Poslovni broj: P-738/2023-23

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužiteljice EN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici Antun Kisić i Katija Njirić, odvjetnici iz Dubrovnika, protiv tuženice OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 30. lipnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 061009058513 AE sa sporazumom o prijenosu vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, sklopljenog između EN kao korisnika kredita i OTP Banke d.d., koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Anđelka Stanića pod brojem OU-1110/2006 od 11. listopada 2006., kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, u dijelu u kojem se iznos glavnice i iznosa anuiteta vezuju uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) te kao takva ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 3.346,01 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od

- 2,83 eura od 14. studenog 2008.,

- 1,03 eura od 15. prosinca 2008.,

- 9,53 eura od 15. siječnja 2009.,

- 8,09 eura od 16. veljače 2009.,

- 12,31 eura od 16. ožujka 2009.,

- 13,11 eura od 15. svibnja 2009.,

- 9,63 eura od 15. lipnja 2009.,

- 9,92 eura od 15. srpnja 2009.,

- 9,33 eura od 28. srpnja 2009.,

- 7,62 eura od 17. kolovoza 2009.,

- 8,57 eura od 15. rujna 2009.,

- 9,14 eura od 24. studenog 2009.,

- 9,24 eura od 15. prosinca 2009.,

- 13,08 eura od 14. siječnja 2010.,

- 14,48 eura od 15. veljače 2010.,

- 15,03 eura od 16. ožujka 2010.,

- 20,77 eura od 26. ožujka 2010.,

- 20,84 eura od 15. travnja 2010.,

- 22,08 eura od 17. svibnja 2010.,

- 25,57 eura od 16. lipnja 2010.,

- 31,41 eura od 16. srpnja 2010.,

- 34,45 eura od 16. kolovoza 2010.,

- 42,47 eura od 16. rujna 2010.,

- 42,73 eura od 16. listopada 2010.,

- 45,63 eura od 15. studenog 2010.,

- 50,76 eura od 17. prosinca 2010.,

- 54,27 eura od 15. siječnja 2011.,

- 57,44 eura od 2. veljače 2011.,

- 54,82 eura od 11. veljače 2011.,

- 58,92 eura od 2. ožujka 2011.,

- 62,90 eura od 2. svibnja 2011.,

- 75,13 eura od 7. lipnja 2011.,

- 73,51 eura od 2. srpnja 2011.,

- 109,54 eura od 8. kolovoza 2011.,

- 108,03 eura od 8. rujna 2011.,

- 78,36 eura od 30. rujna 2011.,

- 75,46 eura od 24. listopada 2011.,

- 74,43 eura od 23. studenog 2011.,

- 82,68 eura od 31. prosinca 2011.,

- 84,88 eura od 23. siječnja 2012.,

- 85,99 eura od 2. ožujka 2012.,

- 83,35 eura od 16. ožujka 2012.,

- 85,37 eura od 27. travnja 2012.,

- 84,73 eura od 27. lipnja 2012.,

- 84,09 eura od 12. srpnja 2012.,

- 84,17 eura od 9. kolovoza 2012.,

- 83,31 eura od 4. rujna 2012.,

- 83,00 eura od 4. rujna 2012.,

- 83,30 eura od 30. listopada 2012.,

- 84,34 eura od 27. studenog 2012.,

- 84,02 eura od 31. prosinca 2012.,

- 74,33 eura od 21. siječnja 2013.,

- 83,22 eura od 27. veljače 2013.,

- 81,65 eura od 20. ožujka 2013. i

- 640,12 eura od 27. ožujka 2013. do isplate

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj 061009058513 AE sa sporazumom o prijenosu vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, sklopljenog između EN kao korisnika kredita i OTP Banke d.d., koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Anđelka Stanića pod brojem OU-1110/2006 od 11. listopada 2006., a koja glasi: ¨Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita…jednokratno 2,49 % od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita¨, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune te kao takva ne proizvodi pravne učinke.

IV. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 383,02 eura sa zateznom kamatom tekućom od 12. listopada 2006. do isplate po stopi koja do 31. prosinca 2007. iznosi 15 %, zatim stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje po po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

V. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime naknade troškova postupka iznos od 1.890,88 eura sa zateznom kamatom tekućom od 28. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu 13. lipnja 2023. i tijekom postupka tvrdi da je s tuženicom 9. listopada 2006. sklopila Ugovora o kreditu broj 061009058513 AE sa sporazumom o prijenosu vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja temeljem kojeg joj je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 24.920,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate, uz dodatak ovog ugovora od 22. siječnja 2007. Ukazuje da je ugovorom određeno da se iznos kredita i otplata istog obračunavaju primjenom valutne klauzule tako da se plaćanje vrši u kunama prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja, a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo niti ju je tuženica u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, zbog čega je došlo da neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stana i to na njenu štetu. Poziva se na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 , kojima je u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženica nepošteno postupila prilikom ugovaranja valutne klauzule o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime su takve odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule ništetne.

1.2 Nadalje, tužitelj tvrdi da joj je tuženica po ugovoru zaračunala i naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,49 %, konkretno iznos od 335,16 eura (2.881,27 kuna) od ukupnog iznosa kredita iako je odredba ugovora o kreditu tom dijelu ništetna jer se radi o ugovoru koji je u cijelosti pripremila i predložila tuženica te se o navedenoj odredbi prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti je on imao utjecaja na sadržaj iste, iako je terećenjem naknade stavljena u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženicu.

1.3. Slijedom navedenog, zahtjeva isplatu iznosa koji je tuženica stekla temeljem primjene navedenih ništetnih odredbi ugovora, kao i utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, sve kako je navedeno u točkama I., II. i III. izreke ove presude, uz obvezu tuženice da mu nadoknadi trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženica prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda jer da ona kao tuženica ima sjedište u [adresa] te da je stoga za suđenje nadležan Općinski sud u Splitu. Smatra da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe jer je obveznopravni odnos prestao ispunjenjem budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 27. ožujka 2013., a prigovara i zastari potraživanje tužiteljice.

2.2. Tuženica ne osporava da je tužiteljica u navedenom ugovornom odnosu imala status potrošača no tvrdi da je ugovorena valutna klauzula pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta Zakona o obveznim odnosima, tako i s aspekta Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljicom pregovarala o spornoj odredbi ugovora, da joj pri tome nije zatajila niti jednu informaciju koju je imala ili za koju je znala, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužiteljice o sklapanju ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF-u, dok ju je potpuno informirala i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule (mogućnosti promjene tečaja). Smatra da je tužiteljica ta koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, dok je ugovorna odredba kojom je ista ugovorena potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navodi da ona nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, dapače, da je valuta CHF od 1999. do 2010. rasla i padala bez značajnih oscilacija, koje su počele tek 2010., time znatno nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ukazuje da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu niti jedan propis nije regulirao pravni okvir njenog postupanja u smislu područja informiranja potrošača. Smatra da je rizik valutne klauzule postojao za obje strane ugovora, čime su imali jednake startne pozicije, dok kasnija promjena tečaja na štetu potrošača ne može biti relevantna za ocjenu nepoštenosti banke. Tvrdi da činjenična utvrđenja iz kolektivnog spora, u kojem je potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, nisu od značaja za utvrđenje činjeničnog stanja u ovom sporu pa da tužitelj u ovom sporu mora dokazati osnovu i visinu svog zahtjeva. Obzirom da predmetni ugovor o kreditu nije tipski ugovor, da se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužiteljica bila upoznata sa svim ugovornim odredbama i da se s istima suglasila. Tuženica dodatno ukazuje da presude u kolektivnim sporovima nisu dale potrošačima subjektivna prava nego isključivo apstraktnu zaštitu, što znači da je u svakoj parnici na tužitelju teret dokaza postojanje osnove i visine zahtjeva.

2.3. U odnosu na samu visinu potraživanja, tuženica i u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdi da su sva prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu koji treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu za cijelo razdoblje otplate kredita te da bi stoga vještak trebao izračunati razliku između iznosa koje je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima, odnosno prikazati i pozitivne (kada je tečaj bi viši od početnog) i negativne razlike (kada je tečaj bio niži od početnog), jer da kada se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se obvezati banka da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla, a da bi isto bilo i matematički netočno, sve kako se u više navrata izjasnio i Vrhovni sud.

2.4. U odnosu na odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva ukazuje da nije sporno da je tužiteljica platila navedenu naknadu u navedenom iznosu no tvrdi da ugovaranje i naplaćivanje ove naknade nije zabranjeno te da se sukladno čl. 1022. ZOO-a ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ukazuje da je predmetna naknada jasno i uočljivo ugovorena predmetnim ugovorom jer je ista upadljivim naslovom ¨troškovi kredita¨ s naznakom da predstavlja naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, time da je ista jasna, razumljiva, lako uočljiva i potpuno određena pa da je jasno da ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice.

2.5. Slijedom prethodno navedenog, predlaže odbiti zahtjev tužiteljice i naložiti istoj da joj nadoknadi troškove ovog postupka.

3.1. U odnosu na prigovor mjesne nadležnosti ovog suda za suđenje u ovoj pravnoj stvari, ukazuje se da je zaista odredbom čl. 48. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP) propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, no da je i čl. 59. ZPP-a propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

3.2. Iz sadržaja ugovora o kreditu te iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženice u Dubrovniku, a kako tuženica niti ne tvrdi da je navedena poslovnica prestala postojati, niti isto proizlazi iz provedenih dokaza, ocjena je ovog suda da je nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari temeljem čl. 59. ZPP-a.

4.1. Tijekom glavne rasprave pročitani su ugovor o kreditu, otplatni plan i evidencija uplata, saslušana je tužiteljica te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije.

4.2. Obzirom je činjenično stanje utvrđeno temeljem provedenih dokaza, daljnji dokazi nisu izvođeni jer je ocijenjeno da bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da su zahtjevi tužiteljice osnovani.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u valuti CHF na isplatu i otplatu kredita te zahtjev za isplatu razlike više plaćenih anuiteta po ugovoru o kreditu u vezi primjene navedene ugovorne odredbe, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od pojedine uplate do isplate, kao stečenog bez osnove.

7. Nesporno je među strankama:

-da su tužiteljica, kao potrošač, i tuženica, kao trgovac, sklopili predmetni ugovor ugovor o kreditu kojim je glavnica i otplata kredita vezana uz tečaj CHF-a prema kuni (valutnu klauzulu u CHF), kao i dodatak ugovora,

- da su se anuiteti kredita tijekom otplate kredita mijenjali zbog rasta tečaja

CHF-a u odnosu na kunu,

- da je tužiteljica kredit otplatila i

- da je tuženica tužiteljici pri odobrenju kredita naplatila iznos od 335,16 eura na ime troška obrade kredita.

8. Sporno je među strankama:

-primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka,

- jesu li stranke pregovarale o odredbi kojom je ugovorena valutna klazula i naknada troškova kredita te je li tuženica u potpunosti informirala tužiteljicu o značenju i učincima ovih odredbi,

- je li tuženica postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja u ovom ugovornom odnosu,

- jesu li predmetne odredbe ugovora uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, time

- nepoštenje odredbe ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule i time ništetnost ugovorene valutne klauzule,

- nepoštenje odredbe o plaćanju troškova kredita

- visina potraživanja tužiteljice te

- zastara potraživanja tužiteljice.

9. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su tužiteljica i tuženica sklopili 9. listopada 2006. proizlazi da su istim ugovorili kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 34.920,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, s rokom otplate 84 mjeseca, na način da se isti otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta prema otplatnom planu čiju visinu utvrđuje banka, sve u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB na dan ispunjena obveze ili dospijeća, zavisno o pravovremenosti uplate i načina plaćanja.

10. Već iz citiranog sadržaja ovog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF pa se tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorenu valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca.

11. Tvrdnja tuženice da tužiteljica nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite, kao i utvrđenja ništetnosti odredbe, u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

12. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. U navedenom kolektivnom sporu, a u kojem je tuženica bila stranka istog, također u ulozi tuženice, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

14. Pri tome se ukazuje da je, a kako to i tuženica tvrdi, za primjenu odluke donesene u navedenom kolektivnom sporu u pogledu primjene pravnih utvrđenja iste na individualni spor, uvjet da je tužiteljica osoba čija su se prava štitila u kolektivnom sporu, time da je tužiteljica osoba koja je u navedenom pravnom odnosu nastupala kao potrošač u odnosu na tuženicu kao trgovca.

15. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženice, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čiji bi sadržaj potrošač mogao utjecati jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o potpuno nepoznatom i neodređenom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može, i jest, s vremenom znatno mijenjao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao, da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos isključivo zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

16. Da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, jasno proizlazi iz forme i sadržaja istog, a iz kojih je razvidno da je sadržaj ugovornih odredbi unaprijed formuliran za veći broj ugovora bitno istog sadržaja, a kojim tuženica- banka pruža financijske usluge (kreditiranje) kao svoju temeljnu djelatnost. Naime, radi se o ugovoru koji je u cijelosti pripremila banka, na 5 stranica, a u kojem su sve odredbe ugovora već unaprijed zadane, s tim da je sam način otplate kredita definiran prema formulaciji ¨prodajnom tečaju HNB¨, time nepoznatom, neodređeno i na temelju ovakve formulacije neodredivom tečaju. Naime, u ugovoru se ne spominje raspon kretanja takvog tečaja, time ni anuiteta (bilo u postotku ili iznosu), niti parametri o kojima bi ovisilo kretanje tečaja, pa da bi tužiteljica, kao prosječna osoba – potrošač kojem parametri kretanja tečaja i osnove za kretanje tečaja nisu mjerila koja poznaje i razumije, za razliku od tuženice, koja o istima ima stručna znanja vezana za obavljanje financijske djelatnosti kao svoje temeljne djelatnosti, temeljem ponude tuženice, kako je ista formulirana u ugovoru o kreditu tuženice, mogla shvatiti potpuni rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, kao valute koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila strana u poslovanju i svakodnevnom životu Republike Hrvatske, kao države u kojoj je ugovoren i realiziran kredit, ujedno države u kojoj je tužiteljica živjela i djelovala.

17.1. Naime, tužiteljica je čitanjem ugovora o kreditu te pažnjom prosječne osobne mogla shvatiti da njena obveza ovisi o tečaju CHF u odnosu na kunu no ista pri tome nije mogla shvatiti niti životno očekivati da je njena obveza time neodređena u rasponu, odnosno da se ista, isključivo zbog navedene odredbe, može višestruko i znatno uvećati, tako da bitno odstupa od točno određenog iznosa anuiteta koji je naveden u samom ugovoru o kreditu.

17.2. Da je tužiteljica bila nesvjesna rizika ugovaranja valutne klauzule proizlazi i iz njenog životno uvjerljivog i jasnog iskaza, a u dijelu u kojem ista iskazuje da je navedeni kredit prvi u njenom životu koji joj je trebao za kupnju osobnog vozila, a da je u potpunosti vjerovala tuženici ¨jer je to bila naša ranija Dubrovačka banka¨ i to kada joj je od strane djelatnice tuženice rečeno da je to najpovoljniji kredit te kada je uvidjela da je dužna mjesečno plaćati 1.300,00 kuna, što je bilo sukladno njenim mogućnostima i tadašnjoj plaći od 3.000,00 kuna. Ista uvjerljivo iskazuje da nije niti znala da o odredbama ugovora koji je banka sastavila može pregovarati već je smatrala da to tako mora biti, a da je znala da može doći do promjena rata do kojih je došlo, da nikada ne bi pristala na ovakav kredit jer je u nekom trenutku anuitet iznosio 2.600,00 kuna na njenu plaću od 3.000,00 kuna, radi čega je morala raditi dodatni posao.

18. Kada se utvrđenja iz kolektivnog spora dovedu u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu te činjenicom da je tužiteljica tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivala anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer je time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati u nepoznatom i neodređenom rasponu, bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužiteljicu kao potrošača dovela u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužiteljica kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženici, kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bila potpuno nesvjestna rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je ista uobičajeno poslovala, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj te se u svakodnevnom životu nije primjenjivala niti su se svakodnevne cijene i troškovi vezali za istu.

19. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da prednica tuženica nije potpuno informirala tužiteljicu o značenju i učincima ugovorene valutne klauzule niti su isti o ovoj odredbi pojedinačno pregovarali, pa kako je ova odredba rezultirala nespornim značajnom povećanjem obveza tužiteljice u ugovornom odnosu te stjecanjem značajnije imovine na strani banke, jasno je da se radi o nepoštenoj, time ništetnoj odredbi ugovora.

20. Pri tome se ukazuje da se sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO), pravo na isticanje ništetnosti ne gasi te stoga zahtjev za isto ne može zastarjeti, dok je prigovor tuženice da tužiteljica nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe neosnovan jer pravni interes tužiteljice proizlazi iz činjenice da ista zahtjeva isplatu (restituciju) stečenog temeljem neosnovane primjene navedene ništetne ugovorne odredbe pa činjenica da je kredit otplaćen, odnosno da je ugovorni odnos prestao ispunjenjem nije od utjecaja na interes tužiteljice da joj se isplati potraživanje koje se temelji na izvanugovornoj obvezi temeljenoj na institutu stjecanja bez osnove, a ne ugovornoj obvezi ugovora koji je u cijelosti ispunjen.

21. Članak 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

22. Tuženica je, sukladno prethodno navedenom, temeljem ništetne ugovorne odredbe stekla imovinu koju je dužna vratiti tužiteljici kao imovinu stečenu bez valjane pravne osnove.

23.1. Sukladno čl. 328 ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, dok je sukladno čl. 332. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23.2. Nadalje, čl. 214. st. 1. do 3. ZOO-a je propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

23.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

24.1. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24.2. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

24.3. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnost odredbe o primjeni valutne klauzule pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 14. lipnja 2018., zastara za povrat stečenog temeljem ništetnosti valutne klauzule nije nastupila do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari – 13. lipnja 2023., obzirom da do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje u konkretnom slučaju, obzirom se potraživanje tužiteljice temelji na izvanugovornoj osnovi, institut stjecanja bez osnove, a ne na ugovornom potraživanju na koje bi se eventualno primjenjivao rok određen čl. 226. ZOO-a. U odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog temeljem odredbe ugovora o naplati troškova obrade kredita, jasno je da je ništetnost ove odredbe utvrđena tek ovom presudom čime potraživanje temeljeno na ništetnosti iste nije niti moglo zastariti do navedenog trenutka.

25. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su po ocjeni ovog suda iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni te o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita tijekom otplate kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.

26.1. Stalna sudska vještakinja financijske struke je temeljem pravila struke, a nakon pregleda uplata po kreditu i samog ugovora o kreditu, izradila izračun u kojem je obračunala anuitete kredita primjenom tečaja CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita te je potom takav izračun usporedila sa stvarnim uplatama po kreditu i potom iskazala razlike između izračuna i uplata. Stranke nisu prigovarale stručnosti i matematičkoj pravilnosti nalaza vještakinje pa je isti kao potpun, jasan, te sastavljen temeljem isprava u spisu, sukladno pravilima struke i danom zadatku, prihvaćen u cijelosti.

26.2. Pri tome se ukazuje da je vještakinja zasebno prikazala iznos glavnice pretplate tzv. pozitivnih razlika anuiteta (više plaćenih anuiteta od anuiteta po tečaju na dan isplate kredita) u ukupnom iznosu od 3.346,01 eura, zasebno glavnicu tzv. negativnih razlika anuiteta (manje plaćenih anuiteta od anuiteta po tečaju na dan isplate kredita) u ukupnom iznosu od 163,20 eura te zasebno glavnicu tzv. neto pretplate anuiteta (razliku iznosa više plaćenih anuiteta i manje plaćenih anuiteta od anuiteta po tečaju na dan isplate kredita) u iznosu od 3.182,81 eura, dok je odvojeno tablično prikazala svaki pojedinačni plaćeni anuitet i datum plaćanja istog.

27. Čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Pri tome se ukazuje da je člankom 323. ZOO- a propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

29.1. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje u tekstu: ZZP), kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženica, kao trgovac, koja je kriva za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženica koja je odgovorna za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

29.2. Naime, sporne odredbe ugovora o kreditu su stvarale prava i obveze za obje strane tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a posljedica njene nišetnosti je vraćanje imovine stranaka u stanje u kojem bi se ista nalazila da nije došlo do primjene takve odredbe. Konkretno, da nije bilo primjene ništetno ugovorene otplate kredita, tužitelj bi plaćao početno ugovorene anuitete, a tuženica bi primila takve uplate, radi čega tužitelj ima pravo po cjelokupnom ugovornom odnosu i uplatama zahtijevati samo onaj iznos koji je zaista pretplatio u razdoblju primjene ništetne ugovorne odredbe, a to je iznos koji je predstavlja razliku više plaćenog u odnosu na početno ugovorenu obvezu plaćanja. Pri tome razdoblja u kojima je tužitelj plaćao manje od početnog ugovorene obveze ne utječu na ukupno potraživanje tužitelja jer plaćanjem manjih anuiteta nije došlo do pretplate početno ugovorene obveze, dapače pretplata predstavlja samo razliku koja je veća od onoga što je trebala platiti po ugovorenom kreditu i to u ukupnom iznosu, dok su pojedine uplate zasebno relevantne samo u kontekstu koristi koju je tuženica kao banka imala time što je stekao imovinu bez osnove pa u tom smislu ima obvezu vraćanja iste sa zateznom kamatom od dana stjecanja takve imovine bez osnove do vraćanja iste.

30. Slijedom navedenog, a kako tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa od 3.346,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana pretplate pojedinog anuiteta, odlučeno kao u točki II. izreke presude.

31. U odnosu na odredbu čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu kojim je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškove obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,49 % od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja kredita, ukazuje se da je iz formulacije ovog tipskog ugovora razvidno da se o navedenom uopće nije pregovaralo i da se radi o uvjetu odobravanje kredita i to preduvjetu za isplatu samog kredita. Uz navedeno, razvidno je da u ugovoru nije niti pojašnjeno koja je konkretna usluga pružena tužiteljici pa da za istu plaća navedenu cijenu, dok iz činjenice da je cijena ugovorena u postotku od iznosa kredita proizlazi da sama cijena nije vezana za konkretne radnje po kreditu već isključivo za vrijednost samog kredita, a životno je nelogično da sama radnja banke na poslovima koji su istovjetni neovisno o iznosu kredita ima različitu cijenu ovisno o iznosu kredita.

32. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

33.1. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB

Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

33.2. Iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u pravnom sustavu Republike Hrvatske već je iste potrebno implementirati, te iako u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

33.3. Navedena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12), a zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

34. Tužiteljica u konkretnom slučaju nije bila u mogućnosti niti pregovarati o ovoj odredbi, a kako je pristankom na istu tuženica evidentno uvjetovala odobravanje samog kredita kao glavnog interesa potrošača, zaključak je ovog suda da tuženica nije postupala u dobroj vjeri jer je tužiteljici nametnula plaćanje te dodatne cijene kredita za nepoznatu, odnosno neodređenu i neodredivu vrstu usluge/troška, čime je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja koje se beziznimno zahtjeva u ugovornim odnosima te je time doveo tužiteljicu kao potrošača u neravnopravan položaj koji je uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama. Slijedom navedenog, utvrđeno je da se radi o nepoštenoj, time ništetnoj odredbi ovog potrošačkog ugovora te je tuženica dužna vratiti nesporno naplaćeni iznos ove naknade, kako je odlučeno točkama III. i IV. izreke ove presude.

35.1. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i to kako slijedi: sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura - tbr. 7. t. 1. u vezi s tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje: OT), sastava obrazloženih podnesaka od 12.12.2023. i 26.3.2025. u iznosu od ukupno 500,00 eura (tbr. 8. toč. 1. u vezi tbr. 46. OT-a) te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 21.3.2024., 18.10.2024. i 30.6.2025. u ukupnom iznosu od 750,00 eura (tbr. 9. toč. 1. u vezi tbr. 46. OT-a), što daje ukupni trošak zastupanja u iznosu od 1.500,00 eura.

35.2. Tužiteljica ima pravo i na nadoknadu troška plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 350,00 eura te plaćene pristojbe za tužbu u iznosu od 40,88 eura, što s troškom zastupanja daje ukupni trošak postupka u iznosu od 1.890,88 eura.

35.3. Tužiteljici ne pripada pravo na nadoknadu troška sudske pristojbe za presudu jer navedeni trošak nije imala niti će imati obzirom je kao potrošač, temeljem čl. 11. st. 1. toč. 2. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.), oslobođena plaćanja iste.

35.4. O osnovi i visini zatezne kamate na dosuđeni trošak odlučeno je primjenom čl. 29. ZOO-a i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

Dubrovnik, 27. kolovoza 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženice