Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-179/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu toga suda Darku Barišiću, kao sucu pojedincu, po prijedlogu više sudske savjetnice Andreje Vunić, u parničnom postupku tužitelja OŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Jacinti Toš Špehar, odvjetnici iz Bjelovara, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi obvezno – utvrđivanja ništetnosti i isplate, dana 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz točke 2. Ugovora o kreditu broj 3208715881/2007 sklopljenog dana 28. ožujka 2007. godine zaključenog između tužitelja OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 solemniziran kod javnog bilježnika Nikole Bakrača iz Koprivnice, Opatička 5, broj OV-3681/2007 od 29. ožujka 2007. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 132,11 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana 1. travnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 312,50 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 25 bodova odnosno 50 EUR-a i trošak sudske pristojbe u iznosu od 14,34 EUR-a, a što ukupno iznosi 64,34 EUR-a.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 28. veljače 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se jednokratna naknada, 2,00% od iznosa kredita, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te radi isplate iznosa od 132,11 eura koji je isplaćen tuženiku upravo na ime jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

1.1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je kao korisnik kredita, s tuženikom dana 28. ožujka 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 3208715881/2007 sukladno kojim se tuženik obvezao tužitelju isplatiti kredit u iznosu od 21.816,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate uz redovnu kamatu od 4,95% godišnje, promjenjiva sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika. Otplata kredita ugovorena je u 84 mjeseca prema otplatnom planu, a anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu.

1.2. U tužbi se, nadalje, navodi da je odredbom članka 2. spornog Ugovora o kreditu određena naknada u iznosu od 2,00%, koju plaća korisnik kredita od ukupnog iznosa kredita, što je iznosilo 995,42 kune, odnosno 132,11 eura i ustegnuta je tužitelju prilikom isplate kredita dana 1. travnja 2007. godine.

1.3. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi kao u ostalom niti o drugim odredbama iz Ugovora tužitelj nije pregovarao niti uopće imao takvu mogućnost pregovarati sa tuženikom jer je tuženik navedenu odredbu jednostrano formulirano i uvrstio u tipski Ugovor o kreditu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati na bilo koji način, a navedena odredba ne sadržava bilo kakve parametre sukladno kojima bi tužitelj bio u mogućnosti znati koji troškovi i koje usluge se naplaćuju od strane tuženika tako da navedena odredba se ne smatra jasnom niti razumljivom. Navedenim opisanim postupanjem tuženik je počinio povredu ZZP-a (Narodne novine 96/2003) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te je ujedno dovelo i do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu čl. 81., 84. i 87. ZZP-a (Narodne novine 96/2003).

1.4. Slijedom navedenog tužitelj predlaže Sudu donošenje presudu kojom bi utvrdio ništetnost sporne odredbe te naložio tuženiku isplatu ustegnut iznosa i plaćanje troška parničnog postupka uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu od 28. travnja 2025., osporio je istaknute zahtjeve tužitelja kao neosnovane i istaknuo prigovor zastare. Tuženiku nije sporno da je između tuženika i tužitelja zaključen predmetni Ugovor o kreditu te da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodni ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u:

- čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“;

-ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“.

2.1. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

2.2. Tuženik je također istaknuo da neosnovano je shvaćanje tužitelja da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže te se tuženik poziva na presudu Suda Europske unije C-415/11 koja govori o pojmu značajne neravnoteže koji se mora ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava.

2.3. Slijedom iznijetog, tuženik predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju plaćanje troška parničnog postupka uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

3. Predmet spora je ništetnost ugovorne odredbe temeljem koje je obračunata jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita (tzv. ulazna naknada za obradu kredita) i isplata iznosa koji je tužitelju naplaćen temeljem ulazne naknade za obradu kredita.

4. Nesporno tijekom postupka je da je tužitelj 28. ožujka 2007. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu br. 3208715881/2007 kojim mu kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.816,00 CHF, obračunat po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci.

5. Među strankama je sporno je li odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita nepoštena, a time i ništetna.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u potvrdu o obavljenim transakcija Zagrebačke banke od 29. ožujka 2007. (str. 4), ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 28. ožujka 2007. (str. 6-10), potvrdu plaćanja pristojbe (str. 11), uputa za odobravanje kredita građanima (str. 36-44), opće uvjete poslovanja (str. 45-49).

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 28. ožujka 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 3208715881/2007 za kupnju motornog vozila, na rok otplate od 84 mjeseca,

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.816,00 CHF te da se tužitelj obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate,

- da je odredbom članka 2. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u iznosu od 2,00 % koju korisnik plaća od iznosa kredita, a ista je jednokratna te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužitelju kao korisniku kredita na ime predmetne naknade 29. ožujka 2007. godine (prilikom isplate kredita) ustegnut iznos od 995,42 kune odnosno 132,11 eura na ime predmetne naknade,

- da tužitelj nije pregovarao s tuženikom o ugovornim odredbama, pa tako ni o odredbi o naknadi za troškove obrade kredita, već je ugovor, koji je potpisao, bio unaprijed sastavljen (tipski) ugovor.

Odluka o tužbenom zahtjevu

9. Tužitelj tvrdi da je odredba članka 2. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, dok tuženik nalazi da je ista jasna, razumljiva, lako uočljiva, da nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja te je kao takva dopuštena i poštena.

10. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive.

10.1. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

10.2. U tim je predmetima rečeno da se ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora”, trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora. Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10.3. Prema tomu, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

10.4. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.5. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“.

11. Tuženik tijekom postupka nije ni osporio tužiteljevu tvrdnju da se o ugovornoj odredbi kojom se određuje plaćanje nakade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo.

11.1. No, samo zato što je neka odredba unaprijed sastavljena, to ne znači da automatski treba zaključiti kako o toj odredbi strane nisu pojedinačno pregovarale. Da bi se navedena zakonska presumpcija primijenila, nije dovoljno dokazati samo da je tu ugovornu odredbu unaprijed formulirao trgovac nego treba dokazati i da upravo zbog toga što ju je trgovac sastavio unaprijed, potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

11.2. Odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a).

11.3. Tužitelj tvrdi da je nije imao mogućnost utjecati na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba upravo zbog toga što ih je tuženik sastavio unaprijed. Tuženik ne spori činjenicu da je riječ o unaprijed formuliranoj standardnoj ugovornoj odredbi koja je dio njegovog unaprijed formuliranog standardnog ugovora ni činjenicu da na sadržaj unaprijed sastavljenih odredbi zato što su sastavljene unaprijed tužitelj nije utjecao.

11.4. Radi utvrđivanja je li u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora ugovorio naknadu za obradu i odobravanje kredita, koja odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, sud je saslušao tužitelja, dok tuženik nije ni predlagao saslušanje djelatnika koji je pojedinačno pregovarao s tužiteljem. Iz iskaza tužitelja slijedi da mu je prilikom sklapanje predočen Ugovor u formi tipskog obrasca te da na njegove pojedine odredbe, uključujući i onu o naknadi za obradu kredita, nije imao mogućnost utjecati, niti se o njima pregovaralo. Nije razumio značenje sporne naknade, a cijeli proces odobravanja kredita odvijao se po načelu „uzmi ili ostavi“.

11.5. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, obzirom da je isti uvjerljiv i koncizan, te na temelju njegovog iskaza sud zaključuje da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu o spornoj naknadi, no tužitelj nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, odnosno koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju.

11.6. Iako tuženik nije predložio da se tijekom postupka sasluša djelatnik koji je pregovarao s tužiteljem, isti je tvrdio da je plaćanje ulazne naknade za obradu kredita bilo sadržano u općim aktima tuženika kao i da je tužitelj svoje razumijevanje i prihvat te ugovorne odredbe potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije ugovora. Predmetno upućuje na to da je tužitelj prije i nakon što je dobio unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njezinoj visini, ali ne i o njezinoj krajnjoj svrsi.

11.7. Uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, na tuženiku je bio teret dokaza da sporna ugovorna odredba, kojom trošak obrade i odobravanja kredita snosi tužitelj kao potrošač, odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao. Tuženik, međutim, u tom smjeru nije predložio nikakve dokaz niti je dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, uslijed čega sud nalazi da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

11.8. Također, kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, odnosno je li tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi je li tuženik mogao razumno očekivati da će tužitelj prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

O zastari

12. Neosnovan je prigovor zastare koji je istaknu tuženik. Naime, tužitelj u ovom postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetne ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom, koja još i nije pravomoćna utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi jasno je da zastara nije nastupila.

13. Slijedom iznijetog, sud je zauzeo shvaćanje da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobravanje kredita ništetna ugovorna odredba te je slijedom toga odlučeno kao u točci I. izreke ove presude.

Troškovi postupka

14. Tužitelj je u pogledu osnove i visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik sukladno odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka.

14.1. U tužbi, tužitelj je kao vrijednost predmeta spora naveo iznos od 1.330,00 eura, te je tuženik istaknu da je vrijednost predmeta spora od strane tužitelja naznačena suviše visoko obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu na iznos od 132,11 eura te je sud temeljem čl. 40. ZPP-a kao vrijednost predmeta spora utvrdio iznos od 132,11 eura budući je isti zatražen u tužbi za isplatu od strane tužitelja, a isti iznos je također ustegnut tužitelju temeljem naplate jednokratne naknade za obradu kredita, a što je vidljivo iz potvrde o obavljenim transakcijama tuženika od 29. ožujka 2007.

14.2. Obzirom na vrijednost predmeta spora (132,11 eura) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22. i 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastavljanje tužbe 25 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje obrazloženog podnesaka od 5. svibnja 2025. - 25 bodova, za zastupanje na ročištu od 4. lipnja 2025. godine - 25 bodova, sastav obrazloženog podneska od 30. lipnja 2025. - 25 bodova, zastupanje na ročištu od 2. srpnja 2025. - 25 bodova, odnosno ukupno 125 bodova, što pomnoženo s 2,00 eura, koliko iznosi vrijednost boda daje iznos od 250,00 eura, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 62,50 eura, što onda ukupno iznosi 312,50 eura.

14.3. Sud je odbio tužitelja za trošak ročišta za objavu u iznosu od 25 bodova odnosno 50,00 EUR-a budući da je presuda dostavljena pisanim putem.

14.4. Tužitelju se priznaju troškovi plaćanja sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a i pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR-a, sukladno Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Tar. br. 1. st.1. i Tar. br. 2. „Narodne novine“ br. 37/2023), te je sud odbio tužitelja za naknadu troškova sudskih pristojbi u iznosu od 14,34 EUR-a budući da gore navedeni iznos sudskih pristojbi pripada tužitelju sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora.

15. Slijedom toga, tužitelju pripadaju troškovi postupka u ukupnom iznosu od 312,50 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos troška teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, zbog čega je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

16. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 27. kolovoza 2025.

Sudac:

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni viši sud.

DOSTAVITI:

1. Za tužitelja: punomoćnica Jacinta Toš Špehar, odvjetnica iz Bjelovara,

2. Za tuženika: punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba