Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj:Gž-1133/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku poslovni broj P-581/2024-10 od 23. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku poslovni broj P-581/2024-10 od 23. svibnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba točke 6.1. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 23.10.2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnosno pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. Zagrebu dijelu kojim je ugovoreno plaćanje neposredno prije isplate kredita jednokratne naknade za obradu i administraciju kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 134,52 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. listopada 2006. pa do isplate dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 294,91 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2025. pa do isplate.

2.Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik pobijajući istu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP).

3. Tuženik predlaže uvaženje žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe točke

6.1. Ugovora o kredituu dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 1,10% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita.

7. I u ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je li predmetna ugovorna odredba ništetna te pripada li tužitelju posljedično ništetnosti iste pravo na isplatu iznosa od 134,52 eur.

8. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

-da su 23. listopada 2023. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu br. [broj kredita] kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos 19.834,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca,

- da je ugovoreno da se korisniku kredita neposredno prije isplate kredita naplaćuje jednokratne naknade za obradu i administraciju kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita,

- da je kredit odobren za kupnju vozila te da tužitelj ima svojstvo potrošača s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen za osobne potrebe tužitelja kao fizičke osobe,

- da je tužena tužitelju na ime predmetne naknade naplatila iznos od 134,52 eura,

- da je sporna odredba ugovora o kreditu sadržana u standardnom unaprijed pripremljenom Ugovoru po tuženiku,

- da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora od strane banke nije ništa pojašnjavano u svezi ulazne naknade tj. da mu nije rečeno od čega se ista sastoji niti u je pojašnjeno na koji način je određena visina iste,

- se o spornoj odredbi ugovora o kreditu nije pregovaralo što utvrđuje temeljem sadržaja iskaza tužitelja.

9.Temeljem naprijed iznijetih utvrđenja prvostupanjski sud a sve primjenom odrede čl. 81. st.1. u svezi s čl.87.st.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03) utvrđuje da je sporna odreda Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03) nepoštena te posljedično tome ništetna. Ističe prvostupanjski sud da u skladu s odredbom čl. 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Konkretni Ugovor da ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora zaključujući da ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

10. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6.1. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, da se ne može se zaključiti da da bi tužitelj bio pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.Polazeći od sadržaja odredbe čl. 59. točke 3. ZZP/03 i činjenice da nije riječ o samorazumljivim troškovima, smatra da je tuženik na tužitelja člankom 6.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima što je sve utjecalo na pravni položaj tužitelja te na njegovu štetu stvorilo značajnu neravnotežu u odnosu stranka sve u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta ugovorena naknada odgovara bilo kakvim stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11. Kako je provedenim dokazima utvrđeno da tuženik kao kreditor s tužiteljem kao korisnikom kredita te potrošačem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 6.1. Ugovora, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj smatra da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja posljedično čemu da je predmetna odredba u smislu ZZP/03 ništetna pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti iste te odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude. Kako je tuženik na ime predmetne naknade temeljem ništetne ugovorne odredbe tužitelju 25. listopada 2006. naplatio iznos od 134,52 eura obvezuje tuženika na povrat predmetnog iznosa s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja a sve pozivom na odredbu čl. 1111.ačl1. u svezi s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje: ZOO) te odlučuje kao u točki II. izreke cijeneći neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare zaključujući da zastarni rok za isplatu stečenog temeljem ništetne odredbe počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnost još nije pravomoćna smatra da za tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok.

12. U postupku donošenja prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st.2. ZPP).

13. Prvostupanjski sud je u postupku potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za presuđenje ovog spora zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz odrede čl. 353. st.1.t.2. ZPP-a.

14. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo pa nije ostvaren ni žalbeni razloga iz odredbe čl. 353.st.1.t.3. ZPP-a.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu točke 6.1. Ugovora te je pravilno utvrdio da je sporna odredba ugovora sadržana u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru o kreditu pripremljenom po tuženiku kao kreditoru o sadržaju koje odredbe se nije pregovaralo, koju činjenicu je pravilno prvostupanjski sud utvrdio temeljem sadržaja iskaza tužitelja.

16. Na tako pravilno utvrđene činjenice pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo te odredu čl. 81. st.1. u svezi s čl. 87. st.1. ZZP/03 te pravilno utvrdio da je sporna odredba Ugovora ništetna.

17. Naime, odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

19. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

20.Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03).

21. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03).

22. Nadalje odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03).

23. Tuženik kao trgovac u ovom postupku, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud nije dokazao da se je o spornoj odredbi točke 6.1. Ugovora o kreditu koji je unaprijed formuliran te sastavljen po tuženiku pregovaralo. Teret dokaza ove činjenice ležao je na tuženiku u smislu odredbe čl. 81.st.4. ZZP/04 pri čemu tuženik na okolnost dokazivanja iste nije predlagao provođenje dokaza dok je prvostupanjski sud pravilno, cijeneći iskaza tužitelja zaključio da tužitelj kao potrošač te tuženik kao kreditora vezano uz sadržaj predmetne odredbe Ugovora nisu pregovarali.

24. Za procjenu valjanosti sporne odredbe nisu od odlučnog značenja ni žalbeni navodi tuženika da je tužitelj imao mogućnost u svakom trenutku informirati se o značenju sadržaja sporne odredbe jer je upravo tuženik, kao banka te jača ugovorna strana tužitelju kao potrošaču trebao dati sve potrebne informacije te tužitelja kao potrošača jasno i određeno informirati o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade tj. koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj određenoj te jasno naznačenoj visini, što je konkretno propušteno.

25. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika u dijelu kojim upire na transparentnost sporne odredbe kao jasne, razumljive i lako uočljiva ovo iz razloga jer sadržajem predmetne odredbe tuženik nije prezentirao tužitelju kao potrošaču o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i što se njima plaća. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena odredba ništetna, pri čemu je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužitelj je sadržajem ugovora informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj određenoj te jasno naznačenoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužitelj, kao potrošač, nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja.

27. Zbog navedenog takva ugovorna odredba po ocjeni ovoga suda iako predstavlja lako uočljivu odredbu, suprotno navodima tuženika ne predstavlja jasnu i lako razumljivu pa samim time niti transparentnu ugovornu odredbu već upravo ugovornu odredbu koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedena visina iznosa naknade koja će se naplatiti od tužitelja niti je naznačeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade, te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kako je to utvrđeno u prvostupanjskom postupku evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

29. Slijedom iznijetog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time ništetna te je pravilno utvrdio ništetnost iste na način kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude.

30. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku vratiti tužitelju naplaćenu naknadu u visini od 134,52 eura sa zakonskom zateznom sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana plaćanja 25. listopada 2006., kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćene iznose.

31. Protivni žalbenim navodima tuženika pravilno je utvrđenje te zaključak prvostupanjskog suda da zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 134,52 eura nije u zastari. Ovo iz razloga jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost sporne odredbe Ugovora utvrđena tek u ovom postupku, to je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev tužitelja za isplatu predmetnog iznosa nije zastario.

32. Ispitujući pravilnost odluke o trošku u granicama razloga iznijetih u žalbi za istaći je da su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju priznao pravo na naknadu troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eur te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eur.

33. Ovo iz razloga jer u konkretnom slučaju, protivno žalbenim navodima tuženika tužitelj kao potrošač ne ostvaruje pravnu zaštitu na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa da bi u smislu odredbe čl. 11. t.20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23., dalje ZSP) bio oslobođen od plaćanja istih.

34. Konkretna parnica ne temelji se na utvrđenjima iz kolektivnog spora pa je tužitelj obveznik plaćanja sudske pristojbe to je pravilnom primjenom materijalnog prava sadržanog u odredbi čl. 4 ZSP prema kojoj je obveza plaćanja pristojbe na tužbu nastala podnošenjem iste a za prvostupanjski sudsku odluku uručenjem iste stranci , prvostupanjski sud tužitelju priznao pravo na naknadu istih te je pravilno primijenio materijalno kada je tužitelju kao stranci koja je uspjela u sporu temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a dosudio troškove postupka te odlučio kao u točki III. izreke.

35. Slijedom svega naprijed iznijetog žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo je odbiti te prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi.

36. Tuženik nije uspio s žalbom pa je kao neosnovan odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka te je odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke temeljem čl. 166. stavak 1. u vezi s čl. 154. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković