REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2511/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice HĐ (ranije TĐ) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Sofiji Petković odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba na temelju generalne punomoći broj H1400/2019, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 3. srpnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika odvjetnika Matka Novinca, te punomoćnice tuženika odvjetnice Sofije Petković, dana 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 918-50-3945195 od 1. ožujka 2007., koji su sklopili tužiteljica HĐ (ranije TĐ), kao korisnica kredita, i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 4.617,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 7,09 EUR od 1. siječnja 2008. pa do isplate,

- 7,09 EUR od 1. veljače 2008. pa do isplate,

- 0,32 EUR od 1. ožujka 2008. pa do isplate,

- 2,44 EUR od 1. travnja 2008. pa do isplate,

- 0,45 EUR od 1. svibnja 2008. pa do isplate,

- 2,58 EUR od 1. lipnja 2008. pa do isplate,

- 16,72 EUR od 1. studenoga 2008. pa do isplate,

- 10,35 EUR od 1. prosinca 2008. pa do isplate,

- 20,57 EUR od 1. siječnja 2009. pa do isplate,

- 23,76 EUR od 1. veljače 2009. pa do isplate,

- 16,99 EUR od 1. ožujka 2009. pa do isplate,

- 27,87 EUR od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- 20,35 EUR od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- 15,84 EUR od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- 13,84 EUR od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- 15,57 EUR od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 14,24 EUR od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- 14,91 EUR od 1. listopada 2009. pa do isplate,

- 13,58 EUR od 1. studenoga 2009. pa do isplate,

- 15,57 EUR od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- 19,55 EUR od 1. siječnja 2010. pa do isplate,

- 22,60 EUR od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- 21,81 EUR od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- 26,98 EUR od 1. travnja 2010. pa do isplate,

- 28,31 EUR od 1. svibnja 2010. pa do isplate,

- 25,26 EUR od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- 44,50 EUR od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- 40,92 EUR od 1. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 51,40 EUR od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- 47,42 EUR od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- 41,98 EUR od 1. studenoga 2010. pa do isplate,

- 56,45 EUR od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- 69,59 EUR od 1. siječnja 2011. pa do isplate,

- 68,66 EUR od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- 58,44 EUR od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- 60,70 EUR od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- 62,02 EUR od 1. svibnja 2011. pa do isplate,

- 81,93 EUR od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- 84,05 EUR od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- 101,84 EUR od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 862,01 EUR od 1. rujna 2011. pa do isplate,

- 31,60 EUR od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- 82,30 EUR od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- 82,72 EUR od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- 84,98 EUR od 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- 83,52 EUR od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- 80,99 EUR od 1. rujna 2012. pa do isplate,

- 82,06 EUR od 1. listopada 2012. pa do isplate,

- 1.952,99 EUR od 24. studenoga 2012. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.671,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. kolovoza 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬

‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 11. travnja 2023. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je s tuženikom 1. ožujka 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 918-50- 3945195 na iznos od 24.252,54 CHF, a koji kredit joj je isplaćen 30. travnja 2007. Nadalje je navela da je Ugovor o kreditu sklopljen za kupnju vozila za osobne potrebe tužiteljice kao potrošača. Isto tako je navela da joj je Ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti obračunate prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, te da se ona obvezala isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Još je navela da su ugovorne strane ugovorile da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan plaćanja za CHF, te da je prvi anuitet ugovoren u iznosu od 345,07 CHF. Tužiteljica je, također, navela da je na dan korištenja kredita 6. travnja 2007. tečaj CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika za devize u odnosu na kunu iznosio je 4,542906 kn za 1 CHF. U odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđivanje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljica se pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je odbijena žalba i ovdje tuženika (povodom kolektivne tužbe), te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica je još navela da je protiv navedene odluke tuženik uložio reviziju, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2221/2018 donio presudu i rješenje kojom se odbija revizija tuženika, a kojima je utvrđeno da su banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica je, također, istaknula da je utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u cijelosti u skladu s Direktivom Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 5. travnja 1993. u čijoj Preambuli je navedeno da su države članice dužne osigurati da ugovori sklopljeni s potrošačima ne sadrže nepoštene odredbe, da onoga koji stječe robu ili usluge treba zaštiti od zloupotrebe moći koju imaju prodavatelji robe ili pružatelji usluga, posebno kod jednostranih standardiziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora, da bi ugovori trebali biti sastavljeni jasnim, razumljivim jezikom, da bi potrošač trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i u slučaju kakvih dvojbi trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije, te da bi države članice trebale osigurati da se u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba, a ako se takve odredbe ipak upotrijebe, da one potrošača ne obvezuju i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati stranke ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba. Tužiteljica je još navela da kad prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo da je teret dokaza na prodavatelju robe ili pružatelju usluga. Istaknula je i stajalište i mišljenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je dao u presudi i rješenju, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., u kojoj je navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega zastara nije nastupila.

2. Stoga tužiteljica tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 918-50-3945195 od 1. ožujka 2007. sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Tužiteljica tužbenim zahtjevom, nadalje, od tuženika potražuje po osnovi razlike preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplatu iznosa od 4.617,71 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, a kako je to navedeno u t. II. izreke ove presude, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužiteljica neosnovano tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovi broj Pž- 6632/2017 donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ovo stoga što su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj razini ispitivali sporne odredbe, te se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog Ugovora o kreditu nepoštene. Tuženik je, nadalje, naveo da je tužiteljica Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila, te da se odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne mogu primijeniti na autokredite. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF tuženik je naveo da je sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da se o istoj pojedinačno pregovaralo, kao i da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kojima su objašnjeni rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tuženik je još naveo da je prilikom zaključenja Ugovora tužiteljici dao sve informacije na temelju kojih je mogla donijeti informiranu odluku, kao i da je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, koji je potvrdio da je ugovornim stranama Ugovor jasan, razumljiv i da održava njihovu pravu volju. Tuženik je nastavno naveo da se prilikom zaključenja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli, te da je tužiteljica mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF, u EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tuženik je, također, prigovorio visini tužbenog zahtjeva, te je istaknuo prigovor zastare. Stoga je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja rješenja o trošku do isplate.

4. Na ročištu održanom 6. lipnja 2024. tuženik je osporio aktivnu legitimaciju tužiteljice navodeći da je tužiteljica svoju tražbinu na temelju predmetnog Ugovora o kreditu ustupila društvu INKASO.HR d.o.o.

5. Tuženik je u podnesku 14. ožujka 2025. povukao prigovor visini tužbenog zahtjeva s obzirom na to da visina tužiteljičinog potraživanja nije sporna, te je naveo da ne osporava datume dospijeća naznačene u tužbenom zahtjevu. Isto tako tuženik je i na ročištu održanom 3. srpnja 2025. naveo da u konkretnom slučaju nije sporna visina tužbenog zahtjeva, niti činjenica da je tužiteljica tuženiku platila pojedinačne iznose navedene u tužbenom zahtjevu u dane navedene u tužbenom zahtjevu.

6. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj: 918-50- 3945195 od 1. ožujka 2007. (str. 13-17 spisa), presliku otplatnog plana (str. 18-21 spisa), presliku prijepisa knjigovodstvene kartice (str. 22-26 spisa), presliku otplatnog plana (str. 27-30 spisa), presliku osnovnih podataka i izjave sudužnika (str. 43 spisa), presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. prosinca 2006. do 31. ožujka 2007. (str. 44-45 spisa), presliku Ugovora o ustupu tražbine od 13. rujna 2019. (str. 56 spisa), presliku Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa od 8. studenoga 2023. (str. 60 spisa), presliku podneska INKASO.HR d.o.o. od 10. studenoga 2023. (str. 61 spisa), presliku ispisa e-mail korespondencije od 9. i 10. studenoga 2023. (str. 63-64 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 76-77 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

7. Prije svega valja reći da sud nije proveo dokaz saslušanjem javnobilježničke prisjednice Mire Relić i javnog bilježnika Miroslva Bračuna iz [adresa], a koje dokaze je predlagao tuženik, jer u konkretnom slučaju nije sporno da je Ugovor o kreditu solemniziran. Pored toga istim dokazom se ne bi mogle utvrditi odlučne činjenice jer je od solemnizacije Ugovora o kreditu proteklo više od 18 godina, a imajući u vidu i opseg posla koji se obavlja u javnobilježničkom uredu. Osim toga valja reći kako se saslušanjem javne bilježnice ne može utvrđivati je li tužiteljica bila obaviještena o rizicima promjene tečaja švicarskog franka jer isto nije bilo navedeno u Ugovor o kreditu koji je solemniziran. Nadalje, sud nije proveo dokaz ni saslušanjem zastupnika po zakonu društva INKASO.HR d.o.o. jer je i bez provođenja navedenog dokaza činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje odluke u ovom predmetu, a imajući u vidu da spisu prileži Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 8. studenoga 2023. zaključenog između tužiteljice i navedenog društva.

8. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužiteljice nalazi osnovanim.

9. Ovdje valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda, a suprotno navodima tuženika proizlazi se navedene presude odnose na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što se radi o kreditu čija je namjena kupnja novog automobila i neovisno o tome što je otplaćen.

10. Nadalje, valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

11. Međutim, ovdje valja reći da tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu unatoč tome što je sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda. Ovo stoga što takve odluke ne isključuju primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO), te tužiteljica kao ugovorna strana ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a, a u svezi s odredbom čl. 322. ZOO-a. Ovo tim više što je tuženik u konkretnom slučaju osporio da bi sporna ugovorna odredba bile ništetna.

12. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđivanjem ništetnom odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 918-50-3945195 od 1. ožujka 2007. sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i zahtjev za isplatom utuženog iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, preplaćenog po osnovi navedene ništetne odredbe.

13. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 918-50-3945195 od 1. ožujka 2007. sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, uz sudjelovanje TĐ, kao sudužnika (dalje: Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je istim između stranaka ugovoren kredit u iznosu 24.252,54 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (odredba čl. 1. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je u odredbi čl. 2. ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te da je u odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 84 mjeseca, a u odredbi čl. 6. istog Ugovora ugovorena je namjena kredita za kupnju novog automobila Renault u Dealeri RNH. Također je utvrđeno da je u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoren način otplate i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te dospijeće svakog anuiteta na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Istim člankom, nadalje, je ugovoreno da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. srpnja 2007. Isto tako je utvrđeno i da je navedeni Ugovor ovjeren kao javnobilježnička isprava 3. travnja 2007. od strane javnobilježničke prisjednice Mire Relić kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz [adresa] pod brojem Ov-9262/2007, te da je u istoj ovjeri navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru od strane tužiteljice i sudužnika) i da su sudionici prihvatili pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, te su naveli da to odgovara njihovoj volji.

14. Uvidom u presliku Ugovora o ustupu tražbine od 13. rujna 2019. (str. 56 spisa; dalje: Ugovor o ustupu tražbine) utvrđeno je da je isti zaključen između ovdje tužiteljice i TĐ, kao ustupitelja, i društva INKASO.HR d.o.o., kao primatelja. Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru o ustupu tražbine navedeno da su ustupitelji s dužnikom, ovdje tuženikom, sklopili 1. ožujka 2007. predmetni Ugovor o kreditu. Istim Ugovorom o ustupu tražbine su, nadalje, ustupitelji ustupili primatelju novčanu tražbinu prema dužniku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu te su ugovorili da će točan nominalni iznos ustupljene tražbine biti utvrđen u sudskom i/ili izvansudskom postupku kojim će primatelj od dužnika zahtijevati naplatu utužene tražbine. Navedenim Ugovorom isto tako se primatelj obvezao ustupiteljima uplatiti naknadu za ustupljenu tražbinu odmah po stupanju na snagu tog Ugovora o ustupu tražbine. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine još je utvrđeno da su tužiteljica i TĐ svoje potpise na tom Ugovoru priznali kao svoje kod javnog bilježnika Marija Lukačevića iz [adresa], 17. rujna 2019. pod brojem Ov-3102/2019.

15. Uvidom u presliku Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa od 8. studenoga 2023. (str. 60 spisa) utvrđeno je da je isti zaključen između ovdje tužiteljice i društva INKASO.HR d.o.o., te da su u t. 1. stranke navele da su 13. rujna 2019. sklopile Ugovor o ustupu tražbine na temelju kojeg je ovdje tužiteljica na društvo INKASO.HR d.o.o. prenijela novčanu tražbinu nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu koji je tužiteljica sklopila s tuženikom. U t. 2. Sporazuma stranke su navele da je bivši suprug tužiteljice TĐ bio supotpisnik Ugovora o ustupu tražbine, ali da nije disponirao tražbinom, da je vodio pregovore oko sklapanja Ugovora o ustupu tražbine, te da je na svoj tekući račun od društva INKASO.HR d.o.o. primio naknadu za ustupljenu tražbinu u visini od 8.500,00 kn. Isto tako u t. 3. navedenog Sporazuma stranke su navele da su tijekom listopada i studenoga 2023. utvrdile da je prema obje ugovorne strane pri sklapanju Ugovora o ustupu tražbine došlo do prijevarnog postupanja TĐ, te da smatraju da je Ugovor o ustupu tražbine ništetan i da isti ne proizvodi pravne posljedice. U t. 4. Sporazuma društvo INKASO.HR d.o.o. se obvezalo okončati parnični postupak, koji je na temelju Ugovora o ustupu tražbine pokrenuo protiv ovdje tuženika, te snositi u cijelosti troškove parničnog postupka. Nadalje, u t. 5. Sporazuma stranke su navele da nemaju nikakvih međusobnih potraživanja po bilo kojoj osnovi i da isključuju međusobnu odgovornost za ništetnost Ugovora o ustupu tražbine.

16. Iz preslike podneska društva INKASO.HR d.o.o. od 10. studenoga 2023. (str. 61 spisa) proizlazi da je isti podnesen u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-256/2023 koji se vodio između navedenog društva kao tužitelja i ovdje tuženika, kao i tamo tuženika. Nadalje, proizlazi da je tim podneskom društvo INKASO.HR d.o.o., kao tužitelj povukao tužbu u navedenom predmetu i obvezao se podmiriti troškove parničnog postupka. Ovdje valja reći da je uvidom u aplikaciju eSpis utvrđeno da je u navedenom predmet Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 256/2023, postupak vođen radi isplate na temelju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je završen donošenjem rješenja istog poslovnog broja od 1. prosinca 2023. kojim je utvrđeno da je tužbu u toj pravnoj stvari povučena, a koje rješenje je postalo pravomoćno 20. prosinca 2023.

17. Uvidom u presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. prosinca 2006. do 31. ožujka 2007. (str. 44-45 spisa; dalje: Promotivni uvjeti) utvrđeno je da je tuženik u spornom periodu nudio kredite i to u iznosima od 18.000,00 kn do 185.000,00 kn, 4.000,00 CHF do 38.000,00 CHF i 2.500,00 EUR do 25.000,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF/EUR važećem na dan korištenja kredita. Nadalje se u Promotivnim uvjetima navodi da je način otplate kredita mjesečnih obveza iskazanih u kn, odnosno u CHF/EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF/EUR, te da se prijevremena otplata kredita može obaviti samo uz suglasnost Banke, a prema uvjetima i uz naknadu. Nastavno se u Promotivnim uvjetima navode i koeficijenti i izračun visine mjesečnog anuiteta i to prema tabeli u kojoj je naznačena visine kamata. Dakle, iz navedenih Promotivnih uvjeta je razvidno da se korisnike kredita, odnosno potrošače nije posebno informiralo, niti upozoravalo na bilo koju ugovornu odredbu, pa tako niti na odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

18. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazala da je s tuženikom 2007. zaključila Ugovor o kreditu u poslovnici tuženika u [adresa]. Sredstvima predmetnog kredita kupila je automobil Renault Megane za osobne svrhe te taj automobil nije koristila nikada za bilo kakvu poslovnu djelatnost. Prvo je išla u auto kuću gdje su je usmjerili da ide kod tuženika radi zaključenja ugovora o kreditu te kada je došla u poslovnicu tuženika Ugovor o kreditu je već bio pripremljen, a ne zna tko je sastavio Ugovor, međutim, ona isti nije sastavila. Ugovor je pročitala, ali smatra da nije mogla utjecati na bilo koju odredbu s obzirom na to da je Ugovor već bio pripremljen, te nije našla ništa sporno u Ugovoru, već je bila sretna što joj je kredit odobren. Nadalje je navela da se za kredit u valuti CHF odlučila jer su joj u banci rekli da je to najpovoljnija opcija te nisu uopće razgovarali o kreditu uz valutnu klauzulu u nekoj drugoj valuti. Također nije smatrala da je bilo što sporno jer je u to vrijeme bio uobičajeno da se krediti dižu u valuti CHF. Zaposlenik tuženika joj prilikom zaključivanja Ugovora nije ništa posebno govorio o valuti CHF, niti o rizicima podizanja kredita u toj valuti. Ugovor o kreditu je ovjerila kod javnog bilježnik te joj niti javni bilježnik nije bilo što posebno govorio o odredbama Ugovora, pa tako niti o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Iskazala je i da je ona osobno plaćala sve rate predmetnog kredita te da je taj kredit otplatila i prije roka otplate s obzirom na to da se preplašila situacije vezano uz valutu CHF i pozajmila je novce kako bi zatvorila kredit. Što se tiče prijenosa potraživanja na društvo INKASO.HR d.o.o. navela je da je na nagovor supruga potpisala nekakav dokument, te da je mislila da potpisuje punomoć odvjetniku jer je njezin suprug rekao da će on pokrenuti postupak u njezino ime radi isplate na temelju preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu. Međutim, kasnije kada ga je pitala što je s tim, rekao je da od toga nema ništa, te je angažirala odvjetnika za pokretanje tužbe u ovom predmetu da bi u međuvremenu dobila poziv od suda po tužbi društva INKASO.HR d.o.o., također, protiv tuženika. Nakon toga je kontaktirala društvo INKASO.HR d.o.o. koji su joj rekli da su njezinom suprugu isplatili 8.500,00 kn radi preuzimanja predmetnog potraživanja. Zatim su njezini odvjetnici kontaktirali s društvom INKASO.HR d.o.o., te je dogovoreno da će oni njezinog supruga potraživati da im vrati te novce. Još je navela da ne zna je li društvo INKASO.HR d.o.o. povuklo tužbu protiv tuženika. Iskazala je i da joj njezin suprug nikada nije predao bilo kakve novce koje je zaprimio od društva INKASO.HR d.o.o. Tužiteljica je, konačno, navela da je u lošem odnosu s bivšim suprugom s kojim se razvela prije 2,5 godine te smatra da ju je bivši suprug prevario što se tiče ovog predmeta.

19. Sud je kao životan, logičan i uvjerljiv prihvatio iskaz tužiteljice u bitnim dijelovima jer je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

20. Prije svega valja reći da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice. Ovo stoga što je iz provedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljica s tuženikom zaključila predmetni Ugovor o kreditu, te je, također, utvrđeno, i to iz iskaza tužiteljice, da je ona predmetni kredit osobno otplatila, dok tuženik nije dokazao drugačije. Stoga tužiteljica, po ocjeni ovog suda, ima aktivnu legitimaciju u ovom postupku. Pritom valja reći da na njezinu aktivnu legitimaciju ne utječe činjenica da je s društvom INKASO.HR d.o.o. zaključila gore navedeni Ugovor o ustupu tražbine, a kraj činjenica da je tužiteljica s istim društvom zaključila i Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 8. studenoga 2023. iz kojeg proizlazi da su tužiteljica i navedeno društvo tim Sporazumom zapravo raskinuli Ugovor o ustupanju tražbine čime su obje strane oslobođene svojih obveza (čl. 368. st. 1. ZOO-a). U vezi s navedenim još valja istaknuti i da je u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-256/2023, koji je vođen između društva INKASO.HR d.o.o., kao tužitelja, protiv ovdje i tamo tuženika, na temelju predmetnog Ugovora o kreditu, postupak pravomoćno završen donošenjem rješenja istog suda, poslovni broj poslovni broj P-256/2023 od 1. prosinca 2023., kojim je utvrđeno da je tužbu u toj pravnoj stvari povučena. Stoga se tuženik osporavajući tužiteljici aktivnu legitimacije neosnovano poziva na navedeni Ugovor o ustupu tražbine.

21. Nadalje, valja reći da je tužiteljica zaključujući predmetni Ugovor o kreditu imala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je tužiteljica isti zaključila kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u tužiteljičine poslovne svrhe, dok je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita koristila za osobne svrhe, te da taj automobil nikada nije koristila za bilo kakvu poslovnu djelatnost.

22. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

23. U odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

24. Dakle, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica, kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a, u konkretnom slučaju s tuženikom, kao trgovcem u smislu čl. 3. t. 2. ZZP-a, zaključila predmetni Ugovor o kreditu radi kupnje automobila. Nadalje je utvrđeno da je tim Ugovorom ugovoren kredit u iznosu 24.252,54 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, te da je u ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu). Nadalje, iz provedenih dokaza i navoda stranka je utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao. Isto tako je utvrđeno da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Još je utvrđeno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da predmetna odredba Ugovora o kreditu nije bila dovoljno jasna i transparentna. S tim u vezi valja reći da je tuženik bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pažnju na rizike uslijed kretanja tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takvu odredbu, odnosno omogućiti joj da takvoj odredbi prigovori, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takve odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

25. Nadalje, valja reći da je iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, i po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

26. Slijedom svega navedenog, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu je u smislu gore navedenih odredaba ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana oplata kredita švicarski franak, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

27. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

28. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

29. Na temelju tako izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir da je među strankama nesporna visina utuženog potraživanja, utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana otplata kredita u utuženom razdoblju preplatila tuženika po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od 4.617,71 EUR te je stoga tuženiku naloženo isti iznos isplatiti tužiteljici. Imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužiteljici predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tako su tužiteljici, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, na pojedinačne iznose navedene u t. II. izreke presude dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog tog pojedinačnog iznosa tuženiku, a uzimajući u obzir da tuženik učinio nespornom da je tužiteljica pojedinačne iznose plaćala upravo u dane navedene u tužbenom zahtjevu. Visina stope zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude. Pritom valja reći da tuženik tijekom postupka nije dokazivao da bi tužiteljica pojedine anuitete, uslijed primjene spornih ugovornih odredaba, platila manje (negativna razlika), te nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa je stoga sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo preplate izvršene od strane tužiteljice (pozitivna razlika), a čija visina je nesporna.

30. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje tužiteljice. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018., dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela ispočetka teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja presuda je dostupna na internetskoj stranici Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. travnja 2023., to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora, a sukladno Tarifi po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, kao i sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

32. Tužiteljici je tako na ime troška zastupanja po punomoćniku, odvjetniku odmjeren trošak u ukupnom iznosu od 1.625,00 EUR, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe od 11. travnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova - Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 11. rujna 2023., 18. lipnja 2024. i 23. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaki (100 bodova - Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 12. ožujka 2025. i 3. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova - Tbr. 9/1 Tarife), zastupanje na ročištu 6. lipnja 2024. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova - Tbr. 9/2 Tarife) te trošak PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 325,00 EUR. Tužiteljici je isto tako priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 46,32 EUR. Stoga su tužiteljici ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od ‭1.671,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 27. kolovoza 2025. do isplate, po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. ZOO-a.

‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

33. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 27. kolovoza 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužiteljici po odvj. Matku Novincu

2. Tuženiku po odvj. Mateji Vidaković