REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-821/2023-55

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola po sutkinji toga suda Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Antunu Zanettiu, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženih 1. Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola i 2. MŽ OIB [osobni identifikacijski broj], nepoznata prebivališta, zastupanog po privremenoj zastupnici SŽ, odvjetnici iz [adresa], radi proglašenja postupka osiguranja djelomično nedopuštenim, nakon glavne javne rasprave zaključene dana 10. srpnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja, zakonske zastupnice I tužene i privremene zastupnice II tuženika, 26. kolovoza 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Osiguranje novčane tražbine određeno rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. Ovr-1077/14 od 11.06.2014. proglašava se nedopuštenim i to u dijelu kojim je osiguranje pod B zemljišnoknjižnog izvatka na udjelu 872/44220, a sada na udjelima u vlasništvu tužitelja, zavedenih u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišnoknjižni odjel Pula pod rednim brojem 35. suvlasničkom dijelu: 109/11055 i radnim brojem 36. suvlasničkom dijelu: 1069/11055 na k. č. br. [katastarska čestica] Brajdine 1080 m2 (dvorište – 500 m2, stambena zgrada, Medulin, Brajdine 44 A – 462 m2 i kuća, Medulin, Brajdine 44 B – 118 m2) upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]."

i

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe tužitelja iz podneska od 5. svibnja 2025. II Nalaže se tužitelju da I tuženoj naknadi trošak paničnog postupka u iznosu od 7.500,00 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 26. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tužitelju naknaditi trošak privremene zastupnice II tuženika SŽ, odvjetnice iz [adresa] u iznosu od 5.625,00 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 26. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, uplatom na žiro račun koji se vodi kod Zagrebačke banke d.d. pod brojem [broj bankovnog računa], u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

IV Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 2. svibnja 2017. podnio tužbu ovome sudu u kojoj navodi da je kao kupac sa II tuženikom kao prodavateljem zaključio ugovor o kupoprodaji nekretnine dana 6. srpnja 2009. koji je ovjeren kod javnog bilježnika, a kojim je kupio stan koji se nalazi na prvom katu zgrade sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. U vrijeme prodaje je postupak etažiranja zgrade bio u tijeku te je tužitelj nakon izrade i provedbe etažnog elaborata trebao dobiti u samovlasništvo stan kao posebnu etažu zgrade. Trenutkom potpisa tog ugovora tužitelj je isplatio u cijelosti kupoprodajnu cijenu, ušao u posjed predmetnog stana i od tada živi u istome. Nije pridavao značaja proknjiženju istog ugovora kroz zemljišne knjige u vidu uknjižbe njegovog suvlasništva od 75/4020 dijela nekretnine već je očekivao da kada etažni elaborat bude gotov da će biti pozvan na uknjižbu samovlasništva stana kao posebne etaže zgrade kako mu je prodavatelj i predočio. Takvo stanje bilo je sve do 2014. kada se neugodno iznenadio saznavši da se protiv II tuženika kao zemljišnoknjižnog vlasnika većeg suvlasničkog dijela nekretnine vodi postupak osiguranja. Naime, uvidom u zemljišno knjižni izvadak utvrdio je da je glede suvlasničkog dijela II tuženika u teretovnici zabilježeno založno pravo radi osiguranja novčane tražbine I tužene, a sve temeljem ovosudnog rješenja o osiguranju posl. br. Ovr-1077/14 od 11. lipnja 2014. Odmah po navedenom saznanju angažirao je odvjetnika te se dana 1. srpnja 2014. u postupak osiguranja koji se vodi pod posl. br. Ovr-1077/14 prijavio kao treća osoba i podnio prigovor iz razloga što je tužitelj vlasnik nekretnine u 75/4020 dijela na kojem se suvlasničkom dijelu, između ostaloga, vodi postupak osiguranja. Kako se u tom postupku osiguranja dugo nije odlučivalo o njegovom prigovoru, tužitelj se uknjižio kao suvlasnik nekretnine 872/44220 dijela te tražio ponovljeno upućivanje u parnicu radi proglašenja postupka osiguranja nedopuštenim. Povodom tog prigovora ovršni je sud donio rješenje kojim se tužitelj kao treća osoba upućuje da u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Sukladno čl. 59. Ovršnog zakona tužitelj tvrdi da u pogledu predmeta osiguranja ima takvo pravo koje sprječava ovrhu, odnosno osiguranje, a to pravo je tužiteljevo pravo vlasništva suvlasničkog dijela od 872/44220 predmetne nekretnine nad kojim se provodi postupak osiguranja. Zbog navedenog predlaže da sud donese presudu kojom će prihvatiti tužbenih zahtjev tužitelja radi proglašenja osiguranja nedopuštenim.

1.1. Podneskom od 5. svibnja 2025. tužitelj je uslijed promjene zemljišnoknjižnog stanja preinačio tužbeni zahtjev na način opisan u točki I izreke ove presude, kojoj preinaci su se I i II tužena protivile. Sud je sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku dopustio učinjenu preinaku obzirom je ista svrsishodna radi konačnog razjašnjenja odnosa između stranaka i odlučio kao u točki I izreke rješenja.

2. I tužena u svom odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Čini nespornim da je tužitelj rješenjem ovoga suda posl. br. Ovr-1077/14 od 7. travnja 2017. upućen na pokretanje ove parnice, a sve povodom njegova prigovora da je stvarni vlasnik nekretnine na kojoj I tužena ima upisano založno pravo i to na temelju ugovora o kupoprodaji od 6. srpnja 2009. sklopljenog s II tuženikom. Nadalje navodi da je I tužena prijedlog za osiguranje novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 6. lipnja 2014. predložila donošenje rješenja o osiguranju na nekretnini u suvlasništvu II tuženika. Tom je prijedlogu udovoljeno rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-1077/14 od 11. lipnja 2014. te je provedena uknjižba založnog prava u korist I tužene u zemljišnim knjigama. U vrijeme podnošenja prijedloga za osiguranje u zemljišnim knjigama nije bio evidentiran nikakav upis u korist tužitelja. Naime, navodi da za zaštitu osoba koje su ranije pokušale uknjižiti svoje pravo vlasništva postoji institut prvenstvenog reda, a u slučaju postojanja spora i institut zabilježbe spora, koji sukladno Zakonu o zemljišnim knjigama ustanovljuje određene pravne posljedice u slučaju uspjeha tih osoba u postupcima. Dakle, tužitelj nije publicirao svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi te je I tužena u dobroj vjeri podnijela prijedlog za osiguranje, slijedom čega uživa i zaštitu prema načelu povjerenja u zemljišne knjige. I tuženica je kao predlagateljica osiguranja poduzimala radnje pouzdajući se u načelo potpunosti i istinitosti zemljišnih knjiga odnosno u načelo povjerenja u zemljišne knjige slijedom čega smatra da je predmetno osiguranje dopušteno, a tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Činjenica da je tužitelj nakon podnošenja prijedloga za osiguranje dana 9. kolovoza 2016. na temelju predmetnog kupoprodajnog ugovora upisao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini nije od utjecaja na dopuštenost predmetnog postupka osiguranja. Uknjižbom založnog prava i ovršivosti tražbine ovrhovoditelj je stekao pravo da svoju tražbinu nastavno namiri iz nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekle vlasništvo te nekretnine sa priznatim prvenstvenim redom. I tuženica smatra da je u konkretnom slučaju potrebno procjenjivati ponašanje, savjesnost i dobru vjeru svih sudionika u pravnom odnosu te je savjesnost ili nesavjesnost postupanja tužitelja bitna za pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava, odnosno na prosudbu ima li mjesta primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige. Postavlja zahtjev za naknadnom parničnog troška.

3. II tuženiku je kao osobi nepoznata boravišta rješenjem ovoga suda od 16. studenog 2017. postavljen privremeni zastupnik u osobi SŽ, odvjetnice iz [adresa].

3.1. Privremena zastupnica II tuženika u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ukazuje da tužitelj i nije upisan kao vlasnik 872/44220 dijela na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kako to navodi u tužbi, posljedično čemu isti i nije aktivno legitimiran za osporavanje osiguranja na navedenom suvlasničkom dijelu nekretnine. Nadalje, da u konkretnom slučaju iz navoda iz tužbe i priloženih isprava proizlazi da je tužitelj kupio određen suvlasnički dio nekretnine te da je sam odlučio to svoje pravo i ne upisati u zemljišne knjige do provedbe etažnog elaborata iako iz samog ugovora proizlaze upravo suprotne njegove ovlasti. Tužitelj da je dakle odlučio da ne upiše svoje pravo suvlasništva, posljedično čemu je sam i preuzeo rizik mogućeg opterećenja ili otuđenja istog. Naime, nije sporno da se vlasništvo stječe uknjižbom u zemljišne knjige, kao što nije sporno da tužitelj to pravo nije stekao do 2014. obzirom je i odlučio ne upisati isto u zemljišne knjige. Nije sporno i da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine. Samo zaključenje ugovora kao i odluke samog kupca da se i ne želi uknjižiti u zemljišne knjige, ima značaj da isti i nije stekao pravo vlasništva obzirom je upis u zemljišne knjige dispozitivno pravo kupca koje pravo može, ali i ne mora koristiti. Međutim, takva njegova odluka, kakva god bila ima i posljedice, a to je da ukoliko se ne želi knjižiti kao vlasnik to i ne čini, da i ne želi steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Upravo takvom svojom odlukom tužitelj je i omogućio upis prava trećih osoba, koji su svoja prava htjeli knjižiti i koji niti su dužni istraživati izvanknjižno stanje, a niti imaju ovlasti zahtijevati upis prava vlasništva tužitelja kada isti to nije htio svojom odlukom. Slijedom navedenog, kako je tužitelj svoje pravo upisao u zemljišne knjige nakon drugih upisa izvršenih prije podnošenje njegovog prijedloga u zemljišne knjige to da je isti istekao pravo vlasništva sa stanjem kako je isto bilo u trenutku kada je isti podnio prijedlog za upis svog prava vlasništva te njegova odluka o ne uknjižbi, koja je trajala od 2009. do 2016. je odluka koja je legitimna sa posljedicama koje ista kao takva i ima. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i postavlja zahtjev za naknadom parničnog troška.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u zemljišnoknjižne izvatke (list 6-20, 30-98 i 117-151 spisa), Ugovor o kupoprodaji (list 4-5 spisa), spis ovoga suda posl. br. Ovr- 1077/14, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Među strankama ovoga postupka nije sporno da je tužitelj upućen na pokretanje ove parnice rješenjem ovoga suda posl.br. Ovr-1077/14 od dana 7.4.2017., da je tužitelj sa II tuženikom zaključio Ugovor o kupoprodaji u pogledu 75/4020 dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list 4-5 spisa), da u vrijeme podnošenja prijedloga za osiguranje ovome sudu od strane I tužene dana 9. lipnja 2014. u predmetu posl.br. Ovr-1077/14 tužitelj nije bio upisan kao suvlasnik, niti podnio zahtjev za uknjižbu svoga prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini (list 30-98 spisa) te da se tužitelj kao suvlasnik u zemljišnim knjigama ovoga suda, temeljem navedenog pravnoga posla upisao 20. srpnja 2016. (list 52 spisa).

7. Među strankama je sporno ima li tužitelj na predmetu osiguranja, odnosno na 872/44220 dijela kč. br [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], takvo pravo koje sprječava njegovu provedbu, a sve sukladno čl. 59. Ovršnog zakona, pravni interes tužitelja za podnošenje ove tužbe.

8. U predmetu je dana 31. listopada 2018. donijeta presuda kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Osiguranje određeno rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. Ovr-1077/14 od 11.06.2014. proglašava se djelomično nedopuštenim i to u dijelu kojim je osiguranje određeno na suvlasničkom dijelu u vlasništvu tužitelja u 872/44220 dijela k. č. br. [katastarska čestica] – dvorište, obiteljska stambena zgrada, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]." koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž-40/2019 od dana 14. veljače 2019.

8.1. Tužitelj je protiv navedenih odluka izjavio reviziju, koja revizija je prihvaćena te su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-4449/19 ukinute presuda Županijskog suda u Osijeku br. Gž-40/19-2 od 14. veljače 2019. i presuda Općinskog suda u Puli-Pola br. P-588/17-23 od 31. listopada 2018., te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U rješenju se u bitnome navodi da je tužitelj je u svom iskazu izričito naveo da je platio porez na promet nekretnina kada mu je Porezna uprava u Pazinu dostavila uplatnicu za plaćanje poreza, a prvostupanjski sud glede činjenice je li po predmetnom Ugovor o kupoprodaji iz 2009. razrezan porez na promet nekretnina i je li tužitelj taj porez platio ili ne prvostupanjski sud ne daje nikakve razloge. Drugostupanjski sud glede te sporne činjenice ističe da tužitelj, osim vlastitog iskaza, svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim drugim dokazom, radi čega primjenjuje pravila o teretu dokazivanja. Uputa je višeg suda da prvostupanjski sud u ponovljenom postupku utvrdi i raspravi odlučnu činjenicu je li po sklapanju Ugovora o kupoprodaji između tužitelja kao kupca i II-tuženika kao prodavatelja 2009. nadležna Porezna uprava obaviještena o prometu nekretnina, te je li Porezna uprava razrezala porez na promet nekretnina.

8.2. U odnosu na navedeno, sud je utvrdio da tužitelj do zaključenja prethodnog postupka ne navodi niti svoj tužbeni zahtjev temelji na činjenici da je platio porez i da je stoga I tužena Republika Hrvatska, prilikom stjecanja prisilnog založnog prava, znala odnosno da je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati da je izvanknjižno stanje za predmetnu nekretninu drugačije od knjižnog stanja, kao i da je I tužena u tom slučaju postupala nesavjesno prilikom podnošenja prijedloga za zasnivanje založnog prava, niti je na utvrđenje te činjenice predložio provođenje dokaza, već navedenu činjenicu tužitelj navodi tek u svojem iskazu, nakon zaključenja prethodnog postupka, no osim vlastita iskaza radi utvrđenja navedene činjenice tužitelj nije predložio provođenje dokaza, već to čini u ponovljenom postupku. Naime, odredbom čl. 299. st. 1. ZPP je propisano da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, stavkom 2. istog članka je propisano da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, a stavkom 3. istog članka je propisano da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

8.3. Iz navedenog proizlazi osnovno pravilo da su stranke dužne sve činjenice i dokaze iznijeti i predložiti najkasnije na pripremnom ročištu, dok izuzetno, stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužitelj činjenicu da je razrezan porez i da je porez za predmetnu nekretninu platio iznio tek u svojem iskazu i dokaze radi utvrđenja navedene činjenice predložio nakon zaključenja prethodnog postupka, odnosno u ponovljenom postupku, a prema ocijeni ovoga suda ne postoji razlog zbog kojeg navedeno nije bio u mogućnosti učiniti do zaključenja prethodnog postupka, sud navedenu činjenicu nije uzeo u obzir, a sve sukladno čl. 299. st. 2. ZPP-a.

9. Uvidom u spis ovoga suda posl. br. Ovr-1077/14 utvrđeno je da je ovdje I tužena dana 9. lipnja 2014. podnijela prijedlog protiv ovdje II tuženika radi osiguranja novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini u vlasništvu II tuženika i to 1397/44220 dijela k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Navedenom prijedlogu udovoljeno je rješenjem o osiguranju posl. br. Ovr-1077/2014 od 11. lipnja 2014., koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Puli posl. br. Gž Ovr-343/2016 od dana 1. srpnja 2016. i provedena uknjižba u zemljišnim knjigama temeljem rješenja ovoga suda posl. br. Z-6020/14 od 16. lipnja 2014. U istom je predmetu ovdje tužitelj dana 1. srpnja 2014. podnio prigovor treće osobe i predložio da ga sud uputi u parnicu radi proglašenja nedopuštenim rješenja o osiguranju sa uknjižbom založnog prava radi osiguranja novčane tražbine na 872/44220 dijela predmetne nekretnine. Tužitelj je u tom postupku rješenjem posl. br. Ovr-1077/14 od 7. travnja 2017. upućen na pokretanje ove parnice, a prema stajalištu ovoga suda u izreci navedenog rješenja posl.br. Ovr-1077/2014 na koje upiru I i II tuženici riječ je o omašci u pisanju, obzirom je riječ o postupku osiguranja, a ne o postupku radi provedbe ovrhe. Naime, u postupku osiguranja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Ovršnog zakona o ovrsi radi ostvarenja tražbine (čl. 253. OZ), dakle i odredbe čl. 55. do 57. Ovršnog zakona koje se odnose na prigovor treće osobe protiv rješenja o ovrsi, odnosno o upućivanju treće osobe u postupku osiguranja na pokretanje parnice radi proglašenja osiguranja nedopuštenim, slijedom čega.

10. Uvidom u ugovor o kupoprodaji nekretnine koji je zaključen između II tuženika kao prodavatelja i tužitelja kao kupca dana 6. srpnja 2009. utvrđeno je da je predmet ugovora suvlasnički dio od 75/4020 dijela k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] sa kojim će suvlasničkim dijelom biti povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine ukupne površine 65,15 m2, koji je dio u radnoj verziji etažnog elaborata označen kao apartman IV na prvom katu. U točki 3. istoga ugovora naznačeno je da prodavatelj dozvoljava kupcu da se temeljem predmetnog ugovora bez ikakvog daljnjeg pitanja i privoljenja može u zemljišnim knjigama upisati kao suvlasnik na suvlasničkom dijelu od 75/4020 dijela k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Nadalje u čl. 4. istoga ugovora ugovoreno je da ovdje tužitelj sklapanjem ugovora i upisom suvlasništva u zemljišne knjige dobiva legitimaciju za vođenje postupka etažiranja predmetne nekretnine te da će ovisno o njegovoj volji te u dogovoru sa ostalim suvlasnicima istu izvršiti.

11. Uvidom u priložene izvatke iz zemljišnih knjiga za k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da u vrijeme podnošenje prijedloga u predmetu ovoga suda posl. br. Ovr- 1077/14 je kao suvlasnik u 1397/44220 dijela upisan II tuženik, nije učinjeno vidljivim da su tužitelj i II tuženik zaključili bilo kakav pravni posao, odnosno da je II tuženik otuđio dio svog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine. Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj izvršio upis svoga prava suvlasništva temeljem Ugovora o kupoprodaji od dana 6. srpnja 2009. zaključenog sa II tuženikom u zemljišnim knjigama dana 20. srpnja 2016., a da je u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovome predmetu, odnosno od dana 1. ožujka 2017. isti upisan kao suvlasnik u 109/11055 dijela k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Stoga je osnovan prigovor II tuženika da tužitelj nije upisan kao suvlasnik predmetne nekretnine u 872/44220 dijela, no obzirom isti i dalje dolazi upisan kao suvlasnik predmetne nekretnine sa manjim suvlasničkim udjelom, na kojem je upisano sporno osiguranje, isti je aktivno legitimiran za vođenje ovoga postupka i ima pravni interes za vođenje istoga.

12. Tužitelj UŽ u svom iskazu navodi da je sklopio ugovor sa II tuženikom negdje 2007., odnosno kako to stoji u ugovoru. Taj ugovor je bio kod javnog bilježnika Nansi Kopić gdje ga je prvo potpisao II tuženik, a naknadno on. Da je II tuženik vlasnik onoga što je tužitelj kupovao utvrdio je uvidom u katastru, odnosno tu u gruntovnici. Ne zna da li je tada gruntovnica bila u ovoj zgradi ili tamo gdje su se sada preselili. Preko prijatelja je došao do saznanja da je II tuženik kupio neke stanove u toj zgradi koje je prodavao. Kada je on potpisao ugovor kod Nansi Kopić vidio je da u njemu nedostaje podrumski dio i da treba provesti etažiranje. Gđa Kopić mu je rekla da bi trebalo zaključiti aneks za taj podrumski dio, da pričekaju da se II tuženik javi, obzirom je on kod nje dolazio jednom, dva puta mjesečno jer je rješavao i neke druge stvari. Tužitelj je tada živio u inozemstvu i u svom tom periodu II tuženik se nije javljao, čak ga je pokušao i zvati da bi nakon dvije godine od sklapanja ugovora mu gđa. Kopić rekla da uzme te papire i da se uknjiži. On je tada zatražio pravnu pomoć odvjetnika Zanettia i odnio mu te papire da to riješi i da upiše. Tužitelj je smatrao da kada je nešto potpisao i zaključio ugovor da je to njegovo vlasništvo, a čekao je da se riješe sve te druge stvari prije nego je zatražio upis u zemljišne knjige. Kada je došao u odvjetnički ured tamo je vidio da postoji teretovnica na njegovom stanu. Ne može se sjetiti da li je u tom trenutku bio upisan kao vlasnik ili je bio u tijeku upis. Nakon što je uzeo papire od gđe. Kopić da je još neko vrijeme čekao da se zaključi taj aneks prije nego se obratio odvjetniku. Između ostaloga čekalo se i etažiranje. Gđa. Kopić mu je rekla da sačeka aneks ugovora za taj podrum a on je mislio da je sklapanjem tog ugovora postao vlasnik. On je u posjed stana ušao nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji. Uredno je platio porez za tu nekretninu kada je RH, Porezna uprava Pazin poslala uplatnicu. Čini mu se da je uplatnicu dobio nakon godinu dana od sklapanja ugovora. Na području RH vlasnik je nekretnine u [adresa] gdje je uknjižen kao vlasnik, a kupio ju je poslije ovoga stana. Ne samo on nego svi vlasnici stanova tj. 19 vlasnika stanova poduzimali su radnje prema II tuženiku da se to etažira ali mu se čini da su u tijeku još neki sporovi oko vlasništva jer etažiranje još nije provedeno. On ne zna što znači uknjižiti se jer nije pravnik. Kada mu je gđa. Kopić predala papire, to je možda bilo 6 mj do godinu i po od sklapanja ugovora, on je papire uzeo, kod sebe ih je držao izvjesno vrijeme misleći da će zaključiti aneks sa g. MŽ, a kako ga nije uspio kontaktirati obratio se odvjetniku Zanettiju. Prvi put kada je pristupio u njegov ured odmah mu je potpisao punomoć i to je jedina punomoć koju je on njemu dao, od tada je prošlo možda i tri godine. Na toj punomoći samo je stavio svoj potpis a ne može se sjetiti da li je bila ispunjena ili ne. Njegova sadašnja adresa ranije je nosila naziv Ližanjan 160. Došlo je do promjene samo adrese ali ne i nekretnine. Tu nekretninu u [adresa] je isto kupio, upisao se kao vlasnik a sve to vodila je njegova supruga. Odvjetniku Zanettiju potpisao je punomoć samo jedan puta, za pružanje pravne pomoći, a u taj ured je dolazio više puta.

13. Sud ne prihvaća iskaz tužitelja, obzirom smatra da je isti subjektivan, usmjeren na pokušaj tužitelja da se s obzirom na pravnu situaciju u kojoj se našao, dovede u povoljniji pravni položaj. Također, istoga sud smatra nevjerodostojnim, obzirom u svome iskazu tužitelj navodi da je činjenicu o vlasništvu II tuženika na predmetnoj nekretnini utvrdio uvidom u gruntovnicu, a za konkretnu situaciju navodi da je smatrao da je vlasnik sklapanjem samoga Ugovora o kupoprodaji, dok činjenicu o plaćanju poreza iznosi tek u svojem iskazu, o čemu se sud očitovao u ranijem dijelu obrazloženja pod točkom 8.3. Sve navedeno doista nije životno logično, također, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kupoprodaji bio prijavljen na adresi u [adresa], a u iskazu tvrdi da je predmetnu nekretninu stekao nakon ove koja je predmet postupka, što sve ukazuje na nevjerodostojnost njegova iskaza.

14. S obzirom na uputu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je na prijedlog tužitelja u ponovljenom postupku zatražio od Porezne uprave podatak o plaćanju poreza te od javnog bilježnika podatak da li je i ako je kada, Ugovor o kupoprodaji dostavljen Poreznoj upravi.

14.1. Porezna Uprava, Područni ured Pazin, Ispostava Pula-Pola dopisom od 5. srpnja 2024. obavijestila je sud kako je dana 17. kolovoza 2009. zaprimljen Ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen 6. srpnja 2009. između DŽ i UŽ. Ugovor je dostavila javna bilježnica Nansi Kopić po službenoj dužnosti. Rješenje o razrezu poreza donijeto je 11. prosinca 2009., međutim UŽ isto nije zaprimio niti je platio porez na promet nekretnina.

14.2. Javni bilježnik Nansi Kopić dopisom od 7. svibnja 2024. obavijestila je sud kako nema evidenciju dostave ugovora poreznoj upravi iz 2009., no da je njezina obveza dostava ugovora poreznoj upravi, koju obvezu uredno izvršava.

14.3. Kako su navedeni dokazi predloženi i pribavljeni nakon zaključenja prethodnog postupka, suprotno odredbi čl. 299. ZPP-a sud iste nije uzeo u obzir.

15. Odredbom čl. 59. Ovršnog zakona propisano je da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom, navedena se odredba primjenjuje i na postupak osiguranja.

16. U pogledu navoda tužitelja da u pogledu sporne nekretnine ima takvo pravo koje sprječava osiguranje valja navesti da takvo pravo u ovome postupku tužitelj nije dokazao. Naime, u ovome postupku je utvrđeno da je tužitelj sa II tuženikom dana 6. srpnja 2009. zaključio Ugovor o kupoprodaji nekretnine predmet kojega je 75/4020 dijela nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koje pravo suvlasništva, iako je za takvo što imao ovlaštenje od dana sklapanja predmetnog ugovora nije upisao u zemljišne knjige ovoga suda sve do 20. srpnja 2016., odnosno nakon podnošenja prijedloga I tužene u predmetu ovoga suda posl. br. Ovr-1077/14 i provedbe uknjižbe založnog prava u zemljišnim knjigama.

16.1. Naime, pravo vlasništva odnosno suvlasništva na nekretninama temeljem pravnog posla stječe se zakonom predviđenim upisom u zemljišne knjige sukladno čl. 119. st. 1 i čl. 120. st. 1 ZV-a., a tužitelj u konkretnom slučaju, iako je imao valjani pravni posao iz 2009. nije zatražio upis svoga prava suvlasništva sve do srpnja 2016. kada je njegovo pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini upisano, ali sa stanjem (teretima) koje je bilo u trenutku podnošenja prijedloga za uknjižbu.

16.2. Nadalje, čl. 122. ZV-a propisano je da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Stjecatelj da je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

16.3. Tužitelj, u ovome postupku nije dokazao da I tužena u vrijeme podnošenja prijedloga za osiguranje nije postupala u dobroj vjeri, odnosno da je u trenutku kada je podnosila prijedlog za osiguranje, znala ili da je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Također, samim je zakonom propisano da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvan knjižno stanje. S druge je strane, sam tužitelj, o čijoj volji je i ovisio upis njegova prava u zemljišne knjige, odlučio iz svojih razloga, obzirom je Ugovor bio podoban za provedbu u zemljišnim knjigama od trenutka njegova sklapanja, zahtjev podnijeti gotovo sedam godina od dana sklapanja Ugovora o kupoprodaji, što dovodi u pitanje njegovo savjesno postupanje.

16.4. Slijedom svega naprijed navedenog, obzirom da tužitelj ni na koji način nije publiciralo svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama do upisa založnog prava I-tužene, da na temelju provedenog dokaznog postupka, nije bilo moguće utvrditi da bi I-tužena znala za prodaju drugo tuženikove nekretnine tužitelju u vrijeme podnošenja prijedloga za osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava na predmetnoj nekretnini, primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 219. st. 1. ZPP-a i čl. 221. a. ZPP-a) tužitelj u ovome postupku nije dokazao postojanje takvog prava na predmetnoj nekretnini zbog koje bi osiguranje određeno ovosudim rješenjem posl.br. Ovr-1077/14 od dana 11. lipnja 2014. valjalo proglasiti nedopuštenim.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1 ZPP-a.

17.1. I tuženoj je priznat trošak parničnog postupka primjenom Tarife o naknadi za rad odvjetnika i to za sastav odgovora na tužbu, za sastav podneska od 26. lipnja 2025. i pristup na ročišta 12. travnja 2018., 4. listopada 2018., 5. travnja 2024., 6. svibnja 2025. i 10. srpnja 2025. za svaku radnju po 500 bodova, za zastupanje na ročištu 6. prosinca 2024. u visini 250 bodova, odnosno ukupno 3.750 bodova, što s vrijednosti boda od 2,00 eur iznosi ukupno 7.500,00 eur.

17.2. Privremena zastupnica II tuženika postavila je zahtjev za naknadom troškova postupka. Odvjetnik koji obavlja dužnost privremenog zastupnika (sukladno čl. 84. Zakona o parničnom postupku) ima pravo na naknadu za rad na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22.).

17.3 Odvjetnici je kao privremenoj zastupnici II tuženika u ponovljenom postupku priznat trošak za sastav podneska od 9. svibnja 2025. i pristup na 5. travnja 2024., 6. svibnja 2025. i 10. srpnja 2025. za svaku radnju po 500 bodova, za zastupanje na ročištu 6. prosinca 2024. u visini 250 bodova, odnosno ukupno 2.250 bodova, što s obzirom na vrijednosti boda od 2,00 eur i PDV iznosi ukupno 5.625,00 eur.

U Puli, 26. kolovoza 2025.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. I tuženoj po zakonskoj zastupnici

3. II tuženiku po privremenoj zastupnici