Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-323/2022-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Bojani Pavković, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, zastupanog po punomoćniku Dražanu Crnkoviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Dražan Crnković & Alen Pešušić iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne javne rasprave, zaključene 25. lipnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika Suzane Trputac, odvjetnice u Rijeci, objavljene 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskim vodama, pravnoj osobi za upravljanje vodama, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB: 28921383001 da tužiteljici RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati neto iznos od 109,89 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 36,63 eura od dana 31.07.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,63 eura od dana 31.07.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,63 eura od dana 30.11.2021. godine pa do isplate,

prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa nadalje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu, iznad iznosa od 109,89 eura, a do zatraženog iznosa od 146,52 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, zahtjev tužitelja se odbija.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 440,63 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zatraženog troška odbija kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme od 1. lipnja 2005., uz napomenu kako je s tuženikom sklopila nekoliko uzastopnih ugovora o radu odnosno dodataka ugovora o radu, pa tako navodi da je sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2013., Prvi dodatak ugovoru o radu od 14 rujna 2010., Prvi dodatak ugovoru o radu od 23. prosinca 2013., Drugi dodatak ugovora o radu na neodređeno vrijeme od .1 veljače 2016. i Treći dodatak ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2018. Temeljem čl. 59. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim. Tužiteljica je i dalje zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme. prometom prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte do maksimalnog iznosa od 1.200,00 kn mjesečno. U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene, radnik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec. Članak 63. Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih voda također navodi da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec. Dakle, sukladno Kolektivnim ugovorima koji se primjenjuju na radni odnos tužiteljice, ista ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla svakog mjeseca u godini za vrijeme trajanja radnog odnosa. Tuženik neosnovano tužiteljici da nije isplatio naknadu za prijevoz za jedan mjesec tijekom 2017., 2018., 2019. i 2021. Tužiteljica ističe da postoji i mogućnost da joj tuženik neće isplatiti niti naknadu za prijevoz za 2022., u kojem slučaju pridržava pravo precizirati tužbeni zahtjev za tekuću godinu. Kao dokaz da tužiteljici nije isplaćen prijevoz za po jedan mjesec u prije navedenim godinama, tužiteljica dostavlja rekapitulaciju obračuna za vrstu primanja 016- prijevoz gdje je vidljivo da tužiteljica nije primila isplatu u srpnju 2017., u srpnju 2018., u srpnju 2019. i studenom 2021. godine. Tužiteljica također predlaže da sud ukoliko smatra potrebnim obveže tuženika na dostavu obračuna plaće, a vezano uz isplatu prijevoza za mjesece srpanj 2017., kolovoz 2018., kolovoz 2019. i prosinac 2021. Naime, kako se naknada za prijevoz isplaćuje najkasnije zadnjeg radnog dana u mjesecu za idući mjesec, kada tužiteljica nije primila isplatu u srpnju 2018., nije primila naknadu za prijevoz za kolovoz 2018. godine i tako dalje. Jedino je u 2017. tuženik tužiteljici u lipnju 2017. godine isplatio naknadu prijevoza za lipanj te u kolovozu 2017. naknadu prijevoza za kolovoz. Tužiteljica živi na adresi [adresa], a što predstavlja prvu zonu autobusnih linija. Navedeno ne bi trebalo biti sporno te visina naknade za prijevoz proizlazi već iz svih isplata naknade za prijevoz koje je izvršio tuženik, ali ukoliko tuženik navedeno bude osporavao tužiteljica predlaže da sud službenim putem pribavi podatak od Autotroleja d.o.o. o tome u kojoj se zoni nalazi [adresa]. Tužiteljica pored navedenog dostavlja kartu sa zonama prijevoza. Tužiteljica ujedno dostavlja i cjenik komunalne usluge prijevoza putnika u javnom prometu. Pored toga tužiteljica predlaže da sud izvrši uvid u Google maps kako bi utvrdio gdje se nalazi [adresa]. Ukoliko tuženik bude osporavao adresu stanovanja tužiteljice u razdoblju ovih pet godina, tužiteljica predlaže da sud službenim putem pribavi podatak od MUP-a Rijeka o adresi prebivališta tužiteljice. Iz svega navedenog vidljivo je da je tuženik tužiteljici neosnovano i nezakonito uskratio isplatu naknade za troškove prijevoza za po jedan mjesec tijekom razdoblja od pet godina, odnosno od 2017. Tužiteljica nije jedina kojoj je tuženik uskratio isplatu naknade za troškove prijevoza te stoga tužiteljica dostavlja u spis dvije presude županijskih sudova iz kojih je vidljivo da su tužbeni zahtjevi u pravno i činjenično identičnim slučajevima bili prihvaćeni. Slijedom navedenog, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda obzirom iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio u prilogu tužbe proizlazi kako su stranke u slučaju spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja za potraživanje troškova prijevoza prije 2018. Naime, kao što tužitelj navodi u tužbi osnova za potraživanje troškova prijevoza prije stupanja na snagu Kolektivnog ugovora od 27. prosinca 2017. godine („Narodne novine“ broj 12/2018) predstavlja Kolektivni ugovor za vodno gospodarstvo od 1. svibnja 2003. („Narodne novine“ broj 88/2003). U čl. 1. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo od 1. svibnja 2003. godine propisano je slijedeće; «Ovim Kolektivnim ugovorom (u daljnjem tekstu: ugovor) uređuju se prava i obveze iz rada i na osnovi rada između članova Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske – sindikalnih podružnica Hrvatskih voda i Hrvatskih voda, pravne osobe za upravljanje vodama. Odredbe ovog Kolektivnog ugovora mogu se primijeniti i na radnike Hrvatskih voda koji nisu članovi Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske ako mu pristupe temeljem čl. 96. i Sporazuma o pristupanju čiji je obrazac Prilog 2 ovog ugovora.» S obzirom da tužitelj nije podnio dokaz da je bio član Sindikata za razdoblje 2017. – 2018., a niti da je u tome razdoblju pristupio Kolektivnom ugovoru za vodno gospodarstvo, opreza radi, ističe se kako isti nema aktivnu legitimaciju za potraživanje troškova prijevoza prije 2018. Tužitelj u tužbi citira čl. 63. Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih voda (a koji članak je sadržajno istovjetan čl. 59. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo od 1. svibnja 2003.) te smatra kako ima pravo na troškove prijevoza svakog mjeseca u godini za vrijeme trajanja radnog odnosa, dakle neovisno o tome je li radio odnosno i za razdoblja korištenja godišnjeg odmora, bolovanja, rodiljnog ili roditeljskog dopusta i drugih opravdanih odsustvovanja s mjesta rada. Navedeno stajalište tužitelja je pravno neosnovano i pogrešno. Troškovi prijevoza na posao i s posla vezani su uz obavljanje posla pa radnik nema pravo na navedene troškove za vrijeme kada nije radio. Dakle, da bi tužitelj kao radnik imao pravo na navedene troškove morao bi biti prisutan na radu odnosno radniku ne bi pripadalo pravo na navedene troškove u vremenu kada nije radio. Radi navedenog, tuženik nije tužitelju isplatio troškove prijevoza za razdoblje u kojem nije radio. Tuženik u spis dostavlja Evidenciju o radnom vremenu tužitelja za razdoblje u kojima tužitelj nije radio, a za koje vrijeme tužitelj nema pravo na naknadu troškova prijevoza. Tužitelj u tužbi navodi kako je nesporno da je tuženik tužitelju u svakoj od utuženih godina (2017.-2021.) uskratio naknadu troškova prijevoza za utužene mjesece. Dakle, tuženik je tužitelju platio naknadu prijevoza za sve ostale mjesece svake godine u razdoblju od 2017. -2021. Budući da tužitelj nije radio više od jednog mjeseca godišnje – to je jasno da isti nije imao stvarne troškove dolaska na posao i odlaska s posla za najmanje jedan radni mjesec za razdoblje 2017.-2021., pa stoga tužitelj za najmanje jedan mjesec godišnje nema pravo na naknadu troškova prijevoza. Kada se uzme u obzir da je prosječan mjesečni broj radnih dana 20 radnih dana, a kada se u obzir uzmu neradni dani tužitelja, to je jasno da tužitelj nije mogao dobiti naknadu za prijevoz za svih 12 mjeseci u 2017., 2018., 2019. i 2021. Što mu nije priznata naknada štete na ime toplog obroka i putnih troškova za vrijeme dok se isti nalazio na bolovanju vezano za ozljede koje je zadobio u navedenoj prometnoj nezgodi. Naime, primanja radnika za putne troškove isključivo su vezana za obavljanje posla, a na takvu naknadu radnik nema pravo, zbog odsutnosti s posla i za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, pa je razumljivo da pravo na tu naknadu ne može imati i za vrijeme bolovanja.“ (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3424/1995 od 10. studenog 1999.) Stoga je jasno kako je neosnovana tužiteljeva tvrdnja kako njemu pripada pravo na trošak prijevoza svakog mjeseca u godini za vrijeme trajanja radnog odnosa, dakle nevezano za stvarno prisustvo na mjestu rada. Kako tužitelj nije imao stvarni izdatak za troškove prijevoza na posao i s posla za vrijeme kada isti nije dolazio na posao zbog korištenja godišnjeg odmora, bolovanja ili korištenja slobodnih dana, tada isti niti nema pravo na naknadu tih troškova, zbog čega je potrebno tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Tužitelj nije priložio uz tužbu dokaz kojim bi dokazao stvarno postojanje troškova prijevoza, odnosno nije priložio nijednu kupljenu autobusnu kartu za utuženo razdoblje. Cjenik usluga prijevoznika koje je tužitelj priložio uz tužbu ne dokazuje činjenicu da je tužitelj kroz utuženi period i stvarno kupovao prijevoznu kartu, odnosno da je imao stvarni trošak prijevoza. Bilo bi logično i životno da je tužitelj predao sudu bilo kakav materijalni objektivni dokaz o tome da je kupovao mjesečnu kartu za javni autobusni prijevoz, a ne da predaje sudu cjenik prijevoznika s izlistom cijena autobusnih karta, koja ne može biti vjerodostojan dokaz. Budući se radi o naknadi troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (dakle povratu onih sredstava koje je radnik utrošio kako bi došao na posao), kako joj i samo ime govori, to je logično da se naknada za prijevoz ne isplaćuje za vrijeme kada radnici ne dolaze na posao. Stoga je jasno da nema osnove da tuženik isplati tužitelju naknadu troška za prijevoz u vremenu kada nije dolazio na posao, odnosno kada je bio na godišnjem odmoru, na bolovanju ili kada je koristio slobodne dane. Također se ističe kako se naknada za troškove prijevoza na posao i s posla prema čl. 17. st. 2. toč. 8. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 115/16, 106/18, 121/19) i prema čl. 7. st. 2. toč. 29. i 30. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 10/17), ne smatra oporezivim iznosom koji poslodavac isplaćuje zaposleniku i radi se o stvarnim troškovima koje je zaposlenik imao dolaskom na posao. Dakle, u razdoblju kada tužitelj nije dolazio na posao, odnosno kada isti nije imao stvarne troškove prijevoza na posao i s posla, tužitelju ne pripada pravo na isplatu naknade za troškove prijevoza za vrijeme dok nije radio. Ističe se kako tužitelj nema pravo na naknadu troškova prijevoza za vrijeme kada nije adio. S time u vezi, potpuno je nebitno iz kojeg razloga tužitelj nije radio (primjerice korištenje godišnjeg odmora, bolovanja, slobodnih dana ili nešto drugo), kao što je nebitno što tužitelj zbog toga nije radio cijeli mjesec, dio mjeseca, tjedan ili jedan dan. Za čitavo vrijeme kada nije radio, radnik nema pravo na troškove prijevoza jer se radi o namjenskoj naknadi isključivo vezanoj za obavljanje posla odnosno prisutnost radnika na radu. Takav je stav i sudske prakse razvidan iz presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž- 1486/10 od 18. siječnja 2012.g. koja se dostavlja u prilogu i koja se djelomično citira: „U odnosu na potraživanje tužitelja za troškove prijevoza na posao i s posla pravilno je prvostupanjski sud odbio taj dio tužbenog zahtjeva u cijelosti. Naime, naknada za troškove prijevoza na posao i s posla prema Zakonu o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/04), Pravilniku o porezu na dohodak, ne smatra se oporezivim iznosom koji poslodavac isplaćuje zaposleniku i radi se o stvarnim troškovima koje je zaposlenik imao dolaskom na posao. Tužitelj od dana izvanrednog otkaza ugovora o radu nije dolazio na posao, dakle, nije imao stvarne troškove, te mu stoga i ne pripada pravo na isplatu naknade za troškove prijevoza za vrijeme dok nije radio.“ Također se uz podnesak prilaže i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 820/06 od 10. siječnja 2007. koja se djelomično citira: „Prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora za gospodarstvo (Narodne novine broj 47/92) radnik ima pravo samo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, kao i naknadu troškova prehrane tijekom radnog vremena (čl. 46. i 47.). Stoga topli obrok i troškovi prijevoza na posao i s posla predstavljaju namjensku naknadu vezanu isključivo za prisutnost radnika na radu. Zato, makar je Odluka tuženika o prestanku radnog odnosa poništena kao nezakonita, tužitelju ne pripada pravo na navedene naknade u vremenu kada nije radio.“ Ujedno se prilaže i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1654/00 od 28. rujna 2000. koja se djelomično citira: „Neosnovano tužitelj u reviziji prigovara da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova prijevoza u iznosu od 1.008,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, jer je po ocjeni ovog revizijskog suda pravilan stav drugostupanjskog suda da je naknada za put do posla i s posla vezana za obavljanje posla, zbog toga tužitelj nema pravo na troškove prijevoza za vrijeme dok nije radio.“ Činjenica da bi člankom 63. st. 4. Kolektivnog ugovora bilo propisano da se troškovi prijevoza isplaćuju unaprijed najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec nije uspostavljena mogućnost bezuvjetnog plaćanja troškova prijevoza, a kako to pogrešno smatra tužitelj. Naime, pored toga što radnik ima pravo na isplatu razlike troška prijevoza ako mu je isplaćen niži iznos od onoga koji mu pripada, radnik isto tako ima i obvezu poslodavcu vratiti iznos koji mu je preplaćen. Ta obveza temelji se na pravilima o vraćanju stečenog bez osnove iz članka 1111. stavak 3. ZOO-a. Prema tom članku, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, a obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kada se utvrdi da je radniku po osnovi troškova prijevoza isplaćen viši iznos, poslodavac je ovlašten tražiti vraćanje preplaćenog iznosa jer prijelaz nije imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Obvezu radnika da vrati preplaćene iznose svom poslodavcu potvrđuje sljedeća odluka Ustavnog suda RH broj: USRH U- III/4214/2013 od 9.3.2016.godine koja se djelomično citira: „To što je tužitelj državno tijelo do kojeg je bilo za očekivati da, valjano primjenjujući propise, ne isplaćuje više od onoga što tuženoj pripada s navedene osnove, ne oslobađa tuženu obveze vraćanja preplaćenog, pa se suprotni žalbeni navodi ukazuju neosnovanim.“ Isto tako, poslodavac može primjenom članka 195. ZOO-a izvršiti i prijeboj svoje tražbine sa tražbinom zaposlenika odnosno na sljedećim obračunima troškova prijevoza ne isplaćivati naknadu troška dok ne vrati preplaćeni iznos. Naime, trošak prijevoza nije plaća pa se na njemu može vršiti prijeboj. Prijeboj ne bi bio suprotan članku 96. Zakona o radu prema kojem poslodavac bez suglasnosti radnika ne može izvršiti prijeboj (samo) na plaći radnika (djelomično se citira članak Iris Gović Penić, sutkinje Županijskog suda u Zagrebu, naslova Organizirani javni prijevoz u svjetlu Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, a koji se cjeloviti članak prilaže uz ovaj podnesak). Prema tome, tužitelj u razdoblju za koje potražuje naknadu troškova prijevoza nije godišnje radio minimalno jedan radni mjesec, a u određenim razdobljima i više od toga. Stoga, tužitelj nema pravo na naknadu troškova prijevoza za svih 12 mjeseci godišnje jer tužitelj nije kroz čitavo to vrijeme i radio. Naime, troškovi prijevoza na posao i s posla vezani uz isključivo uz obavljanje posla pa radnik nema pravo na navedene troškove za vrijeme kada nije radio. Činjenica da tužitelj ne bi radio zbog bolovanja, korištenja godišnjeg odmora ili nekog drugog razloga je potpuno nebitna za ostvarivanje prava na troškove prijevoza Dakle, u ovoj pravnoj stvari odlučno je samo je li tužitelj radio čitavo vrijeme za koje potražuje troškove prijevoza ili nije? Iz navedene dokumentacije nedvojbeno proizlazi kako tužitelj nije radio svih 12 mjeseci kroz razdoblje od 2017. do 2021. pa stoga ne može ostvariti niti naknadu troškova prijevoza za svih 12 mjeseci. Tuženik ističe, a suprotno tvrdnjama tužitelja, kako tužitelj nema pravo na naknadu troškova prijevoza za vrijeme kada nije radio (odnosno kada je bio na godišnjem odmoru ili kada je bio na bolovanju ili na plaćenom dopustu). Pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla uređuje se Ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Kolektivnim ugovorom ili Odlukom poslodavca budući se ne radi o pravu radnika utvrđenom zakonom. Odredbe navedenih ugovora, odnosno akata, u praksi mogu biti različite s obzirom na različito reguliranje tog prava od slučaja do slučaja. Pravo na trošak prijevoza na posao i s posla nije zakonsko pravo, odnosno nije pravo iz radnog odnosa koje je uređeno propisom. Samom činjenicom zasnivanja radnog odnosa radnik neće imati na temelju Zakona o radu pravo na trošak prijevoza na posao i s posla. Da bi radnik imao to pravo, treba ga regulirati Ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Kolektivnim ugovorom ili Odlukom poslodavca. Tim aktima, odnosno ugovorima određuju se uvjeti pod kojima radnici imaju to pravo. Mogu postojati različitosti u visini i opsegu prava na trošak prijevoza. Primjerice mogu postojati određene varijante da radnici dobivaju naknadu za 11 mjeseci, odnosno da je ne dobivaju za vrijeme godišnjeg odmora. Budući da se radi o naknadi troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla uobičajeno je da se naknada za prijevoz ne isplaćuje za vrijeme godišnjeg odmora kada radnici ne dolaze na posao, a moguće je urediti i da radnik pravo na trošak prijevoza ima samo za one dane kada je stvarno radio, a ne ako je bio na bolovanju, plaćenom dopustu itd. Odredbom čl. 63. st. 1. Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih voda („Narodne novine“ broj 12/18) propisano je da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte (isto propisuje i članak 59. st. 1. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo „Narodne novine“ broj 88/03). Dakle, Kolektivni ugovor ne propisuje pravo na troškove prijevoza uvijek i bezuvjetno, već se radi o strogo namjenskim i stvarnim troškovima. Radnik je morao biti prisutan na radu, odnosno morao je doći na posao i otići s posla, te je u tu svrhu kupio mjesečnu, odnosno pojedinačnu kartu javnog prijevoza. Tuženik opreza radi ističe i prigovor zastare za potraživanja prijevoza koja se odnose na 2017. Naime, tužitelj u historijatu tužbe navodi kako je izostala uplata troškova prijevoza u mjesecu srpnju 2017., a tužba je podnesena 27. rujna 2022.g., pa bi stoga prvi utuženi iznos bio u zastari. Tuženik osim osnovu prigovara i visini tužbenog zahtjeva, te se u tom smislu ističe: da tužitelj nije dokazao da bi se radilo o javnom prijevozniku, odnosno da se radi o jedinom prijevozniku na tom području, odnosno da ukoliko ima više alternativnih sredstava javnog prometa da se radi o najpogodnijoj cijeni za tuženika kao poslodavca, da je dostavljeni troškovnik vjerodostojan dokaz kojim se dokazuje visina troškova prijevoza, da se radi o stvarnim troškovima, odnosno da tužitelj nije dokazao da je stvarno platio pojedinačnu ili mjesečnu kartu prijevoza u predmetnom razdoblju. Radi svega navedenog, ukazuje se tužba neosnovanom te tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja da naknadi prouzročeni parnični trošak tuženiku sa zakonskim zateznim kamatama odmjerenim sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje kamate teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu

4. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 146,52 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom uz tvrdnju da joj je tuženik, kao poslodavac, neosnovano i nezakonito uskratio isplatu naknade za troškove prijevoza za jedan mjesec u godini tijekom razdoblja od četiri godine, odnosno za 2017., 2018., 2019. i 2021., a sve protivno čl. 63. Kolektivnog ugovora za radnike tuženika i čl. 59. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo.

5. Među strankama nije sporno da je tužiteljica od 1. svibnja 2011. neprekidno zaposlena kod tuženika na radnom mjestu samostalni inženjer, šifra 23-1.3.7 u Službi zaštite od štetnog djelovanja voda u Vodnogospodarskom odjelu za slivove sjevernog Jadrana Rijeka Hrvatskih voda (ugovor o radu prileži na stranici 7-8 spisa, uz pripadajuće dodatke sa stranice 9-12 spisa).

6. Sporno je među strankama je li tuženik tužiteljici u utuženom razdoblju isplatio naknadu troškova prijevoza u pripadajućem iznosu, odnosno pravo tužiteljice na isplatu naknade za troškove prijevoza za utuženo razdoblje, kao i visina iste.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP), ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim, ali ne u cijelosti.

8. Vezano za tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, kojeg ističe u odgovoru na tužbu, navodi se da je na pripremnom ročištu održanom 6. veljače 2024. (stranica 199-201 spisa) raspravnim rješenjem suda taj prigovor odbijen, uz napomenu da stranke nisu potraživale pismeni otpravak rješenja, te su se odrekle prava žalbe na isto.

9. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ističe u odgovoru na tužbu navodi se da se u predmetnom slučaju radi o tražbini iz radnog odnosa, slijedom čega je za pitanje zastare mjerodavna odredba čl. 139. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23. - dalje ZR) koja je od posebnog značaja u odnosu na odredbe čl. 226. i 227. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje ZOO) koje su općeg značaja.

9.1. Tako odredba čl. 139. ZR-a propisuje da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, s time da se taj rok kod potraživanja u vezi s plaćom računa od dospjelosti svakog pojedinog obroka plaće, odnosno od prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Time nastaje iznimka od pravila da povremene tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (čl. 226. st. 1. ZOO-a).

9.2. Imajući u vidu da tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje isplatu naknade troškova prijevoza u utuženim iznosima sa zateznom kamatom od 31. srpnja 2017., 31. srpnja 2018., 31. srpnja 2019., te 30. studenoga 2021., to proizlazi da je potraživanje tužiteljice za kolovoz 2017. zastarjelo u smislu odredbe čl. 139. ZR-a obzirom da je tužba podnesena 27. rujna 2022., slijedom čega je dani prigovor djelomično osnovan za utuženu naknadu za kolovoz 2017.

9.3. Kako je sud usvojio dani prigovor zastare za tražbinu koja se odnosi na kolovoz 2017., to nije raspravljao vezano za prigovor nedostatka aktivne legitimacije obzirom da se isti odnosi isključivo na tražbinu koja je u zastari.

10. Pravo na trošak prijevoza na posao i s posla nije zakonsko pravo, odnosno nije pravo iz radnog odnosa koje je uređeno propisom. Dakle, samom činjenicom zasnivanja radnog odnosa radnik neće imati na temelju Zakona o radu pravo na trošak prijevoza na posao i s posla. Imaju li radnici pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla i pod kojim uvjetima ovisi o tome kako je to pitanje uređeno kolektivnim ugovorom, sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili odlukom poslodavca.

10.1. Odredbom čl. 9. st. 3. ZR-a propisana je primjena za radnike najpovoljnijeg prava ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

11. Pravo na naknadu za prijevoz radnika u utuženom razdoblju kod tuženika bilo je uređeno čl. 59. st. 1. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo („Narodne novine“ broj 88/03 - dalje KU za vodno gospodarstvo) i čl. 63. st. 1. Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih voda („Narodne novine“ broj 12/18 – dalje KU za radnike Hrvatskih voda).

12. Odredbom čl. 59. st. 1. KU-a za vodno gospodarstvo radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte, a u slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene, radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec (čl. 59. st. 3. KU-a).

13. Prema odredbi članka 63. st. 1. KU-a za radnike Hrvatskih voda radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec.

14. Pravilno ističe tuženik kada navodi da pravo na isplatu troškova prijevoza se određuje u visini stvarnih, realnih troškova, no pri tome ne smije izgubiti iz vida smisao same naknade za prijevoz.

14.1. Naknada za prijevoz se isplaćuje unaprijed i njome se osigurava prisutnost radnika na poslu, odnosno ona se isplaćuje kako bi radnik, koji ne živi u blizini radnog mjesta, mogao pristupiti na posao. Ona se isplaćuje u stvarnom iznosu, no ako ima više mogućnosti pristupa na posao, isplaćuje se ona koja je najpovoljnija za poslodavca, nevezano za način na koji radnik dolazi na posao.

15. Dakle, u konkretnoj situaciji iako radnik kroz mjesec dana nije nekoliko dana dolazio na posao, on je platio punu cijenu pokazne karte, te nije mogao one dane kada nije dolazio na posao niti dobiti povrat novaca niti koristiti to pravo na prijevoz u nekom drugom razdoblju, već je svaki mjesec morao kupiti kartu.

15.1. Podredno se napominje kako je uvidom u evidenciju o radnom vremenu (stranica 74-120 spisa) sud utvrdio da je tužiteljica tijekom kolovoza 2018. na godišnjem odmoru bila od 13. do 18. kolovoza, dok je ostale dane radila (evidencija o radnom vremenu za kolovoz 2018. prileži na stranici 93 spisa). Nadalje, uvidom u evidenciju o radnom vremenu za kolovoz 2019. (stranica 105 spisa) razvidno je da je tužiteljica taj cijeli mjesec radila, dok je uvidom u evidenciju o radnom vremenu za prosinac 2021. (stranica 120 spisa) razvidno da je tužiteljica taj mjesec bila na bolovanju od 1. do 6. prosinca, od 21. do 24. prosinca, kao i 31. prosinca, na godišnjem odmoru od 7. do 14. prosinca, dok je preostale dane u mjesecu radila.

16. Stoga je poslodavac u obvezi radniku nadoknaditi trošak pokazne karte svaki mjesec, nevezano koliko dana on taj mjesec nije dolazio na posao. Jedino ne bi bio u obvezi kada bi radnik bio odsutan cijeli mjesec, jer tada nema radnih dana za koje bi bio u obvezi nadoknaditi trošak prijevoza, a što nije ovdje slučaj.

17. Također se ističe da pravo zaposlenika na naknadu za prijevoz nije uvjetovano dostavom dokaza o kupljenoj karti, odnosno predajom karte tuženiku, budući da je za pravo tužiteljice za nadoknadu troškova prijevoza neodlučno je li ona za dolazak koristila javni prijevoz ili se koristila vlastitim prijevoznim sredstvom, već je valjalo utvrditi samo cijenu najjeftinijeg javnog prijevoza na predmetnoj relaciji (uz napomenu da visina tužbenog zahtjeva između stanaka nije sporna).

19. Vezano za visinu tužbenog zahtjeva, navodi se da spisu prileži dopis Komunalnog društa „Autotrolej“ d.o.o. Rijeka od 14. svibnja 2024., u privitku kojeg (stranica 220-225 spisa) iz kojeg proizlazi da je cijena mjesečne karte za prvu zonu autobusnih linija (tužiteljica ima prebivalište u [adresa], a što sud utvrđuje uvidom u osobnu iskaznicu tužiteljice sa stranice 6 spisa) za cijelo utuženo razdoblje iznosila 36,63 eura (276,00 kn), a koji iznos je tuženik isplaćivao tužiteljici tijekom 2017., 2018., 2019. i 2021. (navedeno sud utvrđuje uvidom u rekapitulaciju obračuna za vrstu primanja 016 – Prijevoz za razdoblje obračuna od siječnja 2017. do kolovoza 2022. (stranica 4-5 spisa), slijedom čega sud smatra utvrđenim da visina utužene naknade iznosi 36,63 eura neto mjesečno.

19. Slijedom navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev djelomično usvojiti i presuditi kao u točki I. izreke, dok je s preostalim dijelom tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen kao neosnovanim (točka II. izreke presude).

20. Ovdje se ističe da je sud prilikom donošenja odluke vodio računa da je stupio na snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22), slijedom čega je konverzija izvršena sukladno odredbi članka 48. navedenog Zakona (fiksni tečaj konverzije kune u euro: 1 euro = 7,53450 kuna).

21. Na dosuđeni iznos sud je tužiteljici dosudio i zateznu kamatu sukladno odredbi članka 29. ZOO-a, u visini propisanoj važećom uredbom o visini stope zatezne kamate, počev od dospijeća do isplate, slijedom čega je valjalo presuditi kao u izreci.

22. Vezano za tuženikovo protivljenje preinaci tužbe učinjene u podnesku od 7. studenoga 2024. (stranica 227-228 spisa), navodi se kako se radi o podnesku u kojem tužiteljica precizira tužbeni zahtjev navodeći kako potražuje neto iznos, sve obzirom da se u istovrsnim predmetima pojavila dvojba potražuje li radnik neto ili bruto iznos.

22.1. Naime, u pravu je tuženik kada navodi da odredba čl. 433.a st. 1. ZPP-a propisuje da kada radnik utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuje u bruto iznosu, tada ih je dužan utužiti u tom iznosu, a ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos

22.2. Imajući na umu navedeno, ovdje se navodi kako se u ovoj pravnoj stvari ne radi o novčanoj tražbini koja se utvrđuje u bruto iznosu obzirom da se naknada za troškove prijevoza na posao i s posla, prema čl. 17. st. 2. t. 8. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 115/16, 106/18 i 121/19) i čl. 7. st. 2. t. 29. i 30. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 10/17) ne smatra oporezivim iznosom kojeg poslodavac isplaćuje zaposleniku. Podredno se napominje kako tužitelj ni u tužbi nigdje nije naveo da se radi o tražbini u bruto iznosu, slijedom čega nije bilo razloga odlučivati o preinaci na koju se tuženik poziva.

23. Odluka o troškovima donijeta je pozivom na odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a. Trošak je odmjeren u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje Tarifa).

23.1. Tužiteljica je u ovom postupku tražila ukupan iznos od 146,52 eura, a uspjela je s iznosom od 109,89 eura. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje kako je tužiteljica u ovoj parnici uspjela sa 75%, jer je u odnosu na osnovu potraživanja uspjela sa 100%, dok je u odnosu na visinu potraživanja uspjela sa 75% (100% + 75% =175% : 2 = 87,5%). Sukladno tome tuženik je uspio sa 12,5% (100% - 87,5% = 12,5%). Kada se od uspjeha tužiteljice odbije uspjeh tuženika proizlazi kako je tuženik u obvezi naknadi parnični trošak tužiteljice u dijelu od 75% (87,5% - 12,5% = 75%), što je u suglasju s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a.

23.2. Dosuđeni trošak sastoji se od troška sastava tužbe (50,00 eura; Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava odgovora na tužbu od 29. studenoga 2022. i sastava obrazloženih podnesaka od 17. siječnja 2023., 30. siječnja 2024., 13. kolovoza i 7. studenoga 2024. (50,00 eura x 5; Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podnesaka od 3. svibnja 2023. i 8. veljače 2024. (25,00 eura x 2; Tbr. 8. t. 3. Tarife), zastupanja na ročištima održanim 6. veljače i 3. svibnja 2024., te 25. lipnja 2025. (50,00 eura x 3, Tbr. 9. t. 1. Tarife), što ukupno iznosi 500,00 eura, što uvećano za trošak PDV-a od 25% - izuzev za sastav podneska od 13. kolovoza i 7. studenoga 2024, te pristup ročištu održanom 25. lipnja 2025. (87,50 eura) iznosi ukupno 587,50 eura, te umanjeno razmjerno omjeru uspjeha u sporu (75%) 440,63 eura. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelj je odbijen kao neosnovanim. Na dosuđeni trošak tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Rijeci 27. kolovoza 2025.

Sudac:

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa odluke. Žalba se podnosi pismeno nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ovog Zakona.