Poslovni broj:Ovr-1268/24-7

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Nikolini Grancarić, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu predlagatelja (ovršenik) TJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju po punomoći zastupa odvjetnica Vanesa Banović iz Zadra, Nikole Matafara 7, protiv predloženika (ovrhovoditelja) CROATIA osiguranje d.d., Ulica Vatroslava Jagića 33, 10 000 Zagreb, OIB: 26187994862, odlučujući o prijedlogu ovršenika, izvan ročišta, dana 26. kolovoza 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenice TJ od 02. prosinca 2024., za odgodu izdavanja naloga za prijenos zaplijenjenih sredstva i proglašenja ovrhe nedopuštenom temeljem Suglasnosti o zapljeni, koja je bila izdana od strane ovršenice Riječkoj banci d.d. dana 20. travnja 1998. godine.

II. Upućuje se ovršenica TJ pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčane tražbine nedopuštenim, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ovoga rješenja.

Obrazloženje

1. U gornjem ovršnom predmetu ovršenik TJ (u daljnjem tekstu ovršenik) pred ovim sudom podnijela je prijedlog sukladno članku 210.OZ-a, kojim predlaže Sudu donijeti rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava i rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenom. Nadalje, ovršenikca u istom prijedlogu ističe kako je kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u Zadru saznala da je njen račun blokiran od strane, pretpostavlja se ovog ovrhovoditelja (obzirom da u spisu koji se nalazi kod HZMO, nije nigdje razvidan OIB ovrhovoditelja), i to temeljem Suglasnosti o zapljeni, koja je bila izdana od strane ovršenice Riječkoj banci d.d. dana 20. travnja 1998. godine. Osim navedenog saznanja, HZMO se nikada nije službeno oglasio i obavijestio ovršenicu o tome da joj se s računa, od njezine mirovine, obustavljaju sredstva u korist ovrhovoditelja. Naime, iz pribavljenog ovršnog predmeta kod HZMO-a proizlazi da je još 1998. godine ovršenica bila jamac po ugovoru o kreditu od 20. travnja 1998. godine koji ugovor je sa Riječkom bankom, u svojstvu dužnika, sklopio LJ. Drugi jamac po navedenom kreditu bila je osoba imena JJ. Tom prilikom ovršenica je izdala Riječkoj banci d.d., kao vjerovniku, Suglasnost o zapljeni od 20. travnja 1998. godine, ovjerena po javnom bilježniku Zvonimiru Vrbanu, iz Senja, pod brojem ovjere: OV-728/98, na način da je potpisala da je suglasna da se radi namirenja tražbine po navedenom ugovoru o kreditu u iznosu protuvrijednosti 15.000,00 DEM zaplijeni do 1/3 njezine plaće, mirovine ili drugog stalnog ili povremenog novčanog primanja te da se zapljenjeni iznos uplati u korist Riječke banke. Sve ove godine, od sklapanja ugovora o kreditu pa do trenutka saznanja za razlog blokade njezine mirovine kod HZMO, ovršenica da nije imala nikakva saznanja (niti ima danas) o glavnom dužniku, gdje se nalazi, je li uredno plaćao kredit, je li bilo kakvih postupaka protiv njega u međuvremenu jer je o tome nitko nikada nije obavijestio. Sada da dolazimo do pitanja kako se u ulozi ovrhovoditelja pojavilo Croatia osiguranje d.d. (pretpostavlja se da je riječ o upravo ovom Croatia osiguranju obzirom da ih je u sudskom registru upisano nekoliko, a u spisu kod HZMO nije razvidan OIB ovrhovoditelja). Naime, prema podacima pribavljenima iz spisa kod HZMO, ovršenica je saznala da je Riječka banka d.d. 22. rujna 1998. godine cedirala svoje potraživanje prema dužniku SJ novom vjerovniku CROATIA osiguranje d.d. Filijala transporta i kredita Rijeka. U dokumentu naziva "Cesija" stoji da je Riječka banka d.d. kao osiguranik u cijelosti podmiren od strane CROATIA osiguranje d.d. Filijala transporta i kredita Rijeka, za štetu nastalu neurednim povratom odobrenog gotovinskog kredita dužnika SJ, zaključenog uz jamstvo JJ, a u svezi s Ugovorom o osiguranju kredita br. 51- 232110-3 te da Croatia osiguranju d.d. Filijala transporta i kredita Rijeka, ustupa sva prava koja pripadaju Riječkoj banci temeljem ugovora o kreditu i suglasnosti o zapljeni tog navedenog jamca (JJ). Dakle tim Ovršnim zakonom, koji se primjenjuje obzirom da je bio na snazi u trenutku izdavanja ovršne isprave da nije bila predviđena mogućnost da novi vjerovnik poslodavcu dostavlja ovršnu ispravu (suglasnost o zapljeni) i da na temelju iste traži pljenidbu plaće. Obzirom da se te odredbe odnose i na druga stalna novčana primanja ovršenika, iste da su primjenjive i na slučaj mirovinskih primanja. Ovršenica priloženo dostavlja i rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 10. veljače 2023. godine, posl. broj: Gž Ovr33/2023 iz kojeg je razvidno da je sud uvažio žalbu ovršenika te obustavio postupak prisilnog namirenja upravo iz tog razloga – nemogućnosti prijenosa suglasnosti o zapljeni na novog vjerovnika. Čak i neovisno o svemu prethodno navdenom, u konkretnom slučaju da je nastupila i zastara potraživanja obzirom da je riječ o ovršnoj ispravi iz 1998. godine pa, pored svega prethodno navedenog, ovršenica ističe i prigovor zastare. Ovršenica je umirovljenica s mjesečnim mirovinskim primanjima od oko 700,00 eura (radi stalnih usklađenja, nije moguće precizirati točan iznos mirovine pa je tako u mjesecu listopadu 2024. godine iznosila 710,98 eura dok je u listopadu 2023. godine iznosila 635,40 eura). Od tog iznosa usteže se 1/3 odnosno između 150 i 170 eura mjesečno u korist ovrhovoditelja. Obzirom na današnje troškove života, riječ je o znatnom iznosu koji utječe na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenice. Još kad se tome pridoda i činjenica da se ovrha provodi na temelju nepostojećih isprava odnosno isprava koje ovrhovoditelj uopće ne može koristiti, tim više je opravdan zahtjev ovršenice da naslovni sud odgodi ovrhu odnosno prijenos sve dok se o pitanju zakonitosti postupanja ovrhovoditelja ne odluči. Kao dokaz o visini mirovinskih primanja ovršenice, priloženo se dostavila i Obavijesti o mirovinskim primanjima OTP banke d.d. za mjesec listopad 2023 i listopad 2024. godine. Uzimajući u obzir sve navedeno, a prije svega činjenicu da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenice te zastare potraživanja, ovršenica predlaže naslovnom sudu da, temeljem čl. 284. st. 5., u svezi s čl. 53. st. 1., i čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 9. Ovršnog zakona, usvoji ovu žalbu protiv suglasnosti o zapljeni (koja se smatra rješenjem o ovrsi), ukine provedene radnje te obustavi ovrhu koja se pred Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje provodi ustezanjem mirovinskih primanja ovršenice temeljem Suglasnosti o zapljeni od 20. travnja 1998. godine, OV-728/98. Također, ovršenica naslovnom sudu temeljem čl. 210. st. 1., a u svezi s čl. 65. st.1. t. 1. i čl. 53. st. 1. i čl. 50. st. 1. t. 7. i t 9. Ovršnog zakona, podnosi i prijedlog kojim od naslovnog suda traži da donese rješenje kojim će odgoditi ovrhu te naložiti Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje da odgodi prijenos zaplijenjenih sredstava temeljem navedene ovršne isprave odnosno rješenje kojim će se pljenidba i prijenos sredstava proglasiti nedopuštenim.

2. Ovrhovoditelj se dana 16. prosinca 2024. očitovao na prijedlog navodeći kako su navodi ovršenika neosnovani. Suglasnost o zapljeni za dužnicu da je poslana ovršenikovom dužniku – HZMO – u 29.12.2022. g. Nastavno, ustege putem HZMO – a su krenule još u ožujku 2023. g. Budući da je ovršenik tek sada podnio prigovor, ovrhovoditelj ukazuje da su žalba i prijedlog za odgodu nepravovremeni, budući da se za rokove za podnošenje prigovora / žalbe primjenjuje odgovarajuće odredbe Ovršnog zakona, sve temeljem čl. 210 Ovršnog zakona. Budući da su se ustege / uplate redovno vršile, bez prigovora dužnice, u razdoblju od skoro dvije godine, navedeno predstavlja i priznanje duga, sukladno odredbama čl. 240 ZOO – a. U ugovoru o kreditu, koji je dostavila ovršenica i ujedno se smatra zajedničkom ispravom za obje stranke, jasno je vidljivo u čl. 9 i 11. Predmetnog Ugovora da ovršenik, kao sudužnik, potpisom Ugovora daje suglasnost za ustupanje tražbine Croatia osiguranju d.d. Nadalje da se odnos tuženika i Banke, kao osiguranika tuženika ne tiče tužitelja, jer tužitelj i tuženik nisu ugovorene strane ugovora o osiguranju. Na neispunjenje ugovorenih obveza iz Ugovora o osiguranju ovdje tužitelj ne može isticati, obzirom da nije stranka ugovora – to se tiče pravnog odnosa primatelja i ustupatelja, te ne utječe na obvezu dužnika, niti ga može s uspjehom isticati ( Gž-4155/2013, S. Rijeka). Ovrhovoditelj da je stekao pravo regresa isplatom osiguranine Banci temeljem subrogacije prava, temeljem čl. 90 ZOO-a. Odredbom čl. 241. ZOO – a odrađeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom te podnošenjem zahtjeva / prijedloga za ovrhu dolazi do prekida zastarnih rokova s učinkom da zastara ne teče kada je ovršni postupak u tijeku. Sukladno čl. 43 ZOO – a svaki sudužnik solidarno odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen. Ovrhovoditelj da je za SJ korisnika kredita poduzeo više radnji i ovršnih postupaka u razdoblju od 1999. g. pa nadalje (Ovr-306/99 OS u Senju, Ovr-984/15 Os U Rijeci, ST SL u Crikvenici, Ovr-2354/11 i Ovr-2950/15 OS u Zadru), to temeljem ovosudnog rješenja o ovrsi broj Ovr-814/17 i dalje aktivan ovršni postupak, koje rješenje je trenutno temeljem čl. 12 ZPONS – a isknjiženo na Fini (25.05.2020.g.

– osnova predana 25.05.2017. g. isknjiženjem osnove dug ne nestaje. Stoga se u konkretnom slučaju na zastaru potraživanja primjenjuju odredbe čl. 379 stavak 1. ZOO/91 i članak 233. stavak 1. ZOO/05, a koja propisuju da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koju zakon inače predviđa kraći rok zastare. Suglasnost o zapljeni je ovršna isprava prema odredbama tada važećeg ovršnog zakona – u vrijeme izdavanja Suglasnosti po tada važećim propisima nije tražila solemizacija od strane javnog bilježnika. Kako predmetna suglasnost o zapljeni ispunjava sve zakonske uvjete, to Suglasnost predstavlja javnobilježnički akt i na Suglasnost se primjenjuje desetogodišnji zastarni rok. Presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1276/2022 od 09.02.2023.g. Podnošenjem ovrhe za korisnika kredita prekinut je tijek roka zastare pa stoga nije za ovršenicu ako kao sudužnici protekao rok od 10 godina propisan odredbama čl. 233. st.1. ZOO-a, to nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane ovršenika. Dodatno, prema odredbi čl. 245. ZOO-a nakon prekida zastare počinje teći iznova, a vrijeme koje proteklo ne računa se u zakonom odrađeni rok za zastaru ( stavak 1.). U odnosu na prijedlog ovršenika za odgodu izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, ovrhovoditelj je istakao kako je čl. 179. OZ- odrađeno ograničenje ovrhe na primanjima te je time propisan tzv. egzistencijalni minimum od dvije trećine prosječne netoplaće u Republici Hrvatskoj, a ako ovšrenik prima plaću koja je manja od prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj, od ovrhe je izuzet iznos u visini tri četvrtine plaće ovršenika, ali ne više od dvije trećine prosječne netoplaće u Republici Hrvatskoj. Slijedom toga ovršeniku provedbom ovrhe po računima ne bi bila ugrožena egzistencija jer bi se mjesečno moglo ustezati samo dio primanja i ovrhovoditelj stoga predlaže ovršenika odbiti i s prijedloga za odgodu ovrhe. Ovrhovoditelj ističe kako ovršenik nije naveo niti jedan razlog za odgodu ovrhe u smislu čl.65 Ovršnog zakona, niti je isti učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nenadoknadivu štetu. Sukladno svemu gore navedenom, budući da su navodi ovršenika neosnovani i kako su svi prigovori istaknuti od strane ovršenika neosnovani, a ovršenik nije podmirio svoje dugovanje ovrhovoditelju, te s obzirom da ovršenik nije naveo niti jedan razlog za odgodu ovrhe u smislu čl. 65 Ovršnog zakona, niti je isti učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu štetu ili teško nenadoknadivu štetu, to se predlaže sudu da žalbu ovršenika i prijedlog ovršenika kojim isti predlaže da se odgode ovrhe i prijenosa sredstava te proglašenje pljenidbe odnosno prijenosa nedopuštenim, zaprimljen na sudu 2. prosinca 2024. g. prvenstveno odbaciti kao nepravovremen, podredno odbiti kao neosnovan, uz naknadu troškova ovrhovoditelja.

3. Prema članku 210. st. 1. Ovršnog Zakona (NN br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73 /17; u daljnjem tekstu: OZ) nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela, odnosno obračuna poslodavca, prema odredbi članka 209. stavka 4. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe.

4. Prema odredbi čl. 65. st. 1. Ovršnog zakona na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu ako je protiv odluke na temelju koje je određena ovrha izjavljen pravni lijek, ako je podnesen prijedlog za povratu u prijašnje stanje u postupku u kojemu je donesena odluka na temelju koje je određena ovrha ili prijedlog za ponavljanje postupka, ako je podnesena tužba za poništaj presude izbranoga suda na temelju koje je određena ovrha, ako je podnesena tužba za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužba za utvrđenje njezine ništavosti, ako je ovršenik protiv rješenja o ovrsi izjavio žalbu iz članaka 52. ili 53. ovoga Zakona ili podnio tužbe iz članaka 52. ili 55. ovoga Zakona, ako je ovršenik izjavio žalbu protiv rješenja kojim je potvrđena ovršnost ovršne isprave, odnosno ako je podnio prijedlog za ponavljanje postupka u kojemu je to rješenje doneseno, ako ovršenik ili sudionik u postupku zahtijeva otklanjanje nepravilnosti pri provedbi ovrhe, ako ovrha prema sadržaju ovršne isprave, ovisi o istodobnom ispunjenju neke obveze ovrhovoditelja, a ovršenik je uskratio ispunjenje svoje obveze zato što ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu niti je pokazao spremnost da je istodobno ispuni, ako je Vlada Republike Hrvatske proglasila katastrofu sukladno propisu kojim se uređuje sustav zaštite i spašavanje građana, materijalnih i drugih dobara u katastrofama i velikim nesrećama, a ovršenik je na dan donošenja odluke o proglašenju katastrofe imao prebivalište ili sjedište i obavljao djelatnost na području za koje je proglašenja katastrofa ili ako se vodi kazneni postupak po službenoj dužnosti u vezi s tražbinom zbog čijeg se prisilnog ostvarenja vodi ovršni postupak.

5. U odnosu na navode ovršenika kojim predlaže donošenje odluke o odgodi izdavanja naloga bankama za prijenos zapljenenih sredstva ističe se da isti nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpila nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili učinila vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje. Nadalje, bitno je napomenuti da odredbe OZ-a koje uređuju materiju odgode ovrhe treba tumačiti restriktivno. One predstavljaju izuzetak, a ne pravilo prilikom provođenja postupka ovrhe, jer postupak ovrhe predstavlja hitan postupak u okviru kojeg žalba nema suspenzivan učinak i kao takvog ga treba tretirati, a ovršenik prijedlogom za odgodu mora kumulativno ispunjavati propisane pretpostavke da bi ju se uvažilo. Također, ovršenik je dužan posebno dokazati vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, odnosno potrebu da se spriječi nasilje, a ne samo paušalno iznositi takve tvrdnje.

6. Budući da ovršenik nije dokazao postojanje naprijed navedenih kumulativnih pretpostavki za odgodu ovrhe, odnosno nije dokazao da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili učinio vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, valjalo je odbiti prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe odnosno odlučiti kao u točki I. izreke ovoga rješenja.

7. Prema odredbi čl. 210. st. 2. Ovršnog zakona na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući se način primjenjuju odredbe OZ- a o žalbi protiv rješenja o ovrsi (čl. 50. i 53.).

8. Nadalje, u konkretnom slučaju predloženik i ovrhovoditelj usprotivio se navodima predlagatelja i ovršenika, a on nije javnom ili javno ovjerovljenom ispravom dokazao osnovanost svojih navoda niti su činjenice na kojima se njegov prijedlog temelji općepoznate niti se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama, slijedom čega je, primjenom odredbi čl. 52. st. 1. OZ-a, s obzirom na to da ovršenik ističe žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. točka 7. i 11. OZ-a, odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zadar, 26. kolovoza 2025.

Sutkinja

Nikolina Grancarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka istog. Žalba se podnosi ovom sudu, pisano u dovoljnom broju primjerka za sud i protivne stranke.

DNA:

1) Ovršeniku po punomoćniku

2) Ovrhovoditelju

Na znanje: Fina