Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-617/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-40/2022-41 od 13. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-40/2022-41 od 13. lipnja 2024. u pobijanom dijelu u stavcima I., II., IV., V., VI., VII., VIII. i IX. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d., za naknadom troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., protiv stavka X. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-40/2022-41 od 13. lipnja 2024., kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je: „I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 4. točka 1. Ugovora o kreditu broj 9012438918 od dana 24. travnja 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zorka Čavajda pod posl. brojem: OV-9124/2007 dana 27. travnja 2007. godine, koji glasi: " … sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. "

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 6. točki 6.2. Ugovora o kreditu broj 9012438918 od dana 24. travnja 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zorka Čavajda pod posl. brojem: OV-9124/2007 dana 27. travnja 2007. godine, koji glasi: “U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja u kojem od tuženika potražuje da mu isplati iznos od 1.478,87 EUR sa zateznim kamatama.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 5. točka 2. Ugovora o kreditu broj 9012438918 od dana 24. travnja 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zorka Čavajda pod posl. brojem: OV-9124/2007 dana 27. travnja 2007. godine, koji glasi: "obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.".

V. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 11. točka 9. Ugovora o kreditu broj 9012438918 od dana 24. travnja 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zorka Čavajda pod posl. brojem: OV-9124/2007 dana 27. travnja 2007. godine, koji glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita, Solidarni Dužnik i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“

VI. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju ŽF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ž [adresa], isplati iznos od 3.835,57 EUR sa zateznim kamatama tekućim

-na iznos od 2,75 EUR od 29.2.2008. pa do isplate

-na iznos od 6,39 EUR od 31.3.2008. pa do isplate

-na iznos od 0,39 EUR od 30.4.2008. pa do isplate

-na iznos od 1,03 EUR od 30.6.2008. pa do isplate

-na iznos od 18,87 EUR od 31.10.2008. pa do isplate

-na iznos od 5,91 EUR od 30.11.2008. pa do isplate

-na iznos od 19,74 EUR od 31.12.2008. pa do isplate

-na iznos od 21,85 EUR od 31.1.2009. pa do isplate

-na iznos od 22,78 EUR od 28.2.2009. pa do isplate

-na iznos od 19,87 EUR od 31.3.2009. pa do isplate

-na iznos od 20,33 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

-na iznos od 16,53 EUR od 31.05.2009. pa do isplate

-na iznos od 13,29 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

-na iznos od 14,02 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

-na iznos od 15,89 EUR od 31.08.2009. pa do isplate

-na iznos od 15,68 V od 30.09.2009. pa do isplate

-na iznos od 13,90 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

-na iznos od 17,23 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

-na iznos od 19,66 EUR od 31.12.2009. pa do isplate

-na iznos od 23,57 EUR od 31.01.2010. pa do isplate

-na iznos od 22,55 EUR od 28.02.2010. pa do isplate

-na iznos od 27,60 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

-na iznos od 26,49 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

-na iznos od 28,80 EUR od 31.05.2010. pa do isplate

-na iznos od 44,08 EUR od 30.06.2010. pa do isplate

-na iznos od 40,82 EUR od 31.07.2010. pa do isplate

-na iznos od 49,62 EUR od 31.08.2010. pa do isplate

-na iznos od 46,79 EUR od 30.09.2010. pa do isplate

-na iznos od 40,79 EUR od 31.10.2010. pa do isplate

-na iznos od 52,39 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

-na iznos od 66,84 EUR od 31.12.2010. pa do isplate

-na iznos od 56,88 EUR od 31.01.2011. pa do isplate

-na iznos od 60,49 EUR od 28.02.2011. pa do isplate

-na iznos od 55,64 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

-na iznos od 56,37 EUR od 30.04.2011. pa do isplate

-na iznos od 75,67 EUR od 31.05.2011. pa do isplate

-na iznos od 76,97 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

-na iznos od 93,62 EUR od 31.07.2011. pa do isplate

-na iznos od 85,55 EUR od 31.08.2011. pa do isplate

-na iznos od 76,64 EUR od 30.09.2011. pa do isplate

-na iznos od 75,53 EUR od 31.10.2011. pa do isplate

-na iznos od 74,74 EUR od 30.11.2011. pa do isplate

-na iznos od 78,66 EUR od 31.12.2011. pa do isplate

-na iznos od 82,77 EUR od 31.01.2012. pa do isplate

-na iznos od 83,08 EUR od 28.02.2012. pa do isplate

-na iznos od 80,32 EUR od 31.03.2012. pa do isplate

-na iznos od 81,69 EUR od 30.04.2012. pa do isplate

-na iznos od 82,98 EUR od 31.05.2012. pa do isplate

-na iznos od 80,93 EUR od 30.06.2012. pa do isplate

-na iznos od 81,62 EUR od 31.07.2012. pa do isplate

-na iznos od 80,46 EUR od 31.08.2012. pa do isplate

-na iznos od 77,53 EUR od 30.09.2012. pa do isplate

-na iznos od 80,63 EUR od 31.10.2012. pa do isplate

-na iznos od 82,34 EUR od 30.11.2012. pa do isplate

-na iznos od 81,74 EUR od 31.12.2012. pa do isplate

-na iznos od 75,11 EUR od 31.01.2013. pa do isplate

-na iznos od 80,76 EUR od 28.02.2013. pa do isplate

-na iznos od 81,03 EUR od 31.03.2013. pa do isplate

-na iznos od 78,66 EUR od 30.04.2013. pa do isplate

-na iznos od 72,34 EUR od 31.05.2013. pa do isplate

-na iznos od 72,17 EUR od 30.06.2013. pa do isplate

-na iznos od 73,53 EUR od 31.07.2013. pa do isplate

-na iznos od 76,09 EUR od 31.08.2013. pa do isplate

-na iznos od 79,99 EUR od 30.09.2013. pa do isplate

-na iznos od 77,98 EUR od 31.10.2013. pa do isplate

-na iznos od 79,14 EUR od 30.11.2013. pa do isplate

-na iznos od 80,46 EUR od 31.12.2013. pa do isplate

-na iznos od 81,71 EUR od 31.01.2014. pa do isplate

-na iznos od 83,47 EUR od 28.02.2014. pa do isplate

-na iznos od 82,93 EUR od 31.03.2014. pa do isplate

-na iznos od 80,90 EUR od 30.04.2014. pa do isplate

po stopi koja je za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

VII. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 11. točka 3. Ugovora o kreditu broj 9012438918 od dana 24. travnja 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zorka Čavajda pod posl. brojem: OV-9124/2007 dana 27. travnja 2007. godine, koji glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu Kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% ( slovima: jedan cijelih pedeset posto ) od iznosa kredita…“

VIII. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju ŽF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ž [adresa], na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 219,92 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 27. travnja 2007. pa do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IX. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju ŽF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ž [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.527,57 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 13. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

X. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka preko iznosa dosuđenog u toč. IX. Izreke.“

2. Protiv dijela navedene presude u dijelu pod stavcima I., II., IV., V., VI., VII., VIII.,

IX. i X. izreke presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom sudu drugoga stupnja da prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržanima u Ugovoru o kreditu broj 9012438918 kojeg su 24. travnja 2007. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, te zahtjev za isplatu s osnova tih ništetnih odredaba.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP), valjano utvrdio činjenično stanje koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

7. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 24. travnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012438918 na iznos od 24.587,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, radi kupnje motornog vozila, na rok otplate od 84 mjeseca s ugovorenom kamatnom stopom od 5,10 % godišnje koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, te naknadom za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50 % od iznosa odobrenog kredita koja se plaća prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita.

8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu.

10. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

11. Naravno da navedeno ne znači apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da ugovorna odredba o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora nije identična onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije dokazao jer sudu prvog stupnja u tom pravcu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju ugovora njegovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi ali to ne na način kako to iznosi tijekom postupka tuženik, tj. da su mu spornu odredbu učinili razumljivom samo formalno i gramatički (što znači promjenjiva ugovorna kamata), a kako tuženik poima razumljivost predmetnih ugovornih odredbi, već da su mu učinili razumljivom i suštinski (objasnili parametre koji će utjecati na promjenu stope kamate), kako pitanje razumljivosti poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze, pa su suprotni žalbeni navodi tužene u tome dijelu potpuno neosnovani.

12. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,10% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene na dan ispunjenja obveze.

16. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 24. travnja 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača(„Narodne novine“ broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 24. travnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

19. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku iznos od 3.835,57 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20. U odnosu na žalbene navode vezane uz zastaru valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 4. siječnja 2022., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 15. lipnja 2023. , to je sud prvog stupnja u odnosu na taj dio pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22. U odnosu na žalbene navode tuženika da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu CHF ili uz valutu EUR, te su postojale mogućnosti odabira kredita vezanog za valutu CHF ili valutu EUR, valja reći da su neosnovani budući da činjenica da je tužitelj pristao na kredit u CHF uz valutnu klauzulu, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

23. U odnosu na navode da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a da je tužitelj isticao samo djelomičnu ništavost manjeg značaja, pa da je pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO tužbeni zahtjev trebalo odbiti, valja reći da su ocijenjeni neosnovani. Naime, tužitelj može tražiti utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog ugovora iako je ugovor ispunjen s obzirom da je isticanje ništetnosti neograničeno prema odredbi čl. 328. ZOO, prema kojem se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

24. Isto tako, iako je ugovor u cijelosti ispunjen, tužitelj ima pravo isticati ništetnost ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Naime, predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

25. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da takav interes izostaje zbog toga što je kondemnatorni dio zahtjeva navodno u zastari. Naime, pravni interes za deklaratornu tužbu postoji i kada tužitelj nema mogućnost ostvariti činidbu, jer utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima učinke ex tunc, a sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.

26. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

27. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

28. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 11.3. Ugovora o kreditu.

29. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

30. Na temelju prednjih utvrđenja primjenom odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 219,92 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

31. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor zastare toga potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 328. ZOO ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti u smislu odredbe čl. 323. ZOO obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 1111. do čl. 1120. ZOO, zastara nastupa prema odredbi čl. 214. st. 2. ZOO protekom zakonom određenog vremena, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

32. Odluka o trošku postupka je zakonita, kako po osnovi tako i po visini, primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, s time da žalitelj odluci o troškovima prigovara samo paušalno.

33. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao pod stavkom I. izreke.

34. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je stoga odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

35. Tuženik nema pravni interes za podnošenje žalbe protiv prvostupanjske presude u stavku X. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka preko iznos dosuđenog u stavku IX. izreke, pa je na temelju odredbe čl. 366. st. 1. u svezi čl. 358. st. 3. ZPP, žalbu tuženika u odnosu na stavak X. izreke prvostupanjske presude valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

36. U preostalom, a nepobijanom dijelu pod stavkom III. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 26. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina