REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču – Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč – Parenzo
Posl.br. P-512/2025-3
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA ZBOG OGLUHE
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja FŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja i isplate, izvan ročišta, dana 26. kolovoza 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.3. Ugovora o kreditu broj 114- 50- 4166223 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 06.06.2007.god., a koja glasi: « 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita ... » pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplati iznos od 637,87 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 08.06.2007.god. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi 5 11/21 JŽ vrs. RBA banka d.d. tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 283,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 26. kolovoza 2025. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 03. srpnja 2025. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da su dana 06.06.2007.god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik u svojstvu kreditora, sklopili su Ugovor o kreditu broj: 114-50-4166223, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.654,63 CHF. Odredba čl.3. Ugovora o kreditu br. 114-50-4166223 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke - kreditora da propisuje iznos jednokratne naknade od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Predmetna odredba ugovora da ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova da pokriva. Sukladno čl.3. banka da je tužitelju zaračunala i naplatila jednokratnu naknadu, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita. Na ime tzv. ulazne naknade tužitelj da je banci dana 08.06.2007.god. uplatio iznos od od 4.806,04 kn. Nadalje navodi, da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi te da je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 3,30% od iznosa odobrenog kredita, da se radi o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o jednokratnoj naknadi da ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega da je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba da je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje da je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu da je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te da tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj da je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi: « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja da je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje navodi da navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene da se ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok da su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari da nije slučaj. Spornom odredbom da se ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje da se njima plaćaju te da uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste da su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega da ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj da nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe da nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Sporna odredba suprotna da je čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Sporna ugovorna odredba da ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time da nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose. Dakle, obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih da se može odrediti činidba tužitelja, niti da je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna da je kao neodrediva. Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. ZZP određeno da je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 3. Direktive 93/13 glasi: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu je sud EU razmatrao spornu odredbu, te u kojoj se navodi.: „
Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.„ Konačno, da sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom da je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita, tuženik da je dužan tužitelju vratiti iznos od 4.806,04 kuna = 637,87 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 08.06.2007.god. pa do isplate.
2. Tuženiku je dostavljena tužba na odgovor u roku od 30 dana, isti je primio i tužbu i dopis kojim je pozvan za davanje odgovora na tužbu, dana 09. srpnja 2025.
4. U pozivu za davanje odgovora na tužbu tuženik je upoznat da ako ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku da će se donijeti presuda (presuda zbog ogluhe) kojom se prihvaća tužbeni zahtjev, ako bude udovoljeno uvjetima iz čl. 331.b ZPP-a.
5. Tuženik u određenom roku nije dao odgovor na tužbu.
6. Budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u protivnosti sa dokazima koje je priložilo tužitelj, niti s činjenicama koje su općepoznate, valjalo je prema čl. 331.b st.1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/22, dalje: ZPP), odlučiti kao u točki I i II izreke ove Presude.
7. Odluka o parničnom trošku iz točke III izreke ove Presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat parnični trošak za sastav tužbe s PDV-om ukupno 250,00 eura i sudska pristojba na tužbu 33,18 eura, a što sveukupno iznosi 283,18 eura. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023) i Tbr. 1. Tarife sudskih pristojbi.
8. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove Presude zbog ogluhe.
U Poreču – Parenzo 26. kolovoza 2025.
S u d a c :
mr.sc. Marčela Štefanuti
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude zbog ogluhe dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove Presude zbog ogluhe.
DNA:
1. Pun. tužitelja,
2. Tuženiku.
