Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1158/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice KKL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 17. srpnja 2025., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. Ugovora o kreditu br. 528-50-2780013, sklopljenog dana 20.04.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 20.04.2005. g. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod br. OU-577/05, u dijelu odredbe koji glasi:

„3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“

II/ Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici ZKL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos 305,09 EUR-a (tristopeteura-devetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 23. travnja 2005. godine pa do isplate, i to do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu br. 528-50-2780013, sklopljenog dana 20.04.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 20.04.2005. g. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod br. OU-577/05, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

IV/ Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici ZKL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos 41,51 EUR- a (četrdesetjedaneuro-pedesetjedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 30. rujna 2011. godine pa do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

V/ Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici ZKL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati trošak postupka u iznosu od 1.178,09 EUR-a (tisućustosedamdesetosameura-devetcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 26. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

VI/ Odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 20. travnja 2005. s tuženicom sklopila Ugovor o kreditu br. 528-50-2780013, potvrđenog dana 20. travnja 2005. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod br. OU-577/05, prema kojem je tuženica kao kreditor tužiteljici, kao korisnici kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 14.576,78 CHF po srednjem tečaju Kreditora-tuženice na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,30 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženica je prilikom isplate kredita dana 22. travnja 2005. naplatila tužiteljici naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 2.298,71 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 305,09 EUR-a. Odredbom čl. 9. st. 2. predmetnog ugovora, navodi, ugovoreno je da tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženica. Tuženica je 29. rujna 2011. naplatila tužiteljici naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 312,75 kn/41,51 EUR-a. O ugovornim odredba za tzv. „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženice (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, ističe kako joj nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te ističe kako su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvode pravni učinak. S obzirom da je tuženica temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla nepripadajuću imovinsku korist, navedena je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Sukladno svemu gore navedenom tužiteljica je predložila sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev, a potražuje i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

1.1. Tijekom postupka tužiteljica je u podnesku od 8. siječnja 2025. navela da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da - potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Činjenica da je trošak ulazne i izlazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje njezine navode kako istim naknadama nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju/zatvaranju kredita jer takvi ni u kojem slučaju nisu detrminirani visinom odobrenih kredita. Dakle, odredbe ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje ulazne naknade za otvaranje kredita i izlazne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženica kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazala da takve naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženica tobože pružila kao uslugu za naplaćenu naknadu, imaju se smatrati nepoštenima, dok sama tužiteljica ujedno izražava i sumnju da joj je tuženica postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunala i naplatila iste “usluge”, i to, prvo kroz naplatu naknada, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. Tužiteljica ukazuje da je iz odgovora na tužbu razvidna ništetnost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi budući da sama tuženica navodi da naknada za prijevremenu otplatu ne predstavlja stvarno nastale troškove izvršenog „zatvaranja kredita“ već da obveza korisnika kredita na naknadu štete stoji u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, a navedeno tim više iz razloga što bi po tuženicu “izrada obračuna takvih troškova tobože predstavljala nerazmjeran trošak davatelju kredita” radi čega je istoj „efikasnije“ bilo u cijelosti prebaciti teret na korisnika kredita. Prema tome, budući da ni sama tuženica u čitavom odgovoru na tužbu nije čak niti pokušala obrazložiti na što se odnosi iznos naplaćene naknade za „prijevremeno zatvaranje kredita“ opravdano je za zaključiti da ista, neovisno o tom kako je tuženik nazivao (npr. „postotkom od iznosa nedospjele glavnice“) ne predstavlja ništa drugo, nego upravo nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka (tuženik) očekivao dobiti do kraja trajanja predmetnog ugovora, odnosno naknadu neostvarenih kamata (tj. izmakle dobiti). Stoga je, navodi, navedena ugovorna odredba temeljem koje je tuženica izvršila protupravnu naplatu radi prijevremene otplate kredita (u smislu čl.332.st.1.ZOO-a) suprotna prisilnim propisima (čl. 1024. st.4. ZOO/05 i čl. 6. ZOO/05) i načelu zabrane zlouporabe prava budući da se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a tužiteljici je ovakvom naplatom naknade bilo otežano ispunjenje ugovora prije roka koje predstavlja njezino zakonsko pravo. Prema tome, budući da joj je kao korisnici predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita i izlazne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenim odredbama rezultiralo je njezinim dovođenjem u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora na njezinu štetu, a radi čega se odredbe kojima se nameće plaćanje ulazne i izlazne naknade u konkretnom slučaju imaju se smatrati nepoštenima i posljedično ništetnima.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je navela da nije sporno da su tužiteljica i tuženica 20. travnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-2780013 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženica stavila tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 14.576,78 CHF, a da je ugovorena redovna kamata 5,55 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženica ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nadalje, navodi da je u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno da je naknada za obradu kredita: "3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, te da je ista odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva. Prije zaključenja ugovora, tuženica je objasnila svaku odredbu ugovora tužiteljici, a obzirom tužiteljica nije prigovarala odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženica ističe prigovor zastare te navodi da sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Slijedom svega navedenog, navodi, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan te je predložila sudu da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, a potražuje i naknadu troškova postupka zajedno sa zateznim kamatama.

3. Na pripremnom ročištu održanom 29. travnja 2025. tuženica je navela da ostaje kod odgovora na tužbu, svih dosadašnjih navoda te da ističe da visinu kondemnatornog zahtjeva nije sporna, pa je tužitelj odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 5-15), Oglas od 20.4.2005. (list spisa 16), Potvrda banke od 19.7.2024. (list spisa 18) i saslušao tužiteljicu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženice radi isplate iznosa od 305,09 EUR-a, koji iznos je tužitelj isplatio tuženici po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i iznosa od 41,51 EUR-a, koji je tužitelj isplatio tuženici na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporno jesu li odredbe čl. 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu ništetne i nepoštene, te je li potraživanje tužiteljice u zastari.

8. Među strankama nije sporno da su parnične stranke dana 20. travnja 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 528-50-2780013, kao i da je tužiteljica platila naknadu za obradu kredita u iznosu od 305,09 eura, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 41,51 eura.

9. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 5-15), proizlazi da su čl. 3. Ugovora o kreditu tužiteljica i tuženica, između ostalog, ugovorili naknadu koja iznosi 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, te da su čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu br. 528-50-2780013, ugovorili da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

10. Iz potvrde banke od 19.7.2024. (list spisa 18) proizlazi da tuženica potvrđuje da je klijentica banke ŠKL bila korisnica kredita broj 528-50- 2780013 na iznos 14.576,78 CHF isplaćenog dana 22. travnja 2005. te prijevremeno konačno otplaćen dana 29. rujna 2011. Prilikom isplate kredita dana 22. travnja 2005. naplaćena je naknada za obradu kredita u iznosu od 2.298,71 kn (3,30% od iznosa kredita) i ista je ustegnuta od iznosa kredita. Prilikom prijevremenog zatvaranja naplaćena je naknada u iznosu od 312,75 kn sukladno tada važećim Općim aktima Banke.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je iz autokuće upućena u banku i kada je došla u banku dobila je gotovi obrazac za ugovor o kreditu u CHF-u. Banka je sastavila ugovor, a ona ga je pročitala. Pitala je zašto je u švicarcima i pojasnili su joj da ispunjava uvjete za takav kredit i da se ne treba brinuti jer je švicarski franak stabilna valuta. Ne sjeća se da je u ugovoru o kreditu pročitala odredbu o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu. Ne sjeća se niti da je platila naknadu za obradu kredita, to je tada bilo valjda normalno. To je tada bio obrazac koji se nije mogao mijenjati. Ne sjeća se detalja u vezi naknade za obradu kredita, odnosno je li istu platila, jesu li joj obrazložili da će je morati platiti i koliki je iznos. Auto je kupila za osobne potrebe. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Nije vidjela niti u ugovoru o kreditu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ne sjeća se da je tražila objašnjenja niti da joj je obrazložena naknada. Ne sjeća se detalja u vezi toga.

11.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, kao niti naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao niti o iznosima navedene naknade. Navedene odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita nisu bile jasne, razumljive i lako uočljive. Osim toga, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno te naknade odnose, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima radi. Tuženica je trebala tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu za obradu i prijevremenu otplatu kredita, te dati parametre za njezin izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora. Slijedom navedenoga, navedene odredbe za tužiteljicu su bile nerazumljive jer nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedenih naknada, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

13. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da su predmetne odredbe bile razumljive samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužiteljica (što proizlazi iz njezinog iskaza) nije mogla shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi i prijevremenoj otplati kredita, pa su stoga navedene odredbe za tužitelja bile nerazumljive jer ista nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanje ili neprihvaćanje takvih odredbi, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

16. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje automobila za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženica, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

17. Isto tako, na tuženici je teret dokaza da je s tužiteljicom, pojedinačno pregovarala o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naknadi za obradu kredita, te o visini tih naknada. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao, kako je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogla izračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, i koji to troškovi čine navedene iznose naknade. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nisu progovarali o navedenim odredbama o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita.

18. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da tuženica nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženica nije pregovarala s tužiteljicom o spornim odredbama kako bi se uvjerila da bi tužiteljica pristala na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženica prilikom ugovaranja spornih odredbi postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedenih odredbi bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

20. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

21. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

22. Dakle, s obzirom na to da se radi o kreditu za kupnju stana, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, tužitelj (što proizlazi iz njegovog iskaza) nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredbi, djelatnici banke tužitelju nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužiteljicu bile nerazumljive jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bilo prihvaćanje ili neprihvaćanje takvih odredbi, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

22.1. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, kao niti na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

23. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu koja glasi:" 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…", te je nepoštena odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu koja glasi: " Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.". Stoga, nepoštene su navedene odredbe čl. 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a, te su ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ i III/ izreke.

24. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u čl. 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu u kojem su ugovorene predmetne naknade, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženica je dužna tužiteljici vratiti ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 22. travnja 2005. u iznosu od 305,09 EUR-a, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 29. rujna 2011. u iznosu od 41,51 EUR-a.

25. Na navedene iznose od 305,09 EUR-a i 41,51 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženica bila nepoštena pa je obvezna platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženica je nepoštena jer je povrijedila interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za obradu kredita naplaćena naknada za obradu kredita naplaćena 22. travnja 2005. u iznosu od 305,09 EUR-a, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 29. rujna 2011. u iznosu od 41,51 EUR-a pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. II/ i IV/ izreke.

26. Nije osnovan tuženicin prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 3. i 9. st. 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

27. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 29. travnja 2025. i 17. srpnja 2025., za svako ročište u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 8. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a, što ukupno iznosi 800,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 900,00 EUR-a, uvećano za 25%PDV-a što iznosi 1.125,00 kn. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 EUR-a, što sveukupno iznosi 1.178,09 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 26. kolovoza 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. V/ izreke.

27.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 25. travnja 2025., jer isti nije bio potreban za parnicu (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a nije priznata niti naknada troška sudske pristojbe za presudu jer u vrijeme donošenja odluke nije bila dospjela.

28. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. VI/ izreke.

Osijek, 26. kolovoza 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženice