REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1092/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Milko Križanović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ul. Velimira Škorpika 21, kojeg zastupa Tomislav Bulić, odvjetnik u OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 10. lipnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrjednosti br. 27467, sklopljenog dana 19. listopada 2007. g. između tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, kao davatelja leasinga, i tužitelja PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelja leasinga, u dijelu u kojoj je utvrđeno da je cijena predmeta leasinga – osobno vozilo marke Volkswagen Jetta 2.0 TDI Rabbit, određena u švicarskim francima, a kojom je ukupna naknada za leasing određena u iznosu od 40.041,74 CHF (s PDV-om), te se utvrđuje ništetnom odredba Ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrjednosti br. 27467, sklopljenog dana 19. listopada 2007. g. između tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, kao davatelja leasinga, i tužitelja PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelja leasinga, kojom je mjesečni obrok leasinga sa PDV-om određen u švicarskim francima odnosno vezan uz švicarski franak, pa stoga iste odredbe o cijeni predmeta Ugovora koje su vezane uz švicarski franak ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba Općih uvjeta PL za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti kojom je CHF (švicarski franak) predviđen kao valuta ugovora / valuta plaćanja, odnosno koja glasi: " 20. VALUTA UGOVORA / VALUTA PLAĆANJA

20.1. Novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su iste izražene u CHF (švicarskim francima) ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb.

20.2. Možebitne tečajne razlike mogu se među strankama obračunati kako za vrijeme trajanja ugovora tako i najkasnije nakon isteka odnosno prestanka Ugovora obračunskim dopisom."

III. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 isplatiti tužitelju PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 5.333,86 EUR (pettisućatristotridesettrieura- osamdesetšestcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 6,49 EUR od dana 1.12.2007. g. pa do isplate,

- na iznos od 0,32 EUR od dana 1.1.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 11,34 EUR od dana 1.2.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 8,40 EUR od dana 1.3.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 19,44 EUR od dana 1.4.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 11,40 EUR od dana 1.5.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 3,51 EUR od dana 1.6.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 6,99 EUR od dana 1.7.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 8,43 EUR od dana 1.8.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 3,36 EUR od dana 1.9.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 8,90 EUR od dana 1.10.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 20,80 EUR od dana 1.11.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 26,42 EUR od dana 1.12.2008. g. pa do isplate,

- na iznos od 13,49 EUR od dana 1.1.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 45,87 EUR od dana 1.2.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 48,37 EUR od dana 1.3.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 34,72 EUR od dana 1.4.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 38,64 EUR od dana 1.5.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 39,91 EUR od dana 1.6.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 33,72 EUR od dana 1.7.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 37,45 EUR od dana 1.8.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,03 EUR od dana 1.9.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 32,83 EUR od dana 1.10.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 29,56 EUR od dana 1.11.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 36,13 EUR od dana 1.12.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 33,35 EUR od dana 1.1.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 42,63 EUR od dana 1.2.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 45,36 EUR od dana 1.3.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 47,55 EUR od dana 1.4.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 51,86 EUR od dana 1.5.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od dana 1.6.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 65,27 EUR od dana 1.7.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 73,83 EUR od dana 1.8.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 78,71 EUR od dana 1.9.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 85,45 EUR od dana 1.10.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 82,95 EUR od dana 1.11.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 86,67 EUR od dana 1.12.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 104,82 EUR od dana 1.1.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 104,03 EUR od dana 1.2.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 102,04 EUR od dana 1.3.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 112,08 EUR od dana 1.4.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 100,99 EUR od dana 1.5.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 111,68 EUR od dana 1.6.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 129,29 EUR od dana 1.7.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 155,14 EUR od dana 1.8.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 172,48 EUR od dana 1.9.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 140,26 EUR od dana 1.10.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 2.789,05 EUR od dana 1.11.2011. g. pa do isplate,

i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.12.2007. g. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, a za razdoblje od 1.1.2008. g. do 31.7.2015. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1.8.2015. g. pa do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. g. do 29.12.2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 157,08 EUR.

V. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, naknaditi tužitelju PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.450,00 EUR (tisućučetiristopedeseteura), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj trošak od 26. kolovoza 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su stranke 19. listopada 2007. sklopile Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti br. 27467 uz primjenu Općih uvjeta PL za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti. Predmetnim ugovorom tuženik, kao davatelj leasinga, dao je na korištenju tužitelju, kao primatelju leasinga, osobno vozilo marke Volkswagen Jetta 2.0 TDI Rabbit, a tužitelj se obvezao platiti tuženiku predujam naknade u iznosu od 12.273,09 CHF, te plaćati mjesečne obroke leasinga u iznosu od 560,25 CHF tijekom trajanja predmetnog ugovora od 48 mjeseci (naknadu za leasing), kao i platiti troškove zaključenja ugovora u iznosu od 876,65 CHF, uz ugovorenu vrijednost ostatka vozila u iznosu od 11.834,77 CHF prema Informativnoj ponudi za operativni leasing s ostatkom vrijednosti. Tužitelj ističe kako je tijekom trajanja ugovornog odnosa došlo do povećanja stope PDV-a s 22 % na 23 % iz kojeg razloga je došlo do povećanja mjesečnog obroka leasinga na iznos od 564,84 CHF, a vrijednosti ostatka vozila na iznos od 11.931,77 CHF. Općim uvjetima PL za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti predviđen je švicarski franak (CHF) kao valuta ugovora / valuta plaćanja, odnosno predmetna odredba glasi: " 20. Valuta ugovora / valuta plaćanja. Novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su iste izražene u CHF (švicarskim francima) ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb."

1.1. Tužitelj ističe kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača primatelja leasinga zaključivši ugovor o leasingu koristeći u istom ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o leasingu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naime, tuženik je znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestio tužitelja, na način da isti dobije i razumljivo pisano upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu CHF ili neće. Stoga da u opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na tužitelja, kao potrošača, postupao savjesno, obzirno, pošteno ni moralno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Konkretno, tuženik da je propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, kao i da se o ugovornoj odredbi u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (cijena) nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik da je o rizicima i karakteristikama valutne klauzule CHF morao informirati tužitelja, i to, dokazno pisanim putem, kao i o mogućim pojavama tijekom otplate koje mogu znatno uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj napominje kako je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata tuženiku, ali ne i osobi poput tužitelja koja ne raspolaže stručnim znanjem što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe. Konačno, tužitelj ističe kako je ugovor o leasingu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Tužitelj ističe kako odredbe predmetnog ugovora u kojima je određena cijena, kao i odredba Općih uvjeta PL za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti kojom je predviđen švicarski franak kao valuta ugovora / valuta plaćanja predstavlja nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredi Zakona o zaštiti potrošača i odredbi Zakona o obveznim odnosima. Naime, tvrdi da je, prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, bilo propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nije sporno da su ugovori o leasingu na koji se primjenjuju opći uvjeti društva, pa tako i predmetni, standardizirani ugovori leasing društva, dakle i tuženika, koji su sadržavali odredbu o valutnoj klauzuli. Predmetni ugovor o leasingu da je predočen i napravljen od strane tuženika na čiji sadržaj tako unaprijed formulirane odredbe u odnosu na deviznu klauzulu tužitelj nije mogao niti imao mogućnosti utjecati. Stoga da polazeći od gore citiranih zakonskih odredaba jasno proizlazi da su ugovorne odredbe kojom je tuženik ugovorio cijenu nepoštene odredbe kojim je povrijeđen interes i pravo tužitelja, a posljedica čega je ništetnost takvih ugovornih odredaba. Predmetne odredbe ugovora u kojima ugovorene cijene da nisu jasne niti razumljive te tužitelj nije bio informiran o značenju i posljedicama sklapanja Ugovora o operativnom leasingu s tako ugovorenom cijenom, a niti su ga o tome u postupku pregovaranja, prije sklapanja Ugovora ili u vrijeme sklapanja Ugovora, službenici tuženika na valjan način upozorili, iz čega proizlazi nepošteno postupanje tuženika. Pri tome, tužitelj ističe kako sud kod ocjene poštenosti predmetnih odredaba treba imati na umu činjenicu kako je isti kao potrošač u odnosu na tuženika kao trgovca faktično bio u ovisnom položaju. Stoga da ugovorne odredbe o cijeni koje glavnicu veže uz švicarski franak uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je također suprotno odredbi čl. 247. ZOO - a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se stranke usuglasile o bitnim sastojcima ugovora. U konkretnom slučaju, bitni sastojci ugovora o leasingu su svakako da su predmet i cijena.

1.2. S obzirom da učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, ima za posljedicu povrat onoga što se na temelju takvog ugovora steklo to tužitelj da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa s osnove mjesečnih obroka leasinga i plaćenog ostatka vrijednosti vozila odnosno pravo na isplatu razlike između iznosa koji je tužitelj isplatio tuženiku na ime porasta tečaja CHF prema HRK i iznosa koji bi tužitelj platio prema početnom tečaju CHF prema HRK da je ostao onakav kakav je bio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Ukupan iznos preplate tužitelja na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli da iznosi 5.490,94 EUR (41.371,49) kn, i to iznos od 2.496,97 EUR (18.813,39 kn) s osnove preplate mjesečnih obroka leasinga, te iznos od 2.993,97 EUR (22.558,10 kn ) s osnove preplate za ostatak vrijednosti vozila.

1.3. Slijedom svega navedenog, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 16. travnja 2024. , tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci , te zahtijeva naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor aktivne legitimacije tužitelja, osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Tuženik ističe i prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja. Naime, tvrdi da se na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga, te kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još 2011. godine, a tužba podnesena 2023. godine, to proizlazi da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, jer da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare.

2.1. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik osporava i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik tvrdi da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj da se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik navodi da je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio.

2.2. Opreza radi, tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula da ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako su odredbe predmetnog Ugovora sklopljene isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik ugovora o kreditu u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Na takvu problematiku da upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. DL u svom članku koji je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora. „Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“ Slijedom svega navedenog, tuženik navodi da su tvrdnje tužitelja o nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli su potpuno netočne i paušalne, pa se predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev.

2.3. Tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje. Naime, tvrdi da tužitelj samo paušalno navodi povrede Zakona o obveznim odnosima, a pritom da niti jednom tvrdnjom naveo kakvim je to postupanjem učinjena povreda bilo kojeg članka istog. Tužitelj da samo paušalno ističe kako se oko valutne klauzule nije pregovaralo, te kako je tuženik zatajio informacije tužitelju, bez da mu je ponuđena mogućnost pregovaranja. Štoviše, iz tužiteljevih tvrdnji da bi se praktički moglo zaključiti da ga je tuženik prisilio na potpisivanje predmetnog ugovora i da nije imao drugog izbora, što tuženik osporava. Tuženik također navodi da nije dioničko društvo te nema vlastiti kapital. te se za svaki pojedini ugovor s valutnom klauzulom u CHF zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala upravo u valuti CHF. Navedeni iznos da je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema aktualnom tečaju CHF-a. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja.

2.4. Tuženik nadalje ukazuje da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Tužitelj da se u tužbi poziva na utvrđenja i odluke iz postupka temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač i isto navodi kao dokaz da je tuženik postupao nepošteno pri sklapanju predmetnog ugovora, no tuženik tvrdi da pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju nikakve veze s ovdje tuženikom. Tuženik tvrdi da ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom udruge Potrošač, već da uopće nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba da se u cijelosti razlikuje od banke jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, obzirom da tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, tvrdi da se presude iz kolektivnog postupka ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju.

2.5. Također tvrdi da predmetni ugovor sadrži sve bitne, zakonom propisane elemente te su odredbe istog ugovora jasne, razumljive, odredive te u cijelosti u skladu sa zakonskim odredbama, te da stoga nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka.

2.6. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev, uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u Zahtjev/ugovor o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti br. 27467 od 19.10.2007., Opće uvjete tužitelja za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti, Informativnu ponudu za operativni leasing s ostatkom vrijednosti, potvrdu o preuzimanju vozila, računa tuženika za mjesečne obroke leasinga, potvrde o transakcijama – dokaze o uplatama, pregled prometa po računu, potvrde o zaprimljenoj uplati – za ostatak vrijednosti, pročitao je izjavu zaposlenika tuženika ČL, [adresa], te stručni članak prof.dr.sc.DL: "Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade", saslušao je tužitelja kao stranku, te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

4. U ovom postupku između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj i tuženik 19. listopada 2007. zaključili Ugovor o operativnom leasingu br. 25004/08, broj 27467 , a čiji su sastavni dio Opći uvjeti tužitelja uz ugovore o operativnom leasingu, temeljem kojeg je tužitelj, kao davatelj leasinga, tuženiku, kao primatelju leasinga, dao na raspolaganje osobno vozilo marke Volkswagen Jetta 2.0 TDI Rabbit, a tužitelj se obvezao platiti tuženiku predujam naknade u iznosu od 12.273,09 CHF, te plaćati mjesečne obroke leasinga u iznosu od 560,25 CHF tijekom trajanja predmetnog ugovora od 48 mjeseci (naknadu za leasing), kao i platiti troškove zaključenja ugovora u iznosu od 876,65 CHF, uz ugovorenu vrijednost ostatka vozila u iznosu od 11.834,77 CHF, te kojim je ugovoreno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim obrocima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. na dan uplate.

5. Između stranaka je sporno:

- je li tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o leasingu imao svojstvo potrošača u smislu važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača

- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o leasingu koima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, te naknada za obradu kredita, ništetne

- da li se na ovdje tuženika, kao davatelja leasinga, mogu primijeniti utvrđenja iz sudskog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača vođenog između pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1402/2012, kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a u ugovorima o kreditima koje su zaključivale tužene banke u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008.

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o leasingu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate leasinga

- je li je nastupila zastara utuženih potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utužene novčane iznose.

6. U odnosu na sporno pitanje da li se prilikom utvrđenja naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora na ovdje tuženika, kao davatelja leasinga, mogu primijeniti utvrđenja iz naprijed navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, prije svega, navesti da je posao leasinga pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora sa dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj za to plaća određenu naknadu. U konkretnom slučaju, sporni ugovor je sklopljen za operativni leasing, što je vidljivo iz samog naziva tog Ugovora. Operativni leasing predstavlja korištenje predmeta leasinga u njegovom najboljem vijeku trajanja, ali po isteku leasinga, ne stječe se pravo vlasništva nad objektom, u konkretnom slučaju vozilom. Leasing, pa tako i operativni leasing su propisani Zakonom o leasingu, a kada je konkretni ugovor o operativnom leasingu sklopljen, na snazi je bio Zakon objavljen u Narodnim novinama RH broj 135/06. Sukladno čl. 3. Zakona o leasingu, ovdje tuženik je bio registriran za obavljanje poslova operativnog leasinga. Konkretni Ugovor o operativnom leasingu ima sve odredbe propisane u čl. 36. i čl. 38. Zakona o leasingu. Člankom 39. Zakona o leasingu je određeno da se na prava i obveze subjekata u poslovima leasinga primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

7. Tuženik u svom odgovoru na tužbu ističe da on nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača tzv. Udruge Franak koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka, pa stoga smatra da pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutne nikakve veze sa tuženikom iz razloga što on nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, ali isto tako i iz razloga što on nije banka.

8. Međutim, točno je da tuženik nije banka, ali je financijska organizacija koja se bavi financiranjem i to putem leasinga što jasno ukazuje da je tuženik trgovac, a tužitelj potrošač kao fizička osoba, te se u konkretnom slučaju, na njihov odnos primjenjuje kako Zakon o obveznim odnosima tako i Zakon o zaštiti potrošača. Također, tuženik kao pravna osoba registrirana za poslove davanja leasinga na svakodnevnoj razini komunicira s bankama, te s bankom ima ustaljenu komunikaciju u svom redovnom poslovanju, za razliku od tužitelja koji je fizička osoba, koji svakako nema toliko iskustva, kontakata, znanja i saznanja u financijskom smislu.

9. U predmetnom Ugovoru, koji po svom sadržaju predstavlja tipizirani potrošački ugovor o financiranju putem leasinga, kakav ugovor su sklapale i pojedine banke koje su sudjelovale u svojstvu tuženika u parničnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1402/2012, a ugovorena kamata i sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora i koje su izražene u valuti CHF (švicarski franak ) ispunjavaju se plaćanjem u valuti HRK (hrvatskim kunama ) koristeći prodajni tečaj upravo Raiffeisen Bank Austria d.d. na dan uplata, što je jasno navedeno u samom Ugovoru, dakle, prema tečaju Banke koja je bila jedna od tuženih banaka u postupku kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1402/2012, tj. u kolektivnoj tužbi potrošača.

10. Prema tome, po stavu ovog suda, unatoč tome što tuženik nije jedna od banaka koje su sudjelovale i protiv kojih je donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom postupku, meritum presude iz kolektivnog postupka potpuno je primjenjiv i u konkretnom slučaju (zbog sličnih okolnosti slučaja ), jer je tuženik kao davatelj leasinga na potpuno jednak netransparentan način ugovorio valutnu klauzulu CHF, koje odredbe su ništetne zbog istih razloga kako je to utvrđeno u kolektivnom postupku za banke.

11. Što se tiče prigovora da tužitelj nije potrošač, sud je uvidom u sporni Ugovor utvrdio da je primatelj leasinga - tužitelj, naveden kao fizička osoba, a tuženik je davatelj leasinga, kao pravna osoba. U Ugovoru se ne navodi da bi sporno vozilo bilo kupljeno za potrebe obrta ili trgovačkog društva tužitelja i za obavljanje djelatnosti obrta ili trgovačkog društva, odnosno druge djelatnosti, a navedene činjenice utvrđene su i iskazom tužitelja kao stranke.

12. Zakon o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

13. Tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o leasingu kao fizička osoba, a za kupnju vozila za osobne potrebe, što je utvrđeno i iz iskaza tužitelj kojeg je sud u tom dijelu ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s ispravama koje prileže spisu. Nadalje, teret dokaza da tužitelj nije potrošač je na tuženiku, a tuženik navedeno ni na koji način nije dokazao.

14. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o operativnom leasingu koja se odnosi na valutnu klauzulu, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, 96/03, 46/07 , dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o operatvnom leasingu. Odredbom čanka 81. stavak 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

15. Nadalje, na predmetni ugovorni odnos sud je primijenio i odredbe članka 269. do 271. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, dalje u tekstu ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva.

16. Na okolnost načina pregovaranja u fazi sklapanja predmetnih Ugovora, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke . Iz njegovog iskaza proizlazi sam se u Autokuću Dojkić došao interesirati u vezi kupnje vozila i kada sam se zainteresirao za konkretno vozilo tj. za kupnju vozila Volkswagen Jetta 2.0 TDI Rabbit , a kojeg je namjeravao kupiti putem operativnog leasinga, od strane djelatnika Autokuće ponuđen mu je ugovor o operativnom leasingu koji je vezan uz valutnu klauzulu CHF tj. otplatu rata ugovora vezanu uz tečaj CHF. Jedino ta vrsta ugovora mu je bila ponuđena pri čemu mu je još rečeno da je i najpovoljniji. On je ispunio zahtjev za taj ugovor i to je zapravo jedini dokument kojeg sam dobio u vezi zaključenja tog ugovora. Nakon toga je otplatu mjesečnih rata vršio u Raiffeisen banci. Otplatu je ugovorio na 48 mjeseci, te prve dvije godine otplate rata mu nije puno varirala, a nakon toga, počela je uslijed rasta tečaja CHF izrazito rasti. Pod takvim uvjetima je uspio taj leasing otplatiti do kraja. On je predmetni ugovor o leasingu zaključio isključivo kao fizička osoba i automobil je kupio i koristio isključivo za vlastite privatne potrebe. Na pitanje da li je tražio sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti ili u kunama odgovorio je da nije, te da nije imao mogućnost mijenjati uvjete ugovora odgovara nakon sklapanja istog, te da je on samo popunio taj zahtjev sa osobnim podacima, a sve drugo je bilo unaprijed formulirano.

17. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, ocijenivši ga istinitim i vjerodostojnim jer je logičan i životno uvjerljiv, te mu ne proturječi niti jedan drugi provedeni dokaz.

18. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Tuženik je na okolnost utvrđenja provođenja učestalih edukacija u prodajnih savjetnika u vezi predstavljanja proizvoda tuženika te okolnost načina poslovanja tuženika prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu predložio pisani iskaz svojeg zaposlenika ČL, [adresa] kod javnog bilježnika. Međutim, po mišljenu suda, činjenice koje proizlaze iz naprijed navedenog iskaza, a koje se odnose na to da je navedeni svjedok educirao prodajne savjetnike tuženika u svezi davanje uputa klijentima prilikom ugovaranja ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz CHF, ne znače ujedno i da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor s tužiteljem doista i postupio na način kao što je dobio upute , tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu te upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF-a, a taj dokaz posebno ne dokazuje činjenicu da se o spornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, već upravo suprotno proizlazi iz tužitelja.

19. Tuženik je na okolnost svojih navoda da su odredbe predmetnog Ugovora sklopljene isključivo na njegovu štetu priložio i mišljenje redovite profesorice na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. DL u članku objavljenom 05.03.2021 na web stranicama Informatora pod nazivom "Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade", međutim, prije svega, valja navesti da stručna mišljenja nisu izvori prava na kojima se može temeljiti sudska odluka a, pored toga, s obzirom da je ništetnost spornih odredbi Ugovora o leasingu utvrđena u naprijed navedenom kolektivnom sporu, kao i dokazima provedenim u ovom postupku, ovo mišljenje sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke u ovom sporu.

20. Prema tome, iskazom tužitelja kojeg je sud u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim, utvrđeno je da je njemu Ugovor o leasingu ponuđen u Auto kući, te da je takav ugovor mogao prihvatiti ili ne, dakle, nije mogao o pojedinim odredbama pregovarati niti na iste utjecati. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da predmetni ugovor o operativnom leasingu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kune, za razliku od tečaja EUR-a, odnosno, da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao odnosno da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

21. Slijedom navedenog, a na temelju provedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio ništetnom i bez pravnog učinka odredbu predmetnog Ugovora o vezanosti otplate za tečaj CHF jer je odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a propisano da ugovorna obveza, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno, odrediva, a prema odredbi čl. 272. st. 1. tog Zakona, predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok u ovom slučaju, Ugovor o leasingu ne sadrži potrebne parametre za odlučivanje o sklapanju ugovora u valuti CHF zbog čega je, u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO, navedena odredba ništetna.

22. Nadalje, prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je u čl. 10. st. 2. propisano da se primjenjuje na sve ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane odredbe koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

23. Isto tako, kao što je već naprijed navedeno, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

24. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u Ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja Ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom Ugovoru, a i prilikom odobravanja financiranja leasingom, upozorio na sve poznate specifičnosti valutne klauzule CHF i isplate mjesečnih rata vezanih uz promjenu tečaja CHF, budući da niti iz Ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

25. Isto tako, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica s osnova leasinga veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze, kako pojedine mjesečne rate leasinga, tako i ukupni iznos plaćanja tuženiku.

26. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice s osnova leasinga kojeg tužitelj ima obvezu vratiti tuženiku kao davatelju leasinga i cijena.

27. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o leasingu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/07, pa su, sukladno odredbi čl. 90. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojima je ugovorena otplata iznosa financiranja leasingom uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

28. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama I. i II.

29. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovoru o operativnom leasingu, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO) kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno, druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su odredbe predmetnog Ugovora kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak i kojom je tužitelju naplaćena ulazna naknada za obradu kredita ništetne, to tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takvih ništetnih odredbi tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove.

30. Nadalje, kako je tuženik, kao novčarska institucija, nepošteni stjecatelj jer je sastavio Ugovor sa spornim nepoštenim odredbama, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a, na iznose plaćene po osnovi spornih ništetnih odredbi, tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa od strane tuženika.

31. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja s osnove navedenih ništetnih odredbi. Naime, prema odredbi čl. 255. ZOO-a, predmetno potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina,. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je upravo ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti spornih odredbi.

32. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.

33. Navedenom vještaku nalogom suda dan je sljedeći zadataka vještačenja:

-utvrditi visinu preplaćenih iznosa s osnove mjesečnih obroka leasinga i plaćenog ostatka vrijednosti vozila odnosno pravo na isplatu razlike između iznosa koliki je tužitelj isplatio tuženiku na ime porasta tečaja CHF prema HRK i iznosa kojeg bi tužitelj platio prema početnom tečaju CHF prema HRK da je ostao onakav kakav je bio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o leasingu, s time da izračuna i ukupnu preplatu po toj osnovi i visinu svakog pojedinog mjesečno uplaćenog obroka.

34. Iz pisanog nalaz i mišljenja navedenog vještaka od 17. veljače 2025. proizlazi da ukupno razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan odobrenja iznosi 19.173,79 kn, za obroke koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 2.544,81 EUR.

34.1. Ukupno razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan odobrenja iznosi -1,99 kn, za obroke koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -0,26 EUR.

34.2. Ukoliko računamo razliku ostatka vrijednosti s osnove promjene tečaja ona bi iznosila 2.789,05 EUR.

35. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok se tuženik o istome, u podnesku od 4. 14.4.2025. , očitovao da nema primjedbi na dio nalaza i mišljenja vještaka koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa mjesečnih obroka temeljem tečajnih razlika, no prigovara krivo postavljenom zadatku vještaku u odnosu na izračun tečajnih razlika po ostatku vrijednosti. Naime, tuženik tvrdi da tužitelj nije otkupio vozilo nakon završetka Ugovora o operativnom leasingu jer ta opcija nije niti bila ugovorena, nego je vozilo kupio temeljem ugovora o kupoprodaji, po cijeni izraženoj u valuti HRK, te da se stoga ne može vršiti izračun tečajnih razlika po ostatku vrijednosti kad tečajne razlike niti ne postoje, a nema ni ostatka vrijednosti. Ističe da tuženik ima potpuno pravo samostalno određivati kome će i po kojoj cijeni prodati vozilo nakon završetka Ugovora o operativnom leasingu. Slijedom navedenog, tuženik je predložio da sud odredi vještaku pravilan zadatak na način da utvrdi visinu preplate po svakom pojedinačnom mjesečnom obroku leasinga bez plaćenog ostatka vrijednosti.

36. Sud nije postupio po prijedlogu tuženika da se vještaku naloži da ispravi svoj nalaz i mišljenje u skladu s prigovorom tuženika, s obzirom da je naprijed navedeni prigovor tuženika na nalaz i mišljenje vještaka pravne prirode, te o istom odlučuje sud, a vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio upravo u skladu sa zadatkom suda. Naime, prema stavu ovog suda, s osnove ništetenih odredbi predmetnog Ugovora o leasingu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, tužitelj ima pravo i na visinu preplate s osnove plaćenog ostatka vrijednosti vozila jer, suprotno tvrdnji tuženika, predmetnim Ugovorom o leasingu bila je ugovorena visina ostatka vrijednosti vozila, koju je tužitelj bio u obvezi platiti tuženiku također s valutnom klauzulom vezanom uz CHF, a uvidom u potvrdu o uplati priloženu uz tužbu, vidljivo je da je istu tužitelj i platio pa ima pravo i na preplatu koja je nastala zbog valutne klauzule vezane uz CHF i s osnove plaćanja iznosa koji se odnosi na ostatak vrijednosti vozila.

37. Prema tome, sud je naprijed navedeni nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, valjano obrazloženim i argumentiranim, te ga je u cijelosti prihvatio.

38. Prema tome, tuženik je s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezan uz CHF u obvezi vratiti tužitelju iznos glavnice od ukupno 5.333,86 EUR, a kao što je naprijed obrazloženo, sukladno čl. 1115. ZOO-a, tuženik ima pravo i na zakonske zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja svakog pojedinog iznosa. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima , navedenoj u izreci presude.

39. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.

40. Nadalje, s obzirom da je tužitelj u tužbi zahtijevao iznos od ukupno 5.490,94 EUR , a u preciziranom tužbenom zahtjevu od 16. travnja 2025. iznos od ukupno 5.333,86 EUR, na taj način je umanjio tužbeni zahtjev postavljen u tužbi za iznos od 157,08 EUR, te takvo postupanje, u smislu odredbi čl. 193. ZPP-a, predstavlja djelomično povlačenje tužbe za koje je potreban pristanak tuženika. Tuženik se, u podnesku od 28. travnja 2025., u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, usprotivio ovakvom djelomičnom povlačenju tužbe pa je zbog toga dio tužbenog zahtjeva tužitelja u tom iznosu valjalo odbiti kao neosnovanog, te odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.

41. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a jer tužitelj nije uspio u samo neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali nikakvi troškovi. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 5.333,86 EUR Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 20.2.2024. i 17.4.2025., po Tbr. 8. t. 1. Tarife iznos od 100 bodova, za svaki, odnosno 200,00 EUR za svaki, za zastupanje na ročištima od 20.2.2024. i 10.6.2025., po Tbr 9. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svaki, što iznosi ukupno 1.000,00 EUR koji iznos je valjalo uvećati za PDV 25 % što ukupno iznosi 1.250,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno- financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, tako da mu je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 1.450,00 EUR. Tužitelju su na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

42. Tužitelju nije priznat trošak koji se odnosi na sastav podneska od 12.2.2024. budući da taj podnesak nije bio potreban za vođenje ove parnice, a u čemu je sud već odlučio posebnim rješenjem 12. veljače 2024. Nadalje, tužitelju nije priznat niti PDV na plaćeni trošak vještačenja jer na istog tužitelj nema pravo. Također mu nije priznat trošak putovanja za pristup ročištu od 10.6.2025., kojeg tužitelj zahtijeva u iznosu od 50,00 EUR jer uopće nije obrazložio po kojoj osnovi potražuje taj trošak, niti visinu istog.

43. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom V.

U Pregradi, 26. kolovoza 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika