REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 928/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari tužiteljice TŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Zustović, Marina Matanović i Zoran Sloković, odvjetnici u Pazinu, Franine i Jurine 7, protiv tuženice Erste&Steiermärkische Bank d. d. Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB 23057039320, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d. o. o., odvjetnici u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 9. srpnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, 26. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5102986976, koji je 22. svibnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Šuran pod brojem OU-173/2006, iz čl. 10. (naknada) st. 1. koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 380,75 eura (tristo osamdeset eura i sedamdeset pet centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. svibnja 2006. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka isplatom 513,28 eura (petsto trinaest eura i dvadeset osam eura) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. kolovoza 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102986976, iz čl. 10. st. 1. koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“, te radi isplate 380,75 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. svibnja 2006. do isplate.

1.1. U tužbi je navela da je u svojstvu korisnika kredita sklopila ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102986976, 22. svibnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Šuran pod brojem OU-173/2006 (dalje: ugovor o kreditu). kojim joj je odobren stambeni kredit za izgradnju u iznosu 61.600,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. U skladu s čl. 10. ugovora tuženik joj je naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 616,00 švicarskih franaka, odnosno 2.868,77 kuna 26. svibnja 2006., što proizlazi iz pregleda prometa po partiji kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi kojom joj je nametnuta obveza isplate ulazne naknade. Sporna odredba joj kao potrošaču nije bila razumljiva, u ugovoru uopće nije bilo određeno na koji se način i prema kojim točno parametrima formira visina naknade za obradu kredita, pa je time bila stavljena u neravnopravan položaj jer je platila naknadu za koju nije znala na koji se način formira njezina visina. Visinu predmetne naknade odredio je tuženik odlukama na koje ona uopće nije mogla utjecati niti su joj one uručene prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, radi se o odredbi koja nije jasna, nije lako razumljiva, nije transparentna, pa je suprotna načelu dobre vjere, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na njezinu štetu. Stoga se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., dalje: ZZP/03.). Tuženik joj je dužan isplatiti nezakonito naplaćenu naknadu za obradu kreditu po osnovi ništetne ugovorne odredbe uvećano za zatezne kamate od naplate do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti jer je u čl. 16. ugovora o kreditu ugovoreno da je za slučaju spora nadležan sud u mjestu njegova sjedišta. Prigovorio je vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi u iznosu 550,00 eura jer se tužbenim zahtjevom potražuje isplata 380,75 eura. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više odluka zauzeo shvaćanje da deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Osporio je osnovanost tužbe i tužbenog zahtjev, tužiteljici je osporio status potrošača te iznio prigovor zastare utuženog potraživanja. Izričito je naveo da ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Netočni su navodi tužiteljice da bi sporna ugovorna odredba bila nepoštena i ništetna. Radi se o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi, koja na jasan način propisuje iznos naknade koji se ima naplatiti za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Prema čl. 84. ZZP/03. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača). Tužiteljica je tijekom pregovora i sklapanja ugovora o kreditu bila upoznata s obvezom plaćanja sporne naknade. Ujedno joj je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Iznos sporne naknade odnosi se na troškove koji su mu prouzrokovani uslijed obrade kredita poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za krediti sl.). Svaki proces obrade kredita uključuje nekoliko različitih faza kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. zbog čega je logično da mu kao pružatelju kredita nastaju određeni troškovi. Pozvao se na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (FŠ protiv CIB Bank Zrt.). Sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama te u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju.

3. U podnesku od 10. prosinca 2024. tužiteljica je, u bitnome, osporila sve navode i prigovore iz odgovora na tužbu.

4. Prigovor mjesne nenadležnosti tuženika nije osnovan.

4. 1. U čl. 16. ugovora o kreditu stranke su ugovorile da je za sve sporove nadležan sud u mjestu sjedišta tuženika (Općinski sud u Rijeci).

4. 2. Stranke su sklopile predmetni ugovor o kreditu 15. svibnja 2006. u Opatiji (gdje je ugovor i solemniziran), što je utvrđeno iz iskaza tužiteljice, koji je u tom dijelu cijenjen pozitivno. Ujedno je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da nije imala mogućnost pregovaranja s tuženikom o obvezi plaćanja naknade, koji je također u tom dijelu cijenjen pozitivno.

4. 3. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). U čl. 82. ZZP/03. propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ZZP/03., mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Identične odredbe sadrži i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019.), koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).

4. 4. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te T Editores SA protiv TŠK i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

4. 5. O odredbi čl. 16. ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa], F, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Stoga se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

4. 6. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP).

4. 7. Prema čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015. i 102/2015.) u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP-a.

4. 8. Tužiteljica ima prebivalište na području nadležnosti ovog suda, pa nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti tuženika.

4. 9. Valja navesti da je u parničnom postupku koji se između stranaka vodi kod ovog suda pod posl. br. P 1595/2019 o drugom spornom pravnom pitanju iz predmetnog ugovora o kreditu pravomoćnim rješenjem ovog suda posl. br. P 1595/2019-11 od 29. rujna 2020. odbijen prigovor mjesne nenadležnosti tuženika. Rješenje je potvrđeno od strane Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž 746/2020- 2 od 15. ožujka 2021.

5. Po prigovoru tuženika, sud je u postupku, u skladu s čl. 40. st. ZPP-a utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 380,75 eura (str. 243 i 252 spisa). Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu. U konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu – povrat naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu 380,75 eura.

6. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu (str. 6-14), promet po kreditu (str. 15-28), nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš od 6. srpnja 2024. (str. 29-58), dokumentacija uz odgovor na tužbu (str. 61-207) te isprave iz spisa ovog suda posl. br. P 1595/2019. Pored toga saslušana je tužiteljica (str. 252-253). Ostali dokazni prijedlozi su odbijeni s obzirom na to da su na temelju izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. t. 1. ugovora o kreditu u kojoj je ugovorena naknada za odobravanje kredita te isplata iznosa naplaćenog po osnovi te ništetne ugovorne odredbe uvećano za zatezne kamate koje teku od plaćanja do isplate.

9. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor, i tužiteljica, kao korisnica kredita 15. svibnja 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 2402006– 1031262160/51400607–5102986976, solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Šuran pod br. OU–173/2006 dana 22. svibnja 2006. Tužiteljici je odobren kredit u iznosu 61.600,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za švicarski franak banke na dan puštanja kredita u tečaj. U čl. 10. t. 1. stranke su ugovorile da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Tužiteljici je po toj osnovi naplaćena naknada u iznosu 380,75 eura 26. svibnja 2006.

10. Sporni su osnova tužbenog zahtjeva, da li je nastupila zastara potraživanja kao i da li tužiteljica u konkretnom slučaju ima status potrošača.

11. Prema čl. 3. ZZP/03. potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

11. 1. Prema čl. 3. tog ugovora namjena sredstava bila je stambeni kredit – kredit za izgradnju.

11. 2. Na okolnosti namjene kredita saslušana je i tužiteljica. U iskazu je navela da je sredstva ostvarena kreditom utrošila za završetak kuće na adresi [adresa], gdje stanuje. Tu kuću nije nikad koristila za najam, već isključivo za stanovanje. Nikad nije bila vlasnica trgovačkog društva ili obrta. Njen iskaz je i u tom dijelu prihvaćen kao istinit s obzirom na to da je iskazivala uvjerljivo i vjerodostojno, suglasno sadržaju ugovora o kreditu

11. 3. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu završetka izgradnje obiteljske kuće, ona ima svojstvo potrošača. Na tuženiku je bio teret dokaza da su sredstva ostvarena kreditom bila transakcija tužiteljice unutar njezine poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a on to u postupku nije dokazao.

12. Stoga je valjalo ocjeniti da li je sporna ugovorna odredaba poštena u skladu s čl. 81. st. 1. – 3. ZZP/03.

13. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, a u skladu s čl. 81. st. 4. ZZP/03. na njemu je bio teret dokaza, da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe ugovora (naknade za obradu kredita) koju je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja, kao ni da je jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radilo o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženika, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, o čemu je ona sama iskazivala kako je naprijed navedeno. Da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbu o visini naknade vidljivo je iz činjenice da je ona bila propisana jednostrano sastavljenom odlukom tuženika – Odlukom o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva. Okolnost da je tuženik u tom razdoblju oglašavao reklamne materijal za stambene kredite samo po sebi ne dokazuje da je tužiteljica bila u dovoljnoj mjeri informirana o uvjetima ugovaranja naknade za obradu kredita, posebice kad se uzme u obzir da u tim materijalima je naznačen samo postotak u kojem se podmiruje ta naknada. Valja istaknuti da su i takvi materijali jednostrano sastavljeni od strane tuženika, te je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da joj nikakvi reklamni materijali (letci) nisu bili uručeni kao ni spomenuta Odluka o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva. Protivno navodima tuženika, okolnost da je tužiteljica, kao potrošač bila obaviještena o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu naknade, ne znači sama po sebi da je u dovoljnoj mjeri bila obaviještena o učincima njezina ugovaranja. Iz sadržaja navedene odredbe nije moguće utvrditi na što se ta naknada točno odnosi. Tuženik u ovom postupku nije obrazložio (time ni dokazao) koje usluge ili koji troškovi su točno podmireni iz te naknade za obradu zahtjeva, a koji bi bili u izravnoj vezi s predmetnim ugovorom o kreditu. Time tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade za obradu kredita u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita. Činjenica da su korisnici kredita kojima je bio odobren veći iznos kredita plaćali i višu naknadu, dovodi do zaključka da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

14. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

15. U odnosu na navode tuženika da se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočivoj ugovornoj odredbi, valja navesti da se sporna ugovorna odredba naizgled čini kao jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, i visine te naknade (navedeno da naknada iznosi 1 % od iznosa kredita), međutim prema stavu ovog suda ona nije u potpunosti jasna i razumljiva jer u njoj nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03. podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.).

16. Nije osnovano pozivanje tuženika na odluku Suda Europske unije broj C 621/2017 jer se ne radi o predmetu s istovjetnim činjeničnim stanjem. U tom postupku je utvrđeno da je banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada za obradu kredita (iako ne sve) pa je Sud Europske unije ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti.

17. Točno je da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje ili zabrana ugovaranja utužene naknade, kako je to tuženik navodio u tijeku postupka, međutim, ta činjenica ne čini predmetnu odredbu o naknadi za obradu kredita valjanom budući da je nakon provođenja testa poštenosti utvrđeno da tuženik nije postupao u dobroj vjeri.

18. Slijedom svega navedenog, sporna odredba ugovora očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača i slabije ugovorne strane. Slijedom toga radi se o nepoštenoj odredbi ugovora u skladu s čl. 81. ZZP/03. te ništetnoj u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03., 19. U tom smislu svoje pravno shvaćanje iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama posl. br. Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., posl. br. Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024., posl. br. Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024. te posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.

20. Prema tome utvrđeno je da je ništetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 10. (naknada), st. 1. koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ (t. I. izreke).

21. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., dalje: ZOO/05.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe predmetnog ugovora po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.). Između stranaka nije sporno da je tužiteljici naplaćena naknada po osnovi ništetne ugovorne odredbe u iznosu 380,75 eura dana 26. svibnja 2025. (da je naknada naplaćena navedenog dana utvrđeno je i iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Goranke Šmer Maraš iz predmeta posl. br. P 1595/2019). Tuženik je nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. ZZP/03., već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba ništetna te da, sve ono što na temelju nje bude primio, da mu ne pripada.

23. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. visina stope zateznih kamata određuje se u skladu s čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/2022.) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/2022.) za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

24. Preostalo je za odlučiti o prigovoru zastare.

24. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. br. Su-IV-47/2020-2.

24. 2. S obzirom na to da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj restitucijski zahtjev, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije počeo ni teći. Prema tome nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice.

25. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. II. izreke.

26. Obje stranke zatražile su naknadu troškova postupka.

26. 1. S obzirom na to da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom postupku, tuženik joj je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan naknaditi opravdane troškove postupka.

26. 2. Tužiteljica je zatražila naknadu troškova zastupanja i to kod sastava tužbe 200,00 eura, sastava podneska od 10. prosinca 2024. 200,00 eura te kod pristupa ročištima 10. travnja 2025. i 9. srpnja 2025. po 200,00 eura, sve uvećano za PDV 25 %, te sudske pristojbe na tužbu i presudu.

26. 3. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., dalje: OT), vrijednosti predmeta spora (380,75 eura) i čl. 155. ZPP-a, tužiteljici su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe 3. listopada 2024. u iznosu 100,00 eura (tar. br. 7. t. 1. u vezi s tar. br. 54. OT-e), sastava podneska 10. prosinca 2024. (očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu 100,00 eura (tar. br. 8. t. 1. u vezi s tar. br. 7. t. 1. i tar. br. 54. OT-e), te kod pristupa ročištima 10. travnja 2025. i 9. srpnja 2025. po 100,00 eura (tar. br. 9. t. 1. u vezi s tar. br. 7. t. 1. i tar. br. 54. OT-e), na te troškove pripada joj i PDV 25 % što iznosi 100,00 eura (tar. br. 46. OT-e). Pored toga, pripada joj i pravo na naknadu troškova sudskih pristojbi i to na tužbu 6,64 eura (tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/2023.)) u vezi s čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018. i 51/2023)) te pristojba na presudu 6,64 eura (tar. br. 2. t. 1. u vezi tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi) u vezi s čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama. Time ukupno priznati troškovi iznose 513,28 eura.

26. 4. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a tužiteljici na priznate troškove postupka pripadaju zatezne kamate od presuđenja do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/23.) uvećanoj za tri postotna poena.

26. 5. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 513,28 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. kolovoza 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23. uvećanoj za tri postotna poena, dok su odbijeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu te zahtjev tuženika u cijelosti.

U Pazinu 26. kolovoza 2025.

Sutkinja

Kristijana Matejčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. tužiteljica p. p., uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu 13,27 eura,

2. tuženik p. p.