Poslovni broj: P-666/2019-40

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužiteljice ČĆM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Fabijanović, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, Bužanova 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 3. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 266-69/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je zaključen između tužiteljice kao korisnika kredita i prednice tuženice kao banke 22. veljače 2005., solemniziran 23. veljače 2005. kod Nikše Viđena, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod brojem OU-264/05-1, koja glasi:

¨Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.¨

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 1.450,51 eura sa zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2013. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.451,25 eura sa zateznom kamatom tekućom od 28. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu 7. lipnja 2019. te tijekom postupka tvrdi da je s prednicom tuženice Hypo Alpe-Adria bank d.d. 22. veljače 2005. sklopila ugovor o stambenom kreditu temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od 35.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženice važećem na dan korištenja kredita, uz primjenu promjenjive kamatne stope od 5,25 % godišnje. Tvrdi da je istim ugovorom banka unijela odredbu po kojom je ugovorena promjenjiva redovita kamatna stopa na način da se ista mijenja jednostranom odlukom banke na koju ona bezuvjetno pristaje, a bez da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo i bez pružanja potpunih informacija temeljem kojih bi donijela odluku o pristanku na navedenu odredbu ugovora.

1.2. Obzirom na navedeno, a sukladno presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora o kreditu tuženih banka (uključujući ovdje tuženice) u kojima je ugovorena ovako promjenjiva kamatna stopa, time stopa koja je jednostrano promjenjiva i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, predlaže utvrditi ništetnost iste odredbe ugovora koji je sklopila s prednicom tuženice, a kako je zbog jednostranog povećanja kamatne stope plaćala više kamata po kreditu, zahtijeva isplatu preplaćenog iznosa od 30.307,74 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana preplate pojedinog iznosa do isplate, sve uz nadoknadu troška ovog postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženica osporava osnovanost zahtjeva tužiteljice te predlaže iste odbiti. Tvrdi da tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka jer se od 1. siječnja 2014. na predmetni ugovora primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23 % godišnje sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (¨Narodne novine¨ broj 142/2013) čime je njeno poslovanje usklađeno sa zakonom. Smatra da je predmetne presude u postupcima kolektivne zaštite potrošača nemaju izravni učinak na ugovorni odnos ovdje stranaka te da je potrebno utvrditi da bi predmetne odredbe bile nepoštene u konkretnom ugovoru, a smatra da nisu jer se radi o jasnim, lako uočljivim i razumljivim odredbama pa uopće ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti, a da je on u cijelosti postupao po tada važećem prisilnim propisima, dok sukladno izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014., nije imao obvezu u postojećim ugovorima o kreditu navesti egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Ukazuje da je tužiteljici prije potpisivanja pojašnjeno značenje predmetne ugovorne odredbe od strane djelatnika banke kao i prilikom solemnizacije ugovora od strane javnog bilježnika, pa da je tužiteljici ova odredba ugovora bila jasna i razumljiva. Prigovara prigovara zastari potraživanja smatrajući da zastarni rok za naknadu štete teče od nastanka štete kao i za stjecanje bez osnove od dana sklapanja ugovora te traje pet godina, dok kolektivni spor potrošača nije od utjecaja na tijek zastare potraživanja tužitelja.

3.1. Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, otplatni plan, metodologiju promjene kamatnih stopa, pregled uplata po kreditu, saslušana je tužiteljica te je provedeno financijsko vještačenje.

3.2. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer je činjenično stanje utvrđeno temeljem provedenih dokaza, dok je tuženica odustala od saslušanja predloženih svjedoka.

3.3. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13 i 70/19; dalje u tekstu ZPP), utvrđeno je da su zahtjevi tužitelja osnovani.

4. Predmet spora je ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja ugovorenu kamatnu stopu te isplata razlike plaćenih kamata u odnosu na kamatu koja bi bila plaćena bez primjene promjene iste temeljem jednostrane odluke banke.

5. Nesporno je među strankama

- da su tužiteljica i prednica tuženice 22. veljače 2005. sklopili stambeni ugovor o kreditu,

- da su ovim ugovorom glavnicu kredita vezali za valutu CHF,

- da su ugovorili promjenjivu kamatnu stopu,

- da je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženica jednostrana mijenjala i to povećavala kamatnu stopu tijekom otplate kredite.

6. Sporno je među strankama:

- postojanje pravnog interesa tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promijeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženice,

- primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, pa time

- je li ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna,

- visina potraživanja te

- zastara potraživanja tužiteljice.

7.1. Iz sadržaja ugovora ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 22. veljače 2005. proizlazi da su stranke istim ugovorile promjenjivu kamatnu stopu od 5,25 % godišnje, s tim da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu ivzršiti promjene kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, s tim da korisnik kredita svojim potpisom ugovora izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

7.2. Pri tome se ukazuje da su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju prednice tuženice za CHF u odnosu na kunu.

8.1. Već iz citiranog sadržaja ovog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika kao trgovca, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke pa tužiteljica sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu.

8.2. Pri tome se ukazuje da činjenica da je tuženica temeljem zakona bila dužna, a i primijenila, za razdoblje od 1. siječnja 2014. kamatnu stopu od 3,23 % godišnje, time nižu kamatnu stopu, ne pretpostavlja da tužiteljica nema interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope jer je navedena odredba imala učinak na prava i obveze stranaka te je temeljem iste stečena imovina koja nije vraćena kasnijom zakonskom izmjenom kamatne stope na stambene kredite u CHF.

9. Tvrdnja tuženice da tužiteljica nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je bit ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi kamatne stope i da joj se isplati šteta koja mu je nastala temeljem primjene ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne kamatne stope.

10. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. U navedenom kolektivnom sporu u kojem je tuženica bila stranka istog, također u ulozi tuženice, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visini kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužiteljice da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužiteljica tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope otplaćivala anuitete koji su bitno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužiteljicu kao potrošača dovela u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužiteljica kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženicu kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bila potpuno nesvjesna rizika jednostranog povećanja cijene zajma.

12. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos ovisno o kasnijoj jednostranoj odluci banke, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to zbog odluke tuženika na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženica kao stručna osoba – trgovac stekla znatno povećanje svoje imovine.

13. Obzirom je tuženica nesporno na temelju ništetnih odredbi primila uplate po otplati kredita, ista je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnim ugovornim odredbama.

14.1. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 5,25 % godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužiteljica kao potrošač jasno informirana jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskom vještaku dan zadatak da izračuna iznos razlike plaćenih kamata po kreditu uz primjenu jasno ugovorene kamatne stope od 5,25 % godišnje za razdoblje od isplate kredita do 31. siječnja 2013. te kamatne stope od 3,23 % godišnje kao nesporno primijenjene kamatne stope čija je visina za razdoblje od 1. siječnja 2014. primijenjena temeljem zakonske odredbe te kao takva uopće nije niti može biti predmet ocjenjivanja poštenosti odredbe.

14.2. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa, za koju je tužiteljica kao potrošač znala u trenutku sklapanja ugovora i na nju kao točno određenu pristala pa tvrdnje tuženika o kasnijoj praksi banaka nisu relevantne jer ne predstavljaju objektivne kriterije koje su stranke ugovora ugovorile.

15.1. Radi navedenog, visina tražbina je utvrđena sukladno pisanom nalazu sudskog vještaka financijske struke Romana Dedovića, a koji je izrađen temeljem naloga ovog suda, kako u pogledu ukupnog iznosa preplate, tako i pogledu pojedinačnih uplata.

15.2. Stranke nisu prigovorile pravilnosti matematičkog izračuna stalnog sudskog vještaka po nalogu ovog suda, tako da je utvrđeno da je tužiteljica tužiteljica zbog jednostanog povećanja kamatne stope od strane tuženice tijekom otplate kredita platila ukupno 1.450,51 eura više od onog što bi platila da tuženica nije jednostano povećala kamatnu stopu tijekom otplate kredita,.

16. Članak 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17. Pri tome se ukazuje da je člankom 323. ZOO- a propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

18.1. U konkretnom slučaju, tuženica je kao jača ugovorna strana povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena promjena kamatne stope temeljem nepoznate i neodređene buduće odluke tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženica postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje u tekstu: ZZP), kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženica, kao trgovac, koja je kriva za sklapanje ništetnih odredba ugovora, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sama pretrpila zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženica koja je odgovorna za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

18.2. Naime, sporne odredbe ugovora o kreditu su stvarale prava i obveze za obje strane tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a posljedica njene nišetnosti je vraćanje imovine stranaka u stanje u kojem bi se ista nalazila da nije došlo do primjene takve odredbe. Konkretno, da nije bilo primjene ništetno ugovorene otplate kredita, tužiteljica bi plaćala početno ugovorene anuitete, a tuženica bi primila takve uplate, radi čega tužiteljica ima pravo po cjelokupnom ugovornom odnosu i uplatama zahtijevati samo onaj iznos koji je zaista pretplatila u razdoblju primjene ništetne ugovorne odredbe, a to je iznos koji je predstavlja razliku više plaćenog u odnosu na početno ugovorenu obvezu plaćanja kamate. Pri tome razdoblja u kojima je tužiteljica plaćala manje od početnog ugovorene obveze ne utječu na ukupno potraživanje tužiteljice jer plaćanjem manjih anuiteta nije došlo do pretplate početno ugovorene obveze, dapače pretplata predstavlja samo razliku koja je veća od onoga što je trebala platiti po ugovorenom kreditu i to u ukupnom iznosu, dok su pojedine uplate zasebno relevantne samo u kontekstu koristi koju je tuženica kao banka imala time što je stekao imovinu bez osnove pa u tom smislu ima obvezu vraćanja iste sa zateznom kamatom od dana stjecanja takve imovine bez osnove do vraćanja iste.

19.1. Sukladno čl. 328 ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, dok je sukladno čl. 332. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19.2. Nadalje, čl. 214. st. 1. do 3. ZOO-a je propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

19.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

20.1. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20.2. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20.3. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnost odredbe o primjeni valutne klauzule pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 13. lipnja 2014., zastara za povrat stečenog temeljem ništetne promjene kamatne stope nije nastupila do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari – 7. lipnja 2019., obzirom da do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje u konkretnom slučaju, obzirom se potraživanje tužiteljice temelji na izvanugovornoj osnovi, institut stjecanja bez osnove, a ne na ugovornom potraživanju na koje bi se eventualno primjenjivao rok određen čl. 226. ZOO-a.

21. Slijedom navedenog, a kako tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa od 1.450,51 eura sukladno nalazu stalnog sudskog vještaka i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom do 31. prosinca 2013., time s tijekom zatezne kamate kasnijom od onoga koji bi joj temeljem zakona pripadao, a što je sukladno pravu vjerovnika na slobodnu dispoziciju potraživanje, odlučeno je kao izreci presude.

22. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u postupku pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP- a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška koji je bio nužan za uspjeh u sporu, time troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i to kako slijedi: sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura (tbr.

7. t. 1. u vezi s tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT), sastava obrazloženih podnesaka od 19.11.2019., 2.9.2021. i 2. lipnja 2025. u ukupnom iznosu od 750,00 eura (tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. OT-a) te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 25.11.2019., 27.10.2021., 10.6.2025. i 3.7.2025. u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), što daje ukupni trošak zastupanja u iznosu od 2.000,00 eura, a što uvećano za trošak predujma za vještačenje u iznosu od 398,16 eura i sudske pristojbe u iznosu od 53,09 eura, daje ukupni trošak postupka u iznosu od 2.451,25 eura.

22.2. Tužiteljici ne pripada pravo na nadoknadu troška sudske pristojbe za presudu jer navedeni trošak nije imala niti će imati obzirom je kao potrošač, temeljem čl. 11. st. 1. toč. 2. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.), oslobođena plaćanja iste, dok trošak sastava podneska od 27. rujna 2021. nije bio potreba za uspjeh u sporu jer se istim isključivo ukazuje da je uplaćen troška predujma vještačenja, a što je samo vidljivo iz dostave uplatnice te evidencije uplata u predmetu.

22.3 O osnovi i visini zatezne kamate na dosuđeni trošak je odlučeno primjenom čl. 29. ZOO-a, u vezi s čl. 151. st. 3. ZPP-a.

Dubrovnik, 27. kolovoza 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice,

2. pun. tuženice