REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-59/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Domagoj Miličević, odvjetnik iz Požege protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 koga zastupa Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., radi isplate, nakon glavne rasprave održane 14. srpnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice TZ, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Domagoja Miličevića, odvjetnika iz Požege, odvjetnika iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika Juraja Rajić, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju MZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini 9.123,38 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 9011622025 sklopljenom na dan 3. srpnja 2006., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

33,22 EUR od 30.04.2008 pa do isplate

38,28 EUR od 31.05.2008 pa do isplate

40,29 EUR od 30.06.2008 pa do isplate

37,08 EUR od 31.07.2008 pa do isplate

36,51 EUR od 31.08.2008 pa do isplate

38,88 EUR od 30.09.2008 pa do isplate

58,69 EUR od 31.10.2008 pa do isplate

45,33 EUR od 30.11.2008 pa do isplate

59,59 EUR od 31.12.2008 pa do isplate

61,77 EUR od 31.01.2009 pa do isplate

62,72 EUR od 28.02.2009 pa do isplate

59,72 EUR od 31.03.2009 pa do isplate

60,20 EUR od 30.04.2009 pa do isplate

56,28 EUR od 31.05.2009 pa do isplate

52,94 EUR od 30.06.2009 pa do isplate

53,69 EUR od 31.07.2009 pa do isplate

55,61 EUR od 31.08.2009 pa do isplate

55,40 EUR od 30.09.2009 pa do isplate

53,56 EUR od 31.10.2009 pa do isplate

57,00 EUR od 30.11.2009 pa do isplate

59,50 EUR od 31.12.2009 pa do isplate

63,54 EUR od 31.01.2010 pa do isplate

62,49 EUR od 28.02.2010 pa do isplate

67,69 EUR od 31.03.2010 pa do isplate

66,55 EUR od 30.04.2010 pa do isplate

68,93 EUR od 31.05.2010 pa do isplate

84,69 EUR od 30.06.2010 pa do isplate

53,69 EUR od 31.07.2010 pa do isplate

90,40 EUR od 31.08.2010 pa do isplate

87,48 EUR od 30.09.2010 pa do isplate

81,30 EUR od 31.10.2010 pa do isplate

82,18 EUR od 30.11.2010 pa do isplate

96,45 EUR od 31.12.2010 pa do isplate

86,61 EUR od 31.01.2011 pa do isplate

86,41 EUR od 10.03.2011 pa do isplate

85,39 EUR od 31.03.2011 pa do isplate

86,26 EUR od 30.04.2011 pa do isplate

96,73 EUR od 31.05.2011 pa do isplate

97,97 EUR od 30.06.2011 pa do isplate

113,94 EUR od 31.07.2011 pa do isplate

97,48 EUR od 31.08.2011 pa do isplate

89,21 EUR od 30.09.2011 pa do isplate

88,18 EUR od 31.10.2011 pa do isplate

87,40 EUR od 12.12.2011 pa do isplate

91,08 EUR od 31.12.2011 pa do isplate

94,93 EUR od 31.01.2012 pa do isplate

95,19 EUR od 29.02.2012 pa do isplate

92,58 EUR od 10.04.2012 pa do isplate

93,37 EUR od 10.05.2012 pa do isplate

94,80 EUR od 12.06.2012 pa do isplate

93,19 EUR od 30.06.2012 pa do isplate

93,83 EUR od 31.07.2012 pa do isplate

87,67 EUR od 10.09.2012 pa do isplate

90,25 EUR od 10.10.2012 pa do isplate

92,91 EUR od 31.10.2012 pa do isplate

189,57 EUR od 07.12.2012 pa do isplate

192,38 EUR od 09.01.2013 pa do isplate

186,00 EUR od 01.02.2013 pa do isplate

191,31 EUR od 28.02.2013 pa do isplate

191,57 EUR od 31.03.2013 pa do isplate

188,51 EUR od 30.04.2013 pa do isplate

180,49 EUR od 31.05.2013 pa do isplate

180,28 EUR od 30.06.2013 pa do isplate

182,01 EUR od 31.07.2013 pa do isplate

185,25 EUR od 31.08.2013 pa do isplate

190,21 EUR od 30.09.2013 pa do isplate

187,66 EUR od 31.10.2013 pa do isplate

189,13 EUR od 30.11.2013 pa do isplate

190,42 EUR od 31.12.2013 pa do isplate

114,94 EUR od 31.01.2014 pa do isplate

116,80 EUR od 28.02.2014 pa do isplate

116,16 EUR od 31.03.2014 pa do isplate

114,10 EUR od 30.04.2014 pa do isplate

113,26 EUR od 31.05.2014 pa do isplate

113,48 EUR od 30.06.2014 pa do isplate

107,66 EUR od 31.08.2014 pa do isplate

117,01 EUR od 11.09.2014 pa do isplate

117,65 EUR od 30.09.2014 pa do isplate

119,50 EUR od 31.10.2014 pa do isplate

120,80 EUR od 30.11.2014 pa do isplate

120,96 EUR od 12.01.2015 pa do isplate

121,03 EUR od 31.01.2015 pa do isplate

121,03 EUR od 28.02.2015 pa do isplate

121,03 EUR od 31.03.2015 pa do isplate

121,03 EUR od 30.04.2015 pa do isplate

121,03 EUR od 31.05.2015 pa do isplate

121,03 EUR od 30.06.2015 pa do isplate

121,03 EUR od 31.07.2015 pa do isplate

121,03 EUR od 31.08.2015 pa do isplate

121,03 EUR od 30.09.2015 pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju MZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji 21. prosinca 2015., obračunat po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

0,21 EUR od 30.09.2006 pa do 30.09.2015

19,06 EUR od 31.08.2007 pa do 30.09.2015

15,68 EUR od 30.09.2007 pa do 30.09.2015

15,44 EUR od 31.10.2007 pa do 30.09.2015

18,09 EUR od 30.11.2007 pa do 30.09.2015

16,70 EUR od 31.12.2007 pa do 30.09.2015

20,02 EUR od 31.01.2008 pa do 30.09.2015

42,07 EUR od 29.02.2008 pa do 30.09.2015

45,82 EUR od 31.03.2008 pa do 30.09.2015

6,42 EUR od 30.04.2008 pa do 30.09.2015

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. OIB 02535697732, da tužiteljici MZ OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.326,26 eur u roku od petnaest dana po donošenju ove presude zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužiteljica se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica MZ podnijela je tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. radi restitucijskog zahtjeva potrošača, a tužba je zaprimljena kod ovoga suda 10. lipnja 2019. pod brojem P-59/2023. U tužbi navodi da je kao potrošač s tuženikom zasnovala kreditni odnos potrošačkog kreditiranja temeljen na ugovoru o kreditu od 11. srpnja 2006. Odnosi ugovor je u dijelu glavnice vezan za valutu švicarski franak u iznosu od 71.800,00CHF te je njime ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. suđeno je u odnosu na tuženu banku da je u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača. Tužitelj se ovom tužbom poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude u smislu članka 502. C Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa ugovorio redovnu kamatnu stopu u visini od 4,35 % i ta kamatna stopa je tijekom ugovornog razdoblja jednostavno mijenjana i pravni je stav tužitelja kako je ništetna odredba temeljem koje banka kao kreditor ima pravo na jednostranu izmjenu ugovorene kamatne stope. Tužitelj predlaže da sud temeljem članka 186. b Zakona o parničnom postupku donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužiteljici vrati iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope a naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope koji iznos će se utvrditi nakon provedenog vještačenja i izvedenih drugih dokaza te da se naloži tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo je prigovor mjesne nenadležnosti suda a u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe da je postupio sukladno z Zakonu o izmjena i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju i dostavio je tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je potpisan dodatak ugovoru o kreditu. Tužitelj nema i ne može imati bilo kakvo potraživanja prema tuženiku, a priznata preplata priznata je na ime budućih obroka koji će dospijevati i ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Tuženik smatra da je tužba neutemeljena i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnih troškova.

3. Tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu tuženika te je navela da smatra da je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

4. Tužiteljica MZ podnijela je dana 3. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. radi restitucijskog zahtjeva potrošača i tužba je kod ovog suda zaprimljena pod brojem P-222/2023. U toj tužbi navela je daje s bankom tuženikom zasnovao kreditni odnos temeljen na ugovoru o kreditu broj 9011622025 sklopljenom na dan 3. srpnja 2006., a to za odobreni kreditni iznos od 71.800,00 CHF. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. suđeno je pod točkom 1. (prvom) izreke u odnosu na tuženu banku: Utvrđuje se da je drugo tužena Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora drugo tužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time drugo tužena Privredna banka Zagreb d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugo tužene Privredne banke Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugo tužena Privredna banka Zagreb d.d. i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugotužene Privredne banke Zagreb d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Točkom 9. (devetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., naloženo je tuženoj banci da prekine s gore opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda. 4. Točkom 10. (desetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zabranjeno je tuženoj banci takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, pod točkom II. (drugom) izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom u prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pod nastavnom točkom III. (trećom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu i na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku iz točke 9. (devete) izreke prvostupanjske presude da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da joj se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće. Pod točkom IV. (četvrtom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće. Time je u tom stadiju postupka pravomoćno odlučeno i u odnosu na dio zahtjeva kolektivne tužbe kojom je problematizirano vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak, iako tada nisu istekli i rokovi za korištenje izvanrednog pravnog lijeka revizije. Odlučujući po reviziji protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom revizijskom odlukom, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., odbio podnesene revizije. Ta je pak presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ukinuta donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj broj: U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“, te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje. U ponovljenom postupku je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem, poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., prihvatio reviziju tužitelja iz spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Potrošača Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u toč. I.1. i 2. izreke te presude, te u odluci o parničnim troškovima (toč. V. izreke) i u tom dijelu je predmet vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje. Ponovno odlučujući u preostalom dijelu u predmetu povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koju je podnio Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbe tuženih banaka i potvrdio je prvostupanjsku presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik ADDIKO BANK d.d. (ranije: HYPO ALPE-ADRIA- BANK) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP BANKA HRVATSKA u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik SPLITSKA BANKA d.d. (ranije: SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. 15. Tužitelj je potrošač iz ugovora o kreditu identificiranom u uvodnom dijelu historijata ove tužbe, pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena vezivanje glavnice ugovora uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Stoga, tužitelj se ovom tužbom u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak, te ističe kako je nadležni sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja. Tužitelj ovu tužbu podnosi naslovnom sudu na temelju odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku („Nadležnost po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe“), budući je riječ o sporu protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, pa je pored suda općemjesne nadležnosti za tuženika nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Tužena banka je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak. Tužitelj posebno napominje da je između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., a objavljen je u Službenom listu Republike Hrvatske Narodne novine broj 102/2015, sklopljen sporazum o konverziji kojim je odgovarajuće prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu. Međutim, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom, i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije. Tužitelj posebno napominje kako je prethodno ovom postupku tužitelj pokrenuo i parnični postupak pred Općinskim sudom u Požegi, poslovni broj P-59/2023, pozivajući se na učinke kolektivne tužbe prethodne identificirane u historijatu ove tužbe, kojim je zatražena zaštita od nepoštenog postupanja tužene banke u odnosu na učinke koji su proizlazili iz ugovaranja redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke. Kako je ovom tužbom dodatno zatražena i zaštita od nepoštenog postupanja tužene banke u odnosu na učinke koji proizlaze iz ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a čije negativne posljedice nisu otklonjene sklapanjem sporazuma o konverziji, to tužitelj predlaže da se parnični postupak koji je pokrenut ovom tužbom spoji na identificirani parnični postupak te da se oba zahtjeva objedinjeno rasprave. Slijedom svega iznesenog, tužitelj predlaže da naslovni sud usvoji slijedeći tužbeni zahtjev Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju, MZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 33.134,67 HRK / 4.397,73 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 9011622025 sklopljenom na dan 3. srpnja 2006., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od: 12,75 HRK / 1,69 EUR od 30.09. 2010. pa do isplate, 209,81 HRK / 27,85 EUR od 31.10. 2010. pa do isplate, 281,08 HRK / 37,31 EUR od 30.11. 2010. pa do isplate, 369,82 HRK / 49,08 EUR od 31.12. 2010. pa do isplate, 308,65 HRK / 40,96 EUR od 31.01. 2011. pa do isplate, 330,85 HRK / 43,91 EUR od 28.02. 2011. pa do isplate, 301,03 HRK / 39,95 EUR od 31.03. 2011. pa do isplate, 305,51 HRK / 40,55 EUR od 30.04. 2011. pa do isplate, 424,10 HRK / 56,29 EUR od 31.05. 2011. pa do isplate, 432,08 HRK / 57,35 EUR od 30.06. 2011. pa do isplate, 534,42 HRK / 70,93 EUR od 31.07. 2011. pa do isplate, 484,81 HRK / 64,35 EUR od 31.08. 2011. pa do isplate, 430,10 HRK / 57,08 EUR od 30.09. 2011. pa do isplate, 423,28 HRK / 56,18 EUR od 31.10. 2011. pa do isplate, 418,41 HRK / 55,53 EUR od 30.11. 2011. pa do isplate, 442,46 HRK / 58,72 EUR od 31.12. 2011. pa do isplate, 467,74 HRK / 62,08 EUR od 31.01. 2012. pa do isplate, 469,65 HRK / 62,33 EUR od 29.02. 2012. pa do isplate, 452,70 HRK / 60,08 EUR od 31.03. 2012. pa do isplate, 461,09 HRK / 61,20 EUR od 30.04. 2012. pa do isplate, 469,01 HRK / 62,25 EUR od 31.05. 2012. pa do isplate, 456,43 HRK / 60,58 EUR od 30.06. 2012. pa do isplate, 460,66 HRK / 61,14 EUR od 31.07. 2012. pa do isplate, 453,57 HRK / 60,20 EUR od 31.08. 2012. pa do isplate, 435,57 HRK / 57,81 EUR od 30.09. 2012. pa do isplate, 454,59 HRK / 60,33 EUR od 31.10. 2012. pa do isplate, 652,24 HRK / 86,57 EUR od 30.11. 2012. pa do isplate, 647,11 HRK / 85,89 EUR od 31.12. 2012. pa do isplate, 589,99 HRK / 78,31 EUR od 31.01. 2013. pa do isplate, 638,65 HRK / 84,76 EUR od 28.02. 2013. pa do isplate, 641,00 HRK / 85,08 EUR od 31.03. 2013. pa do isplate, 620,54 HRK / 82,36 EUR od 30.04. 2013. pa do isplate, 566,06 HRK / 75,13 EUR od 31.05. 2013. pa do isplate, 564,61 HRK / 74,94 EUR od 30.06. 2013. pa do isplate, 576,36 HRK / 76,50 EUR od 31.07. 2013. pa do isplate, 598,39 HRK / 79,42 EUR od 31.08. 2013. pa do isplate, 632,07 HRK / 83,89 EUR od 30.09. 2013. pa do isplate, 614,71 HRK / 81,59 EUR od 31.10. 2013. pa do isplate, 624,69 HRK / 82,91 EUR od 30.11. 2013. pa do isplate, 636,09 HRK / 84,42 EUR od 31.12. 2013. pa do isplate, 646,84 HRK / 85,85 EUR od 31.01. 2014. pa do isplate, 661,97 HRK / 87,86 EUR od 28.02. 2014. pa do isplate, 657,39 HRK / 87,25 EUR od 31.03. 2014. pa do isplate, 639,65 HRK / 84,90 EUR od 30.04. 2014. pa do isplate, 632,40 HRK / 83,93 EUR od 31.05. 2014. pa do isplate, 634,33 HRK / 84,19 EUR od 30.06. 2014. pa do isplate, 657,27 HRK / 87,23 EUR od 31.07. 2014. pa do isplate, 673,94 HRK / 89,45 EUR od 31.08. 2014. pa do isplate, 670,17 HRK / 88,95 EUR od 30.09. 2014. pa do isplate, 686,10 HRK / 91,05 EUR od 31.10. 2014. pa do isplate, 697,26 HRK / 92,53 EUR od 30.11. 2014. pa do isplate, 691,33 HRK / 91,75 EUR od 31.12. 2014. pa do isplate, 699,26 HRK / 92,81 EUR od 31.01. 2015. pa do isplate, 699,26 HRK / 92,81 EUR od 28.02. 2015. pa do isplate, 699,26 HRK / 92,81 EUR od 31.03. 2015. pa do isplate, 699,26 HRK / 92,81 EUR od 30.04. 2015. pa do isplate, 699,26 HRK / 92,81 EUR od 31.05. 2015. pa do isplate, 699,26 HRK / 92,81 EUR od 30.06. 2015. pa do isplate, 699,26 HRK / 92,81 EUR od 31.07. 2015. pa do isplate, 699,26 HRK / 92,81 EUR od 31.08. 2015. pa do isplate 699,26 HRK / 92,81 EUR od 30.09. 2015. pa do isplate, Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju, MZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji 21. prosinca 2015., obračunat po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od: 101,41 HRK / 13,46 EUR od 31.01. 2010. pa do 21.12.2015., 97,71 HRK / 12,97 EUR od 28.02. 2010. pa do 21.12.2015., 128,73 HRK / 17,09 EUR od 31.03. 2010. pa do 21.12.2015., 121,95 HRK / 16,19 EUR od 30.04. 2010. pa do 21.12.2015., 136,10 HRK / 18,06 EUR od 31.05. 2010. pa do 21.12.2015., 230,00 HRK / 30,53 EUR od 30.06. 2010. pa do 21.12.2015., 209,94 HRK / 27,86 EUR od 31.07. 2010. pa do 21.12.2015., 264,07 HRK / 35,05 EUR od 31.08. 2010. pa do 21.12.2015. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju, MZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos troškova parničnog postupka po odmjeri suda, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

5. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u odgovoru na tu tužbu naveo je da tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. I/ Tužitelj i tuženik su dana 3.7.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011622025 (Ugovor o kreditu) te su dana 21.12.2015. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011622025 (Dodatak ugovoru). Tuženik u nastavku iznosi i obrazlaže argumente i činjenice vezano za provedenu konverziju, odnosno iznosi razloge zbog kojih su tvrdnje tužitelja u gornjoj pravnoj stvari neosnovane jer je provedena konverzija u skladu s pravom Europske Unije, Ustavom RH, stajalištem Vrhovnog suda RH i zakonom; A/ CHF konverzija nije protivna pravu EU, Presudom Suda EU C-567/2020 od 5.5.2022. određeno je i potvrđeno sljedeće: sadržaj dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je provedena konverzija u potpunosti je određen ZID ZPK, odredbe dodatka ugovora o kreditu temeljem kojih je provedena konverzija su odraz odredaba ZID ZPK koje kao odredbe nacionalnog prava imaju obveznu prirodu, ZID ZPK je uspostavljena ravnoteža između svih prava i obveza ugovornih strana od strane zakonodavca na postupke pred nacionalnim sudovima povodom konvertiranih CHF kredita, pa tako i u ovom postupku nije primjenjiva presuda Suda EU Dunai C-118/17 jer je konverzija kredita provedena na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, odnosno u okviru ponude tuženika učinjene u skladu sa odredbama ZID ZPK, B/ CHF konverzija je provedena u skladu sa ZID ZPK koji usklađen je sa Ustavom RH, ZID ZPK je Ustavni sud RH ocijenio usklađenim sa Ustavom RH u svojem Rješenju broj U-I-3685/2015 od 4.4.2017. godine te je u svojoj odluci istaknuo sljedeće: tim zakonom su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko- dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita, navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize, konverzija je razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, odnosno C/ CHF konverzija je u skladu sa stajalištem Vrhovnog suda RH od 4.3.2020. iz oglednog postupka Vrhovni sud RH je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019 Rješenjem od 4.3.2020. godine riješio, odnosno zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik napominje da je odredbom članka 502.n st. 1. ZPP propisano da su sudovi nižeg stupnja vezani pravim shvaćanjem Vrhovnog suda RH iz oglednog postupka, pa navodi i ostale bitne zaključke u predmetu Gos-1/2019: ZID ZPK je donesen radi uspostave narušene ravnoteže u odnosima trgovaca i potrošača, kreditne institucije, zajedno s tuženikom, bile su dužne postupati po ZID ZPK, dok je na korisnicima kredita i tužitelju počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma o konverziji ili će zadržati važeće ugovorene uvjete, ZID ZPK je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, stoga ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, odnosno nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl., uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa - sporazuma koji su sklopljeni suglasno ZID ZPK, pravomoćnim presudama hrvatskih sudova kojima su utvrđene nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanom uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije utvrđeno da bi zbog utvrđenih povreda bili ništetni osnovni ugovori u cijelosti, uz napomenu da se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti (argumentum a contrario, sve ostale odredbe osnovnog ugovora o kreditu su valjane i proizvode pravne učinke), utvrđenja iz presude Suda EU Dunai C-118/17 nisu primjenjiva u ovoj pravnoj stvari, D/ Konačno, tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog ZID ZPK te ističe sljedeće; sukladno odredbi članka 19.b ZID ZPK, konverzijom se izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, pravna posljedica navedenog zaključka je da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom, tužitelj je kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, pa bi tužitelj usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate, svako eventualno dodatno obeštećenje potrošača s konvertiranim CHF kreditom dovodi do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s EUR kreditom, što nije bila namjera predlagatelja zakona koji je u Prijedlogu ZID ZPK istaknuo da se vodi „načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR“ te da „uzimajući u obzir sve prethodno navedeno i sagledavajući činjenice, ravnotežu odnosa, stvarno uložena sredstva te vodeći računa o ravnopravnom položaju dužnika u CHF u odnosu na dužnike u drugim valutama, ovim Zakonom se provodi konverzija kredita s ugovorenim zaštitnim mehanizmom u CHF u kredit sa ugovorenim zaštitnim mehanizmom u EUR, koji odgovara stvarnoj valuti izvora sredstava kojom su vjerovnici raspolagali, te odgovara valuti u kojoj su denominirana tržišta nekretnina i drugih roba koje su najvećim dijelom nabavljane navedenim kreditima.“. Stoga, inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije. S obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, pa ne postoji osnova po kojoj bi Sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF jer se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF. Sukladno svemu prethodno navedenom, tuženik predlaže da Sud ne provodi daljnje dokaze, zaključi glavnu raspravu i odbije tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka. Podredno, tuženik se dalje očituje o zastari, odlukama iz kolektivnog spora te odredbama ugovora o kreditu za koje tužitelj smatra da su ništetne. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja te se očituje kako slijedi; Tužitelj i tuženik su dana 3.7.2006. sklopili Ugovor o kreditu. Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) u presudi poslovni broj Rev-x 183/11-2 odlučuje sljedeće: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (tako i Rev 1666/11 od 6.5.2015, Rev 141/2006 od 22.2.2006 i Rev-x 808/11-2 od 12.9.2012). Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Odredbom članka 226. ZOO- a propisano je sljedeće: „(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. (2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“ Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik. Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Nadalje, nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto je naveo i VSRH u svojoj odluci Rev-2245/17. Nesporno je i da je VSRH u istovrsnim predmetima primjenjivao stroge i nedvosmislene zakonske odredbe koje određuju zastaru i prekid zastare. Tuženik ističe da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje. Kako odredba članka 241. ZOO- a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17 (Presuda Pž-6632/17); „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača… mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača…Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Prema navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17, presuda Pž-7129/13 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik se očituje kako slijedi; Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije (Sud EU) u presudi broj C-81/19 (Presuda C- 81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Gore navedeno je Sud EU opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Naime, Sud EU istaknuo je da je odredbom članka 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž- 6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Međutim, ako bi Naslovni sud smatrao da bi trebalo utvrđivati okolnosti na koje se poziva tužitelj, tuženik ističe sljedeće; Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a. Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.6.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ VSRH u presudi poslovni broj Rev 1990/91 ističe: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da se u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 300 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje 71.800,00 CHF. Nadalje, odredbom članka 12.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj ima saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Unatoč tome da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. VSRH u presudi Revt- 249/14 ističe sljedeće: „Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik je već gore istaknuo da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Stoga, tuženik ističe da je isto naveo i VSRH u presudi Revt-249/14; „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“ Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe da „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“. Također, u presudi P- 1401/12 sud navodi sljedeće; „…no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“ Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka. Vezano za prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, tuženik prvenstveno ističe da se protivi istome, s obzirom da je provedena konverzija, pa ako bi Naslovni sud prihvatio takav prijedlog tužitelja, tada bi predmetom vještačenja jedino moglo biti pitanje je li konverzija provedena sukladno ZIDZPK, ako isto nije nesporno.

6. Tužiteljica se očitovala na taj odgovor na tužbu te je navela da prima na znanje osporavanje tužbe. Tužitelj ne spori da bi između banke tuženika i tužitelja bio sklopljen dodatak temeljnom ugovoru o kreditu u provedbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, no on za raspravu o ovdje postavljenom tužbenom zahtjevu nema pravni značaj u smislu onemogućavanja tužitelja u ostvarenju postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj naime uvažavajući financijske učinke provedene konverzije u ovom postupku ostvaruje samo neostvarenu razliku nepovoljnog financijskog učinka nepoštenih postupaka banke i ništetnih ugovornih klauzula do pune restitucije, i to samo preko financijskih učinaka provedene konverzije. Uz te iznose tužitelj potražuje i zakonske zatezne kamate. Stoga, predmet ovog parničnog postupka nije u financijskom smislu uključen u provedenu konverziju za koju je tužena banka ponovno nepošteno predstavila tužitelju kao potrošaču neosnovanu tvrdnju da je izračun pravilan, navodeći ga na prihvat konverzije. Naime, tzv. konverzija do koje je dolazilo po tom Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 18. rujna 2015., odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama tog Zakona, a niti samim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovorne odredbe kojom se u temeljnom ugovoru o kreditu s valutom utočišta CHF ugovorilo usklađivanje vrijednosti kredita s tom CHF valutom, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost te odredbe koja se tiče primjene te valute, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarskog franka, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, ali temeljeno na potpunom obeštećenju. U ovom pak postupku otklanjanju se posljedice ništetnosti ugovornih rješenja koja je nametnula tužena banka, a koje nije u potpunosti sanirala provođenjem konverzije, odnosno nije tužitelja u potpunosti obeštetila, pa argumentacija tužene banke u tom smislu nije opravdana. Tužitelj u sklopu predmetnog podneska ukazuje i na značaj rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019., koji je prihvaćena revizija potrošača kao revidenta iz ugovora o potrošačkom kreditiranju u odnosu na koji je na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 18. rujna 2015. izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a u sklopu kojeg rješenja je istaknuto pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kako se potrošač iz ugovora o potrošačkom kreditiranju unatoč tome što je u sporazumu sa tuženom bankom izvršio konverziju kredita i potpisao sporazum o toj konverziji ima pravo ukazivati na vlastiti pravni interes i ostvarivati zahtjev za punom restitucijom na pravnoj platformi ništetnosti izvornog ugovora o kreditu, a koja nije u punoj mjeri otklonjena primjenom konverzije po Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 18. rujna 2015. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tražbine tužitelja, ističe se kako odnosni prigovor nije osnovan. Naime, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre. Tužitelj je potrošač iz ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka, pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je u temeljnom ugovoru o kreditu s valutom utočišta CHF ugovorilo usklađivanje vrijednosti kredita s tom CHF valutom. Stoga, tužitelj se u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu nepoštenosti odnosno ništetnosti zaključenja ugovore o kreditu sa tužiteljem koristeći u istome ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu kao u ugovoru o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dodatno se ističe kako je nadležni sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja. S obzirom da se restitucijski zahtjev tužitelja temelji na presudi koja je donesena u sporu povodom kolektivne zaštite potrošača, važno je voditi računa da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. O pitanju zastare i samoj osnovanosti prigovora tuženika treba ukazati da je svoj stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci, poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj je navedeno da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018., zbog čega zastara nije nastupila). Dakle, kako tužitelj u ovom postupku ostvaruje restitucijski zahtjev potrošača temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača, za koje zahtjeve je Vrhovni sud Republike Hrvatska iznio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, što je ovdje 14. lipnja 2018., zastara nije nastupila i prigovor tuženika nije osnovan. Slijedom iznesenom, tužitelj u cijelosti ostaje kod podnesene tužbe i tvrdi da ima opravdani financijski interes u punoj mjeri ostvariti restituciju uslijed nepoštenih postupaka banke, pa svakako predlaže da se u nastavku postupka na okolnost sklapanja ugovora sasluša tužitelj kao stranka kao i da se na okolnost financijskih učinaka provedene konverzije i obveze banke na punu restituciju izvede dokaz financijskim vještačenje po vještaku odgovarajuće struke. U ostalom dijelu opsežnog odgovora na tužbu banke, tužitelj osporava navode banke u mjeri u kojoj su protivne pravnim stavovima tužitelja, pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske i temeljenom pravu potrošača na ostvarenje puno restitucije uslijed nepoštenih postupaka banke.

7. Raspravnim rješenjem ovoga suda broj P-222/2023-11 od 21. studenoga 2023. spojeni su postupci koji su se kod ovoga suda vodili pod brojem P-59/2023 i P- 222/2023 te je odlučeno da će se postupak voditi pod brojem P-59/2023.

8. Podneskom od 29. travnja 2025. tužiteljica se očitovala na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je uredila tužbeni zahtjev i predložila je da sud donese presudu kojom se nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju, MZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini 9.123,38 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 9011622025 sklopljenom na dan 3. srpnja 2006., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od: 33,22 EUR od 30.04.2008 pa do isplate, 38,28 EUR od 31.05.2008 pa do isplate, 40,29 EUR od 30.06.2008 pa do isplate, 37,08 EUR od 31.07.2008 pa do isplate, 36,51 EUR od 31.08.2008 pa do isplate, 38,88 EUR od 30.09.2008 pa do isplate, 58,69 EUR od 31.10.2008 pa do isplate, 45,33 EUR od 30.11.2008 pa do isplate, 59,59 EUR od 31.12.2008 pa do isplate, 61,77 EUR od 31.01.2009 pa do isplate, 62,72 EUR od 28.02.2009 pa do isplate, 59,72 EUR od 31.03.2009 pa do isplate, 60,20 EUR od 30.04.2009 pa do isplate, 56,28 EUR od 31.05.2009 pa do isplate, 52,94 EUR od 30.06.2009 pa do isplate, 53,69 EUR od 31.07.2009 pa do isplate, 55,61 EUR od 31.08.2009 pa do isplate, 55,40 EUR od 30.09.2009 pa do isplate, 53,56 EUR od 31.10.2009 pa do isplate, 57,00 EUR od 30.11.2009 pa do isplate, 59,50 EUR od 31.12.2009 pa do isplate, 63,54 EUR od 31.01.2010 pa do isplate, 62,49 EUR od 28.02.2010 pa do isplate, 67,69 EUR od 31.03.2010 pa do isplate, 66,55 EUR od 30.04.2010 pa do isplate, 68,93 EUR od 31.05.2010 pa do isplate, 84,69 EUR od 30.06.2010 pa do isplate, 53,69 EUR od 31.07.2010 pa do isplate, 90,40 EUR od 31.08.2010 pa do isplate, 87,48 EUR od 30.09.2010 pa do isplate, 81,30 EUR od 31.10.2010 pa do isplate, 82,18 EUR od 30.11.2010 pa do isplate, 96,45 EUR od 31.12.2010 pa do isplate, 86,61 EUR od 31.01.2011 pa do isplate, 86,41 EUR od 10.03.2011 pa do isplate, 85,39 EUR od 31.03.2011 pa do isplate, 86,26 EUR od 30.04.2011 pa do isplate, 96,73 EUR od 31.05.2011 pa do isplate, 97,97 EUR od 30.06.2011 pa do isplate, 113,94 EUR od 31.07.2011 pa do isplate, 97,48 EUR od 31.08.2011 pa do isplate, 89,21 EUR od 30.09.2011 pa do isplate, 88,18 EUR od 31.10.2011 pa do isplate, 87,40 EUR od 12.12.2011 pa do isplate, 91,08 EUR od 31.12.2011 pa do isplate, 94,93 EUR od 31.01.2012 pa do isplate, 95,19 EUR od 29.02.2012 pa do isplate, 92,58 EUR od 10.04.2012 pa do isplate, 93,37 EUR od 10.05.2012 pa do isplate, 94,80 EUR od

12.06.2012 pa do isplate, 93,19 EUR od 30.06.2012 pa do isplate, 93,83 EUR od 31.07.2012 pa do isplate, 87,67 EUR od 10.09.2012 pa do isplate, 90,25 EUR od 10.10.2012 pa do isplate, 92,91 EUR od 31.10.2012 pa do isplate, 189,57 EUR od 07.12.2012 pa do isplate, 192,38 EUR od 09.01.2013 pa do isplate, 186,00 EUR od 01.02.2013 pa do isplate, 191,31 EUR od 28.02.2013 pa do isplate, 191,57 EUR od 31.03.2013 pa do isplate, 188,51 EUR od 30.04.2013 pa do isplate, 180,49 EUR od 31.05.2013 pa do isplate, 180,28 EUR od 30.06.2013 pa do isplate, 182,01 EUR od 31.07.2013 pa do isplate, 185,25 EUR od 31.08.2013 pa do isplate, 190,21 EUR od 30.09.2013 pa do isplate, 187,66 EUR od 31.10.2013 pa do isplate, 189,13 EUR od 30.11.2013 pa do isplate, 190,42 EUR od 31.12.2013 pa do isplate, 114,94 EUR od 31.01.2014 pa do isplate, 116,80 EUR od 28.02.2014 pa do isplate, 116,16 EUR od 31.03.2014 pa do isplate, 114,10 EUR od 30.04.2014 pa do isplate, 113,26 EUR od 31.05.2014 pa do isplate, 113,48 EUR od 30.06.2014 pa do isplate, 107,66 EUR od 31.08.2014 pa do isplate, 117,01 EUR od 11.09.2014 pa do isplate, 117,65 EUR od 30.09.2014 pa do isplate, 119,50 EUR od 31.10.2014 pa do isplate, 120,80 EUR od 30.11.2014 pa do isplate, 120,96 EUR od 12.01.2015 pa do isplate, 121,03 EUR od 31.01.2015 pa do isplate, 121,03 EUR od 28.02.2015 pa do isplate, 121,03 EUR od 31.03.2015 pa do isplate, 121,03 EUR od 30.04.2015 pa do isplate, 121,03 EUR od 31.05.2015 pa do isplate, 121,03 EUR od 30.06.2015 pa do isplate, 121,03 EUR od 31.07.2015 pa do isplate, 121,03 EUR od 31.08.2015 pa do isplate, 121,03 EUR od

30.09.2015 pa do isplate. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju, MZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji 21. prosinca 2015., obračunat po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

0,21 EUR od 30.09.2006 pa do 30.09.2015, 19,06 EUR od 31.08.2007 pa do 30.09.2015, 15,68 EUR od 30.09.2007 pa do 30.09.2015., 15,44 EUR od 31.10.2007 pa do 30.09.2015., 18,09 EUR od 30.11.2007 pa do 30.09.2015., 16,70 EUR od 31.12.2007 pa do 30.09.2015., 20,02 EUR od 31.01.2008 pa do 30.09.2015., 42,07 EUR od 29.02.2008 pa do 30.09.2015., 45,82 EUR od 31.03.2008 pa do 30.09.2015 6,42 EUR od 30.04.2008 pa do 30.09.2015. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju, MZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos troškova parničnog postupka po odmjeri suda, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 13. srpnja 2006., izvadak iz zemljišne knjige, z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dodatak ugovoru o kreditu broj 90111622025 od 21. prosinca 2015., izvršen je uvid u plan otplate kredita, Opće uvjete poslovanja s građanima Privredne banke Zagreb d.d.; informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana, izvršen je uvid u tablicu redovnih kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu o kreditu, pregled uplata po kreditu, plan otplate kredita, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Mitra Obradovića od 17. listopada 2024., a u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica MZ.

10. Sud smatra da prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan budući da tužiteljica ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda te je za postupanje po tužbama tužiteljice nadležan ovaj sud.

11. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu dana 3. srpnja 2006. Tuženik je tužiteljici člankom 1. ugovora o kreditu odobrio kredit u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 71.800,00 CHF za kupnju stambenog objekta. Ugovorne strane ugovorile su promjenjivu kamatnu stopu i otplatu kredita od 300 mjeseci odnosno 300 anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (članak 7. ugovora o kreditu).

12. Nesporno je nadalje da su tužiteljica i tuženik dana 21. prosinca 2015. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

13. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

14. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

14.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

14.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

15. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

16. Tužiteljica tužbama i uređenim tužbenim zahtjevom traži isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i zakonsku zateznu kamatu na svaki tako plaćeni anuitet kredita od plaćanja pa do isplate.

17. Sud nalazi da tužiteljica iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

17.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

18. Uvidom u ugovor o kreditu od 13. srpnja 2006. kao i temeljem iskaza tužiteljice sud zaključuje da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nije pojedinačno pregovaralo.

19. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

20. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu, a namjena kredita je bila kupnja stambenog objekta. Člankom 1. tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 71.800,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita. Člankom 4. ugovora o kreditu ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a člankom 7. ugovorili su da će tužiteljica odobreni kredit plaćati u 300 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika kao kreditora važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici.

21. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i plaćanje anuiteta kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja nije pojedinačno pregovaralo.

22. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

23. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

24. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

25. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

26. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

27. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

28. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

29. Takvim ugovornim odredbama tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

30. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

31. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

32. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

33. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

34. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužiteljici kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužiteljicu stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

35. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužiteljici pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

36. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

37. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

38. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužiteljicu dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužiteljica znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogla znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

39. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

40. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

41. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 3. srpnja 2006. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

43. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

44. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

45. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da su odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika kojim je ugovorena kamatna stopa i kojima se kamata i glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takve odredbe pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

46. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 21. prosinca 2015. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice i tuženika temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 3. dodatka ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena, nedospjela glavnica po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 37.306,81 eur, a da je preplata po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 199,52 eur.

47. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima i uvjetima koji su se mijenjali tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Mitru Obradoviću.

48. Knjigovodstveni vještak Mitar Obradović u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužiteljica i tuženik 3. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 71.800,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita. Na kredit u otplati korisnik kredita obvezao se platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35% godišnje. Kamata se obračunava u CHF mjesečno, sadržano je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njime. Rok otplate kredita iznosi 300 mjeseci. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja. Anuitet dospijeva na naplatu uzastopno prvog dana u kalendarskom mjesecu počevši od dospijeća prvog anuiteta 31. kolovoza 2006. Kredit je isplaćen 3. srpnja 2006. u iznosu od 71.800,00 CHF u protuvrijednosti kuna. Tužitelj i tuženik su 5. siječnja 2016. sklopili dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR na osnovi izračuna konverzije kredita utvrđena je na dan 22. prosinca 2015. preplata u iznosu od 1.523,83 kn (199,52 EUR). Knjigovodstveni vještak u svom mišljenju naveo je da je tužitelj do 30. rujna 2015. uplatio razliku na ime ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na plan otplate u iznosu od 69.916,83 kn odnosno 70.243,39 kn na ime samo više plaćenih anuiteta i 326,56 kn na ime samo manje plaćenih anuiteta u odnosu na mjesečne anuitete prema početnom planu otplate. Zaključak je vještaka da je više uplaćeno anuiteta u iznosu od 70.243,39 kn ili 9.322,90 EUR, a preplata kredita priznatog u konverziji iznosi 1.523,83 odnosno 199,52 eura te je razlika iznos od 9.123,38 eura.

49. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

50. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužiteljice zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

50.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

51. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos preplate kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica uplatila određeni veći iznos što tuženik u dodatku ugovoru o kreditu naziva preplatom.

52. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužiteljica od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatila kredit zbog promjene kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 9.322,90 eura.

53. Tužiteljica je tužbeni zahtjev iz podneska od 29. travnja 2025. u odnosu na preplatu zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladila s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka te taj iznos smanjila obzirom na priznatu preplatu u konverziji kredita.

54. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 9.123,38 eura stekao bez osnove, a tužiteljica uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu taj iznos, a isto tako sud nalazi da tužiteljici pripada pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na svaki više plaćeni mjesečni anuitet od plaćanja pa do isplate. Sud je prihvatio i zahtjev tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate za svaki priznati preplaćeni mjesečni iznos u postupku konverzije i to od dana plaćanja pojedinog priznatog preplaćenog mjesečnog iznosa pa do dana sklapanja dodatka ugovora o kreditu.

54.1. Stoga je sud uređeni tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice prihvatio i odlučio kao u izreci.

55. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice.

56. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

57. Tužiteljica je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom traži isplatu više plaćene anuitete kredita zbog promjene kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita, a tužba radi isplate zbog promjene kamatne stope je podnesena sudu 10. lipnja 2019., dok je tužba radi isplate zbog promjene tečaja švicarskog franka podnesena sudu 3. lipnja 2023. kao i zakonsku zateznu kamatu na priznate preplaćene mjesečne iznose u postupku konverzije i to od dana plaćanja istih pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu.

58. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

58.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

58.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

58.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

58.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

58.5. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

59. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

60. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

60.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

61. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

62. Zastara potraživanja tužiteljice na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P-1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

63. Budući je tužiteljica podnijela tužbu zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 10. lipnja 2019., a zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli 3. lipnja 2023., a tužiteljica traži isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu to sud nalazi da to potraživanje tužiteljice nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina.

64. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice i to za sastav tužbe podnesene 10. lipnja 2019. u iznosu od 200,00 eura, za sastav tužbe podnesene 3. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 eura, za sastav 3 obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 22. studenog 2019. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 9. lipnja 2020. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 28. rujna 2020. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 20. listopada 2023 u iznosu od 100,00 eura budući je glavna rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na pripremno ročište održano 21. studenog 2023. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 19. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 5. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura i za pristup na glavnu raspravu održanu 14. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 2.300,00 eura i PDV na taj iznos od 575,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 2.875,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužiteljice na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i trošak tužiteljice na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura koliko iznosi račun knjigovodstvenog vještaka pa je priznao ukupan trošak tužiteljice u iznosu od 3.326,26 eura. Sud je tužiteljicu s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao s neosnovanim odbio.

65. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 27. kolovoza 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Domagoj Miličević, Požega

2. Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18