REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P – 1857/2022-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Irmi Dujić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćniku odvjetniku Kruni Kneževiću i odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 07. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika odvjetnika Banka Franin Pećarica te zamjenikom punomoćnika tuženika odvjetnikom Stjepanom Šprajcom, na ročištu za objavu i uručenje presude dana 26. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu broj: 3209611479/07 od 11. lipnja 2007. (solemniziran pred Nevenkom Kekez, Javnim bilježnikom u Splitu, broj OV-5897/2007, dana 12. lipnja 2007.), sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to:

a) u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 2., 6. i 18. ugovora) u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke/tuženika, točnije u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, kao i u dijelu svih drugih odredaba ugovora i akata tuženika koje propisuju takav način promjene kamatne stope.

b) u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 1., 2., 6. i 18. ugovora) u kojem se ugovora valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća);

c) U dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi kredita, točnije u dijelu odredbe članka 2. koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, te u dijelu odredbe članka 18. D) koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“, dok se ovaj tužbeni zahtjev odbija u dijelu koji glasi: " kao i u dijelu akata tuženika kojim se propisuje pravo na naplatu istih troškova".

II/ Dužan je tuženik na temelju osnova:

iz točke I/ b) ove presude, isplatiti tužitelju iznos od 3.426,28 Eura uvećano za zakonske kamate koja se do 30. lipnja 2011. godine računa po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja na iznos od:

44,76 Eura teče od 14.04.2011. pa do isplate,

51,23 Eura teče od 14.05.2011. pa do isplate,

62,99 Eura teče od 14.06.2011. pa do isplate,

69,40 Eura teče od 14.07.2011. pa do isplate,

84,96 Eura teče od 14.08.2011. pa do isplate,

63,56 Eura teče od 12.09.2011. pa do isplate,

59,26 Eura teče od 12.10.2011. pa do isplate,

59,28 Eura teče od 13.11.2011. pa do isplate,

59,84 Eura teče od 14.12.2011. pa do isplate,

65,45 Eura teče od 13.01.2012. pa do isplate,

67,13 Eura teče od 13.02.2012. pa do isplate,

66,80 Eura teče od 14.03.2012. pa do isplate,

65,20 Eura teče od 13.04.2012. pa do isplate,

66,23 Eura teče od 14.05.2012. pa do isplate,

67,85 Eura teče od 14.06.2012. pa do isplate,

66,13 Eura teče od 12.07.2012. pa do isplate,

66,23 Eura teče od 11.08.2012. pa do isplate,

61,66 Eura teče od 14.09.2012. pa do isplate,

64,68 Eura teče od 13.10.2012. pa do isplate,

66,57 Eura teče od 14.11.2012. pa do isplate,

65,36 Eura teče od 15.12.2012. pa do isplate,

65,56 Eura teče od 14.01.2013. pa do isplate,

1255,57 Eura teče od 14.01.2013. pa do isplate.

iz točke I/ c) ove presude, isplatiti tužitelju iznos od 171,02 Eura uvećano za zakonske kamate koja se do 30. lipnja 2011. godine računa po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja na taj iznos teče od 13. lipnja 2007. pa do isplate.“

III/ Dužan je tuženik isplatiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.252,53 Eura u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, uvećane za zakonske kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od donošenja presude 26. kolovoza 2025. pa do isplate.

r i j e š i o  j e

Odbija se istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Kod Općinskog suda u Splitu dana 12. svibnja 2022. zaprimljena je tužba tužitelja ŠL protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., a radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi tužitelj navodi kako su tužitelj i tuženik dana 11. lipnja 2007. u Splitu zaključili ugovor o kreditu broj 3209611479/07, temeljem kojega je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 19.377,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja s kamatom od 5,20 % godišnje, promjenjivo. Navedeni kredit u potpunosti da je isplaćen. Tužitelj navodi kako su sve odredbe predmetnog ugovora o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli ništave (npr. članak 1., 2. i 6.) jer tužitelju nisu bile razumljive i jasne, a bile su dio standardiziranog i unaprijed pripremljenog ugovora tuženika o kojima se nije pregovaralo, niti su učinci, rizici i posljedice istih uopće pojašnjeni tužitelju, kako u pogledu valutne klauzule, tako i u pogledu načina promjene kamatne stope, njezine visine itd... Tužitelj navodi kako je nakon stavljanja kredita u otplatu tuženik jednostrano, višekratno i bez osnove mijenjao kamatnu stopu, bez jasnih i odredivih kriterija, parametara i sl., a takvo (ne)postupanje tuženika da je uzrokovalo značajnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja što je suprotno Zakonu o obveznim odnosima, kao i Zakonu o zaštiti potrošača (Dalje u tekstu: ZZP). Sam mehanizam ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik da je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi – one o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi, ali i one o anuitetnoj otplati - koje su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj doveden na rub financijskog sloma na način da je kredit godinama uredno plaćao, štoviše plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelj smatra da je opisanim postupanjem tuženik, pored činjenice da je sastavio tipski Ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja cijenu Ugovora kao bitan sastojak Ugovora o kreditu što kamata jest, preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka Ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time protivno ugovoru usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla s osnova povećanja tečaja švicarskog franka, a takvim povećanjem glavnice se povećavala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice. Zaključno tužitelj navodi kako je jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam da je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a. Tužitelj da je kao laik i prosječan potrošač koji gotovo da nema nikakva ekonomskog i financijskog znanja (osim što mu je bila poznata činjenica da je Franak jako dugo bio „stabilan“), želio samo kupiti automobil, vjerujući kako mu se zaista nudi najpovoljniji i najsigurniji kredit, kao što mu je bilo predstavljeno iako nije dobio od tuženika adekvatna objašnjenja o rizicima valutne klauzule, o visini i načinu utvrđenja promjenjive kamatne stope, te o riziku kada se prethodna dva parametra kombiniraju, naročito u kombinaciji s trećim – anuitetnom otplatom, već je, kako je to prethodno pojašnjeno, bio uvjeravan u isplativost i sigurnost upravo tog kredita, koje postupanje tuženika tužitelj drži nemoralnim, suprotno načelu savjesnosti i poštenja te odredbama Zakona. Tužitelj se poziva na odluku suda Europske unije u predmetu C-186/16, sudski postupak Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 navodeći kako su odluke iz tog postupka obvezujuće i u ovom sporu, prema članku ZPP-a 502 c. Iz priloženog ugovora o kreditu da je razvidno kako su promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ugovorene na isti način kao što je to u ugovorima koji su obuhvaćeni kolektivnom presudom. Tužitelj tužbenim zahtjevom u točki I. postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, način podešavanja kamatne stope, naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu s osnove ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od kn 30.000,00, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik podnosi prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na čl. 16. predmetnog Ugovora o kreditu, dodatno navodi da potraživanje tužitelja nije postavljeno kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku ( dalje ZPP) radi čega predlaže tužbu odbaciti, dalje ističe više prigovora i to: prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja navodeći da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba Š i RL, prigovora da bi tužitelj bio potrošač tužitelj kao i da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12.05.2017. godine pored ovoga drži da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, prigovara navodnoj nedopuštenosti i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CHF. Pored ovoga tuženik tvrdi da je tužitelj bio informiran, da su mu bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, odnosno da je tuženik tužitelja upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više načina. Tuženik je dalje naveo kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima te da je o ovome obavještavao tužitelja, a da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa te spori i da bi na strani tužitelja zbog postupanja tuženika nastupila šteta. Glede zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita tuženik navodi kako je čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom budući je ista odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva, ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama te ističe prigovor zastare za ovo potraživanje, a isto tvrdi i glede naknade za prijevremenu otplatu kredita. Zaključno tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu, odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovana te naložiti tuženiku da mu naknadi troškove ovog postupka.

3. Podneskom od 03. travnja 2025. tužitelj je po zaprimanju nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marijana Jovića specificirao tužbeni zahtjev iz točke II. tako da glasi kako je to navedeno u izreci.

4. Tuženik je istaknuo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Navodi kako je prilikom izračuna pretplate potrebno uračunati i manje plaćene iznose, ostao je kod iznijetih primjedbi glede odredaba o valutnoj klauzuli, navodi da je tuženik bio o svemu informiran, a smatra i da je podneskom izvršeno djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva u iznosu od 384,38 Eur čemu se usprotivio pozivom na članak 193. stavak 2. ZPP-a.

5. Tijekom dokaznog postupka izvedeni su dokazi čitanjem el. zahtjeva za dostavom dokumentacije 19.01.2022., 2.2.2022. i 10.03.2022., pregleda promjena kamatnih stopa od 03.03.2021. i od 28.01.2022., prijepisa po kreditnoj partiji br. 7103692921 od 28.01.2022. i 03.03.2021., ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 11. lipnja 2007., prometa po kreditu / specifikacija uplata, informativnog izračuna kredita za kupnju motornih vozila, otplatni plan kredita za kupnju motornih vozila, priložene sudske prakse, knjigovodstveno – financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Marijanu Joviću te saslušanjem tužitelja.

6. Sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet postupka predstavljaju deklaratorni zahtjevi kojima traži utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu broj: 3209611479/07 od 11. lipnja 2007. (solemniziran pred Nevenkom Kekez, Javnim bilježnikom u Splitu, broj OV-5897/2007, dana 12. lipnja 2007.) i to: - odredaba članka 2., 6. i 18. koje se odnose na obvezu tužitelja na plaćanje kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, kao i u dijelu gdje je tuženik ovlašten na jednostranu promjenu kamatne stope ( tužbeni zahtjev I.a.), - odredaba članka 1., 2., 6. i 18. kojim se ugovara valutna klauzula u CHF ( tužbeni zahtjev I.b.) i odredaba članka 2. i 18.D. kojom se ugovara naknada / troškovi kredita kao i tužbeni zahtjev za isplatom na temelju osnova iz točke I. b. u iznosu od 3.426,28 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesene iznose te za isplatom na temelju osnova iz točke I.c. u iznosu od 171,02 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od 13. lipnja 2007. pa do isplate.

8. Među strankama nije sporno da su parnične stranke zaključile dana 11. lipnja 2007. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila Renault Clio Extreme 1.2 16 V, pod brojem ugovora 3209611479/07, partija 7103692921 i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženika tj. Banke kao davatelja kredita, da je ugovoren iznos kredita 19.377,00 CHF. uz otplatni rok od 84 mjeseca. Iznos kredita da je isplaćen u kunama 13.lipnja 2007. da je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopa da tuženika te da je na dan sklapanja ugovora ista iznosila od 5,20 % godišnje. Nije sporno niti da je tužitelj kredit prijevremeno konačno otplatio 14. siječnja 2013.

9. Među stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, je li tužitelj potrošač, a istaknut je i prigovor zastare.

10. Prilikom saslušanja tužitelj je naveo kako je predmetni ugovor o kreditu iz 2007. podigao budući mu se oženio sin i dobio je dijete te im je bilo potrebno kupiti automobil. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu da se sve odvijalo po principu uzmi ili ostavi, i da je dobio ugovor koji je potpisao. Tužitelj je naveo kako mu nisu objašnjeni rizici ugovora u vidu promjene valute i kamatne stope. Tada da je bio zaposlen u školi kao profesor tjelesnog odgoja te nije obavljao privatnu djelatnost. Prilikom sklapanja ugovora da mu je naplaćena naknada koja je išla u paketu, kao trošak kredita, a da se radilo o fiksnom iznosu koji se morao platiti kao trošak kredita. Ne vjeruje da bi bez naknade mogao sklopiti ugovor jer je sve bilo po principu odbij ili prihvati. Prilikom potpisivanja ugovora da je malo na brzinu pročitao ugovor o kreditu, glavne odredbe, ali da je sve toliko sitno napisano da bi ga trebalo odnijeti kući i proučavati 2-3 dana, te navodi kako je sve napisano na stručnom jeziku kojeg on ne razumije.

11. U mišljenju sudski vještak za financije Marijan Jović navodi kako su tužitelj (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 3209611479/07, partija 7103692921. Prilikom isplate kredita 13.06.2007. tuženik je od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 171,02 Eur. Prilikom prijevremene otplate nije naplaćena naknada za zatvaranje kredita. U razdoblju od 01.10.2007. do 14.01.2013. tuženik je na više mijenjao kamatnu stopu u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN HNB-a važeći na dan plaćanja.Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 01.11.2007. do 14.01.2013. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupno m iznosu Eur= 983,68. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Eur =3.426,28. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi Eur=4.409,96. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa vještak je predočio u tablici. Dalje navodi kako je tužitelj kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu za vrijeme nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu =4,49 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

12. Dakle, iz svih izvedenih dokaza, spisu priloženih isprava, iskaza tužitelja te vještačenja sud je zaključio:

- da su tužitelj i tuženik 11. lipnja 2007. sklopili ugovor o namjenskom kreditu – kupnja motornog vozila, osobnog automobila Renault Clio

- da je u vrijeme podizanja predmetnog kredita tužitelj bio zaposlen kao profesor tjelesne kulture

- da je tužitelju banka tj. tuženik ponudio tipski ugovor u kojem nije postojala mogućnost pregovaranja oko sadržaja predmetnog ugovora ili pojedinih ugovornih odredbi,

- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopa da tuženika te da je na dan sklapanja ugovora ista iznosila od 5,20 % godišnje

- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 84 anuiteta

-da je kredit isplaćen 13. lipnja 2007., a otplaćen prijevremeno 14. siječnja 2013.

- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjala kao i valutna klauzula CHF, a time su se mijenjali i iznosi mjesečnih anuiteta što je dovelo do više plaćenog odnosno stjecanja bez osnove,

- da je tužitelj utužio više plaćeno s osnova promjene valute za period od travnja 2011. do siječnja 2013.

- da tužitelj potražuje iznos od 171,02 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od 13. lipnja 2007. pa do isplate jer mu je pri isplati iznosa kredita tuženik naplatio naknadu u iznosu od 1.288,55 kn ( protuvrijednosti 171,02 Eura po fiksnom tečaju konverzije).

13. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti, kao prethodno pitanje, jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu navedene u točki I. izreke ove presude ništetne kako to tvrdi tužitelj, a s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

14. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti. Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje ZOO u svezi s čl. 1111. ZOO-a). Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina. Pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-2 Zagreb, 30. siječnja 2020. glasi: „ 1. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su Ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Prema tome zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od utvrđenja ništetnosti. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti.

15. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

16. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

18. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe sadržane u člancima 1., 2., 6. i 18. Ugovora o kreditu od 11. lipnja 2006. koji se odnose na kamatu i valutu nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tako je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno kako je tužena u vremenu od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, Visoki trgovački sud RH naložio je svim tuženima u tom postupku pa tako i tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje pravnom predniku tužene, svako takvo ili slično buduće postupanje.

19. Nadalje, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

20. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene, odnosno, jer je predmetni ugovor unaprijed formulirala i standardizirala te tužitelju, kao budućem korisniku kredita, po službenim osobama dala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacija o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene, kao i o uvjetima i o načinu promjene kamatne stope čime je utjecala na neravnopravan odnos ugovornih strana. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu valutnog tečaja kao i kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određenog tečaja i kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduće ugovorne obveze nisu bile određene niti odredive. U svakom slučaju, tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije bio upoznat o parametrima koji utječu na promjene u tijeku otplate kredita, niti je na njih imao kakvog utjecaja.

21. Slijedom iznijetog, odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, sadržane u člancima 1., 2. , 6. i 18. predmetnog ugovora o kreditu imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, odnosno potrošača, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim, radi čega je zahtjev tužitelja postavljen radi utvrđenja njihove ništetnosti prihvaćen u cijelosti, kako je i odlučeno u točki I . a. i I.b. izreke.

22. U odnosu na tužbeni zahtjev iz točke I.c. izreke navodi se kako među strankama sporno jesu li ništetne odredbe o naplati naknada i troškova iz članka 2. i 18.D. predmetnog kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Dalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja.

Člankom 2. predmetnog ugovora ugovoreno je da se korisnik obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, dok je u članku 18. D. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

23. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost i ovog dijela tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da je ništetna odredba o jednostrano određenoj naknadi i troškovima sukladno tuženikovoj Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Naime, jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o naknadama i troškovima, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve prema ranije citiranim odredbama Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine. Nije sporno da stranke o odredbi ugovora prema kojoj se ugovara naplata naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora nisu pojedinačno pregovarale, niti tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdio da je korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Znatnija neravnoteža u ovom slučaju postoji uzimajući u obzir iznos kredita i predmetnu naknadu od 1.288,55 kn posebno jer se radi o fizičkoj osobi kao korisniku te da je isti bio obvezan iznos kredita vratiti uvećan za kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi od 5,20 % godišnje. Ovaj sud ocjenjuje kako iznos od 1.288,55 kn, posebno u vrijeme ugovaranja, kada su cijene i troškovi života bili notorno osjetljivo niži nego danas, prosječnom građaninu može predstavljati značajan iznos. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost ( a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Sud dolazi do zaključka da ugovorna odredba kojom se ugovara naplata naknade i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, radi se o nesumnjivo odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika i tužitelj nije mogao imati utjecaj na sadržaj te odredbe. Tužitelju je trebalo ponuditi- objasniti razloge ugovaranja takve odredbe, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takvu odredbu ili predloži drugačije rješenje, odnosno izbacivanje iste iz ugovora ili neku drugačiju odredbu. U predmetnom ugovoru o namjenskom kreditu nije ni navedeno koliki iznos će se naplatiti kao naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelju na bilo koji način bio predočen akt tuženika (Odluka o Tarifi naknada za usluge Kreditora) niti da je tuženik o tome s tužiteljem pregovarao, a posebno ne proizlazi da je tužitelju što predstavlja ta naknada i kakve troškove je pokrivala. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane ( tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena. Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07 jer je namjena kredita bila kupnja automobila te da ugovor o kreditu nije sklopljen s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti što je u skladu i s iskazom tužitelja. Iz izvedenih dokaza ne proizlazi drugačije, odnosno da je ugovor o namjenskom kreditu sklopljen s nekom drugom svrhom niti je utvrđeno suprotno ponašanje tužitelja. Pravni interes tužitelja postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o naplati naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO- a. Međutim, dio tužbenog zahtjeva koji glasi: "kao i u dijelu akata tuženika kojim se propisuje pravo na naplatu istih troškova" sud je odbio kao neosnovan budući spisu ne prileže takvi akti, ne zna se koji bi to akti bili te je ovaj dio tužbenog zahtjeva neodređen i nedokazan da bi se mogao utvrditi ništetnim.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare za zahtjev na utvrđenje iz točke I.c. izreke kao i na dio tužbenog zahtjeva iz točke II.koji se zahtjeva po ovome osnovu sud se u cijelosti priklanja već iznijetom obrazloženju iz točke 14. ove odluke te smatra ovaj prigovor neosnovanim.

24. Na okolnost utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, odnosno utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužitelj platio tuženoj po osnovi promjene tečaja CHF, u skladu s gore označenim ugovornim ništetnim odredbama, u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po prvotno ugovorenim odredbama o valutnoj klauzuli, proveden je dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za knjigovodstveno i financijsko vještačenje Marijanu Joviću, koji je imao na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu. Sudski vještak je iznio mišljenje da je tužitelj kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 3.426,28 Eura, a kako je to prikazao na tablici na listovima 4. i 5. vještačenja ( listovi 359 i 360 spisa). Također iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj platio prilikom isplate kredita13. lipnja 2007. iznos od 1.288,55 kn ( protuvrijednosti 171,02 Eura po fiksnom tečaju konverzije. Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedbe pa ovaj dokaz i sud prihvaća u cijelosti kao vjerodostojan.

25. U odnosu na tzv. negativne razlike iskazane u nalazu i mišljenju sudskog vještaka, za istaknuti je da tužitelj od tuženika, čak i u vrijeme kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita, nije ništa primio (primio je samo isplaćeni iznos kredita). Stoga niti tuženik, koji nije potrošač, temeljem citiranih odredbi o posljedicama ništetnosti te povrata stečenog bez osnove, nije ovlašten tražiti uračunavanje niže plaćenih iznosa. Isto tako valja naglasiti da je sud vezan činjeničnim navodima iz tužbe i tužbenim zahtjevom, pa prema tome shvaćanje je ovog suda da tuženik nema pravo na tzv. negativnu razliku s obzirom da u tom smislu nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili protutužbu.

26. Posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je osnovan zahtjev tužitelja za vraćanjem, odnosno isplatom gore utvrđenog pretplaćenog novčanog iznosa kao i vraćanjem plaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe pa je prihvaćen tužbeni zahtjev iz točke II. izreke.

27. Glede protivljenja tuženika preinaci tužbenog zahtjeva, za navesti je kako se u konkretnom slučaju radi o uređenju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, odnosno o situaciji propisano odredbom čl. 190. st. 2. ZPP- a, kada tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev. Tužitelj nema adekvatno znanje da bi izvršio izračun razlike valute, radi čega je u postupku angažirana stručna osoba te je tek potom tužbeni zahtjev uređen.

28. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti sud isti drži neosnovanim. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari riječ je o predmetu za kojeg nije propisana isključiva nadležnost, kao npr. kod sporova o nekretninama ili smetanju posjeda, već je riječ o predmetu ili pravnoj stvari za koju je predviđena tzv. izberiva nadležnost, pa pored općemjesne nadležnosti, koju propisuje odredba čl.46 ZPP-a, dolazi u obzir i nadležnost nekog drugog suda, pa tako po mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinicapravne osobe. U ovom slučaju Zagrebačka banka d.d., tuženik, ima svoje poslovnice širom Republike Hrvatske. Kada se prednjem pribroji recentno pravo Europske unije prema kojem treba uvijek primijeniti pravo koje je jednako za sve sudionike u postupku, radi ravnoteže u njihovim pravima i obvezama, onda je jasno da bi u ovom slučaju prihvaćanjem prigovora tuženika uz isključivu primjenu odredbe o općemjesenoj nadležnosti, došlo upravo do neželjenog faktora, odnosno primjene onog pravila koje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice te bi radi zaštite svojih prava i interesa trebala putovati u Zagreb i biti izložena financijskim i drugim otegotnim čimbenicima koji su uz to vezani. Nadležnost Općinskog suda u Splitu se temelji i na odredbi čl.19 l st.1 Zakona o potrošačkom kreditiranju kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Pravno shvaćanje po kojemu se nadležnost suda određuje prema mjestu gdje potrošač ima prebivalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda broj Gr.1-143/19. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu neosnovan je i zbog primjene Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13, 41/14, 110/15 i 14/19, nadalje u tekstu: ZZP) u kojem je implementirana smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora. Naime, polazi se od odredbe čl.49 kojom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Sud nalazi da je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, što je potvrdio i tužitelj u svom iskazu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Neravnotežu ovaj sud nalazi u činjenici da je prebivalište tužitelja u [adresa], a sud u Zagrebu gdje tuženik ima sjedište je udaljen oko 400 kilometara, pa je za zaključiti da bi doista putovanje tužitelju prouzročilo visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih stranaka. Osim toga, tužitelj ima pravo na neposredan pristup sudu u smislu odredbe čl.89 ZPP-a prema kojoj stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, a stranka je ovlaštena doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika (čl.89 st.2 ZPP). Nadalje, u sudskoj praksi općeprihvaćeno je stajalište koje je izraženo i na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen Zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju. Navedeno stajalište primjenjivo je u ovom slučaju jer je činjenica da bi tužitelj morao putovati iz Splita u Zagreb, a radi se o udaljenosti od oko 400 km, prouzročilo značajne troškove, a s obzirom na tražbinu koja se ostvaruje u ovom postupku, to bi bio preveliki i nerazmjeran teret za tužitelja. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci rješenja.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 151. stavka 3. i 154. stavak 1. ZPP- a i to prema popisanom troškovniku tužitelja, a troškovi tužitelja sastoje se od materijalnih troškova koje je imao i to trošak vještačenja u iznosu od 396,90 Eura ( isplaćen rješenjem od 07.01.2025. l. 367 spisa) i trošak pristojbe tužbe u iznosu od 43,13 Eura ( plaćeno 325,00 kn l.53. spisa), te troškova zastupanja po odredbama Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 138/23) u ukupnom iznosu od 1.937,50 Eura i to sastav tužbe, sastav 3 obrazložena podneska ( 13.12.2022, 30.10.2023. i 03.04.2025.), zastupanja na 3 ročišta ( 15.03.2022. i 04.06.2025.), svaka radnja po 250,00 Eura sukladno Tbr. 7.t.1., 8.t.1., 9.t.1., 46. i 54. Tarife, s sastav podneska od 10. 07.2023. u iznosu od 62,50 Eura sukladno Tbr.8.t.4., 46. i 54. Tarife, a što sveukupno iznosi 2.252,53 Eura.

U Splitu, 26. kolovoza 2025.

SUTKINJA

Irma Dujić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

punom. parničnih stranaka