Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-753/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vatroslav Abramović, odvjetnik u Rijeci, Prolaz M. K. Kozulić 1/III, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Katarina Prelec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 25. srpnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Marijana Abramovića, odvjetnika u Rijeci, i zamjenice punomoćnice tuženika Zvjezdane Mađarević, odvjetnice iz Rijeke, te objave od 26. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu broj 9011028512 od dana 20. veljače 2006.g., koji je potvrđen po javnom bilježniku Miroslavu Baniću, pod br. OU-159/2006 dana 21. veljače 2006.g., u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 7.615,82 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 1,69 eura od dana 23.10.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 0,27 eura od dana 23.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 21,94 eura od dana 23.01.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 21,64 eura od dana 23.02.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 13,03 eura od dana 23.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 13,92 eura od dana 23.04.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 9,81 eura od dana 23.05.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 8,82 eura od dana 23.06.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 9,74 eura od dana 23.07.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 9,50 eura od dana 23.08.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 8,46 eura od dana 23.09.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 6,58 eura od dana 23.10.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,16 eura od dana 23.11.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 254,00 eura od dana 10.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,32 eura od dana 23.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,28 eura od dana 23.01.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 19,58 eura od dana 23.02.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 25,37 eura od dana 23.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 25,55 eura od dana 23.04.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 24,97 eura od dana 23.05.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 37,02 eura od dana 30.07.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 44,36 eura od dana 03.08.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 56,88 eura od dana 23.08.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 57,08 eura od dana 23.09.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 49,90 eura od dana 23.10.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 50,97 eura od dana 23.11.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 76,79 eura od dana 23.12.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 65,36 eura od dana 24.01.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 68,47 eura od dana 23.02.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 68,87 eura od dana 01.04.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 66,82 eura od dana 23.04.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 79,79 eura od dana 23.05.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 93,73 eura od dana 28.06.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 113,78 eura od dana 18.08.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 125,68 eura od dana 23.08.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 94,92 eura od dana 23.09.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 91,87 eura od dana 23.10.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 89,98 eura od dana 25.11.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 96,77 eura od dana 23.12.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 103,06 eura od dana 23.01.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 104,45 eura od dana 23.02.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 102,67 eura od dana 23.03.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 102,35 eura od dana 23.04.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 105,43 eura od dana 26.05.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 103,91 eura od dana 27.06.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 102,22 eura od dana 23.07.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 100,61 eura od dana 23.08.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 93,18 eura od dana 25.09.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 102,06 eura od dana 23.10.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 104,15 eura od dana 23.11.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 102,14 eura od dana 23.12.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 93,19 eura od dana 31.01.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 97,62 eura od dana 27.02.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 99,95 eura od dana 23.03.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 102,05 eura od dana 23.04.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 90,95 eura od dana 02.06.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 92,96 eura od dana 23.06.2013.g., pa do isplate,

- na iznos od 90,99 eura od dana 23.07.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 94,22 eura od dana 23.08.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 97,55 eura od dana 27.09.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 97,20 eura od dana 23.10.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 100,04 eura od dana 23.11.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 101,20 eura od dana 28.12.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 97,78 eura od dana 23.01.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 101,74 eura od dana 27.02.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 102,17 eura od dana 23.03.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 2.987,31 eura od dana 05.04.2014.g. pa do isplate,

koje teku do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.023,83 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 26. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se kao neosnovan odbija zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u preostalom dijelu te tuženikov zahtjev za naknadom troška u cijelosti.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica djelomično povukla tužbu za iznos od 3,75 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi da je Ugovorom o kreditu broj 9011028512 od 20. veljače 2006.g., koji je potvrđen po javnom bilježniku Miroslavu Baniću, pod br. OU-159/2006 dana 21. veljače 2006.g., tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 59.200,19 CHF koji se tužiteljica obvezala vratiti tuženiku u 180 jednaka mjesečna anuiteta, s time da je tužiteljica bila u obvezi plaćati svaki pojedinačni anuitet u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora).Naknadno je, na dan 11.12.2009.g., između istih stranaka zaključen I. Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011028512 kojim su stranke definirale uvjete prijevremene djelomične otplate te je ugovoreno skraćenje roka otplate. Predmetnim Dodatkom nije mijenjana odredba o vezanosti kredita uz valutu CHF, odnosno odredba kojom je određeno da se tužiteljica obvezuje plaćati anuitete u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Točkom I. pravomoćne i ovršne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine (u daljnjem tekstu: Presuda VTS-a) potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke kojom je, između ostaloga, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (dakle, i tužiteljice) kada je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U konkretnom slučaju koji se u cijelosti podudara s gore spomenutom Presudom VTS-a, tuženik je, prije i u vrijeme zaključivanja spornog ugovora, propustio informirati tužiteljicu o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, zatim o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz npr. EUR jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema EUR, kao i o činjenici da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997.g. Sve prednje navedeno zajedno ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenom, pa samim time i ništetnom. Tužiteljica pritom posebno napominje kako je tuženik tijekom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora, u namjeri da tužiteljicu uvjeri da je to za nju najpovoljnije, istu uvjeravao da je švicarski franak sigurna valuta. U tom smislu tuženik je propustio tužiteljici objasniti pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta. Drugim riječima, tuženik je propustio istinito informirati tužiteljicu da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač –ovdje tužiteljica. Tužiteljica kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znala da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u npr. EUR, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga tužiteljici odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako joj je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa imajući s tim u vezi u vidu činjenicu da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tuženik ne samo da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja propustio tužiteljicu informirati o svim rizicima koje tužitelj sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, već je te informacije nedvojbeno propustio uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužiteljica mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Naime, priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je tuženiku kao banci, ali ne i tužiteljici kao prosječnom potrošaču koja ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ju tuženik kao profesionalac o tome ni na koji način nije informirao, tužiteljica nije mogla biti svjesna rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio te je istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama i oglasima nudio najnižu ugovornu kamatu, čime je stvorio dojam i uvjerenje kod potrošača da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjeravao tužiteljicu, kao i tisuće ostalih korisnika kredita, da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužiteljice i značajna je. Naime, neizvjestan je, i neodrediv, iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica kao dužnik ima obvezu vratiti tuženiku, kao i cijena obzirom se i kamata plaća u istoj valuti. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da tuženik, koji je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima tužiteljica kao potrošač, a da to niti ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način poticao tužiteljicu na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivna načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica nije bila upoznata da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znala, bilo joj je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znala da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja joj je bila jasna, zapravo ne razumije. Tuženik je korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je na koncu utvrđeno Presudom VTS-a kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o zaštitnoj klauzuli kojom se glavnica veže uz valutu CHF. Obzirom da je zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu CHF ništetna, to je tuženik temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužiteljici sve one iznose koje je naplatio temeljem ove klauzule. Radi sačinjavanja obračuna je tužiteljica angažirala sudskog vještaka financijske struke koji je sačinio efekt izračuna otplate kredita u CHF –efekt rasta tečaja te utvrdio iznos razlike anuiteta obračunat po početnom i stvarno plaćenom tečaju a koji iznos tužiteljica potražuje ovom tužbom, s pripadajućom kamatom. Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323 ZOO, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1 Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. (U tom smislu tužiteljica se poziva na Presude Europskog suda: Gutierezz Naranjio i dr. C-154/15,C-307/15 i C-308/15, potom IU C-118/17). Shodno tome, tužiteljica se poziva na pravna utvrđenje iz Presude VTS-a kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak utvrđena ništetnom i nepoštenom, zbog čega je tužiteljica plaćala veći iznos anuiteta od onoga što bi plaćala da valutne klauzule nije bilo. Dakle, tuženik je temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužiteljici sve one iznose koje joj je naplatio temeljem ovih nepoštenih i ništetnih odredbi. Slijedom naprijed navedenog, tužiteljica od tuženika potražuje povrat koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to konkretno iznos od 7.619,57 EUR, temeljem neosnovano stečene tečajne razlike u naplaćenim anuitetima. Slijedom svega iznijetoga, tužiteljica predlaže da donese sljedeću presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu broj 9011028512 od dana 20. veljače 2006.g., koji je potvrđen po javnom bilježniku Miroslavu Baniću, pod br. OU-159/2006 dana 21. veljače 2006.g., u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja te naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 7.619,57 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama uz naknadu parničnog troška.

2. Po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev te potražuje isplatu iznosa od 7.615,82 eura s pripadajućim kamatama na ime ništetne valutne klauzule. Budući da je taj tužbeni zahtjev snižen u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, valjalo je primijeniti pravila o povlačenju tužbe. Tuženik se takvom djelomičnom povlačenju tužbe nije usprotivio u roku od 15 dana računajući od kad je zaprimio podnesak tužiteljice s tako specificiranim tužbenim zahtjevom pa je stoga na temelju članka 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. dalje: ZPP-a) odlučeno kao u izreci rješenja.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare. Nadalje navodi kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, pa ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti i tužitelj nema interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09. Fizičke i pravne osobe se mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a ovo je parnica radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pa je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu . Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovnopravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 180 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev. Slijedom svega navedenog, tuženik odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

4. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu. Predmet spora je i tužiteljičin restitucijski zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anutiteta. Pri tome, tužiteljica se u ovoj parnici pozvala na pravna utvrđenja iz presude kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu i to uvid u Ugovor o kreditu broj 9011028512 od 20. veljače 2006., koji je potvrđen po javnom bilježniku Miroslavu Baniću iz Rijeke pod br. OV-159/06 dana 21. veljače 2006. (dalje: Ugovor o kreditu, list 8-13 spisa), otplatne planove (list 14-37 spisa), potvrde o djelomičnoj otplati kredita (list 39-43 spisa), potvrda o plaćenim kamatama (list 44-47), otplatnu tablicu (list 48-56 spisa), obavijesti o promjenim kamatnih stopa (list 57-63 spisa), obavijest o konačnoj otplati kredita (list 65 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011028512 od 11. prosinca 2009. s planom otplate (list 67-71 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 74-87 spisa), saslušana je tužiteljica te je provedeno financijsko vještačenje (nalaz priložen listu 136-156 spisa), dok je tuženik na pripremnom ročištu izjavio da odustaje od dokaznog prijedloga saslušanjem osobnog bankara pa taj dokaz nije provedeni.

6. Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

7. Budući da se tužiteljica u ovoj parnici pozvala na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev-2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovno broja P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke, među kojima i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), te je odlučio da se revizije odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP.

8. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Ta se odredba primjenjuje u ovoj pravnoj stvari jer je na snazi od 1. rujna 2019., a tužba je podnesena 11. svibnja 2023. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.

9. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužiteljici u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.

10. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:

– da su stranke, i to tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 20. veljače 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 59.200,19 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 180 mjeseci,

– da je namjena kredita kupnja nekretnine- stana ili obiteljske kuće,

– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno u čl. 7.2. st. 1. da se kredit i kamata iz točke 4. tog Ugovora otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja,

– da je predmetni ugovor o kreditu prijevremeno otplaćen,

– time da je iz sadržaja spisu priležećeg Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru, a ovo potonje među strankama nije ni sporno.

11. Tužiteljica je iskazala da je sredstvima kredita kupljen stan koji je korišten isključivo za privatne potrebe. U banci joj je sugerirano da zaključi ovakav ugovor s valutnom klauzulom u CHF jer da se radi o povoljnijem kreditu, odnosno da su povoljnije rate. Bila je dugogodišnji klijent tuženika i imala je povjerenja u osobnog bankara s kojim je dogovarala ovaj kredit. Sadržaj ugovora je u cijelosti pripremila banka. Nije joj objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na euro. Ne sjeća se da bi joj bili pojašnjeni rizici za ugovaranje ovakvog kredita i nije joj rečeno da može doći do porasta anuiteta kako je došlo. Da je to znala ne bi zaključila ovakav ugovor. Pročitala je ugovor i razumjela je ga koliko ga je s obzirom na njezinu struku mogla razumjeti. Iz onog što je pročitala nije mogla shvatiti da bi moglo doći do ovakvog porasta anuiteta. Javni bilježnik ju nije upozorio na rizike ovakvog kredita. Kod bilježnika su došli kad je sve već bilo gotovo samo na potvrdu ugovora, s time da ih je banka uputila kod bilježnika koji je potvrdio ugovor. Što se tiče pregovaranja o pojedinim odredbama, tužiteljica je imala povjerenja u banku i nije niti pitala da li se koja odredba može izmijeniti. Tužiteljici je poznato što znači valutna klauzula. Kredit je otplaćivala svojim sredstvima. Kad je vidjela da anuiteti rastu nije se obratila banci već je prijevremeno otplatila kredit, čim je to mogla učiniti. Za sva razjašnjenja pitala je svog osobnog bankara i imala je potpuno povjerenje u ono što joj je odgovoreno.

12. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, životan i u skladu s ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužiteljica prije zaključenja ugovora bila upozorena na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF (o kojima će nastavno biti više riječi). Nadalje, iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužiteljica mogla prihvatiti ili odbiti.

13. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.

14. Naime, tužiteljica je navedeni ugovor zaključila kao fizička osoba, za kupnju stana (dakle, u privatne svrhe) pa se radi o potrošačkom ugovoru. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim, obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe članka 7.2. Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

16. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakva je i tužiteljica, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Na temelju takve odredbe tužiteljica kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogla procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice.

17. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužiteljicu kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužiteljica kao potrošač mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, koja je k tome i značajna, jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

18. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.

19. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima.

20. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

21. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi članka 57. i članka 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Javni bilježnik, dakle, pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa činjenica solemnizacije nema nikakav utjecaj na obaviještenost tužitelja o spornim odredbama Ugovora.

22. Isto tako činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom članka 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom člana 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

23. Unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi članka 7.2. Ugovora o kreditu, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se obveze tužiteljice obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Ništetni dio odredaba članka 7.2. Ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje tečaj u vrijeme isplate kredita, odnosno to je visina tečaja koja je tužiteljici u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji joj je uručen te na koji je pristala, na ugovorni odnos se primjenjuje upravo taj tečaj sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim.

24. Visinu preplate s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića, koji je mišljenja da preplata iznosi 7.672,39 eura. Citirani Nalaz i mišljenja sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a stranke nisu imale primjedbe na matematički obračun. Naime, tuženik je prigovarao danoj zadaći vještaku, no ta je zadaća određena u skladu sa zaključcima suda navedenim u prethodnom odlomku (da se na predmetni ugovorni odnos primjenjuje tečaj važeći u vrijeme isplate kredita sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim).

25. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljevim plaćanjem anuiteta obračunatih na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika, tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka.

26. Pri tome, prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe članka 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 11. svibnja 2023. (list 1 spisa), nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a. Naime, tužiteljica je u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom pa joj je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, prema vrijednosti predmeta spora u visini glavnog zahtjeva i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

– sastav tužbe 200,00 eura Tbr. 7.1

– sastav podneska od 31. svibnja 2023. (prijedlog za dopuštenje očitovanja na odgovor na tužbu) 50,00 eura Tbr. 8.4

– sastav podneska od 4. siječnja 2024. (očitovanje na odgovor na tužbu) 200,00 eura Tbr. 8.1

– sastav podneska od 15. svibnja 2025. (očitovanje na nalaz vještaka) 200,00 eura Tbr. 8.1

– zastupanje na ročištu 16. siječnja 2025. 200,00 eura Tbr. 9.1

– zastupanje na ročištu 27. ožujka 2025. 200,00 eura Tbr. 9.1

– zastupanje na ročištu 25. srpnja 2025. 200,00 eura Tbr. 9.1

Dakle, tužiteljici na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 1.250,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.562,50 eura. Uz navedeno tužiteljici pripada i naknada troška u visini plaćene pristojbe na tužbu (61,33 eura) i predujma za vještačenje od 400,00 eura, što sveukupno iznosi 2.023,83 eura. Na priznati parnični trošak tužiteljici je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Tužiteljici ne pripada trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude jer na isto njezin punomoćnik nije pristupio. Tužiteljici nije odmjeren trošak za sastav podnesaka od 12. rujna 2023., 5. veljače 2024., 3. svibnja 2024. i 21. listopada 2024. kojim požuruje rad suda na predmetu, jer se ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka (članak 155. ZPP-a). Tužiteljici nije odmjeren niti trošak za sastav podneska od 22. siječnja 2025. kojim je izvijestila sud da je uplatila predujam za provođenje vještačenja jer je dokaz o uplati mogla dostaviti i bez sastavljanja posebnog podneska, pa ni to nije trošak potreban za vođenje parnice. Konačno, nije joj odmjeren niti trošak sudske pristojbe na presudu jer je prema Zakonu o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23.) oslobođena od plaćanja daljnjih sudskih pristojbi u ovom postupku.

28. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 26. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku