REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P – 1296/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Irmi Dujić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetniku Filipu Šimcu, Zagreb, Papova 8, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 02. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Filipa Šimca te zakonskog zastupnika tuženika AJ, na ročištu za objavu i uručenje presude dana 26. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" I. Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupanoj po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko- upravni odjel, Zagreb, Savska cesta 41, isplatiti tužitelju ĐJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 85.019,12 EUR / 640.576,62 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama određenima od 16.06.2022. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do nadalje, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope(kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glave operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.000,00 Eura zajedno sa zateznom kamatom od 26. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 13. listopada 2022. podnio protiv tuženika tužbu radi naknade štete. U tužbi tužitelj u bitnome navodi kako je u postupku koji je prethodio podnošenju tužbe tužena odbila njegov zahtjev za naknadom štete povodom povrede prava na mirno uživanje vlasništva/ imovinskih prava kao nositelja (vlasnika/imatelja) 42 dionice Ledo d.d., OIB:87955947581, Zagreb, Čavićeva 1a te 8.125 dionice Belje d.d., OIB: 92404445155, Darda, Sv.Ivana Krstitelja 1a, radi čega da podnosi predmetnu tužbu. Dalje navodi kako je dana 07. listopada 2021. zaprimio dopis Središnjeg klirinškog depozitarnog društva ( dalje SKDD) kojim je obaviješten da su njegove dionice povučene sa SKDD i sa burze te da su svedene na „nulu“, i to da je dana 23. rujna 2021. izvršeno brisanje stanja tužiteljevog vlasništva nad dionicama BELJE d.d. (oznake: BLJE-R-A) tako da je od 8.125 tih dionica koje su postojale na prethodnom stanju, upisano novo stanje: „0“, a dana 10. rujna 2021. da je izvršeno brisanje stanja tužiteljevog vlasništva nad dionicama LEDO d.d. (oznake: LEDO-R-A) tako da je od 42 tih dionica koje su postojale na prethodnom stanju, upisano novo stanje: „0“. Nakon toga da je tužitelj od ostalih dioničara saznao da je de facto izvlašten u postupku tzv. Izvanredne uprave i tzv. Nagodbe koja je uslijedila u tom postupku i koja je sklopljena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a što da je protivno ustavnom jamstvu prava vlasništva iz članka 48. Ustava Republike i Hrvatske i protivno članku 1. Protokola 1. (Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: Protokol 1). Tužitelj u tužbi navodima dokazuje da su povrijeđeni svi kumulativni uvjeti, kao i alternativni uvjet potrebni da se dokaže da mu je imovina oduzeta protivno ustavnim jamstvima te protivno članku 1. Protokola 1. zbog čega da bi imao pravo na naknadu štete. Tužitelj navodi kako je Zakonom o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (NN 32/17, dalje u tekstu: ZPIU) u hrvatski pravni sustav uveden postupak izvanredne uprave kao posebna vrsta insolvencijskog postupka u koji ulaze i trgovačka društva za koje ne postoje stečajni razlozi, odnosno koja nisu insolventna. Navodi kako je intencija ZPIU uključivanje solventnih trgovačkih društava u proces restrukturiranja trećeg trgovačkog društva - AGROKOR d.d. koje je postalo insolventno. U svrhu navodnog javnog interesa, odnosno radi namirenja vjerovnika AGROKOR d.d. kao trgovačkog društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku tijekom postupka izvanredne uprave u cijelosti da je prenesena (zrcaljena) imovina trgovačkih društava iz točke I ovog zahtjeva te je pravomoćnom nagodbom u postupku izvanredne uprave od 20. lipnja 2018. godine potvrđene rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. St-1138/17 tužitelj de facto izvlašten. Tužitelj navodi kako je prikupljanjem podataka o cijelom događaju saznao da je izvanredna uprava tijekom postupka izdala tablice vrijednosti trgovačkih društava uključenih u postupak izvanredne uprave pa je tako vrijednost za Ledo d.d. procijenjena na 280.900.000,00 eura, pri čemu je ukupni broj dionica 313.920 – prijenos izvršen na AISLE 3 d.o.o., danas LEDO plus d.o.o., a vrijednost za Belje d.d. procijenjena na 276.500,00 eura, pri čemu je ukupni broj dionica 45.715.487 – prijenos izvršen na AISLE 7 d.o.o., danas BELJE plus d.o.o. pa da je slijedom navedenoga vrijednost dionica koje je imao tužitelj lako odrediva dijeljenjem odnosno da bi za 42 dionice Ledo d.d. iznosila 37.582,18 eura, odnosno 277.594,94 kn, a za 8.125 dionica Belje d.d. da bi iznosila 49.142,26 eura, odnosno 362.981,68 kn odnosno da je ukupna vrijednost dionica iz točke I ovog zahtjeva 86.724,44 eura odnosno 640.576,62 kn u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj navodi kako su navedena trgovačka društva, a osobito Ledo d.d. i Jamnica d.d. bile poznate kao stabilna i profitabilna trgovačka društva, u kojima su veliki udjel imali i fondovi za mirovinsko osiguranje. Tužitelj navodi kako su jamstava izdana povezanom trgovačkom društvu AGROKOR d.d. nepropisno izdana pa da su ista ništetna budući da predmetna predstavljaju zabranjeni povrat uloga iz čl. 217. i 407. Zakona o trgovačkim društvima te ističe da su jamstva bila i visinski ograničena unatoč čemu su ista u postupku izvanredne uprave priznata u cijelosti (što i ne iznenađuje obzirom da nije uspostavljen sustav kontrole nad odlukama vjerovničkog vijeća). Navodi kako je cjelokupna imovina trgovačkih društava Belje d.d. i Ledo d.d. prenesena sukladno navedenoj Nagodbi društvima Belje plus d.o.o. i Ledo plus d.o.o. čiji je jedini član Fortenova Grupa d.d., a čiji su stvarni vlasnici vjerovnici nekadašnjeg Agrokor d.d. -a. Tužitelj navodi kako dioničari tih trgovačkih društava nisu na niti jedan način obeštećeni niti da imaju ikakvu mogućnost za obeštećenje kroz prodaju dionica ili kroz likvidaciju ili daljnje poslovanje društva, a što da je razvidno i iz činjenica da navedena društva ne objavljuju godišnja financijska izvješća. Slijedom navedenoga, da je unatoč činjenici da je tužitelj do trenutka povlačenja dionica sa SKDD d.d. i sa burze te svođenja njihovih vrijednost na „nulu“ bio upisan u SKDD d.d. kao nositelj dionica da su sva imovinska prava – poslovna cjelina na koju su se odnosile dionice u svrhu navodnog javnog interesa, zaštite krupnih vjerovnika, prenesena na drugu pravnu osobu, slijedom čega da je u odnosu na tužitelja sukladno postojećoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) provedeno de facto izvlaštenje temeljem kojeg tužitelj ovim zahtjevom traži naknadu. Tužitelj dalje navodi da su novi vlasnici „zrcaljene” imovine, prodali istu pa da je tako poslovna cjelina „zrcaljena” s trgovačkog društva LEDO d.d. u današnji LEDO plus d.o.o. prodana za 615.000.000 eura (dakle po više nego dvostruko višoj cijeni po dionici od one koju potražuje tužitelj). Tužitelj navodi kako je intencija Republike Hrvatske kao zakonodavca bila da se omogući potpuni prijenos imovine jednog trgovačkog društva kako bi se namirili vjerovnici drugog trgovačkog društva, a da navedeno postupanje podrazumijeva prethodno opisano de facto izvlaštenje nositelja dionica trgovačkih društava koji se navode u povjestici tužbe, a kojima nije isplaćena nikakva naknada. Zbog navedenoga, a kako tužitelj drži da država (tuženik) nije osigurala žrtvi povrede (ovdje tužitelju) zakonsku zaštitu imovinskih prava na način da su istoj dostupni prikladni pravni mehanizmi, tužitelj tuženu drži odgovornom za nastalu mu štetu. Tužitelj obrazlaže kako je ZPIU usvojen bez razumnog utemeljenja da bi lišenje imovine podnositelja zahtjeva bilo u javnom interesu, da je tužitelj sukladno članku 41. ZPIU-a bio onemogućen efikasno preispitati mjere poduzete protiv njega pa da je i time lišenje imovine neproporcionalno odnosno da nije postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i potreba zaštite temeljnih prava pojedinaca. Tužitelj navodi da nije nikada primio ikakvu naknadu za imovinu koje je lišen te da je prilikom postupka izvanredne uprave došlo do diskriminacije velike većine dioničara nauštrb određenih vjerovnika koji su dobili odgovarajuću naknadu za dionice koje su njima oduzete. Tvrdi i da odredba članka 333. Stečajnog zakona nije na adekvatan način prenesena u Zakon o postupku izvanredne uprave čime da su dioničari potpuno isključeni kako iz procesa odlučivanja, a tako da im je uskraćena i mogućnost ulaganja pravnih lijekova protiv Nagodbe, a što da je propust u uspostavljanju pravnog okvira za kojeg Republika Hrvatska svakako odgovara. Zbog svega navedenoga tužitelj predlaže sudu prihvatiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na isplatu iznosa od 640.576,62 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 16.06.2022. godine do isplate kao i na naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporio osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva te je predložio da sud zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan u cijelosti. Navodi da se postavlja pitanje zašto je tužitelj nakon stupanja na snagu ZPIU (7. travnja 2017), otvaranja postupka izvanredne uprave (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu St-1138/17 od 10. travnja 2017.) kupio 42 dionice LEDO d.d. i 8125 dionica BELJE d.d. Tuženik navodi da je tužitelj svoj portfelj kupio na vlastiti rizik, svjestan činjenice već donesenog Zakona, svih njegovih odredaba pa i onih „ograničavajućih“ te otvorenog postupka izvanredne uprave, odnosno rizika na njegovu buduću imovinu. Stoga tužena navodi da je tužitelj predmetne dionice stjecao nakon što je već bio pokrenut postupak izvanredne uprave, pa da je svjestan rizika preuzimanja takvih dionica, čime da je na određeni način i preuzeo poslovni rizik koji pogađa stjecatelja takvih dionica, prihvaćajući time posljedice koje za njega mogu uslijediti i zapravo na taj način pristajući i na mogućnost nastanka određene štete. Stoga tuženik smatra da se negativne posljedice takvog rizika ne mogu prebacivati na drugu osobu budući su rezultat poslovne promjene i politike samog podnositelja koji je svojom voljom ušao u takvu investiciju. Nadalje tuženik navodi kako je Ustavni sud Republike Hrvatske donio rješenje poslovni broj: U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018., rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, u daljnjem tekstu: Ustav) kojim se u točki I. izreke ne prihvaćaju prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona u cjelini, a u točki II. izreke ovoga rješenja ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 1., 4., 5., 11., 12., 14., 15., 18., 19., 21. stavka 1., 29., 30. stavaka 3., 4. i 5., 33. stavka 1., 35. stavka 1., 39., 40., 41. i 43. Zakona te su istim Rješenjem detaljno obuhvaćeni razlozi iz kojih Ustavni sud Republike Hrvatske smatra da je predmetni Zakon u skladu s Ustavom. Vezano uz povrede prava Europske unije tužena je istakla se ja u članku 1. Uredbe (EU) 2018/946 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2018. (SL L 171, 6.7.2018.) o zamjeni priloga A i B Uredbi (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. (SL L 141., 5.6.2015.) navedeno da se prilozi A i B Uredbi (EU) 2015/848 zamjenjuju tekstom navedenom u Prilogu toj Uredbi. Slijedom navedenog u Prilogu A da su navedeni postupci u slučaju nesolventnosti (članak 2. točke 4. Uredbe 2015/848), a da je u odnosu na Hrvatsku navedeno da je postupak izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistematskog značaja za Republiku Hrvatsku. U Prilogu B navodi se tko je upravitelj u slučaju nesolventnosti (članak 2. točka 5. Uredbe 2015/848), a u odnosu na Hrvatsku naveden je i izvanredni povjerenik. Dakle, slijedom navedenog da je razvidno je su odredbe koje se odnose na postupak izvanredne uprave društava koje su propisane odredbama Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (Narodne novine, broj 32/17, u daljnjem tekstu: Zakon) te su uvrštene u izvore prava Europske unije. Uključivanje Zakona u pravne izvore prava Europske unije da je u skladu s temeljnim načelima europskog zakonodavstva u pitanjima nesolventnosti, obzirom da će isto olakšati suradnju među državama članicama kao i u međunarodnim stečajnim pitanjima. Tužena se poziva i na odluke kojima je priznat postupak izvanredne uprave sve u smislu primjene naprijed citiranih odredbi Zakona ( Presudu od 9. studenog 2017., koju je donijelo Ujedinjeno Kraljevstvo, Odluku o priznanju od 2. veljače 2018., donesenu u Švicarskoj, Odluku o priznanju od 14. prosinca 2018., donesenu u Sjedinjenim Američkim Državama). Tužena smatra zbog svega iznijetoga da je predmetni Zakon pravno utemeljen, jasan i objektivan te donesen na temelju legitimnih očekivanja, a koji razlozi su u potpunosti u skladu s pravnom stečevinom Europske unije. Obzirom se dionicama trgovalo i nakon donošenja zakona i nakon otvaranja postupka izvanredne uprave, to da samim zakonom nikome nisu ograničena vlasnička prava, pa ni tužitelju. To tim više što je tužitelj tek nakon stupanja na snagu ZPIU, kao što je i navedeno stekao predmetne dionice. Tužena navodi da niti zakonom niti otvaranjem postupka izvanredne uprave pa ni pravomoćnošću rješenja o potvrdi predstečajne nagodbe nije došlo do ograničavanja prava vlasništva niti de facto izvlaštenja dioničara društva koja su bila obuhvaćena Nagodbom. Navodi da je Republika Hrvatska kao jedan od vjerovnika potpisala Nagodbu koju su prihvatili vjerovnici i potvrdio Trgovački sud u Zagrebu, a koju odluku da je potvrdio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Navodi da pri tome vjerovnici nisu stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na prava vjerovnika u stečajnom ili predstečajnom postupku prema Stečajnom zakonu. Objašnjenje o podjeli drušva Dužnika na neodrživa i održiva da je sadržano u Pripremnoj osnovi Nagodbe (članka 7.). Koncept prioriteta namirenja odabran je za razvrstavanje vjerovnika i njihovih tražbina, kao i kod procjene koje je od društava u postupku održivo ili neodrživo. Svi navedeni koncepti da su prihvaćeni upravo izglasavanjem Nagodbe, dakle voljom i odlukom vjerovnika, a nakon čega da je uslijedilo, sukladno Zakonu, Rješenje o potvrdi nagodbe Trgovačkog suda u Zagrebu od 06. srpnja 2018. potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 18. listopada 2018. Tužena navodi da je činjenica da je tužitelj kupio/stekao glavninu dionica društava koja su imala imovinu, ali i velike obveze ne može biti razlog da mu štetu koju možebitno trpi, nadoknađuje tuženik. Tužena navodi da tužitelj pokušava stvoriti tezu da mu je nastala šteta, iznoseći svoje subjektivne zaključke, pogrešno tvrdeći da bi bili ispunjeni kumulativni i alternativni uvjeti za odgovornost za štetu, pozivajući se pri tom na potpuno neprimjenjivu praksu Europskog suda za ljudska prava, imajući u vidu postojanje legitimnog cilja za donošenje Zakona, činjenice priznanja postupka izvanredne uprave potvrđenog u okviru različitih jurisdikcija, koje jasno pokazuje da je predmetni Zakon pravno utemeljen, jasan i objektivan, donesen na temelju legitimnih razloga koji su u skladu s pravnom stečevinom Europske unije, te tužena u cijelosti osporava odgovornost Republike Hrvatske za štetu, kao i osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva.

3. U podnesku od 12. travnja 2024. tužitelj uredio tužbeni zahtjev tako da je tražene iznose iskazao u EUR i HRK (dvojno iskazivanje sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH (NN 57/22, 88/22), te Odluci o objavi uvođenja eura (NN 85/2022) pa isti glasi kako je to navedeno u izreci.

Dodatno je naveo kako okolnost kada je tužitelj kupio dionice LEDO d.d. i BELJE d.d. ne utječe na pravnu poziciju tužitelja, a niti na pravnu osnovu ovog spora pa da su navodi tuženika da bi tužitelj kupio dionice nakon stupanja na snagu Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (dalje: ZPIU) potpuno irelevantni. Navodi da nije znao niti da je niti jedan dioničar mogao znati da će rezultat provedbe odredaba ZPIU biti zahvaćanje u cijelosti solventnih i likvidnih društava, a onda i potpuno izvlaštenje dioničara (čime je ostvarena povreda odredbi Protokola 1. Konvencije te ustavnog jamstva vlasništva iz čl.48. Ustava RH). Tužitelj ukazuje na notornu činjenicu da uređeno tržište kapitala u RH podrazumijeva i postojanje regulatornih i nadzornih tijela, što je u Republici Hrvatskoj “Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga” (dalje: HANFA), a u čiji djelokrug i nadležnost spada nadzor financijskih tržišta, financijskih usluga te pravnih i fizičkih osoba koje te usluge pružaju. Budući da se radi o regulatornom tijelu RH koje ima status pravne osobe s javnim ovlastima, a koja je, sasvim očito, dopustila kupnju i prodaju na uređenom tržištu kapitala, onda smatra argument tuženika nevaljanim budući neobavljanje osnovnog posla regulatornog tijela RH- nadzor financijskih tržišta i osoba koje te usluge pružaju - također bi bila odgovornost jedino tuženika, a ne tužitelja. Tužitelj smatra irelevantnim i navod tuženika da je o ustavnosti ZPIU odlučivao Ustavni sud koji je donio odluku br. U-I-1694/2017 kojom ne prihvaća prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom jer da ne odražava mišljenje svih ustavnih sudaca. Tužitelj spori ustavnost same nagodbe br. St-1138/17. Tužitelj ističe kako ZPIU nije usklađen s Uredbom EU br. 2015/848, jer isti zanemaruje situaciju da se dio imovine dužnika može nalaziti izvan RH, a što se u konkretnom slučaju i ostvarilo. ZPIU, naime, ne sadrži odredbe koje bi se odnosile na međunarodno insolvencijsko pravo odnosno pravo Europske unije koje uređuje ta pitanja, tj. ne sadrži odredbe koje bi omogućile da radnje i odluke iz postupka izvanredne uprave imaju učinak i u zemljama u kojima se nalazi imovina dužnika odnosno njegova povezana i ovisna društva. Tužitelj navodi da je ZPIU oduzeo prava malim dioničarima, pa tako i tužitelju, kada su LEDO d.d. i BELJE d.d., inače zdrava i solventna društva, svedena samo na imovinu dužnika AGROKOR d.d., i to u potpuno netransparentnom postupku. Tužitelju nije jasno zbog čega se tuženik – argumentirajući svoje navode- poziva na neke odluke koje su donijele države koje nisu niti susjedne države RH, a niti članice EU (kojima se navodno ističe zaključak o “pravičnom tretmanu vjerovnika u nagodbi”), a istodobno ignorira sudske i zakonske odluke Republici Hrvatskoj izravno susjednih država s kojima RH ima pozitivnu bilancu, a koje nisu priznale ZPIU (Slovenija, Bosna I Hercegovina i Srbija), a u kojima se nalazila velika imovina dužnika, što je općepoznato.

4. U podnesku od 18. travnja 2025. tužena dodatno navodi kako se pretežiti dio tužiteljevih navoda svodi na osporavanje Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, što da nikako ne može biti predmet odlučivanja u parničnom postupku. Navodi da odgovornost za poslovanje društva, pa tako i za sklopljene ugovore o jamstvu, leži na njegovoj upravi (čl. 252. ZTD-a), a ne na tuženici. Tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-1144/2023 od 13. ožujka 2024. i na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-1616/2023 od 13. rujna 2023. te navodi da tužitelj nije dokazao pretpostavke odštetne odgovornosti tuženice, odnosno nije dokazao da bi mu radnjama tuženice ili njezinim propustom nastala šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima te predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan.

5. Tijekom dokaznog postupka u dokazne svrhe pročitane su spisu priložene isprave i to zahtjev za mirno rješenje spora sa potvrdom i povratnicom, odgovor Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj N-DO-201/2022 od 15. rujna 2022., obavijesti o promjenama na računu za rujan 2021. Središnjeg klirinškog depozitarnog društva, rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu 47. St-1138/17-2823, od 6. srpnja 2018., rješenja Visokog trgovačkog suda RH broj 9 Pž-5140/2018-8, od 18. listopada 2018., pregleda procjena vrijednosti – procjena EBITDA multipli, sindiciranog ugovora o kreditiranju od 14. rujna 2016., odluke Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu Du-5/2022-3, od 1. rujna 2023., priložene stavke knjiženja za tužitelja SKDD.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Među strankama ovog postupka nije sporno:

- da je dana 6. travnja 2017. godine Hrvatski Sabor donio Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, proglašen od predsjednice Republike istoga dana i objavljen u "Narodnim novinama" br. 32/17, koji je stupio na snagu 7. travnja 2017. godine,

- da je primjenom odredbi tog zakona nad trgovačkim društvom Agrokor d.d. proveden postupak izvanredne uprave koji je otvoren rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. St-1138/2017 od 10. travnja 2017. godine,

- da je u postupku izvanredne uprave donesena nagodba od 20. lipnja 2018. godine, potvrđena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. St- 1138/17 od 6. srpnja 2018., a predmetno rješenje potvrđeno je rješenjem Visokog trgovačkog suda u Republike Hrvatske posl. br. Pž-5140/18 od 8. listopada 2018. godine,

- da je tužitelj bio imatelj 8125 dionica Belje d.d. te 42 dionice Ledo d.d. koje je kupovao u vrijeme kada je nad društvom Agrokor d.d. već bio u tijeku postupak izvanredne uprave,

- da su društva Ledo d.d. i Belje d.d. pripojeni trgovačkom društvu Agrokor d.d. temeljem Ugovora o pripajanju od 15. lipnja 2021. godine, a sukladno članku 12. i članku 43. stavak 15. i stavak 19. Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku ( "Narodne novine" broj: 32/17).

8. Većina tvrdnji tužitelja koje iznosi u tužbi se odnosi na razloge osporavanja ustavnosti Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku ("Narodne novine" br. 32/17, dalje: ZPIU) čija ustavnost je bila predmet razmatranja dvije ustavnosudske odluke i to broj U- I/1694/2017 od 2. svibnja 2018. godine i broj U-I/1759-2018 od 19. lipnja 2018. godine.

9. U rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/1694/2017 od 2. svibnja 2018. godine Ustavni je sud razmatrajući zahtjev za ocjenu ustavnosti cjelokupnog zakona usporedio položaj izvanrednog povjerenika i sustav restrukturiranja i naplate određen ZPIU, nasuprot postojećim institutima stečajnog i predstečajnog postupka, ocjenjujući jesu li već sami postojeći postupci prikladni za ostvarenje cilja koji se želio postići Zakonom o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, kako je to tvrdila većina podnositelja ustavne tužbe. U tom smislu Ustavni sud usporedio je učinke pokrenutih stečajnih i predstečajnih postupaka i dosad ostvarene učinke mjera izvanredne uprave nad koncernom Agrokor. Iz podataka koje je za potrebe vođenja ustavnosudskog postupka Ustavni sud pribavio iz službenih evidencija nadležnih ministarstava (Ministarstva financija i Ministarstva pravosuđa) proizašlo je da su glavni razlozi nedjelotvornosti stečajnih postupaka njihovo višegodišnje trajanje (od tri do pet godina, a u slučaju banaka i štedionica osam godina, u nekim slučajevima i više od četrnaest godina), visina troškova postupka (u prosjeku preko 15% vrijednosti tražbina; primjerice, troškovi postupka u slučaju društva Nama d.d. iz 2000. godine u jednom su trenutku dosegnuli 1,9 milijardi kuna ili u slučaju društva Brodomaterijal d.d. dosegli su 31 milijun kuna), slaba namirenost vjerovnika (svega 10,4% vrijednosti njihovih tražbina) i pasivnost vjerovnika.

Tako je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da od ukupnih potraživanja državnog proračuna, od 2000. do 2013., naplaćeno je svega 10,46%, a od 2010. do 2012. godine u prosjeku ispod 5% ukupnih potraživanja, s time što je višegodišnja praksa stečajnih postupaka rezultirala poražavajućim podacima prema kojima trgovačka društva iznimno rijetko opstaju nakon stečaja, čime se generiraju drugi negativni gospodarski učinci uz sve veći rast nezaposlenosti (jedini primjeri uspješno dovršenog restrukturiranja kroz stečajni postupak su društva Tisak d.d. i Pevec d.d.). S druge strane, utvrdio je da se vjerovnici u predstečajnim nagodbama naplaćuju u visini od 53% utvrđenih tražbina, dok troškovi postupka u odnosu na visinu tražbine iznose 0,09%, no da iako se predstečajni postupak pokazao značajnim poboljšanjem u odnosu na stečajni postupak, njegov bitan nedostatak je izostanak operativnog restrukturiranja, to jest promjene organizacije i strategije u poslovanju dužnika. Sud je naglasio da je analiza učinaka predstečajnih nagodbi pokazala da je tek u malom broju društava (otprilike 2%) došlo do promjene "menadžmenta", pri čemu su restrukturiranja provedena uglavnom oprostom dugova, a ne razvojem novih proizvoda i povećanjem prodaje. Drugim riječima, nesolventnost je (privremeno) otklonjena, ali bez stvarnog restrukturiranja dužnika i otklanjanja razloga zbog kojih je došao u ekonomske poteškoće.

Nasuprot tome, analizirajući u odluci poduzete mjere sukladno ZPIU do 31. ožujka 2017., naglašeno je da je ukupan iznos blokada na računima 15 Agrokorovih tvrtki iznosio više od tri milijarde kuna (3.030.619.459 kuna), a naplaćeno je ukupno nešto više od tristo dvadeset jedan milijun kuna (321.988.729 kuna); 14. travnja 2017. dobavljačima je plaćeno 378 milijuna kuna starog duga; 13. i 14. travnja 2017. svim zaposlenicima koncerna Agrokor isplaćene su dospjele plaće u ukupnom iznosu od oko 200 milijuna kuna; 8. lipnja 2017. privremeno vjerovničko vijeće odobrilo je sklapanje ugovora o financiranju (suglasnost su dali predstavnici velikih dobavljača, malih dobavljača, osiguranih vjerovnika i imatelja obveznica, dok su suglasnost uskratili predstavnici neosiguranih vjerovnika) u ukupnom iznosu od 1.060 milijuna eura, sa statusom najstarije tražbine, koji je 9. lipnja 2017. potpisan sa zajmodavcima fondom Knighthead Capital Managment LLC i Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb; do 29. rujna 2017. odobren je ukupni iznos plaćanja skupine A (više od 2.500 dobavljača:

OPG-ova, obrtnika, mikro poduzetnika i malih poduzetnika s prihodom do 5,2 milijuna kuna prihoda godišnje - mali dobavljači) od 20,5 milijuna eura, čime je njihov dug namiren u cijelosti; privremeno vjerovničko vijeće donijelo je odluku o plaćanju dospjelih tražbina malih kao i ostalih dobavljača koje su nastale prije donošenja rješenja o otvaranju postupka izvanredne uprave kroz dodatna odobrenja i dopune u odnosu na plaćanja predviđena prethodno donesenim odlukama; vjerovnicima iz skupine B (svi dobavljači osim mikro-dobavljača iz grupe A) i prije postizanja nagodbe, alocirana su i isplaćena u cijelosti sredstva tranše 1 (sredstva koja su bila namijenjena za razmjerno plaćanje svih dobavljača koji imaju stari dug i koji su prijavili svoje tražbine u postupku izvanredne uprave), te 80% iznosa tranše 2 (sredstva koja su namijenjena razmjernom plaćanju dobavljača koji imaju stari dug i koji su prijavili svoje tražbine u postupku izvanredne uprave te pristali potpisati ugovor s kompanijom iz koncerna Agrokor da će se ubuduće vratiti na komercijalne uvjete poslovanja uobičajene u prošlosti, do maksimalnog iznosa od 40% starog duga, uzimajući u obzir prethodno uplaćeni stari dug), dok će se preostalih 20% iznosa tranše 2 isplatiti do ili na dan 31. ožujka 2018. Proizlazi, nadalje, da je izvanredna uprava do tada realizirala i inicijalni krug plaćanja graničnih tražbina (tražbine nastale prije 10. travnja 2017. koje dospijevaju nakon tog datuma), a koja su izvršena tako da se dosegne omjer od minimalno 28% plaćanja graničnog duga dobavljačima koji su potpisali ugovor s koncernom Agrokor o vraćanju na stare uvjete poslovanja (v. točke 34. - 34.5. obrazloženja rješenja).

Ustavni sud je nadalje utvrdio da iz mjesečnog Izvješća o gospodarskom i financijskom stanju te o provedbi mjera izvanredne uprave u Agrokoru d.d. od 11. ožujka do 10. travnja 2018. (www.agrokor.hr) proizlazi da su svi članovi Privremenog vjerovničkog vijeća i drugi vjerovnici 10. travnja 2018. postigli načelni sporazum o svim ključnim strukturnim elementima nagodbe, koji predstavlja temelj za konkretno utvrđivanje teksta nagodbe na osnovi prijavljenih tražbina i njihovog pravnog statusa, potom da iz navedenog Izvješća također proizlazi da dogovoreni elementi nagodbe obuhvaćaju korporativnu strukturu nove Agrokor Grupe, tretman i oblik namirenja tražbina vjerovnika nastalih prije otvaranja postupka izvanredne uprave, novi dug nove Agrokor Grupe i njezinu kapitalnu strukturu, poseban dogovor s dobavljačima o namirenju tzv. graničnog duga, te provedbu nagodbe. Što se tiče poslovanja koncerna Agrokora u tom razdoblju, iz istog Izvješća je proizlazilo da većina operativnih kompanija i poslovnih segmenata nastavlja s pozitivnim trendovima te bilježi unapređenje poslovnih rezultata i dobre poslovne pokazatelje, dok je dobavljačima isplaćeno preko 490 milijuna eura starog i graničnog duga.

Slijedom navedenog, Ustavni sud je zaključio da nema razloga dovesti u pitanje istinitost navoda i podataka iz očitovanja Vlade o neprikladnosti postojećeg predstečajnog i stečajnog okvira (v. točku 20.1. obrazloženja rješenja), s jedne strane, te o prikladnosti osporenog Zakona za ostvarivanje legitimnog cilja, prikazanog i kroz učinke njegove primjene na primjeru koncerna Agrokor, s druge strane, zaključivši da su neosnovani navodi predlagatelja o tome da Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku nije prikladan niti potreban za ostvarenje cilja koji se zakonom želi postići.

10. U tom smislu i ovaj sud drži da je obrazloženje Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je iscrpno razjasnio razloge zbog kojih je i pored instituta stečajnog i predstečajnog postupka, utvrdio potrebnim i zakonitim uvođenje sustava izvanredne uprave u trgovačkim društvima od takvog značaja za gospodarski život Republike Hrvatske da se imaju smatrati društvima od sistemskog značaja, opravdavalo donošenje ZPIU. Neosnovanima su stoga ocijenjene tvrdnje tužitelja kojima tvrdi da se postupak restrukturiranja društva Agrokor d.d. i s njime povezanih te o njemu ovisnih trgovačkih društva, mogao provesti primjenom postojećih odredbi Stečajnog zakona te da je donošenje ZPIU bilo nepotrebno te je prekomjerno ograničilo vlasnička prava imatelja dionica u povezanim trgovačkim društvima kakva su bila Ledo d.d. i Belje d.d. u kojima je tužitelj bio nositelj dioničarskih prava.

Ustavni sud je pritom ocijenio neosnovanim i navode podnositelja ustavne tužbe o neprikladnosti osporenih mjera ZPIU za ostvarenje cilja, pa kako tužitelj u bitnome u ovom postupku ponavlja da je Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku bio nepotreban jer se cilj postupka mogao postići primjenom važećih instituta iz Stečajnog zakona, to je očito riječ o ponavljanju tvrdnji o kojima je Ustavni sud Republike Hrvatske već zauzeo stajalište i koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud u ocjeni osnovanosti tvrdnji tužitelja.

11. Nije u pravu tužitelj niti kada drži da donošenje ZPIU nije bilo nužno. I na ovom mjestu tužitelja treba iznova uputiti na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/1694/2017 od 2. svibnja 2018. godine gdje je taj sud ispitujući nužnost mjere istaknuo da sistemski važna poduzeća zapošljavaju velik broj radnika, zbog čega bi pokretanje stečajnog ili predstečajnog postupka nad takvim društvom potencijalno moglo ugroziti tržište rada i gospodarstvo Republike Hrvatske u cjelini; da bi pokretanje stečajnih postupaka rezultiralo znatnim intervencijama u državni proračun, jer bi se zaposlenicima koji su ostali bez radnih mjesta, na temelju Zakona o osiguranju radničkih tražbina, naknada plaća isplaćivala iz državnog proračuna; a prestanak postojanja takvih poslovnih subjekata značio bi pad prihoda državnog proračuna. Istaknuto je i kako primjer koncerna Agrokor pokazuje da se financijski gubici, od kojih je državni proračun zbog primjene osporene mjere zaštićen, kreću između 1,1% i 1,2% BDP-a; da bi težinu socijalnih posljedica koje bi nastupile stečajem ili predstečajem društva Agrokor d.d. od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, osim izravnog gubitka radnih mjesta (u cjelokupnom koncernu Agrokor ukupno je zaposleno oko 56.000 osoba u zemlji i inozemstvu, od toga 28.000 na teritoriju Republike Hrvatske što čini 2,4% ukupno zaposlenih u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj), njegova sistemska povezanost s ostatkom hrvatskog gospodarstva pokazuje potencijal negativnog utjecaja na socijalni položaj više od 10,9% ukupno zaposlenih u Republici Hrvatskoj, uvećano za članove njihovih obitelji (otprilike 78.000 osoba ili 1,8% ukupnog stanovništva). Konačno ukazuje se i da bi naglim prestankom poslovanja koncerna Agrokor državni proračun bio suočen s gubitkom prihoda koji se na godišnjoj razini procjenjuje između 2,5 i 3 milijarde kuna, što bi činilo između 3,5% i 4,2% poreznih prihoda u 2016. godini; a da bi uslijed pada prihoda i rasta rashoda zbog isplata tražbina radnika koncerna Agrokor bilo nastavljeno širenje proračunskog manjka i to najmanje u iznosu između 3,7 i 4,3 milijarde kuna (što je jednako zbroju povećanih troškova zbog povećane isplate tražbine radnika i gubitaka proračunskih prihoda zbog prestanka poslovanja). Uz navedeno, prihvaćen je i stav Vlade Republike Hrvatske o restriktivnoj naravi osporene mjere koja proizlazi ne samo iz činjenice da se ona odobrava samo ako je upitna gospodarska, socijalna i financijska stabilnost Republike Hrvatske i to u vremenski ograničenom trajanju (12 ili 15 mjeseci), nego proizlazi i iz samog zakonskog rješenja (konkretno, članaka 4. i 5. Zakona) kojim je ograničen krug potencijalnih subjekata nad kojima je moguće utvrđivati pretpostavke za otvaranje postupka izvanredne uprave.

Prema tome, već iz obrazloženja odluke Ustavnog suda jasno je da su značaj koje je trgovačko društvo Agrokor d.d. i s njime povezana trgovačka društva iz istog koncerna imali za cjelokupno gospodarstvo Republike Hrvatske, nalagalo poduzimanje posebnih mjera predviđenih u Zakonu o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku koji će moguće dovesti do restruktiranja i nastavka poslovanja koncerna, što se u konačnici i dogodilo obzirom da je postupak izvanredne uprave nad koncernom Agrokor d.d. uspješno završen, trgovačka društva su nastavila svoje poslovanje, a radnici zadržali radna mjesta, a nisu u većoj mjeri ugroženi niti veliki i mali dobavljači koncerna čije je poslovanje i opstanak na tržištu također u velikoj mjeri ovisio o opstanku koncerna Agrokor d.d.

12. Ustavni sud Republike Hrvatske nadalje je u citiranoj odluci, protivno tvrdnjama tužitelja, proveo test razmjernosti ocjenjujući postoji li povreda ustavnih prava. Tako je Ustavni sud odgovarajući na gore opisna pitanja utvrdio da je donošenje ZPIU bilo opravdano, da je služilo postizanju legitimnog cilja u javnom interesu, a provodeći test razmjernosti odgovorio je i na treće pitanje - nameće li osporena mjera (postupak izvanredne uprave), unatoč prikladnosti i nužnosti, prekomjeran teret adresatima Zakona (dužniku i vjerovnicima), utvrdivši da su i ti prigovori podnositelja ustavne tužbe neosnovani.

U tom smislu, Ustavni je sud ocijenio položaj dužnika utvrdivši da iz zakonske definicije društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku proizlazi da ono obuhvaća, uz dioničko društvo dužnika, i sva njegova ovisna i povezana društva, budući da ona čine grupu i u odnosu su vladajućeg i ovisnih i/ili povezanih društava. Stoga se financijske poteškoće nesolventnih i nelikvidnih pojedinačnih društava neminovno odražavaju na druga društva u grupi, a cilj Zakona je omogućiti nastavak poslovanja društva kao grupe njegovim operativnim i financijskim restrukturiranjem. U odnosu i na te prigovore, Ustavni sud ponovio je da je cilj osporene mjere omogućiti održivom trgovačkom društvu od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku koje je zapalo u financijske poteškoće (dužniku), nastavak poslovanja financijskim i operativnim restrukturiranjem, te da se postupak izvanredne uprave ne može provesti bez privole dužnika, kao i da se legitimni cilj, osim financijskim, ostvaruje i operativnim restrukturiranjem. U slučaju koncerna Agrokor, tadašnja uprava društva Agrokor d.d. (u kojoj je predlagatelj Đ bio predsjednik) donijela je 7. travnja 2017. odluku o pokretanju postupka izvanredne uprave nad tim društvom, i s njim ovisnim i povezanim društvima. Drugim riječima, postupak izvanredne uprave ne bi ni bio pokrenut da tadašnja uprava društva Agrokor d.d. nije tako odlučila i time pristala na zakonske posljedice koje će za koncern Agrokor nastupiti zbog otvaranja postupka izvanredne uprave i zbog čega je ocijenjeno da ZPIU ne predstavlja prekomjeran teret dužniku kao adresatu zakona.

U pogledu položaja vjerovnika, Ustavni sud Republike Hrvatske je istaknuo kako ZPIU ne predstavlja niti prekomjeran teret za vjerovnike. Ovo iz razloga što prijedlog za pokretanje postupka izvanredne uprave osim dužnika može, uz njegovu suglasnost, podnijeti i vjerovnik dužnika i/ili dužnikovih povezanih i/ili ovisnih društava. U postupku izvanredne uprave vjerovnici se namiruju nagodbom za razliku od vjerovnika u stečajnom postupku u kojem se namiruju skupno, unovčenjem imovine stečajnog dužnika i podjelom prikupljenih sredstava (članak 43. Zakona). Međutim, ukazano je da i u ovom postupku bez sudjelovanja i potvrde vjerovnika nema ni restrukturiranja dužnika ni sklapanja nagodbe; dakle, o njima ovisi hoće li uopće nagodba biti sklopljena. Ustavni sud primijetio je i da je zaštita prava i interesa vjerovnika, između ostalog, osigurana i obvezom osnivanja vjerovničkog vijeća koje, primjerice, odlučuje o davanju suglasnosti izvanrednom povjereniku za poduzimanje radnji s ciljem raspolaganja nekretninama dužnika, dionicama ili udjelima u ovisnim i ostalim društvima, te prijenosa gospodarske cjeline, kad vrijednost prelazi 3,5 milijuna kuna (članak 12. stavak 8. Zakona), za preuzimanje zaduženja s prednosti namirenja pred ostalim tražbinama vjerovnika (članak 39. stavak 1. Zakona), te za plaćanje dospjelih tražbina koje su nastale prije donošenja rješenja o otvaranju postupka izvanredne uprave (članak 40. stavak 1. Zakona).

13. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-I/1694/2017 od 2. svibnja 2018. godine utvrdio da mogućnost nadglasavanja vjerovnika - tzv. "cram-down" ("nadglasavanje nesuglasnih vjerovnika") nije neustavna. Naime, nagodba se smatra prihvaćenom tek ako je za nju glasovala većina svih vjerovnika i ako je u svakoj skupini zbroj tražbina vjerovnika koji su glasovali za nagodbu veći od zbroja tražbina vjerovnika koji su glasovali protiv prihvaćanja nagodbe, s time što će se iznimno smatrati da su vjerovnici prihvatili nagodbu ako ukupni zbroj tražbina vjerovnika koji su glasovali za nagodbu iznosi najmanje dvije trećine od ukupnih tražbina (članak 43. stavak 14. Zakona). Uz navedeno, Ustavni sud upućuje i na članak 43. stavak 21. Zakona kojim je propisano da se na odnose vjerovnika koji nisu regulirani člankom 43. Zakona, na odgovarajući način primjenjuju odredbe Stečajnog zakona koje se odnose na stečajni plan. Tim odredbama, između ostalog, propisano je da se stečajnim planom može odstupiti od zakonskih odredaba o unovčenju i raspodjeli mase, te da učinci stečajnog plana ne moraju biti jednaki prema svim vjerovnicima koji se razvrstavaju u skupine (sukladno članku 29. stavku 2. Zakona vjerovnici se razvrstavaju u skupine prema svojim tražbinama). Ponovljeno je da je održavanje kontinuiteta poslovanja i zaposlenosti dužnika nužna pretpostavka za očuvanje ekonomske vrijednosti poslovanja i efektivne supstance dužnika o kojoj vjerovnici tijekom postupka izvanredne uprave imaju priliku postići nagodbu (v. točku 40.4. obrazloženja rješenja), te da se u postupku izvanredne uprave na odgovarajući način generalno primjenjuju postupovna pravila Stečajnog zakona, ako ZPIU nije drukčije propisano, dok se materijalne odredbe SZ u postupku izvanredne uprave primjenjuju samo ako je ZPIU njihova primjena izričito propisana.

Posebice je naglašena mogućnost da vjerovnici u zaštiti svojih prava i interesa zatraže da sud preispita valjanost sklopljene nagodbe, s time što će prema stavku 16. članka 43. ZPIU sud uskratiti potvrdu nagodbe ako su bitno povrijeđeni propisi o sadržaju nagodbe i postupanju pri njezinoj izradi i donošenju, kao i o prihvatu od vjerovnika, osim ako se ti nedostatci mogu otkloniti, ili u slučaju gdje je prihvat nagodbe postignut na nedopušten način. Istaknuto je i da pravne ili fizičke osobe na koje se odnosi propisana zabrana pokretanja i vođenja postupaka imaju mogućnost sudjelovati u postupku kao vjerovnici, a u slučaju nesklapanja nagodbe imaju mogućnost pokretanja redovnih sudskih postupaka.

Prema tome, nisu osnovane tvrdnje tužitelja o tome da su vjerovnici sami odlučivali koja trgovačka društva će sebi prenijeti u vlasništvo, bez mogućnosti kontrole tog postupka. Protivno tome, ZPIU propisao je pretpostavke za donošenje nagodbe koji uključuju potrebu postizanja suglasnosti većine skupina vjerovnika, ali je predvidio također i mogućnost sudske kontrole sadržaja nagodbe, koja je uostalom, kao i druge odluke izvanrednog povjerenika, bili predmetom kontrole Trgovačkog suda u Zagrebu kao suda pred kojim se vodio postupak izvanredne uprave, kao i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Stoga je protivno stavu tužitelja, i tužitelju na raspolaganju stajala mogućnost pokretanja odgovarajućeg postupka kojima bi kao nositelj dionica povezanih trgovačkih društava Ledo d.d. i Belje d.d., osporavao sadržaj mjera i radnji koje su se odnosile na to trgovačko društvo.

14. Konačno, Ustavni sud pozabavio se i položajem izvanrednog povjerenika, prilikom ocjene prigovora da u postupku izvanredne uprave vjerovnicima nije osigurana odgovarajuća (dostatna) sudska zaštita, to jest da nemaju pravo žalbe ili prigovora na postupke i rad izvanrednog povjerenika. U tom smislu ukazano je da je postupak izvanredne uprave izvanparnični sudski postupak s posebnim ciljem, kao i da je člankom 10. Zakona propisano da je sud u postupku izvanredne uprave ovlašten poduzimati sve radnje i donositi sve odluke koje nisu zakonom izričito dane u nadležnost nekog drugog tijela. Drugim riječima, sud je zbog univerzalne nadležnosti ovlašten poduzimati sve radnje i donositi sve odluke koje nisu ZPIU izričito dane u nadležnost nekog drugog tijela. Ističe se i da je pojedinim odredbama ZPIU sudu izrijekom dana isključiva nadležnost te je on primjerice, nadležan nadzirati rad izvanrednog povjerenika (članak 14. Zakona); može opozvati ili imenovati novog izvanrednog povjerenika u bilo koje doba tijekom postupka (članak 15. Zakona); donijeti rješenje o otvaranju postupka izvanredne uprave i odluku o imenovanju izvanrednog povjerenika, osim ako utvrdi da neki od uvjeta iz članka 4. Zakona nije ispunjen (članak 24. stavak 3. Zakona); donosi rješenje o utvrđenim i osporenim tražbinama, te o upućivanju na parnični postupak radi osporavanja odnosno utvrđivanja tražbina (članak 33. stavak 2. Zakona); na prijedlog izvanrednog povjerenika utvrđuje popis vjerovnika i prava glasa koja im pripadaju na ročištu (članak 43. stavak 10. Zakona); donosi rješenje kojim se potvrđuje ili uskraćuje potvrda nagodbe (članak 43. stavci 15. i 16. Zakona); donosi rješenje o okončanju postupka izvanredne uprave i otvaranju stečaja (članak 45. stavak 1. Zakona; v. točku 40.10. obrazloženja rješenja). Osim toga, sudu pripadaju i ovlasti koje proizlaze iz odgovarajuće primjene SZ (primjerice odlučivanje o prigovorima na rad povjerenika ili drugih nadležnih tijela postupka izvanredne uprave i slično).

Ukazano je i da je protiv svih odluka prvostupanjskog suda vjerovnicima osiguran redovni i devolutivni pravni lijek u obliku prava na izjavljivanje žalbe. Zakonom je predviđena objava svih sudskih odluka na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča, dok je svim sudionicima u postupku izvanredne uprave omogućen uvid u sudski spis. Konačno, kao i u stečajnom postupku, u postupku izvanredne uprave osigurano je pravo suca koji vodi postupak izvanredne uprave da sudjeluje na svim sjednicama privremenog i stalnog vjerovničkog vijeća.

Konačno, Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je prigovor pravilima za novo zaduženje s prednosti namirenja ukazujući da je ratio tog instituta omogućiti dužniku koji je zapao u financijske poteškoće (barem) pokušaj poslovnog ozdravljenja, jer, s jedne strane, bez novog financiranja nije moguće njegovo restrukturiranje i da se, s druge strane, vjerovnicima koji su, unatoč financijskim poteškoćama dužnika, takvom dužniku dali novi doprinos likvidnosti, omogući prednost namirenja takvih tražbina (za razliku od vjerovnika koji su samo odobrili reprogramiranje starijih tražbina) i zbog čega uplata "svježeg novca" može biti važnija za ostvarenje cilja koji se nastoji postići ZPIU od odricanja od tražbine.

Prema tome, već iz argumentacije Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- I/1694/2017 od 2. svibnja 2018. godine jasno je da je taj sud ocjenjujući položaj i ovlasti izvanrednog povjerenika, ukazao na sudsku kontrolu rada povjerenika koja postoji i suprotno tvrdnjama tužitelja predviđena je ZPIU, kao i na kontrolu koju sami vjerovnici podnošenjem pravnih sredstava sudu, imaju nad odlukama izvanrednog povjerenika.

15. Prilikom ocjene ustavnosti ZPIU, ustavni sud nije prihvatio niti prigovore predlagatelja da pojedine odredbe ZPIU nisu u suglasnosti s Ustavom propisanim jamstvom prava vlasništva (članak 48. stavak 1. Ustava) te zaštitom poduzetničkih i tržišnih sloboda (članci 49. stavak 1. i 50. stavak 2. Ustava) iz razloga što se postupak izvanredne uprave provodi i nad povezanim i ovisnim društvima dužnika koja sama za sebe, ne ispunjavaju stečajne ili predstečajne razloge, čime se vrijeđaju prava drugih imatelja udjela ili dioničara u povezanim i ovisnim društvima na mirno uživanje i nepovredivost prava stečenih ulaganjem kapitala, što je temeljni prigovor kojeg iznosi tužitelj i u ovom postupku.

U tom smislu, Ustavni sud Republike Hrvatske podsjetio je u odnosu na ove prigovore da ZPIU ima legitimni cilj te ispunjava zahtjeve razmjernosti. Uzeo je u obzir navode iz očitovanja Vlade da je "osnovano za očekivati" da je u velikom poslovnom sustavu koji je zapao u teškoće prethodilo ispreplitanje izuzetno velikog broja transakcija unutar samog sustava, pa posljedično tome i miješanje imovine pojedinih društava. Utvrdio je da stoga u postupku izvanredne uprave "ne može biti ni riječi o bilo kakvoj eksproprijaciji vlasništva" jer Zakon poznaje isključivo procesnu, ali ne i materijalnu (sadržajnu) konsolidaciju. Drugim riječima, riječ je o jednom postupku za namirenje vjerovnika i restrukturiranje dužnika, u kojem može biti predložena samo jedna jedinstvena nagodba (članak 43. Zakona). Ocijenio je kao razumne i objektivne navode Vlade da je primjerena granica "od najmanje 25%" za određivanje ovisnog ili povezanog društva koja se, kako to proizlazi iz postojećeg pravnog okvira, ustalila kao standard za određivanje povezanih društava.

Osim toga, već je ranije u ovoj odluci ukazano da je za provođenje postupka prestrukturiranja društva bilo nužno obuhvatiti postupkom i povezana trgovačka društva, odnosno donijeti takav zakon koji će uvođenjem izvanrednih mjera uprave (u konkretnom slučaju izvanrednog povjerenika) i to u točno određenom vremenskom trajanju (12, odnosno 15 mjeseci), omogućiti nastavak poslovanja i plaćanje dobavljača takvih trgovačkih društava koja zbog svog ekonomskog značaja imaju utjecaj na cjelokupno gospodarstvo Republike Hrvatske. Ovo tim više što u koncernima postoji sustav međusobne gospodarske povezanosti i financijske ovisnosti kao što je uostalom postojao i u koncernu Agrokor, pa su i sama ovisna društva bila financijski prezadužena.

16. Tužitelj po ocjeni ovoga suda nije u pravu niti kada tvrdi da je donošenjem ZPIU i prihvaćanjem Nagodbe, spriječen u poduzimanju mjera za zaštitu svojih dioničarskih prava. Naime, kao što je već rečeno, Ustavni sud Republike Hrvatske je u pobijanoj odluci odbio prigovore da se mjerama iz ZPIU dioničarima povezanih i ovisnih trgovačkih društava onemogućilo sudjelovanje u donošenju odluka, budući da oni tijekom postupka izvanredne uprave mogu poduzimati sve radnje koje su potrebne za redovno obavljanje poslovne djelatnosti (zadržavaju svoje dionice i/ili poslovne udjele pa mogu s njima trgovati tijekom cijelog postupka te u cijelosti i nesmetano ostvarivati svoja članska prava glasovanjem na skupštinama, sudjelovanjem u ostvarenoj dobiti i slično). Odnosno istaknuo je da su dioničari ograničeni samo u poslovima i radnjama koje prelaze okvire redovnog poslovanja, no i te poslove mogu poduzimati, iako uz prethodnu suglasnost izvanrednog povjerenika. Uzimajući u obzir i to da je riječ o ograničenju privremenog trajanja (koje može trajati dvanaest, a maksimalno petnaest mjeseci), Ustavni sud ocijenio je da je ovo ograničenje razmjerno legitimnom cilju koji se njegovim ograničenjem želio postići.

U tom smislu i ovaj sud ukazuje tužitelju da je tijekom čitavog postupka izvanredne uprave mogao raspolagati i otuđivati svoje dionice, jer u konačnici tužitelj je sve dionice i stekao u vrijeme kada se postupak izvanredne uprave već provodio nad koncernom Agrokor. Odluka o uključivanju društva Ledo d.d. i Belje d.d. koja su pripojena trgovačkom društvu Agrokor d.d. temeljem Ugovora o pripajanju od 15. lipnja 2021. godine, a sukladno članku 12. i članku 43. stavak 15. i stavak 19. Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, donesena je temeljem pravomoćne Nagodbe koja se nije mogla postići bez suglasnosti većine vjerovnika. Svaki vjerovnik mogao je osporavati sadržaj nagodbe potvrđene od Trgovačkog suda u Zagrebu, a o tim prigovorima i žalbama svoju odluku dao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u ranije citiranom rješenju posl. br. Pž-5140/18 od 8. listopada 2018. godine. Svaka zainteresirana osoba mogla je dakle, osporavati sadržaj nagodbe pred sudom, dok je tužitelj mogao osporavati one odluke koje su se odnosile na društvo Belje d.d., pa nisu osnovane tvrdnje tužitelja o tome da sudski put zaštite nije bio osiguran.

17. Što se pak tiče prigovora tužitelja kojima tvrdi da mu je provedbom postupka izvanredne uprave oduzeto 8125 dionica trgovačkog društva Belje d.d. te 42 dionice trgovačkog društva Ledo d.d. protivno ustavnom jamstvu prava vlasništva iz članka 48. Ustava Republike Hrvatske i suprotno članku 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudski prava i temeljnih sloboda, ističe se da je tužitelj u cjelokupnom vremenu trajanja postupka izvanredne uprave bio slobodan raspolagati sa svojim dionicama, otuđivati ih kao i opterećivati na slobodnom tržištu. Na koncu, tužitelj je sve dionice društva Ledo d.d. i društva Belje d.d. i kupio za vrijeme dok je postupak izvanredne uprave trajao. Prema tome, tužitelja kao dioničar nije bio lišen prava upravljanja svojim dionicama. S druge strane, tužitelj je prilikom stjecanja dionica bio svjestan da je društvo Belje d.d. društvo koje je ovisno o društvu Agrokor d.d. te je zbog toga obuhvaćeno postupkom izvanredne uprave, bio je svjestan iz dostupnih godišnjih financijskih izvještaja društva Belje d.d. da je i su ova društva bila prezadužena, otežano poslovala i podmirivala obveze prema dobavljačima. Stoga nije jasno u čemu bi se ogledalo kršenje ustavnih jamstva kako to tvrdi tužitelj, kada je tužitelj sam odlučio kupovati dionice društva koje je bilo već uključeno u postupak izvanredne uprave, a njima je samostalno mogao raspolagati sve do pripajanja tog društva društvu Agrokor d.d.

Na koncu, tužitelju treba ukazati da je kupujući dionice društva koje je u trenutku stjecanja dionica već bilo obuhvaćeno postupkom izvanredne uprave, znao da će provođenje ovog postupka moguće dovesti do likvidacije društva, prestanka njegovog poslovanja, prijenosa imovine na novoosnovana trgovačka društva, no moguće i do nastavka poslovanja društva Belje d.d.

Kupnja dionica tako prezaduženog društva u kojem je već uspostavljen sustav uprave mimo uobičajenog sustava upravljanja sukladno Zakonu o trgovačkim društvima, predstavljala je ozbiljan poslovni rizik kojeg je tužitelj svjesno preuzeo, te je morao računati da će u slučaju prestrukturiranja koncerna sukladno ZPIU i prestanka poslovanja društva Ledo d.d. i Belje d.d., dioničarska prava postati bezvrijedna, kao što bi izgledno postala i u slučaju provođenja stečaja nad ovim društvima i njihovom likvidacijom.

Tužitelj je prema tome, poduzeo izuzetno rizičan poslovni posao pa je upravo on, po stavu ovoga suda, u prvom redu dužan snositi posljedice poslovnog rizika kojeg je svjesno preuzeo. Na koncu, tužitelj je mogao osporavati odluku o tome koja društva su povezana tj. ovisna te će biti pripojena društvu Agrokor d.d. po pravomoćnosti Nagodbe, pa je imao predviđen sudski put zaštite svojih prava za koja drži da su povrijeđena, no što tužitelj u konkretnom slučaju nesporno nije iskoristio.

18. Odluka o provedbi postupka izvanredne uprave nad društvom Agrokor d.d., kao i uključivanje društava Ledo d.d. i Belje d.d. u taj postupak i po ocjeni ovoga suda bilo je legitimno, temeljeno na odredbama Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Osim toga, iz svega navedenog proizlazi da je uključivanje društva Ledo d.d. i društva Belje d.d. i njegovo pripajanje društvu Agrokor d.d. sukladno odredbama tog zakona bilo opravdano i služilo legitimnom cilju – osiguranju stabilnosti i održivosti gospodarskog sustava Republike. Postupak izvanredne uprave bio je i razmjeran i nužan, jer se ista mjera – nastavak poslovanja i restrukturiranje društava nije mogla postići drugim mjerama, obzirom da bi provedba stečajnog postupka dovela do višegodišnjih sporova koji bi izgledno završili rasprodajom imovine i namirenjem tek malog broja stečajnih vjerovnika, odnosno urušavanjem i drugih gospodarskih subjekata koji nisu obuhvaćeni postupkom izvanredne uprave jer se ne radi o povezanim ili ovisnim trgovačkim društvima, no koja su u svom poslovanju u pretežnom dijelu bila usmjerena na poslovanje s društvima iz koncerna Agrokor, pa tako i društvo Belje d.d., kao jedan od najvećih poljoprivrednih i prehrambenih proizvođača na području Republike Hrvatske.

U tom smislu promašene su tvrdnje tužitelja o tome da bi bio „izvlašten“ jer se to nije dogodilo. Nulovanje dionica društva do kojeg je došlo nakon pripajanja društava Ledo d.d. i Belje d.d. kao ovisnog društva društvu Agrokor d.d., posljedica je te odluke, a tužitelj kao imatelj dionica koje se odlučio kupiti unatoč riziku provedbe tog postupka, odgovoran je i za gubitak imovine koji mu je na taj način nastao.

19. U odnosu na prigovore tužitelja izdanim jamstvima ukazuje se da je tužitelj kao dioničar društava Ledo d.d. i Belje d.d. mogao sudskim putem osporavati jamstva koja su izdana, te na taj način ishoditi pravnu zaštitu za koju je držao da mu kao dioničaru pripadaju. Kako tužitelj to nije učinio, to se i ove tvrdnje tužitelja ocjenjuju neosnovanima. U tom smislu nije točno da bi tužitelj bio onemogućen u pokretanju ikakvih pravnih postupaka temeljem članka 41. ZPIU. Naime, odredba članka 41. stavak 1. ZPIU koja određuje da od dana otvaranja postupka izvanredne uprave do njegova završetka nije dopušteno pokretanje parničnih, ovršnih i postupaka osiguranja, kao niti postupaka izvansudske naplate, protiv dužnika i njegovih ovisnih i povezanih društava, osim postupaka koji se odnose na sporove iz radnih odnosa, uobičajena je odredba u postupcima generalne ovrhe dužnika, pa je tako sadrži i članak 169. Stečajnog zakona ("Narodne novine" br. 71/15, 104/17 i 36/22). Smisao takvih odredbi je da se u jedinstvenom postupku stečaja, likvidacije, predstečaja, izvanredne uprave, odnosno drugom odgovarajućem postupku cjelokupne ovrhe nad dužnikom, rasprave sve obveze i prava dužnika. Međutim, navedeno ne priječi osobe koje sudjeluju u navedenim postupcima, da u slučaju osporavanja tražbina i odluka osoba koje upravljaju postupkom (stečajnog upravitelja, izvanrednog povjerenika ili slično), traži osporavanje njihovih odluka pred sudom, odnosno ostvari drugi vid predviđene pravne zaštite, kakav je u konkretnom slučaju postojao i u ovom postupku s obzirom da je ZPIU omogućavao sudionicima nadzor odluka izvanrednog upravitelja, omogućavao sudjelovanje, predvidio sudski nadzor i mogućnost osporavanja sadržaja odluka donesenih u odnosu na društva Ledo d.d. i Belje d.d., što su sve pravna sredstva koja tužitelj nesporno nije koristio.

Što se pak tiče tvrdnji tužitelja o tome kako nije mogao pobijati nagodbu donesenu u postupku izvanredne uprave koncerna Agrokor, tužitelju se ukazuje da je položaj dioničara povezanih društava i ocjenu postojanja njihovog pravnog interesa za sudjelovanje u postupku na strani tuženika (u ovom slučaju, povezanog društva Belje d.d.), dao Visoki trgovački sud odlučujući u predmetu koji se temelji na jednakoj činjeničnoj osnovi. Naime, rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-3798/2019 od 8. kolovoza 2019. godine utvrđeno je da dioničari povezanih društava prihvatom nagodbe ne bi došli u nepovoljniju pravnu poziciju, već eventualno u lošiju ekonomsku poziciju s obzirom na navode o utjecaju nagodbe na tržišna kretanja vrijednosti dionica tamo tuženog povezanog društva, i zbog čega dioničarima povezanog društva ne pripada status umješača, što se sve jednako može primijeniti i na društvo Belje d.d. čiji je dioničar bio tužitelj. Stoga se i u tom smislu tužitelj upućuje na zaključak da je kupnja dionica društva Belje d.d. u trenutcima kada je cijena te dionice bila višestruko, pa i nekoliko desetaka puta niža od nominalne vrijednosti dionica, kao i u situaciji gdje je nad tim društvom otvoren postupak izvanredne uprave, jasno ukazuje na okolnost da je bila riječ o rizičnom poslovnom potezu čiji ekonomski rizik tužitelj mora snositi.

20. O prigovorima tužitelja razlozima zbog kojih su povezana društva uključena u postupak izvanredne uprave nad društvom Agrokor d.d., svoj stav dao je Ustavni sud Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci U-I/1694/2017 od 2. svibnja 2018. godine te se u tom smislu tužitelj upućuje na detaljno obrazloženje neosnovanosti tih razloga sadržano u odlomku 15 ove presude.

Napominje se da je Ustavni sud Republike Hrvatske provodeći test razmjernosti ZPIU, istaknuo da je kad se govori o navodnom povlaštenom tretmanu određenih vjerovnika samog društva Agrokor d.d. (što tužitelj nije), u naravi riječ o vjerovnicima čije je novo financiranje bilo neophodno za provedbu plana restrukturiranja, te da je stoga ustavnopravno prihvatljiva razlika u položaju redoslijeda naplate vjerovnika koji su novim ulaganjem povećali svoju izloženost prema dužniku, jer su time preuzeli dodatni rizik u odnosu na starije tražbine, i vjerovnike koji takav rizik nisu prihvatili (iako nema zakonskih prepreka da ga i sami preuzmu), već su samo odobrili reprogramiranje starijih tražbina.

Osim toga, ovaj sud detaljno je obrazložio i razloge zašto je "preglasavanje" vjerovnika dopušteno ZPIU te razloge zbog kojih ono nije protuustavno, kao što je uostalom to ocijenio i Ustavni sud Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci U-I/1694/2017 od 2. svibnja 2018. godine, a kako je detaljno izloženo u odlomku 13 obrazloženja ove presude. S druge strane, tužitelj nesporno nije pokretao nijedan žalbeni ili parnični postupak protiv odluka izvanrednog povjerenika, skupštine vjerovnika, Trgovačkog suda u Zagrebu kao suda koji je provodio nadzor nad postupkom izvanredne uprave, niti je sudskim putem propitivao poslovanje i odluke donesene u ime društava Ledo d.d. i Belje d.d.

21. Stoga je i po ocjeni ovoga suda tužbeni zahtjev očito neosnovan, jer tužitelj nije dokazao pretpostavke odštetne odgovornosti tuženice, odnosno nije dokazao da bi mu radnjama tuženice ili njezinim propustom nastala šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) radi čega je tužbeni zahtjev odbijen. Tužitelj naime, nije dokazao da ZPIU kao i odluke donesene u postupku izvanredne uprave nad društvom Agrokor d.d. i s njime povezanim i ovisnim društvima, jesu odluke koje bi vrijeđale konvencijska i ustavna prava tužitelja (pravo na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola 1. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno kršile jamstvo prava vlasništva iz članka 48. Ustava Republike Hrvatske), obzirom da je provedenim testom razmjernosti utvrđeno da su donošenje zakona i provedba mjera izvanredne uprave bili opravdani, služili su postizanju legitimnog cilja (tj. poduzeti su u javnom interesu), mjere su bile razmjerne, prikladne i nužne za poduzimanje navedenog cilja, a tužitelju nije nametnut prekomjeran teret njezinog snošenja.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 151. stavka 3. i 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) te odredbama Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 138/23). Tako je tuženiku priznat trošak odgovora na tužbu, sastava podneska od 18. travnja 2025. i zastupanja na ročištu od 02. srpnja 2025. u ukupnom iznosu od 1500 bodova, a što pomnoženo sa vrijednosti boda od 2,00 Eura iznosi 3.000,00 Eura. Napominje se da je tuženik popisao trošak u nižem iznosu nego li je predviđeno odredbama naprijed navedene Tarife ( iznosio bi 640 bodova po radnji), ali da je sud trošak odmjerio prema traženju tuženika.

U Splitu, 26. kolovoza 2025.

Sutkinja

Irma Dujić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

punom. tužitelja

z.z. tuženika