REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1740/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Nikoli Stipaničevu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, na temelju generalne punomoći broj Su- 1400/2019, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Frane Bazine i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice RM, dana 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 418-50-3395866 od 10. travnja 2006. sklopljenog između tužitelja VM i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., solemniziranog od strane javne bilježnice Jagode Makelja- Šuljić iz Splita pod poslovnim brojem OU-265/06 dana 10. travnja 2006., koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju VM iznos od 839,74 EUR te zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 0,13 EUR od 1. lipnja 2006. pa do isplate,

- 4,77 EUR od 25. listopada 2008. pa do isplate,

- 6,43 EUR od 28. prosinca 2008. pa do isplate,

- 7,62 EUR od 28. siječnja 2009. pa do isplate,

- 8,16 EUR od 1. ožujka 2009. pa do isplate,

- 6,71 EUR od 27. ožujka 2009. pa do isplate,

- 7,00 EUR od 24. travnja 2009. pa do isplate,

- 4,71 EUR od 30. svibnja 2009. pa do isplate,

- 3,03 EUR od 30. lipnja 2009. pa do isplate,

- 3,48 EUR od 29. srpnja 2009. pa do isplate,

- 4,36 EUR od 28. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 4,29 EUR od 30. rujna 2009. pa do isplate,

- 3,39 EUR od 27. listopada 2009. pa do isplate,

- 5,07 EUR od 18. studenoga 2009. pa do isplate,

- 6,42 EUR od 8. siječnja 2010. pa do isplate,

- 8,34 EUR od 30. siječnja 2010. pa do isplate,

- 7,90 EUR od 5. ožujka 2010. pa do isplate,

- 10,51 EUR od 2. travnja 2010. pa do isplate,

- 10,02 EUR od 4. svibnja 2010. pa do isplate,

- 10,98 EUR od 2. lipnja 2010. pa do isplate,

- 19,32 EUR od 2. srpnja 2010. pa do isplate,

- 17,61 EUR od 5. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 22,85 EUR od 2. rujna 2010. pa do isplate,

- 21,04 EUR od 2. listopada 2010. pa do isplate,

- 18,12 EUR od 3. studenoga 2010. pa do isplate,

- 24,28 EUR od 2. prosinca 2010. pa do isplate,

- 32,10 EUR od 11. siječnja 2011. pa do isplate,

- 26,56 EUR od 2. veljače 2011. pa do isplate,

- 28,51 EUR od 2. ožujka 2011. pa do isplate,

- 26,03 EUR od 2. travnja 2011. pa do isplate,

- 26,48 EUR od 3. svibnja 2011. pa do isplate,

- 36,97 EUR od 4. lipnja 2011. pa do isplate,

- 37,99 EUR od 2. srpnja 2011. pa do isplate,

- 46,70 EUR od 5. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 42,20 EUR od 3. rujna 2011. pa do isplate,

- 37,28 EUR od 4. listopada 2011. pa do isplate,

- 36,66 EUR od 3. studenoga 2011. pa do isplate,

- 215,70 EUR od 29. studenoga 2011. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.013,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. kolovoza 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬

‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. ožujka 2023. protiv tuženika podnio tužbu ovom sudu u kojoj je naveo da je s tuženikom 10. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 418-50-3395866, na temelju kojeg je mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 11.026,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje je naveo da se sukladno odredbama čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća uz redovnu kamatnu stopa koja je u odredbi čl. 2. Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 6,50%, a koja se utvrđivala Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom tuženika. Tužitelj je isto tako naveo da se iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom, te da je tu obvezu prema tuženiku u cijelosti ispunio. Još je naveo da mu prilikom sklapanja Ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, ponuđen mu je kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Tužitelj je nastavno istaknuo da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Istaknuo je i da su u Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje na to da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, na temelju kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Tužitelj je dodao i da je imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava njegovu egzistenciju, da nikada ne bi preuzeo takvu obavezu.

2. Tužitelj se u tužbi, nadalje, pozvao na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom je utvrđeno da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Isto tako tužitelj je naveo da su u tom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude. Tužitelj je istaknuo i da su sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača rubricirane presude obvezujuće u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tužitelj je još naveo i da se u konkretnom slučaju radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, te da se o pojedinim ugovornim odredbama uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati jer su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom Ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi, dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Također je naveo da je tuženik Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Uslijed svega navedenog tužitelj smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

3. Stoga tužitelj, tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 418-50-3395866 od 10. travnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, solemniziranog od strane javne bilježnice Jagode Makelja-Šuljić iz Splita pod poslovnim brojem OU-265/06 dana 10. travnja 2006., koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“. Tužitelj, nadalje, tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje isplatu iznosa od 839,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose navedene u t. II. izreke ove presude od dospijeća do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja od isplate.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje je naveo da tužitelj neosnovano tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ovo stoga što su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj razinu ispitivali sporne odredbe, te se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu nepoštene. Tuženik je, nadalje, naveo da je tužitelj Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, te da se odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne može primijeniti na autokredite. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF tuženik je naveo da je sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da se o istoj pojedinačno pregovaralo, kao i da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kojima su objašnjeni rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tuženik je još naveo da je prilikom zaključenja Ugovora tužitelju uručio okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF, te da mu je dao sve informacije na temelju kojih je mogao donijeti informiranu odluku, kao i da je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, koji je potvrdio da je ugovornim stranama Ugovor jasan, razumljiv i da održava njihovu pravu volju. Tuženik je nastavno naveo da se prilikom zaključenja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli, te da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tuženik je, nadalje, naveo da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Istaknuo je da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Isto tako tuženik je naveo da ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu. Još je naveo da su prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je tužitelj imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili dobiti nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Tuženik smatra da je tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF u nepovoljni položaj doveo izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu, ali ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je istaknuo da je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik je još naveo i da je neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta jer se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a. Konačno je prigovorio i visini tužbenog zahtjeva, te je istaknuo prigovor zastare. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

5. Na ročištu održanom 6. lipnja 2024. tuženik je učinio nespornom visinu tužiteljevog potraživanja, te je učinio nespornim da je tužitelj pojedine uplate izvršio upravo na datume navedene u tužbenom zahtjevu. Tuženik je na istom ročištu učinio nespornim i da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača.

6. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku izračuna tečajne razlike (str. 7-10 spisa), presliku otplatnog plana (str. 12-15 spisa), presliku prijepisa knjigovodstvene kartice (str. 16-19 spisa), presliku Dodatka br. I Ugovoru o kreditu br. 418-50-3395866 od 2. lipnja 2006. (str. 20-23 spisa), presliku otplatnog plana (str. 24-26 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 418-50-3395866 od 10. travnja 2006. (str. 27-31 spisa), presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 24. ožujka 2006. do 30. lipnja 2006. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima, saslušan je tužitelj (str. 75-76 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

7. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 2. srpnja 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave na temelju stanja spisa.

8. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

9. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 418-50-3395866 od 10. travnja 2006. (str. 27-31 spisa; dalje Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja i tuženika kao kreditora, te da je istim između stranaka ugovoren kredit u iznosu 11.026,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (odredba čl. 1. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je u odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 72 mjeseca, a u odredbi čl. 6. istog Ugovora ugovorena je namjena kredita za kupnju novog motocikla kod društva Pribuduć-Borčić d.o.o. Također je utvrđeno da je u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoren način otplate i to tako da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te je ugovoreno dospijeće svakog anuiteta sa zadnjim danom u mjesecu. Nadalje je ugovoreno da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. kolovoza 2006. Isto tako je utvrđeno i da je Ugovor o kreditu ovjeren kao javnobilježnička isprava od strane javne bilježnice Jagode Makelja-Šuljić iz Splita 10. veljače 2006. pod brojem OU-265/2006, a u istoj ovjeri je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru od strane tužitelja i punomoćnika tuženika, te da je sudionicama isprava pročitana i da su oni izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze i da to odgovara njihovoj pravoj volji.

10. Uvidom u presliku Dodatka br. I Ugovoru o kreditu broj 418-50-3395866 od 2. lipnja 2006. (str. 20-23 spisa) utvrđeno je da je istim izmijenjen čl. 8. Ugovora u dijelu koji se odnosi na prijenos prava vlasništva na vozilu (motociklu), dok su ostale odredbe osnovnog Ugovora o kreditu ostale na snazi neizmijenjene.

11. Uvidom u presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 24. ožujka 2006. do 30. lipnja 2006. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (str. 44-46 spisa; dalje: Promotivni uvjeti) utvrđeno je da je tuženik u spornom periodu nudio kredite i to u iznosima od 2.500,00 EUR do 25.000,00 EUR, te 4.000,00 CHF do 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za EUR/CHF važećem na dan korištenja kredita. Nadalje se u Promotivnim uvjetima navodi da je način otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih anuiteta iskazanih u EUR/CHF po srednjem tečaju kreditora, te da se prijevremena otplata kredita može obaviti samo uz suglasnost Banke, a prema uvjetima i uz naknadu. Nastavno se u promotivnim uvjetima navode i koeficijenti i izračun visine mjesečnog anuiteta i to prema tabeli u kojoj je naznačena visina kamata. Dakle, iz navedenih Uvjeta za odobravanje kredita je razvidno da se korisnike kredita, odnosno potrošače, nije posebno informiralo niti upozoravalo na bilo koju ugovornu odredbu, pa tako niti na odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

12. Saslušan u svrhu dokazivanja zamolbenim putem kod Općinskog suda u Splitu, tužitelj je u bitnome naveo da je 2006. s tuženikom radi kupnje motora zaključio Ugovor o kreditu na iznos od cca 11.000 EUR. Nije se mogao sjetiti je li Ugovor potpisao u banci, međutim, u prodajnom centru Pribudić-Borčić su ga uputili da je najbolje zaključiti ugovor o kreditu kod tuženika. Nije se mogao sjetiti, no misli da nije odlazio u banku niti tamo sklapao Ugovor već da su to radili u salonu Pribudić-Borčić, odnosno misli da je Ugovor potpisao u salonu i da ga je onda nosio u banku. S bankom nije pregovarao u pogledu valutne klauzule i kamata u protuvrijednosti u CHF, a niti o promjenjivosti kamatne stope. Dakle, o tome mu nitko ništa nije spominjao. Rečeno mu je da je to najpovoljniji kredit, da su to tada uzimali svi, da će mu rata biti oko 950,00 kn što mu se tada činilo povoljno. Također je naveo da je taj iznos i mjesečni anuitet plaćao nekih godinu dana, međutim, taj anuitet se povećao i mjesečni iznos koji je morao plaćati je bio 1.350,00 kn. Povećanje uvećanog anuiteta mu je bilo financijski otežavajuće. Tada je bio zaposlen u Protektor Rakela i plaća mu je bila oko 3.000,00 kn. Naveo je i da ga nitko nikada nije upozorio na to da bi valuta CHF bila rizična za zaključenje ugovora. Isto tako je naveo da mu nije ponuđena neka druga valuta bilo kuna, bilo EUR, niti je on tražio neku drugu valutu, a ugovor je prije potpisivanja pročitao i nakon toga potpisao. U trenutku potpisivanja nije znao značenje valutne klauzule te nije tražio razjašnjenja što valutna klauzula znači. Konačno je naveo da je mjesečne rate plaćao on osobno.

13. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem je isti sukladan ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu. Tako je sud prihvatio njegov iskaz, osim u dijelu u kojem je naveo da je Ugovor o kreditu zaključen na iznos od cca 11.000,00 EUR. U navedenom dijelu sud njegov iskaz nije prihvaćen jer je isti proturječan Ugovoru o kreditu iz kojeg je razvidno da je između stranaka ugovoren kredit u iznosu 11.026,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Osim toga i sam tužitelj je u nastavku iskaza iskazivao o valutnoj klauzuli u CHF, pa sud smatra da je u navedenom dijelu tužitelj omaškom iskazao da se radi o kreditu uz valutnu klauzulu u valuti EUR.

14. Prije svega valja reći da je među strankama nesporno da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate istog kredita imao svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP).

15. Nadalje, valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupao suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007.) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda, a suprotno navodima tuženika je razvidno da se one odnose na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što se radi o kreditu čija je namjena kupnja motocikla i neovisno o tome što je kredit otplaćen.

16. Isto tako valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je stoga ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

17. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18. U odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

19. Dakle, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a u konkretnom slučaju s tuženikom, kao trgovcem, u smislu čl. 3. t. 2. ZZP-a, zaključio predmetni Ugovor o kreditu radi kupnje motocikla, a kojim je ugovoren kredit u iznosu 11.026,99 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Isto tako je utvrđeno da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

20. Nadalje, iz izvedenih dokaza i navoda stranaka proizlazi da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o pojedinačnim odredbama i pa tako ni o odredbi o valutnoj klauzuli u valuti CHF za koju je kredit bio vezan. Još je utvrđeno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile dovoljno jasne i transparentne. S tim u vezi valja reći da je tuženik bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i o valutnoj klauzuli te mu skrenuti pažnju na rizike uslijed mogućnosti kretanja tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita. O navedenoj odredbi je tuženik trebao s tužiteljem pojedinačno pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takvu odredbu, odnosno omogućiti mu da takvoj odredbi prigovori, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takve odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

21. Nadalje valja reći da je iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, i po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik sukladno valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

22. Slijedom svega navedenog, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu je, u smislu gore navedenih odredaba, ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana otplata kredita, švicarski franak, a kako je to navedeno u t. I. izreke ove presude.

23. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

24. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja.

25. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je među strankama nesporna visina utuženog potraživanja kao i datumi pojedenih uplata od strane tužitelja, utvrđeno je da je tužitelj u utuženom razdoblju tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog rasta tečaja valute CHF uslijed primjene ništetne odredbe kojojom je ugovorena valutna klauzula u CHF preplatio iznos od 839,74 EUR, te je stoga u t. II. izreke ove presude naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos. Imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tako su tužitelju, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne iznose navedene u t. II. izreke ove presude od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa tuženiku do isplate, a uzimajući u obzir da je među strankama nesporno da je tužitelj uplate izvršio upravo u navedene dane.

26. Ovdje valja reći da tuženik nije tvrdio niti dokazivao da bi tužitelj pojedine anuitete, uslijed primjene sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, platio manje (negativna razlika), te nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa je stoga sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika), a čija visina je nesporna.

27. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja s osnove preplate zbog primjene ništetne odredbe Ugovor o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela ispočetka teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja presuda je dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. ožujka 2023., tako je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 839,74 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t. I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat preplaćenog iznos na temelju te odredbe, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Stoga je sud odluku o troškovima parničnog postupka donio sukladno vrijednosti predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu, odnosno u iznosu od 839,74 EUR (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž- 1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

29. Troškovi su, nadalje, odmjereni prema troškovniku stranke i prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

30. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 984,37 EUR. ‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬Isti trošak se odnosi na sastavljanje tužbe u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 26. lipnja 2023. u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 6. lipnja 2024., 15. studenoga 2024. i 2. srpnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR za svako (75 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), pristup na ročište 28. kolovoza 2024. u iznosu od 37,50 EUR (18,75 bodova), te PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 196,87 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 29,20 EUR. Stoga su tužitelju ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od ‬1.013,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 27. kolovoza 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a‬.‬‬‬‬‬‬‬‬‬

31. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište 24. listopada 2024. jer uvidom u spis ne proizlazi da bi u ovom predmetu tog dana bilo održano ročište, dok tužitelj nije dokazao drugačije. Također tužitelju nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga činjenica da je odredbom Tbr. 9/3 Tarife predviđena nagrada odvjetniku za ročište na kojem se objavljuje presuda ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a.

32. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 27. kolovoza 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj.

2. Tuženiku po odvj.