Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-495/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Vesni Gašparuš-Horvat, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanoga po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d. u stečaju, Split, Gundulićeva 48, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-913/24-8 od 28. veljače 2025., 27. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-913/24-8 od 28. veljače 2025. u točki I. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 37,16 EUR (trideset sedam eura šesnaest centi) sa zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023.

II. Odbija se žalba tužitelja PB kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u točki I. izreke, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 75,00 EUR (sedamdeset pet eura) od 30. kolovoza 2012. do 10. travnja 2020.

III. Preinačuje se navedena presuda:

- u točki I. izreke:

- u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 37,84 EUR (trideset sedam eura osamdeset četiri centa) sa zateznom kamatom,

- u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate na iznos od 37,16 EUR (trideset sedam eura šesnaest centi) od 3. veljače 2023. do isplate te

- u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 50,00 EUR (pedeset eura) sa zateznom kamatom i za navedeno sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja PB za isplatom iznosa od 37,84 EUR (trideset sedam eura osamdeset četiri centa) sa zateznom kamatom od 10. travnja 2020. do isplate, kao neosnovan.

2. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju PB na iznos od 37,16 EUR (trideset sedam eura šesnaest centi) plati zateznu kamatu od 3. veljače 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

3. Odbija se zahtjev tužitelja PB za naknadom troškova postupka u iznosu od 50,00 EUR (pedeset eura) sa zateznom kamatom od 28. veljače 2025. do isplate.

4. Nalaže se tužitelju da tuženoj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 156,00 EUR (stotinu pedeset šest eura) u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 164,81 EUR (stotinu šezdeset četiri eura osamdeset jedan cent).

V. Nalaže se tužitelju da tuženoj Republici Hrvatskoj nadoknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 31,25 EUR (trideset jedan euro dvadeset pet centi).

VI. Odbija se zahtjev tužene Republike Hrvatske za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u preostalom iznosu od 156,25 EUR (stotinu pedeset šest eura dvadeset pet centi).

r i j e š i o  j e

Ukida se navedena presuda u točki II. izreke, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 270,29 EUR (dvije stotine sedamdeset eura dvadeset devet centi) sa zateznom kamatom od 24. listopada 2011. do isplate i u tom se djelu tužba odbacuje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I . Dužan je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja:

-na iznos od 37,84 EUR teče od 10. travnja 2020. do isplate i

-na iznos od 37,16 EUR teče od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023.,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, odnosno za isplatu iznosa od 270,29 EUR s pripadajućim kamatama, za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 EUR teče od 30. kolovoza 2012. do 10. travnja 2020. te koja na iznos od 37,16 EUR teče od 2. veljače 2023. do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 50,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 28. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.''

2. Tužena je podnijela žalbu protiv dosuđujućeg dijela navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 187,50 EUR.

3. Tužitelj je izjavio žalbu protiv navedene presude u dijelu kojim je njegov tužbeni zahtjev odbijen, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 164,81 EUR.

4. Žalbe su djelomično osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koju je pretrpio zbog neutemeljenog boravka u pritvoru 29. kolovoza 2012. u iznosu 345,29 eura sa zateznom kamatom tekućom od 30. kolovoza 2012. do isplate. Tužitelj je u pritvoru proveo ukupno 1240 dana, ali u ovom postupku potražuje naknadu štete samo za dan 29. kolovoza 2012.

6. S obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu manjem od 1.320,00 EUR, u ovom je slučaju riječ o sporu male vrijednosti (čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Prema čl. 467. st. 1. ZPP, presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP. Stoga pobijana presuda nije ispitivana u odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni u odnosu na relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 4., čl. 14., čl. 265., čl. 271. i čl. 492.c ZPP.

6.1. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, nije nađeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 13. ZPP, na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tužitelj jer presuda sadrži potrebne razloge o odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati pa tako i razloge koji se tiču odbijanja tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa (str. 10. spisa). Navedena bitna povreda nije počinjena ni time što sud nije izvršio uvid u spise Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/2018 i Ministarstva pravosuđa i uprave UP/I-702-03/20-01/52 i saslušao tužitelja jer je odlučne činjenice bilo moguće utvrditi na temelju priloženih isprava u spisu, na što je bio ovlašten na temelju čl. 461.a st. 3. i 4. ZPP. Naime, odlučne činjenice među strankama u konkretnom slučaju i nisu bile sporne pa tako nije bilo sporno ni da je tužitelj presudom K-13/18 od 16. listopada 2018. oslobođen od optužbe za počinjenje kaznenog djela iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00., 84/05, 51/01, 111/03, 190/03, 105/0., 71/06 i 110/07 – dalje: KZ/97). Osim toga, tužitelj u žalbi određeno i ne navodi koje konkretne razloge o odlučnim činjenicama sud prvoga stupnja u presudi nije naveo, a koje su trebale ili mogle biti utvrđene saslušanjem tužitelja u ovom postupku.

6.2. Tužena u žalbi navodi da punomoćnik tužitelja nije imao valjanu punomoć za zastupanje u ovom predmetu, što bi predstavljalo bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP. No, ni taj žalbeni razlog nije posebno razmatran jer, prema čl. 354. st. 3. ZPP, zato što punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, dakle i ovom slučaju tužitelj.

7. Međutim, osnovano tuženica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP jer prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ostvarivanja prava u odnosu na dio zahtjeva za iznos od 278,93 eura. Naime, tužitelj je u zahtjevu za mirno rješenje spora (list 67 spisa) za svaki dan koji je proveo u pritvoru zatražio isplatu iznosa od 500,00 kn, odnosno 66,36 EUR, dok predmetnom tužbom potražuje iznos od 345,29 eura.

7.1. Prema čl. 186.a st. 1. ZPP, osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe, s time da zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. Budući da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora potraživao naknadu neimovinske štete u iznosu 66,36 EUR za jedan dan koji je proveo u pritvoru, a tužbenim zahtjevom potražuje naknadu štete u iznosu 345,29 EUR, počinjena je time navedena bitna povreda.

7.2. Stoga je, na temelju čl. 369. st. 2. ZPP, trebalo ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu u odnosu na isplatu iznosa od 278,93 EUR sa zateznom kamatom (izreka ovog drugostupanjskog rješenja).

8. U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ/97 te da je protiv njega pred Županijskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem K-13/18 vođen kazneni postupak u kojem je presudom od 16. listopada 2018. oslobođen od optužbe te da je navedena presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019.,

- da je tužitelj bio u pritvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., odnosno ukupno 1240 dana,

- da je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019. branitelj tužitelja zaprimio 3. siječnja 2020.,

- da se tužitelj 10. travnja 2020. obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske, u skladu s čl. 495. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ''(Narodne novine'', broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – dalje: ZKP/97),

- da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora za svaki dan koji je proveo u pritvoru zatražio isplatu iznosa od 500,00 kn / 66,36 eura po danu sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dana provedenog u pritvoru do isplate,

- da je Ministarstvo pravosuđa u dopisu od 2. veljače 2023. odgovorilo na zahtjev tužitelja i priznalo mu štetu u iznosu od 46.078,40 EUR za ukupno 1240 dana provedenih u pritvoru, što po danu iznosi 37,16 EUR,

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 21. ožujka 2024.

8. Prema čl. 477. st. 1. ZKP, pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud – od dana primitka odluke višeg suda. Budući da je odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž- 679/18 od 17. prosinca 2019. tužitelj primio 3. siječnja 2020., tada je, u skladu s čl. 478. st. 1. ZKP, počeo teći zastarni rok, koji je prestao teći 10. travnja 2020., kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, kako je to propisano čl. 478. st. 2. ZKP, kada je nastupio zastoj postupka, koji je trajao tri mjeseca, dakle, do 10. srpnja 2020.

8.1. Naime, prema čl. 478. st. 1. ZKP, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu.

8.2. Prema čl. 238. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

8.3. Iz navedenoga proizlazi da je zastarijevanje, koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, koji je zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, dakle od 10. srpnja 2020. (istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1081/13-2 od 3. siječnja 2017.), a ne od 2. veljače 2023., kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud pa je zastarni rok za podnošenje tužbe, računajući od 10. srpnja 2020., istekao 10. srpnja 2023. S obzirom na navedeno, tužitelj je tužbu podnio 21. ožujka 2024., kada je zastara već nastupila.

9. Međutim, budući da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. priznala zahtjev tužitelja za iznos od 37,16 EUR po danu, to je za taj iznos, sukladno s čl. 240. st. 1. ZOO, nastupio prekid zastare te je zastara za taj iznos počela ponovno teći od dana priznanja, dakle od 2. veljače 2023., sukladno s čl. 245. st. 2. ZOO. Stoga za taj iznos tražbina tužitelja nije u zastari.

10. S obzirom na navedeno, zastarjela je tražbina tužitelja u iznosu od 37,84 EUR sa zateznim kamatama pa osnovano tužena u žalbi ističe da je donošenjem odluke u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

11. Neosnovano tužitelj u žalbi osporava visinu dosuđene naknade neimovinske štete, s obzirom na to da je tužba nedopuštena u odnosu na dio zahtjeva (za iznos od 278,93 EUR).

12. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo propisano čl. 1103. ZOO kada je tužitelju dosudio zateznu kamatu od 10. travnja 2020., kada se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Stoga tužitelj neosnovano ističe da je u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

13. Ostali žalbeni navodi parničnih stranaka nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

14. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbe stranaka kao djelomično neosnovane i potvrditi pobijanu presudu u točki I. izreke (točka I. i II. izreke ove drugostupanjske presude), a na temelju čl. 373. t. 3. ZPP, istu djelomično preinačiti (točka III/1. i 2. izreke).

15. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, trebalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku. Tužitelj je u konačnici u sporu uspio u omjeru od 11%, a tužena u omjeru od 89% pa je nakon umanjenja navedenih postotaka u skladu s čl. 154. st. 2. ZPP, preostala obveza tužitelja da tuženici nadoknadi 78% parničnog troška, dok tužitelj nema pravo na naknadu parničnog troška (točka III/3. izreke ove presude).

15.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora od 345,29 EUR, tuženici je kao opravdan dosuđen trošak sastavljanja odgovora na tužbu u iznosu od 100,00 EUR (tbr. 8/1 i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa), kao i trošak zastupanja na ročištu 31. siječnja 2025. u istom iznosu odnosno ukupno 156,00 EUR, nakon umanjenja razmjerno uspjehu u sporu (točka III/4. izreke ove presude).

16. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično je uspio u odnosu na sporedno traženje, ne pripada mu pravo na naknadu parničnog troška nastalog u povodu sastavljanja pravnog lijeka, sukladno s odredbom čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP (točka IV. izreke).

17. Tuženica je u žalbenom postupku uspjela u omjeru od 50% pa joj je razmjerno tome, s obzirom na vrijednost predmeta spora u ovom stadiju postupka od 75,00 EUR, dosuđen trošak postupka koji se sastoji od troška sastavljanja žalbe u iznosu od 62,50 EUR (tbr. 10/1 i tbr. 54. Tarife). Stoga je naloženo tužitelju da tuženici nadoknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 31,25 EUR (točka V. izreke), dok je u preostalom dijelu, za daljnji iznos od 156,25 EUR, zahtjev tuženice neosnovan (točka VI. izreke ove presude).

U Velikoj Gorici 27. kolovoza 2025.

Sudac

Vesna Gašparuš-Horvat