Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-656/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednice pok., FE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Lušić, odvjetniku iz Šibenika, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom držanom odvjetništvu, Građansko-upravni odjel Šibenik, radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-11/2024 od 14.veljače 2025. u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
I Uvažava se žalba tužiteljice te se preinačuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-11/2024 od 14.veljače 2025. (greškom označene na prvoj stranici kao poslovni broj P11/2018) u točkama I i II izreke i sudi:
Utvrđuje se da je tužiteljica RE OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], vlasnica dijela nekretnine katastarske čestice [katastarska čestica] označenog brojevima 1-2-3-4-1 na skici mjesta očevida izrađenoj od stane sudskog vještaka Maria Jurasa ing. geodeta od 5. listopada 2018. upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] a koja skica mjesta očevida čini sastavni dio ove presude.
II Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.218,38 eura sa pripadajućom zakonskim zateznim kamatama od 27.kolovoza 2025. pa do isplate kao i da tužiteljici nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 178,08 eura sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi kao vlasnica dijela katastarske čestice [katastarska čestica] označenog brojevima 1-2-3-4-1 na skici mjesta očevida izrađenoj od stane sudskog vještaka Maria Jurasa ing. geodeta od 5. listopada 2018. upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] a koja skica mjesta očevida čini sastavni dio presude, dok je u točki II izreke naloženo tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.325,00 eura u roku od 15 dana sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od
14. veljače 2025. pa do isplate.
2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) navodeći da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu računa do 6. travnja 1941. jer da je Vrhovni sud u svojim odlukama pod poslovnim brojem Rev-291/14 od 17. travnja 2018., Rev- 158/2017 od 7. svibnja 2019. i Revd-997/2021 izrazio pravno shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8.listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8.listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekli na temelju odredbe čl.388.st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje ZV) nego na temelju drugih odredbi navedenog zakona. Pri tome se i poziva na presude Europskog suda za ljudska prava u odlukama Trgo (Zahtjev 35298/04), Jakelić ( 22768/12) i R (37685/10) protiv Republike Hrvatske a čija stajališta je Republika Hrvatska kao potpisnica Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i njenih protokola dužna primjenjivati.
3. Navodi tužiteljica da iz iskaza saslušanih svjedoka ĆE, TE, JE i HE jasno proizlazi da je predmetna nekretnina u posjedu obitelji tužiteljice najmanje od II. svjetskog rata, pa da je to vremensko razdoblje dovoljno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, da su neki svjedoci takve životne dobi da imaju precizna sjećanja na način kako su prednici tužiteljice posjedovali predmetnu nekretninu, da je iz nalaza mišljenja vještaka i očevida na licu mjesta jasno vidljive granice predmetne nekretnine koje ih odvajaju od susjednih nekretnina i da je trebalo utvrditi da je prošlo 40 godina do 17. studenog 1999. kada su odredbe čl.388.st.4. ZV-a stavljene izvan snage i da je trebalo udovoljiti tužbenom zahtjevu tužiteljice.
4. Smatra nadalje tužiteljica da utvrđenje iz otofoto snimke iz 1968. godine ne može biti relevantno kraj iskaza saslušanih svjedoka koji su potvrdili činjenicu da su prednici tužiteljice bili u posjedu predmetne nekretnine te da nije bilo nužno da tu nekretninu obrađuju da bi se smatralo da ju posjeduju. Predložila je da se pobijana presuda preinači i tužiteljici dosudi parnični trošak kao i troškovi žalbenog postupka.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Žalba je osnovana.
7. Predmet spora je stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je predmetno zemljište bilo upisano kao društveno vlasništvo od 4.travnja 1974. godine kada je uknjiženo kao društveno vlasništvo sa pravom korištenja "Kras šumsko- turističko poduzeće Šibenik" da je 30. siječnja 1993. temeljem izmjena i dopuna Zakona o šumama ("Narodne novine" 41/90) uknjiženo pravo vlasništva Hrvatskih šuma, Uprava šuma Split, Šumarija Šibenik a da je Republika Hrvatska upisana kao vlasnik 9. siječnja 2002. godine.
8. Stoga je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništva a niti njezini prednici dugogodišnjim posjedovanjem za vrijeme kada je nekretnina postala društveno vlasništvo a sve sukladno odredbi čl.29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 92/94, 74/95, 57/96; dalje ZOVO) koji je stupio na snagu 1.rujna 1980. godine.
9. Nadalje utvrđuje da tužiteljica nije dokazala da su njezini prednici kontinuiranom poštenom posjedu 40 dodina prije 6. travnja 1941. temeljem odredbi Općeg građanskog zakonika ( OGZ-a ) i to paragrafa 1472.
10. Zatim sud prvog stupnja utvrđuje da se iz otofoto snimka iz 1968. za predmetnu nekretninu ne vide tragovi nikakvog posjeda tužiteljice (poljoprivrednog obrađivanja ili drugog korištenja nekretnine) pa da stoga tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništva pravnim poslom darovanjem od svojih sinova jer da ni njezini sinovi nisu mogli steći pravo vlasništva dijela predmetne nekretnine temeljem nasljeđivanja od svog oca ME, a da ni njihov otac nije mogao steći vlasništvo od oca F, a Ć od oca T sve s obzirom na kvalitetu njihovog posjeda koji nije bio zakonit, istinit a niti pošten.
11. Stoga sud prvog stupnja navodi da iskaze saslušanih svjedoka nije mogao uzeti u obzir kao istinite i vjerodostojne s obzirom da je na licu mjesta prilikom očevida utvrdio da nema nikakvih poljoprivrednih kultura koje bi ukazivale na posjedovanje predmetnih nekretnina niti po prednicima tužiteljice a niti tužiteljice.
12. Stoga odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan a odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi čl.154. st.1. i čl.155.ZPP-a te sukladno važećeoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika obvezuje tužiteljicu da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postuka u iznosu od 1.325,00 eura.
13. Osnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je sud prvog stupnja pogrešno primjenio materijalno pravo i da je time pogrešno utvrdio činjenično stanje kada navodi da se na zamljištu dok je bilo društveno vlasništvno ne može stjecati pravo vlasništva dosjelošću.
14. Točni su navodi tužiteljice da je Vrhovni sud u odlukama Rev-2344/2018, i Rev-291/14 izrazio pravno shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su prije 8.listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8.listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl.388.st.4. ZV-a.
15. Naime prema odredbama čl.29. i 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima bilo je zabranjeno stjecanje vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu ali je čl.3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91) od 8. listopada 1991. stavljen izvan snage čl.29. ZOVO-a koji je propisivao da se na društvenom vlasništvu ne može stjecati pravo vlasništva dosjelošću.
16. Isto tako ZV-om iz 1996. u čl.388.st.4. je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja prije tog dana.
17. Nadalje danom 17.studenog 1999. Ustavni sud je ukinuo čl.388.st.4.ZV-a odluke br.U-I-58/1997, U-I-235/1997,U-I-237/1997,U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. Narodne novine broj 131/99 od 4. prosinca 1999.
18. Navedena pravna shvaćanja donesena su na temelju shvaćanja zauzetih u presudama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske, Jakelić protiv Hrvatske, Radmilja i drugi protiv Hrvatske Igaši protiv Hrvatske vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi.
19. Stoga prema pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava u navedenim odlukama sud je smatrao da podnositelji zahtjeva koji su se razumno oslonili na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebali snositi posljedice greške koje je počinila sama država, donijevši takav neustavni propis. Stoga da rizik bilo kakve greške koju su počinile državna tijela mora snositi država te da greške ne smiju biti na teret pojedinca osobito kad ne postoji drugi suprostavljeni privatni interes.
20. Stoga primjenjujući odredbu čl.373.a st.1.točka 2. ZPP-a prema kojoj odredbi drugostupanjski sud može preinačiti presudu ako prema stanju spisa nađe da je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu. Stoga iz izvedenih dokaza i to iskaza saslušanih svjedoka ĆE rođ.1955.,TE rođ. 1936, HE rođ.1933. I DE rođ. 1935. koji su bili susjedi stranaka proizlazi da su prednici tužiteljice bili u nesmetanom posjedu najmanje od 1945. da su tu nekretninu koristili i za ispašu domaćih životinja da se na toj nekretnini nalazile višnje i smokve koje su obrađivali prednici tužitelja, da se na toj nekretnini nalazila i sjenica za blago, da su prednici iskopali temelje za kuću i da su u sjenici cijelo vrijeme čuvali ovce, da je predmetna nekretnina ograđena suhozidom te da nitko prednicima tužiteljice nije osporavao posjed na predmetnim nekretninama.
21. Činjenica da je sud prvog stupnja na očevidu utvrdio da nema poljoprivrednih kultura na predmetnoj nekretnini koje bi ukazivale na posjedovanje nekretnini, da iz otofoto snimke iz 1968. ne proizlazi da se vide tragovi posjeda tužiteljice ne utječu na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari jer je očevid održan 5. listopada 2008., a tužiteljica i saslušani svjedoci nisu niti tvrdili da se u to vrijeme nekretnina kao poljoprivredno zemljište obrađivala niti to tvrde za 1968., već navode na koji način se je izvršavao posjed tijekom 40 godina prije 1991. Slijedom navedenog proizlazi da su ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz čl. 159. st. 4. ZV-a jer je protekao rok od 40 godina poštenog posjeda prednika tužiteljice.
22. Stoga je i preinačena odluka suda prvog stupnja na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao osnovan.
23. Stoga je tužiteljica uspjela u ovom postupku pa joj primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a i u odnosu na važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje Tarifa) pripadaju troškovi koji se odnose na sastav tužbe, na pristup na ročišta punomoćnika tužiteljice 28. kolovoza 2018., 5. listopada 2018., 18. rujna 2019., 28. studenog 2019., 20. veljače 2020., 16. listopada 2020., 7. veljače 2024., 1. listopada 2024., 17. listopada 2024. , 24. listopada 2024. i 23. siječnja 2025. po 100,00 eura, za sastav podneska od 25. kolovoza 2023. i 4. travnja 2024. po 100,00 eura prema Tbr. 8. toč. Tarife, zatim troškovi očevida u iznosu od 371,62 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu 53,08 eura tako da ukupan trošak iznosi 1.774,70 eura i troškovi PDV-a u iznosu od 443,68 eura, odnosno ukupno 2.218,38 eura.
24. Na ukupan trošak dosuđena je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.
25. Budući da je tužiteljica uspjela u žalbenom postupku dosuđeni su joj sukladno čl. 166. st. 1. ZPP-a i troškovi žalbenog postupka koji se odnose na sastav žalbe u iznosu od 100,00 eura, troškovi PDV-a 25,00 eura i pristojbu na žalbu 53,08 eura, odnosno ukupno 178,08 eura.
26. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. točka 2. ZPP-a odlučeno je kao u točki I izreke ove presude, a primjenom odredbe čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.
U Rijeci 27. kolovoza 2025.
Predsjednica vijeća
Kristina Vukelić Aničić
