Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-694/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović, sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UKŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3213/2024-9 od 29. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika OTP banka d.d., i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3213/2024-9 od 29. travnja 2025. pod stavcima I., II. te pod stavkom III. izreke za iznos od 662,04 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025., do isplate.

II. Preinačava se navedena presuda pod stavkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku OTP banka d.d., naknaditi tužiteljici BKŽ parnični trošak u iznosu od 562,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025., do isplate i za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice UKŽ za naknadu parničnog troška u iznosu od 562,50 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025., do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika OTP banka d.d., za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, broj ugovora: 13190/08 od dana 12. ožujka 2008. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta] kao kreditora i tužitelja UKŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA ZA OBRADU ZAHTJEVA“, a koji glasi: „0,40% (slovima: nulacijelihčetrdesetposto), plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici BKŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 398,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. ožujka 2008. pa do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovan postupak uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe članka 8. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, broj ugovora: 13190/08 od dana 12. ožujka 2008. sklopljenog između nje kao korisnice kredita, UK, kao sudužnika i prednika tuženika SOCIETE GENERALE

- SPLITSKA BANKA d.d., kojom je određena naknada za obradu zahtjeva u visini 0,40 % od iznosa odobrenog kredita te isplata iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe u iznosu od 398,67 eura sa zateznom kamatom od 29. ožujka 2008. do isplate.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, ista sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za presuđenje, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih isprava.

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 502.a i 502.c ZPP na koju također u žalbi ukazuje tuženik jer se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora već na odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

7. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica s prednikom tuženika 12. ožujka 2008. sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o zasnivanju založnog prava broj 13190/08 i to na iznos od 160.749,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora važećem za

CHF na dan korištenja kredita,

- da je u čl. 8. navedenog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu zahtjeva u visini od 0,40 % plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita, a korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita,

- da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 398,67 EUR/3.003,79 kn dana 28. ožujka 2008.

8. Nadalje je ocjenom iskaza tužiteljice utvrđeno da je kredit bio namijenjen za kupnju stana u [adresa], radi rješenja stambenog pitanja njene obitelji, da je Ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i bio joj je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi tako da uopće nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je prije potpisa pročitala i bilo joj je poznato da je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 0,40 %, s time da joj nitko od djelatnika banke nije pojasnio na što se točno ta naknada odnosi, zašto je ugovorena u visini od 0,40 %, niti joj je pojašnjeno koji se točno troškovi podmiruju tom naknadom, a kredit u CHF ponuđen joj je kao najpovoljniji te je isti i prihvatila

9. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je zaključio, s obzirom su tužiteljica i tuženik ugovor sklopili u obliku standardnog, unaprijed formuliranog ugovora od strane prednika tuženika, da se o ugovornoj odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pregovaralo, niti je itko od djelatnika tuženika upozorio tužiteljicu na postojanje takve odredbe, da se radi o ugovornoj odredbi koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 8. Ugovora sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

11. Međutim, imajući u vidu da je ugovorni odnos nastao 28. ožujka 2008., valjalo je primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine", broj 79/07 - dalje: ZZP), a ne Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., kako je to pogrešno primijenio prvostupanjski sud, ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odlučiti na jednak način.

12. Naime, sukladno odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP/07), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u iznosu od 0,40 % jednokratno prije isplate kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 8. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07, te ništetna u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07.

13. Posljedica ništetnosti je u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) obveza vraćanja od strane tuženika iznosa koji je tužiteljica preplatila na temelju neosnovane naplate jednokratne naknade od strane tuženika, a na štetu tužiteljice (pri čemu visina u konkretnom slučaju nije sporna), odnosno u konkretnom slučaju je tuženik sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, u obvezi vratiti tako stečeno zajedno sa zateznim kamatama.

14. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

15. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

16. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je navedenu odredbu Ugovora utvrdio ništetnom, jer tuženik u postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu, te je ugovorena naknada za odobrenje kredita.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (''Narodne novine'', broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima odobravanja kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača.

18. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 8. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava.

19. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

20. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi Ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o njezinoj visini, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. pa tako tuženiku nisu povrijeđena ustavna niti konvencijska prava na koju povredu upućuje u zaključku žalbe.

21. I naposljetku tužiteljica, kao korisnica kredita nije izgubila pravni interes za utvrđenje pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetnom s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnom pojedine njegove odredbe jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. ZOO.

22. Slijedom svega iznijetog, cijeneći činjenicu da visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava, je žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavcima I. i II. izreke.

23. Osporavajući odluku o troškovima postupka, tuženik smatra da je vrijednost predmeta spora trebalo odrediti prema kondemnatornom zahtjevu u iznosu od 398,67 eura, a kako je određena prema vrijednosti predmeta spora koju je odredio sud, to istu smatra previsokom.

24. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP.

25. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da je visinu troškova postupka prvostupanjski sud pogrešno utvrdio, s obzirom da je odluku o troškovima donio uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora nenovčanog zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu i vrijednost novčanog zahtjeva za isplatu.

26. Naime, u konkretnom slučaju je tužiteljica istaknula deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a prihvaćanje deklaratornog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

27. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju predmeta spora se uzima u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu, a ne i zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske odluka Revr- 475/08, Revr-31/02, Rev-688/00, Revr-774/05).

28. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz stavka I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu od 398,67 eura, po kojoj je tužiteljici trebao biti odmjeren parnični trošak.

29. S obzirom na vrijednost kondemnatornog zahtjeva osnovan je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora od 398,67 eura, te tužiteljici prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 - dalje: Tarifa) valja priznati trošak sastava tužbe u visini od 50 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), a sastav podneska od 19. rujna 2024., kojeg je prvostupanjski sud pravilno ocijenio potrebnim za vođenje postupka trošak u visini od 50 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), te za zastupanje na ročištima 7. ožujka 2025. i 9. travnja 2025. po 50 bodova (Tbr. 9/1 Tarife). Pravilno je prvostupanjski sud tužiteljici priznao i trošak ročišta za objavu presude jer se radi o trošku učinjenom u povodu postupka na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila, kao što je to u konkretnom slučaju učinio zamjenik punomoćnice tužiteljice te joj stoga pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude (tako i Vrhovni sud u odluci broj Rev-832/2022, Rev- 1121/2022, Rev-559/23) u visini od 25 bodova (Tbr. 9/3 Tarife), što ukupno za sve priznate radnje iznosi 225 bodova, a što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr.54. Tarife), iznosi ukupno 450,00 eura te uz 25 % uvećanja na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife), ukupno iznosi 562,50 eura.

30. Neosnovano tuženik osporava odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu. To stoga što je tužiteljica rješenjem suda pozvana platiti sudske pristojbe na tužbu i presudu, i ona je obveznik plaćanja tih pristojbi jer nije riječ o tužitelju koji je postupak pokrenuo na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, niti se poziva na odluke iz kolektivnog spora, jer predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile naknade za obradu kredita, kao što je to predmet ovog spora.

31. Prema tome, ukupan trošak tužiteljice iznosi 662,04 eura. Kako je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio iznos od 1.224,54 eura, to je valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u iznosu od 562,50 eura.

32. Valjalo je stoga temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. st. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

33. Kako je tuženik sa žalbom uspio samo u odnosu na troškove postupka radi čega nisu nastali posebni troškovi, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

Velikoj Gorici 26. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina