Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-326/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Bojani Pavković, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, zastupanog po punomoćniku Denisu Bajsu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mihočević& Bajs d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne javne rasprave, zaključene 25. lipnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika RZ, odvjetničke vježbenice u Rijeci, objavljene 27. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskim vodama, pravnoj osobi za upravljanje vodama, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB: 28921383001 da tužitelju ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati neto iznos od 378,24 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 63,04 eura od dana 31.07.2018. pa do isplate,

- na iznos od 63,04 eura od dana 31.07.2019. pa do isplate,

- na iznos od 63,04 eura od dana 30.11.2020. pa do isplate,

- na iznos od 63,04 eura od dana 30.09.2021. pa do isplate,

- na iznos od 63,04 eura od dana 29.10.2021. pa do isplate,

- na iznos od 63,04 eura od dana 30.11.2021. pa do isplate,

prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa nadalje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu, iznad iznosa od 378,24 eura, a do zatraženog iznosa od 441,28 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, zahtjev tužitelja se odbija.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 924,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zatraženog troška odbija kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme od 12. veljače 2001. Temeljem čl. 59. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte do maksimalnog iznosa od 1.200,00 kn mjesečno. U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene, radnik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec. Članak 63. Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih voda također navodi da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec. Dakle, sukladno Kolektivnim ugovorima koji se primjenjuju na radni odnos tužitelja, isti ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla svakog mjeseca u godini za vrijeme trajanja radnog odnosa. Tuženik neosnovano tužitelju nije isplatio naknadu za prijevoz za jedan mjesec tijekom 2017., 2018., 2019. i 2020., te za tri mjeseca tijekom 2021. Tužitelj ističe da postoji i mogućnost da mu tuženik neće isplatiti niti naknadu za prijevoz za 2022. u kojem slučaju pridržava pravo precizirati tužbeni zahtjev za tekuću godinu. Kao dokaz da tužitelju nije isplaćen prijevoz za po jedan mjesec u 2017., 2018., 2019. i 2020., te za tri mjeseca u 2021., tužitelj dostavlja rekapitulaciju obračuna za vrstu primanja 016- prijevoz gdje je vidljivo da tužitelj nije primio isplatu u srpnju 2017., u srpnju 2018., u srpnju 2019., u studenom 2020., te u rujnu, listopadu i studenom 2021. godine. Također tuženik dostavlja obračun plaće za rujan, listopad i studenom 2021., iz kojeg je obračuna plaće vidljivo da je tužitelj u rujnu 2021. bio na bolovanju cijeli mjesec, te stoga prihvaća da nema pravo na naknadu prijevoza, dok je iz obračuna plaće za listopad i studeni 2021. vidljivo da je tužitelj radio te je stoga trebao primiti isplatu naknade za prijevoz. Tužitelj također predlaže da sud ukoliko smatra potrebnim obveže tuženika na dostavu obračuna plaće, a vezano uz isplatu prijevoza za mjesece srpanj 2017., kolovoz 2018., kolovoz 2019., prosinac 2020., te listopad, studeni i prosinac 2021. Naime, kako se naknada za prijevoz isplaćuje najkasnije zadnjeg radnog dana u mjesecu za idući mjesec, kada tužitelj nije primio isplatu u srpnju 2018. nije primio naknadu za prijevoz za kolovoz 2018. i tako dalje. Jedino je u 2017. tuženik tužitelju u lipnju 2017. isplatio naknadu prijevoza za lipanj te u kolovozu 2017. naknadu prijevoza za kolovoz. Tužitelj živi na adresi [adresa] a što predstavlja treću zonu autobusnih linija. Navedeno ne bi trebalo biti sporno te visina naknade za prijevoz proizlazi već iz svih isplata naknade za prijevoz koje je izvršio tuženik, ali ukoliko tuženik navedeno bude osporavao tužitelj predlaže da sud službenim putem pribavi podatak od Autotroleja d.o.o. o tome u kojoj se zoni nalazi [adresa]. Tužitelj pored navedenog dostavlja kartu sa zonama prijevoza. Tužitelj ujedno dostavlja i cjenik komunalne usluge prijevoza putnika u javnom prometu. Pored toga tužitelj predlaže da sud izvrši uvid u Google maps kako bi utvrdio gdje se nalazi [adresa]. Ukoliko tuženik bude osporavao adresu stanovanja tužitelja u razdoblju ovih pet godina, tužitelj predlaže da sud službenim putem pribavi podatak od MUP-a Rijeka o adresi prebivališta tužitelja. Iz svega navedenog vidljivo je da je tuženik tužitelju neosnovano i nezakonito uskratio isplatu naknade za troškove prijevoza za prije navedene mjesece tijekom razdoblja od pet godina, odnosno od 2017. Tužitelj nije jedini kojem je tuženik uskratio isplatu naknade za troškove prijevoza te stoga tužitelj dostavlja u spis dvije presude županijskih sudova iz kojih je vidljivo da su tužbeni zahtjevi u pravno i činjenično identičnim slučajevima bili prihvaćeni. Slijedom navedenog, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Odredbom čl. 47. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) da je propisano da je za suđenje općemjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima prebivalište. Odredbom čl. 48. ZPP-a propisano je da za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Tuženik je osoba sa sjedištem u [adresa], a što je tužitelj ispravno naznačio u tužbi. Stoga da je za suđenje u ovom postupku općemjesno nadležan Općinski radni sud u Zagrebu. Nadalje navodi kako je točne da odredba čl. 65. ZPP-a propisuje da je za suđenje u sporovima iz radnog odnosa, osim suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao odnosno sud na čijem bi si području rad morao obavljati te sud na čijem je području zasnovan radni odnos. Međutim, tužitelj u tužbi nije ničim obrazložio da se rad obavlja na području Općinskog suda u Rijeci niti je na bilo koji način ukazao da bi radni odnos bio zasnovan na području istog suda. U sudskoj praksi hrvatskih sudova zauzet je stav da u slučaju izberive (elektivne) nadležnosti, tužitelj u tužbi mora jasno naznačiti činjenice na kojima temelji izbor mjesno nadležnog suda. Tako je Županijski sud u Varaždinu u odluci iz siječnja 2018. naveo: „Kada se tužitelj nije u tužbi pozvao na činjenice odlučne za određivanje mjesne nadležnosti u sporovima za naknadu štete, sud će uvažiti prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, oglasiti se nenadležnim i nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet uputiti sudu koji je opće mjesno nadležan za tuženika“. Obzirom tužitelj u predmetnoj tužbi nije obrazložio razloge za podnošenje tužbe naslovljenom sudu kao mjesno nadležnom, to se ukazuje osnovanim prigovor mjesne nenadležnosti koji je istaknuo ovdje tuženik. Tuženik također ukazuje da osnovanost prigovora mjesne nenadležnosti, osim iz zakonskih odredaba i sudske prakse, proizlazi i iz ugovora o radu tužitelja. Odredbom čl. 8. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30. siječnja 2013. godine sklopljenog između tužiteljice i tuženika ugovoreno je, kako slijedi: „U slučaju spora ugovara se mjesna nadležnost suda u Zagrebu.“ U odredbi čl. 70. st. 1. ZPP-a normiran je sporazum o mjesnoj nadležnosti. Istom odredbom propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Prema tome, ne samo da mjesna nenadležnost naslovljenog suda proizlazi iz zakonskih odredaba već su se stranke u ugovoru o radu suglasile o izboru suda pred kojim će se voditi postupak u slučaju nastanka spora. Sukladno odredbi čl. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova, Općinski radni sud u Zagrebu je nadležan za radne sporove na području Grada Zagreba. Nadalje, tuženik ukazuje kako se Općinski sud u Rijeci – Stalna služba u Opatiji u činjenično i pravno istovjetnom predmetu koji se vodio pod poslovni broj Pr-328/2022 u izreci presude od 3. studenoga 2022. oglasio mjesno nenadležnim te zauzeo stav kako slijedi: „Budući su stanke ugovorile nadležnost suda u Zagrebu za sporove koje proisteknu iz navedenog ugovora, a tužitelj tužbu temelji upravo na pravima koja proizlaze iz predmetnog ugovora o radu i čl. 6 istog koji propisuje primjenu Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo, a tuženik je pravovremeno stavio prigovor mjesne nenadležnosti suda upravo radi postojanja valjanosti sporazuma sud je temeljem čl. 70. ZPP-a, u vezi sa čl. 20. st.1. i čl. 21. Zakon o parničnom postupku riješio kao u izreci.“ Stoga predlaže sudu oglasiti se mjesno nenadležnim i uputiti predmet sudu koji je općemjesno nadležan za tuženika odnosno Općinskom radnom sudu u Zagrebu. Tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Također, ističe prigovor zastare, a sve iz razloga kako slijedi. Tužba je podnesena sudu 28. rujna 2022. Tužitelj tužbom potražuje iznos od 3.325,00 kn (441,28 EUR-a) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose koje tužitelj specificira u tužbenom zahtjevu. Tako tužitelj navodi da na iznos od 475,00 kn (43,04 EUR-a) zatezna kamata teče od 31. srpnja 2017., na iznos od 475,00 kn (43,04 EUR-a) zatezna kamata teče od 31. srpnja 2018. te na iznos od 475,00 kn (43,04 EUR-a) zatezna kamata teče od 31. srpnja 2019. Odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisan je opći zastarni rok tražbina od pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom čl. 226. ZOO-a propisano je da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. U konkretnom slučaju, tužitelj potražuje isplatu naknade za prijevoz koja se isplaćuje radniku svakog mjeseca za vrijeme trajanja radnog odnosa stoga je nesporno kako je riječ o povremenim davanjima koja dospijevaju mjesečno. Odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. S obzirom da se na predmetni pravni odnos primjenjuje zastarni rok od tri godine sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a, u konkretnom slučaju zastara tražbine u odnosu na naprijed navedena razdoblja je nastupila dana 31. srpnja 2020., 31. kolovoza 2021. te 31. srpnja 2022. Dakle, očigledno je kako tužitelj nema pravo zahtijevati ispunjenje svoje tražbine od tuženika prvenstveno radi zastare potraživanja. Tužitelj u tužbi citira čl. 59. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo te čl. 63. Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih voda te smatra kako ima pravo na troškove prijevoza neovisno o tome je li radio odnosno i za razdoblja korištenja godišnjeg odmora, bolovanja, rodiljnog ili roditeljskog dopusta i drugih opravdanih odsustvovanja s mjesta rada. Navedeno stajalište tužitelja je pravno neosnovano i pogrešno. Troškovi prijevoza na posao i s posla vezani su uz obavljanje posla pa radnik nema pravo na navedene troškove za vrijeme kada nije radio. Dakle, da bi tužitelj kao radnik imao pravo na navedene troškove morao bi biti prisutan na radu odnosno radniku ne bi pripadalo pravo na navedene troškove u vremenu kada nije radio. Radi navedenog, tuženik nije tužitelju isplatio troškove prijevoza za razdoblje u kojem nije radio. Tuženik osim osnovu prigovara i visini tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj uz tužbu nije dostavio dokaz o visini troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte, a niti dokazuje da je platio navedene troškove prijevoza odnosno kupio mjesečnu kartu. U tome smislu, tužitelj bi trebao dokazati da se radi o javnom prijevozniku, da se radi o jedinom javnom prijevozniku na tome području odnosno ukoliko ima više alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene da se radi o najpogodnijoj cijeni za poslodavca te bi trebao dokazati stvarnu i službenu cijenu mjesečne odnosno pojedinačne karte za svako razdoblje za koje potražuje trošak prijevoza. Radi svega navedenog, ukazuje se naslovljeni sud nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, a tužba neosnovanom te tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelj a u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu

4. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 441,28 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom uz tvrdnju da mu je tuženik, kao poslodavac, neosnovano i nezakonito uskratio isplatu naknade za troškove prijevoza tijekom razdoblja od pet godina, odnosno za kolovoz 2017., kolovoz 2018., kolovoz 2019., te za prosinac 2020. i listopad, studeni i prosinac 2021., a sve protivno čl. 63. Kolektivnog ugovora za radnike tuženika i čl. 59.

Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo.

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj od 12. veljače 2001. neprekidno zaposlen kod tuženika na radnom mjestu samostalni inženjer, šifra 23-3.4.5 u Službi zaštite voda u Vodnogospodarskom odjelu za slivove sjevernog Jadrana Rijeka Hrvatskih voda (ugovor o radu prileži na stranici 8-9 spisa). Nadalje, nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva obzirom da je tuženik u podnesku od 27. svibnja 2025. (stranica 224-226 spisa) naveo da ne osporava istu, slijedom čega da nema potrebe provoditi financijsko vještačenje predloženo od strane tužitelja.

6. Sporno je među strankama je li tuženik tužitelju u utuženom razdoblju isplatio naknadu troškova prijevoza u pripadajućem iznosu, odnosno pravo tužitelja na isplatu naknade za troškove prijevoza za utuženo razdoblje.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP), ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim, ali ne u cijelosti.

8. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, kojeg tuženik ističe u odgovoru na tužbu, navodi se da je na pripremnom ročištu održanom 6. veljače 2024. (stranica 176-178 spisa) raspravnim rješenjem suda taj prigovor odbijen, uz napomenu da parnične stranke nisu potraživale pismeni otpravak rješenja, te su se odrekle prava žalbe na isto.

9. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ističe u odgovoru na tužbu navodi se da se u predmetnom slučaju radi o tražbini iz radnog odnosa, slijedom čega je za pitanje zastare mjerodavna odredba čl. 139. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23. - dalje ZR) koja je od posebnog značaja u odnosu na odredbe čl. 226. i 227. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje ZOO) koje su općeg značaja.

9.1. Tako odredba čl. 139. ZR-a propisuje da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, s time da se taj rok kod potraživanja u vezi s plaćom računa od dospjelosti svakog pojedinog obroka plaće, odnosno od prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Time nastaje iznimka od pravila da povremene tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (čl. 226. st. 1. ZOO-a).

9.2. Imajući u vidu da tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu naknade troškova prijevoza u utuženim iznosima sa zateznom kamatom od 31. srpnja 2017., 31. srpnja 2018., 31. srpnja 2019., 30. studenoga 2020. te 30. rujna 2021., 29. listopada 2021. i 30. studenoga 2021., to proizlazi da je potraživanje tužitelja za kolovoz 2017. zastarjelo u smislu odredbe čl. 139. ZR-a obzirom da je tužba podnesena 28. rujna 2022., slijedom čega je dani prigovor djelomično osnovan za utuženu naknadu za kolovoz 2017.

10. Pravo na trošak prijevoza na posao i s posla nije zakonsko pravo, odnosno nije pravo iz radnog odnosa koje je uređeno propisom. Dakle, samom činjenicom zasnivanja radnog odnosa radnik neće imati na temelju Zakona o radu pravo na trošak prijevoza na posao i s posla. Imaju li radnici pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla i pod kojim uvjetima ovisi o tome kako je to pitanje uređeno kolektivnim ugovorom, sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili odlukom poslodavca.

10.1. Odredbom čl. 9. st. 3. ZR-a propisana je primjena za radnike najpovoljnijeg prava ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

11. Pravo na naknadu za prijevoz radnika u utuženom razdoblju kod tuženika bilo je uređeno čl. 59. st. 1. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo („Narodne novine“ broj 88/03 - dalje KU za vodno gospodarstvo) i čl. 63. st. 1. Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih voda („Narodne novine“ broj 12/18 – dalje KU za radnike Hrvatskih voda).

12. Odredbom čl. 59. st. 1. KU-a za vodno gospodarstvo radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte, a u slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene, radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec (čl. 59. st. 3. KU-a).

13. Prema odredbi članka 63. st. 1. KU-a za radnike Hrvatskih voda radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec.

14. Pravilno ističe tuženik kada navodi da pravo na isplatu troškova prijevoza se određuje u visini stvarnih, realnih troškova, no pri tome ne smije izgubiti iz vida smisao same naknade za prijevoz.

14.1. Naknada za prijevoz se isplaćuje unaprijed i njome se osigurava prisutnost radnika na poslu, odnosno ona se isplaćuje kako bi radnik, koji ne živi u blizini radnog mjesta, mogao pristupiti na posao. Ona se isplaćuje u stvarnom iznosu, no ako ima više mogućnosti pristupa na posao, isplaćuje se ona koja je najpovoljnija za poslodavca, nevezano za način na koji radnik dolazi na posao.

15. Dakle, u konkretnoj situaciji iako radnik kroz mjesec dana nije nekoliko dana dolazio na posao, on je platio punu cijenu pokazne karte, te nije mogao one dane kada nije dolazio na posao niti dobiti povrat novaca niti koristiti to pravo na prijevoz u nekom drugom razdoblju, već je svaki mjesec morao kupiti kartu.

15.1. Podredno se napominje kako je uvidom u potvrde tuženika sa stranice 93-94 spisa i priležeće evidencije o radnom vremenu (stranica 95-154 spisa) sud utvrdio da je tužitelj tijekom 2018. na godišnjem odmoru bio od 23. srpnja do 10. kolovoza, dok se utužena naknada odnosi na kolovoz 2018. u kojem je radio 14 dana, dok je 15. kolovoza bio neradni dan – blagdan Velike Gospe za koju radnik ostvaruje naknadu plaće (evidencija prisutnosti na radu za kolovoz 2018. prileži na stranici 114 spisa). Nadalje, tijekom 2019. tužitelj je bio na godišnjem odmoru od 2. do 11. siječnja te od 8. srpnja do 9. kolovoza, dok se utužena naknada odnosi na kolovoz 2019. u kojem je radio 14 dana, dok je 15. kolovoza bio neradni dan – blagdan Velike Gospe za koju radnik ostvaruje naknadu plaće (evidencija prisutnosti na radu za kolovoz 2019. prileži na stranici 126 spisa). U odnosu na 2020., tužitelj je bio na godišnjem odmoru od 27. siječnja do 7. veljače, te od 1. do 17. lipnja, dok je na neplaćenom dopustu bio od 10. veljače do 20. ožujka, a u razdoblju od 23. ožujka do 3. travnja, te od 20. do 30. travnja je radio od kuće, dok se utužena naknada odnosi na prosinac 2020. kojeg je odradio u cijelosti (evidencija prisutnosti na radu za prosinac 2020. prileži na stranici 142 spisa). Tijekom 2021. tužitelj je bio na godišnjem odmoru od 26. travnja do 7. svibnja, te od 27. do 31. prosinca, dok je na bolovanju bio od 24. lipnja do 8. listopada, dok se utužena naknada odnosi na listopad 2021. u kojem je radio 15 dana (evidencija prisutnosti na radu za listopad 2021. prileži na stranici 152 spisa). Vezano za utuženu naknadu za studeni 2021., iz evidencije prisutnosti na radu (stranica 153 spisa) vidljivo je da je tužitelj radio cijeli mjesec, izuzev 9., 25. i 26. studenoga kada je bio na godišnjem odmoru, dok su 1. i 18. studenoga neradni dani za koje je radnik ostvario naknadu plaće (blagdan Svih svetih i Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje), dok je iz evidencije prisutnosti na radu za prosinac 2021. (stranica 154 spisa) razvidno da je tužitelj radio cijeli mjesec, izuzev 27., 28., 29., 30. i 31. prosinca kada je bio na godišnjem odmoru.

16. Stoga je poslodavac u obvezi radniku nadoknaditi trošak pokazne karte svaki mjesec, nevezano koliko dana on taj mjesec nije dolazio na posao. Jedino ne bi bio u obvezi kada bi radnik bio odsutan cijeli mjesec, jer tada nema radnih dana za koje bi bio u obvezi nadoknaditi trošak prijevoza, što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu.

17. Također se ističe da pravo zaposlenika na naknadu za prijevoz nije uvjetovano dostavom dokaza o kupljenoj karti, odnosno predajom karte tuženiku, budući da je za pravo tužitelja za nadoknadu troškova prijevoza neodlučno je li on za dolazak koristio javni prijevoz ili se koristio vlastitim prijevoznim sredstvom, već je valjalo utvrditi samo cijenu najjeftinijeg javnog prijevoza na predmetnoj relaciji (uz napomenu da visina tužbenog zahtjeva između stanaka nije sporna).

18. Slijedom navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev djelomično usvojiti i presuditi kao u točki I. izreke, dok je s preostalim dijelom tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen kao neosnovanim (točka II. izreke presude).

19. Ovdje se ističe da je sud prilikom donošenja odluke vodio računa da je stupio na snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22), slijedom čega je konverzija izvršena sukladno odredbi članka 48. navedenog Zakona (fiksni tečaj konverzije kune u euro: 1 euro = 7,53450 kuna).

20. Na dosuđeni iznos sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu sukladno odredbi članka 29. ZOO-a, u visini propisanoj važećom uredbom o visini stope zatezne kamate, počev od dospijeća do isplate.

21. Odluka o troškovima donijeta je pozivom na odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a. Trošak je odmjeren u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje Tarifa).

21.1. Tužitelj je u ovom postupku tražio ukupan iznos od 441,28 eura, a uspio je s iznosom od 378,24 eura. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje kako je tužitelj u ovoj parnici uspio s 86%, jer je u odnosu na osnovu potraživanja uspio sa 100%, dok je u odnosu na visinu potraživanja uspio s 86% (100% + 86% =186% : 2 = 93%). Sukladno tome tuženik je uspio sa 7% (100% - 93% = 7%). Kada se od uspjeha tužitelja odbije uspjeh tuženika proizlazi kako je tuženik u obvezi naknadi parnični trošak tužitelja u dijelu od 86% (93% - 7% = 86%), što je u suglasju s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a.

21.2. Dosuđeni trošak sastoji se od troška sastava tužbe (100,00 eura; Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastav obrazloženih podnesaka od 29. studenoga 2022., 17. siječnja 2023., te 18. lipnja i 7. studenoga 2024. (100,00 eura x 4; Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podnesaka od 3. svibnja 2023. i 8. veljače 2024. (50,00 eura x 2; Tbr. 8. t. 3. Tarife), zastupanja na ročištima održanim 6. veljače i 3. svibnja 2024., te 25. lipnja 2025. (100,00 eura x 3, Tbr. 9. t. 1. Tarife), što ukupno iznosi 900,00 eura, što uvećano za trošak PDV-a od 25% - izuzev za sastav podneska od 7. studenoga 2024. i pristup ročištu održanom 25. lipnja 2025. (175,00 eura) iznosi ukupno 1.075,00 eura, te umanjeno razmjerno omjeru uspjeha u sporu (86%) 924,50 eura. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelj je odbijen kao neosnovanim. Na dosuđeni trošak tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Rijeci 27. kolovoza 2025.

Sudac:

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa odluke. Žalba se podnosi pismeno nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ovog Zakona.