na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. studenoga 2022., tako je razvidno da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Konačno, valja reći da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika niti za potraživanje tužitelja s osnove ništetne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako t. II. izreke ove presude još nije pravomoćna, tako u konkretnom slučaju za navedeno potraživanje tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok iz odredbi čl. 225. ZOO-a.

33. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, te prema troškovniku stranaka, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, kao i sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

34. Tako je tužitelju odmjeren trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ukupnom iznosu od 1.312,50 EUR, a isti se odnosi na sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 23. kolovoza 2023. i 20. veljače 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svaki (100 bodova- Tbr. 8/1 Tarife), sastavljanje podneska 8. siječnja 2024. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova- Tbr. 8/4 Tarife), zastupanje na ročištima 6. rujna 2023. i 2. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 262,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 34,34 EUR, kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR. Stoga su tužitelju ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od ‭1.545,92 EUR.‭‭

35. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Isto tako tužitelju nije priznat trošak pristojbe na presudu jer isti takvu pristojbu nije platio, niti je pozvan na plaćanje iste.

36. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. V. izreke ove presude.

Zagreb, 27. kolovoza 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka, putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. Mariju Perici

2. Tuženiku po odvj. Jakovu Delipetru