REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U

ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6609/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Snježani Lukša, u pravnoj stvari tužitelja: LŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupano po punomoćniku Dori Hanžeković Žuža i dr. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. srpnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja KŽ, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika NŽ, odvjetničke vježbenice, dana 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba čl. 10. NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627- 5102489116, od 27.6.2005. godine zaključenog između tužitelja LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora koja glasi „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom Ugovora.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju DŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 554,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.6.2005. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.07.2015.g.određene čl. 29 st 2 ZOO po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju DŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 27. kolovoza 2025. pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102489116 od 27. lipnja 2005. godine kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 35.489,34 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Ističe da je čl. 10 Naknada predmetnog Ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena naknada u visini od 2,500 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Ističe da se radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bilo primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 554,62 eur (02,500% - dva cijelih pedeset posto od iznosa kredita). Nadalje navodi da je čl.10. predmetnog ugovora regulirana obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštene i time ništetne. Ističe da sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Ističe da tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza pa takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

Ističe da je neopravdano korištenje pozicije banke kao jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Predlaže prihvatiti zahtjev sadržaja cit. kao u izreci.

2. Tuženik (list 55 spisa) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu jasna, uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a te ističe prigovor zastare.

Između stranaka utvrđuje se nespornim (ročište 9.4.2025.) da je tuženik tužitelju naknadu za obradu kredita ili tzv. ulaznu naknadu naplatio u iznosu od 554,62 eur dana 28.6.2005.

3. Tijekom postupka proveden je dokaz uvidom u Aneks broj 2 Ugovora o kreditu (list 5-7 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (list 8-9), Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51404627-5102489116, pregled prometa po kreditu 5102489116 za razdoblje od 28.6.2005. do 2.9.2019.,dopis punomoćnika tužitelja tuženiku od 1.2.2024., "paket iz minusa u plus", izvadak iz odluke uprave Upr- 050207-069 od 7.2.2005. konsolidacijski krediti, obračun naknade za bankarske usluge od 27.6.2005., proces obrade kredita,stručni članak iz "Pravo i porezi" br. 11/20, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka HŽ i tužitelja odnosno izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu, a stranke (list 192 spisa – ročište 16.7.2025.) izričito upitane i upozorene na posljedice tereta dokazivanja radi utvrđivanja osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva suglasno su istakle da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga i predložile raspravu zaključiti i suditi temeljem stanja spisa.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, kako svakog zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sud je donio odluku kao u izreci.

Svako daljnje izvođenje dokaza bilo bi nepotrebno i protivno čl. 10 ZPP.

5. Tužitelj LŽ u svom odlučnom i logički povezanom iskazu navodi da se radilo se o tipskom ugovoru o kreditu i to se zvalo "Iz minusa u plus" i bio je pripremljen unaprijed od banke tj. tuženika. Ističe da nije bilo mogućnosti pojedinačnog pregovaranja oko tzv. ulazne naknade, već je on da bi dobio kredit morao platiti ulaznu naknadu u postotku od iznosa kredita prilikom isplate kredita. Pitao je bankovnog službenika bi li taj postotak mogao biti manji jer mu se činio jako visok postotak od iznosa kredita, ali je on naveo da je to nešto što mora platiti i da tu nema mogućnosti pregovaranja. Nadalje, navodi da je letimice pogledao letak banke u kojem je bilo navedeno da mora platiti ulaznu naknadu i radilo se o principu "uzmi ili ostavi" tako da je morao platiti ulaznu naknadu da bi dobio kredit. Pojašnjava da on nije posebno plaćao banci, već je banka umanjila iznos kredita za ulaznu naknadu. Plaćao je neke druge troškove tj. javnobilježničke troškove. Misli da je ulazna naknada iznosila 2,5 % od iznosa kredita. Ističe da je morao uzeti kredit jer je bio u dugovima, a s obzirom da je kupio kuću i parcijalno je otplaćivao tu kuću bivšem vlasniku. Kuća je bila namijenjena za stanovanje, a ne za obavljanje bilo kakve profesionalne djelatnosti. U banci mu nije objašnjena struktura troškova koja se podmiruje ulaznom naknadom, samo mu je rečeno da je to naknada koju mora platiti jer u protivnom ne može dobiti kredit.

Nadalje,ističe da je otplaćivao taj kredit, a zna da je ostao i bez posla pa se točno ne sjeća je li možda ovršen vezano za kredit "Iz minusa u plus". Ističe da se ne može sjetiti zbog proteka vremena koliko je točno otplatio taj kredit, ali zna da je sigurno otplaćen u potpunosti. Ističe da mu je to sve bilo vrlo stresno. Gotovinska sredstva koristila su se za kupnju kuće i otplaćivanje dugova nastalih kupnjom kuće za stanovanje. 2005. godine je realizirao taj kredit "Iz minusa u plus".

Nadalje navodi kako želi istaći da je njemu u banci ponuđen isključivo kredit CHF u kunskoj protuvrijednosti radi tadašnje tečajne razlike i nije mu nuđen kao povoljniji kredit za njega u eurima. Dakle, upravo mu je sugerirano u banci tj. kod tuženika da uzme kredit u CHF u kunskoj protuvrijednosti.

Sud je prihvatio tvrdnje tužitelja koje nisu u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima pa ih stoga sud prihvaća. Status potrošača utvrđen je na osnovi iskaza tužitelja i priložene dokumentacije. Iz Ugovora o kreditu i Aneksa ugovoru vidljivo je da je tužitelj kao fizička osoba sklopio ugovor u zatvaranju obveza odnosno osobne, privatne svrhe.

6. Svjedok HŽ (list 190-191 ročište 16.7.2025.) u svojem iskazu navodi da je 2005. godine kao i danas on zaposlenik tuženika i uvijek je radio na kreditnim poslovima kao financijski savjetnik klijentima. Konkretnog slučaja i tužitelja DŽ se ne sjeća, ali ističe da može općenito reći kakav je bio postupak u banci kod obrade kredita. Ističe da je klijent koji je bio zainteresiran za kredit imao pred sobom letak sa naznakom više modela kredita, a na letku su bili navedeni i uvjeti kredita i naknade. Na letku je pisalo da li se radi o kreditu u kn protuvrijednosti devize tj. u ponudi su bili krediti 2005. godine u kn protuvrijednosti CHF, ali i u eurima. Nisu imali u ponudi kredite u kunama. Na letku je bilo naznačeno da li se radi o valuti, plaćanjem naknade i mogućnostima razdoblja otplate kredita. Klijenta se pitalo za njegove želje i njegove potrebe te su se pročitali uvjeti navedeni na letku, iznos kredita, naknada i naknada je iznosila u postotku od iznosa kredita. Ističe da tu nije bilo mogućnosti nikakvog pregovaranja u smislu snižavanja naknade odnosno nekog drugog iznosa ulazne naknade već je on mogao ponuditi samo ono što je bilo navedeno u letku – dakle postotak od iznosa kredita za plaćanje tzv. ulazne naknade, a ta ulazna naknada je predstavljala trošak obrade kredita i analize, a ta obrada kredita i analiza mogućnosti dobivanja kredita odrađivala se za vrijeme trajanja radnog vremena od strane zaposlenika banke tj. tuženika. Na letku je bilo naznačeno da se ulazna naknada mora platiti i da iznosi u postotku od iznosa kredita. Dakle, uvjet za dobivanje kredita je bilo plaćanje ulazne naknade, a ta ulazna naknada oduzimala se od iznosa dobivenog kredita i stranka je nije morala posebno plaćati već je iznos kredita umanjen za ulaznu naknadu. Naknade su bile određene prema modelu kredita ovisno o tome je li se radilo o gotovinskom, hipotekarnom, stambenom ili sličnom kreditu.

Paket "iz minusa u plus" značilo je da klijent ima više kreditnih obveza u različitim bankama i želja klijenta da se objedi više kredita u jedan kredit. U tom slučaju analizirala se kreditna sposobnost klijenta i koliko iznose dugovi u raznim bankama pa su se ti dugovi zatvarali sve sa jednim novim odobrenim kreditom i tu je ulazna naknada također bila u postotku od iznosa kredita i jedina naknada koja se plaćala je bila ulazna naknada.

Ističe da tuženik nije naplaćivao izlazne naknade. Plaćanje ulazne naknade i kod paketa "Iz minusa u plus" također je bio uvjet banke za dobivanje kredita i tu nije bilo mogućnosti pregovaranja oko ulazne naknade i ta se naknada morala platiti u postotku od iznosa kredita, a struktura troškova je bila isto kao kod drugih modela kredita tj. radilo se o trošku obrade kredita i analizi mogućnosti dobivanja kredita, a to su radili zaposlenici banke za vrijeme redovnog radnog vremena. Da klijent nije prihvatio primjerice ulazne naknade ne bi mogao dobiti kredit. Ističe da trošak obrade kredita je zapravo trošak više službi banke koje su uključene u analizu mogućnosti dobivanja kredita, a sve te službe su zapravo službe same banke, dakle ne radi se o nikakvim vanjskim suradnicima. Ističe da kada je dobio poziv za ročište pravna služba tuženika mu je dala uvid u kreditni spis tako da je upoznat sa uvjetima koje je banka imala u to vrijeme tj. 2005. godine.

Ugovor o kreditu pripremaju pozadinske službe banke tj. pojašnjava da on ne priprema ugovor o kreditu niti ga sastavlja. U izradu obrasca ugovora uključene su i pravne službe i neke druge službe unutar banke.

Ističe da je paket "Iz minusa u plus" bio tipski ugovor.

Dakle, konkretnog slučaja i tužitelja se ne sjeća, ali općenito nije bilo mogućnosti pregovaranja u svezi ulaznih naknada i radilo se o postotku od iznosa kredita za plaćanje tzv. ulazne naknade. Sud je prihvatio tvrdnje svjedoka koje nisu u suprotnosti sa odlučnim, logički povezanim i uvjerljivim iskazom tužitelja i cit. dokumentacijom.

7. Iz ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102489116 (list 10 spisa) vidljivo je da je sklopljen između stranaka 27.6.2005. te da je čl. 10. ugovorena naknada 02,500% od iznosa kredita. Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

Namjena kredita-čl. 3. je kredit za zatvaranje obveza (iz minusa u plus).

8. Valja istaći da u čl. 10. Ugovora uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. O spornoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo i ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 96. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka - jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 2,50% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba nepoštena te ništetna. Iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Tužitelju očito prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi standardnog ugovora i u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 02,500% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena naknada je ništetna ugovorna odredba te je naloženo tuženiku platiti tužitelju utuženi iznos od 554,62 eur sa zateznim kamatama tekućim od 29.6.2005. jer je tuženik već tada naplatio spornu naknadu (čl. 1111. i čl. 1115 ZOO). Tuženik je nesavjesni stjecatelj pa tužitelj ima pravo na kamate od dana kada je sporna naknada naplaćena.

9. Odredbe u svezi ulazne naknade su protivne i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakvih odredbi narušila je i prekršila navedena načela, iskoristivši poziciju očigledno jače strane u ovom ugovornom odnosu. Sporne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je valjalo obvezati tuženika da plati tužitelju i iznos od 554,62 eur sa zakonskim zateznim kamatama od 29.6.2005. do isplate - čl. 1111 i čl. 1115 ZOO.

10. Prigovor zastare je neosnovan jer se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a što sud odlučuje u ovoj pravnoj stvari i radi čega zastara još nije počela niti teći, a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO.

11. Slijedom svega navedenog valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u izreci.

12. Kamatna stopa dosuđena je u skladu sa Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) do 31.12.2007., a od 1.1.2008. kamatna stopa dosuđena je po stopi u smislu čl. 29 st. 2 ZOO (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a sve u smislu Odluke o eskontnoj stopi HNB (Narodne novine 132/07) do 31.7.2015., a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a kamate na parnični trošak sukladno odredbi čl. 30 Ovršnog zakona.

13. Parnični trošak dosuđen je primjenom čl. 154 st. 1. ZPP. (VPS u tužbi radi utvrđenja i isplate 1.579,40 EUR) pa je stoga tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Tužitelju je priznat potrebni trošak:

- sastava tužbe od 6.11.2024. po Tbr 7/1 - 100 bodova

- sastava podneska (očitovanje na odgovor na tužbu) od 27.2.2025. po Tbr 8/1

- 100 bodova

- zastupanja na ročištu 9.4.2025. po Tbr. 9/1 – 100 bodova

- zastupanja na ročištu 16.7.2025. po Tbr. 9/1 – 100 bodova

- trošak PDV 25% 200,00 eur

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eur po Tbr 1 t.1.TSP i na presudu od 26,55 EUR po Tbr.2.t.1.TSP tj. 1/2 sudske pristojbe zbog e- komunikacije u svezi čl. 7. tč. 3. ZSP što iznosi ukupno 1.079,64 EUR. Trošak ročišta za objavu i uručenje presude nije priznat jer se ne smatra neophodnim troškom, a s obzirom da se presuda može preuzeti i u zgradi suda na dan objave, a ne samo na ročištu povodom objave presude.

13. Sve je dosuđeno primjenom čl. 155 ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Zagrebu, 27. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Snježana Lukša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa ove presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 73 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku-Narodne novine 25/13).

DNA:

- pun. stranaka

-zvati tužitelja na platež sudske pristojbe za presudu