REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1413/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T SK E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Marija Vučković, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. lipnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 26. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba tč.6. Ugovora o kreditu broj 202480 kojeg su tužiteljica i tuženik sklopili dana 24. siječnja 2007. godine, a koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Mladena Matoš iz Zagreba, Ilica 297 pod brojem OU-118/2007, u dijelu u kojemu je propisano kako naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi jednokratno 1,30% (jedancijelatriposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 ( petrstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita, naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva iznosi jednokratno uplata po premijskoj stopi od 1,95% ( jedancijeladevedesetpetposto ) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom pri čemu se iznos premije naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.

II. Nalaže s tuženiku tužiteljici isplatiti iznos od 458,98 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 358,02 EUR od dana 25.01.2007.godine pa do isplate, a na iznos od 100,96 EUR tekućom od:

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 31.01.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 28.02.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 31.03.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 30.04.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 31.05.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 30.06.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 31.07.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 31.08.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 30.09.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 31.10.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 30.11.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 31.12.2007.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 31.01.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 29.02.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 31.03.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 30.04.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 31.05.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 30.06.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 1,33 EUR počam od dana 31.07.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 1,59 EUR počam od dana 31.08.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 1,59 EUR počam od dana 30.09.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 1,59 EUR počam od dana 31.10.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 1,59 EUR počam od dana 30.11.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 1,59 EUR počam od dana 31.12.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 1,59 EUR počam od dana 31.01.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 1,59 EUR počam od dana 28.02.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 1,59 EUR počam od dana 31.03.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 1,59 EUR počam od dana 30.04.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 31.05.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 30.06.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 31.07.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 31.08.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 30.09.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.10.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.11.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.12.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.01.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.02.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.03.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.04.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.05.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.06.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.07.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.08.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.09.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.10.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.11.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.12.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.01.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.02.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.03.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.04.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.05.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.06.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.07.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.08.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.09.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.10.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.11.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.12.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 1,86 EUR počam od dana 24.01.2012.godine pa do isplate a po stopi sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do dana 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.godine pa do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke ( referentne stope ) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku tužiteljici naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1465,77 eur, ovoga postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počam od 26. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke ( referentne stope ) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao Korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. kao Kreditorom dana 24. siječnja 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 202480 ( u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu ) kojim se prednik tuženika obvezuje tužiteljici staviti na raspolaganje iznos od 16.221,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, a koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Mladena Matoš iz Zagreba, Ilica 297 pod brojem OU-118/2007. Tužiteljica i tuženik o sadržaju ugovornih odredbi nisu pojedinačno pregovarali, već je tuženik odredbe Ugovora o kreditu sastavio unaprijed u obliku standardiziranog ugovora. Odredbom tč.6. Ugovora o kreditu broj 202480 tuženik je propisao kako naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi jednokratno 1,30% (jedancijelatriposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita, naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva iznosi jednokratno uplata po premijskoj stopi od 1,95% (jedancijeladevedesetpetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom pri čemu se iznos premije naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Pozivanjem na odredbu tč.6. Ugovora o kreditu broj 202480, tužiteljici je dana 25.01.2007.godine tuženik naplatio naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 693,39 kn, naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 1.734,12 kn te je tužiteljici je naplaćivao i naknadu za vođenje računa na način da je tužiteljici naplatio ukupno iznos od 760,00 kn. Tužiteljica smatra kako je predmetna odredba ništetna. Ovo iz razloga što tužena tužiteljicu nije informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade odnosno tužena nije naznačila što je bilo od utjecaja na određivanje njezine stvarne visine (i na taj način vodila računa i o interesima tužiteljice). Predmetna odredba nije jasna niti razumljiva jer su tužiteljici obračunati troškovi za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, dakle radi se o troškovima koji su netransparentni i neproporcionalni, a radi se o odredbi na koju tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla ni na koji način utjecati, što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003 ) propisano kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ukoliko je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj i poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, smatra se kako se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Kako je tuženik gore navedenu ugovornu odredbu sastavio unaprijed u obliku standardiziranog ugovora te tužiteljica na sadržaj iste nije mogla imati utjecaj, to se ima smatrati kako se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a kako je istom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, to se sukladno članku 81. stavka 1. i čl.87.st.1. ZZP/03 navedena ugovorna odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom. Predmetna odredba ništetna je i iz razloga što članak 1065. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima, odnosno sada članak 1021. Zakona o obveznim odnosima propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje davatelju kredita plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe proizlazi da bi tuženik bio ovlašten od tužiteljice naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporni trošak, tim više što uopće nije obrazloženo na temelju čega su nastali predmetni troškovi, a kako je ranije pojašnjeno. Iz pregleda prometne kartice po kreditu izdanom tužiteljici po tuženiku, a po Ugovoru o kreditu broj 202480 razvidno je kako je tužiteljica dana 25.01.2007.godine platila naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 963,39 kn, naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 1.734,12 kn te je tužiteljici naplaćena i naknada za vođenje računa u iznosu od 760,00 kn. Odredbom čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Kako je odredba tč.6. Ugovora o kreditu broj 202480 ništetna, to tužiteljica od tuženika, sukladno čl. 323 st. 1 ZOO-a, potražuje predmetni iznos od 3.457,51 kn, koji kovertiran u valutu EUR iznosi 458,89 EUR i to zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 2.697,51 kn/358,02 EUR od dana 25.01.2007. godine pa do isplate, a na iznos od 760,00 kn/100,87 EUR tekućom od dana svake pojedine uplate pa do isplate. Kako se uslijed konverzije i pravila preračunavanja i zaokruživanja na pojedinačne iznose s naslova naknade troškova za vođenje računa zbrajanjem pojedinačnih iznosa dobije iznos od 100,96 EUR, to tužiteljica od tuženika potražuje ukupan iznos od 458,98 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovora s tuženikom oko spomenute odredbe. Konačno, takvim je postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbe članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje u tekstu: „ZZP“) te je zato spomenuta odredba ništetna. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade. Sukladno odredbi članka 219. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“) određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. O samom Ugovoru o kreditu tuženik će se očitovati u dalje u podnesku, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu pasale. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Kao što je već navedeno, tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 6. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno Tarifi, a naročito naknadu za odobrenje kreditu u iznosu od 1,30% iznosa kredita, naknadu za osiguranje kredita, naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva koja se isplaćuje jednokratno po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom i naknadu za vođenje računa. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuje u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, tužitelj je samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Osim što je tvrdnja neosnovana tužitelj zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardnizirani ugovori“. Naime, pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela. Dakle čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Tužitelj se poziva na odredbu članka 96. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „ (…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“ Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno. Nadalje, netočno je tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu odluku naplate naknada za izdavanje kredita već su naknade, njihov iznos i valuta po kojoj se obračunavaju naknade bila propisana primjenjivom Odlukom o naknadama i kamatama tuženika (dalje u tekstu: „Tarifa“) . Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se na navedeni ugovorni odnos primjenjuje Tarifa (članak 6. Ugovora o kreditu), koja je interni akt tuženika i dostupan je svima. Tužitelj se u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o spomenutoj Tarifi te značenju odredbe članka 6. Ugovora o kreditu. Očito je stoga da se o naknadama za odobrenje Ugovora o kreditu pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Dalje, odredba o ulaznoj klauzuli iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. S obzirom da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Konačno, tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj: 202480 od 24.1.2007., preslika prometne kartice po kreditu, saslušanje tužiteljice, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Nesporno je među strankama da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom dana 24.1.2007. sklopila ugovor o kreditu broj: 202480 kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit od 16.221,00 CHF u protuvrijednosti kune. Nesporno je da je tuženik tužiteljici naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita i administraciju kredita, sporna je osnovanost kao i visina postavljenog tužbenog zahtjeva.

5. Sud je utvrdio da se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, a što sud odlučuje u ovom postupku, a radi čega je utvrđeno kako zastara još nije niti počela teći, a koji je u svezi s članka 323. stavka 1. ZOO-a.

6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je htjela kupiti vozilo jer joj je bilo potrebno radi zdravstvenog stanja supruga te je kod prednika tuženika bila i ponudili su joj ugovor u švicarcima kao najpovoljniji. Sjeća se da je pročitala ugovor, nije imala primjedbi jer joj je bio hitno potreban auto. Nije se bavila nikakvog gospodarskog djelatnošću, bila je zaposlena, a auto je bio korišten u osobne svrhe. Bilo je jasno da je određen dio kredita za naknadu za obradu zahtjeva u određenom postotku. Ne sjeća se da li je u ugovoru bila naznačena naknada za osiguranje kredita te naknada za vođenje računa. Sve te naknade je platila. Nitko joj od zaposlenika banke nije pitao kada je pročitala ugovor da li i ma primjedbe na navdeni ugovor.

7. Prema odredbi članka 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Prema iskazu tužiteljice sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o navedenoj odredbi jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koju tužiteljica može potpisati ili ne te je sasvim neizvjesno da tuženik ne bi omogućio tužiteljici zaključenje ugovora da navedena ugovorna odrednica nije bila uključena u Ugovor. Ugovor ponuđen tužiteljici je po principu "uzmi ili ostavi", jer je tužiteljica mogla samo isti prihvatiti, druge opcije nije imala. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe članka 6 nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu kredita i administraciju kredita i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a prema članka 96., 97. i 102. te suprotno odredbama ZOO-a. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je suprotno načelu savjesnosti, poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane ovdje tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora ovdje tuženika. Odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za odobrenje kredita sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, suprotno načelu savjesnosti, poštenja te je tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika. Tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita te je sud utvrdio da odredba nije jasna i lako razumljiva, te je za koju svrhu ugovorena predmetna naknada.

10. Tuženik nije dovoljno vodio računa o tužiteljici kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, a prema članka 4. ZOO-a te načelo jednake vrijednosti činidaba prema članka 7. ZOO-a stoga je ugovorna odredba članka 6 predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i prema odredbi članka 322., 323. i 324. ZOO-a. Kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a propisano je da dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a iz čega proizlazi da tužitelj osnovano potražuje, kao posljedicu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, navedeni iznos, a prema postavljenom tužbenom zahtjevu.

11. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka proizlazi da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak kojim je Sud naložio vještaku da utvrdi iznos naknade za obradu zahtjeva za kredit, naknadu za osiguranje kredita i naknadu za vođenje računa, kada je plaćeno i u kojem iznosu. Ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kredita prilikom prvog korištenja kredita iznosi ukupno 127,86 EUR. Ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za osiguranje kredita iznosi ukupno 230,16 EUR. Ukupan iznos naknade za vođenje računa za otplatu kredita koju je tužitelj platio u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita iznosi 86,47 EUR.

12. Sukladno Rješenju Suda broj P-1413/2024-13 vještaku je dostavljen podnesak tužitelja kako bi se očitovao na navode tužitelja. Tužitelj u svom podnesku od 04. prosinca 2024. godine navodi kako ne prigovara dijelu izračuna koji se odnosi na obračunatu u naplaćenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ali da prigovara dijelu koji se odnosi na naknadu za vođenje računu za otplatu kredita. Naime, tužitelj navodi kako je uvidom u Tabelu 2 došlo do očite omaške vještaka gdje kao fiksni tečaj konverzije za razdoblje od 31.08.2008. godine navodi fiksni tečaj u iznosu od 8,53450, a u razdoblju od 31.05.2009. godine tečaj od 9,53450. Nadalje, predlaže da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da utvrdi datume plaćanja pojedinačnih iznosa s naslova naknade za vođenje računa za otplatu kredita. Vještak se na prethodno navedeno očituje na način da je omaškom naveo krivi fiksni tečaj konverzije HRK u EUR te u nastavku daje ispravak kao i pojedinačne datume plaćanja naknade za vođenje računa sukladno prijedlogu tužitelja. Ukupan iznos naknade za vođenje računa za otplatu kredita koju je tužitelj platio u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita iznosi 760,00 kn što primjenom fiksnog tečaja konverzije daje iznos od 100,96 EUR.

13. Nakon dostave dopunskog nalaza i mišljenja stranke nisu imale prigovora, sud je dao vjeru vještaku da je prema pravilima struke iznio svoj nalaz i mišljenje, a prema čl. 258 ZPP-a.

14. Sud je dosudio tužiteljici iznos 458,98 eur, a koji se odnosi na ništetnost plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita (članak 6 Ugovora o kreditu), na iznos 358,02 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 25.1.2007. pa do isplate, a na iznos 100,96 eur tekućom od svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate počam od 31.1.2007. do 24.1.2012., a prema članku 1115. ZOO-a i članku 29. stavak 2. ZOO-a. Prema članku 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je utvrdio da je stjecatelj nepošten, a što je objašnjeno u točki 8. i 9 obrazloženja, stoga zakonske zatezne kamate teku od dana stjecanja pa do isplate.

15. Sud je dosudio parnični trošak tužiteljici temeljem članka 154. stavka 1. ZPP-a u iznosu 1465,77 eur, a koji se sastoji od: tužba 50 bodova, podnesak 22.4.2024. 50 bodova, ročište 14.5.2024. 50 bodova, ročište 4.7.2024. 50 bodova, podnesak 5.7.2024. 25 bodova, podnesak 4.12.2024. 50 bodova, ročište 10.12.2024. 50 bodova, podnesak 21.2.2025. 50 bodova, ročište 12.6.2025. 50 bodova, a što ukupno iznosi 850,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 212,50 eur, trošak financijskog vještačenja 200,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 13,27 eur, trošak sudske pristojbe na presudu 40,00 eur.

U Zagrebu, 26. kolovoza 2025.

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika