REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Trogiru

Obala bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj : P-4866/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Trogiru, po sucu pojedincu tog suda Mirni Veža , u pravnoj stvari tužiteljice CG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu protiv tužene Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb zastupana po odvj Margiti Kiš Kapetanović odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija&Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 14. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. „Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka čl. 13. Ugovora o namjenskom kreditu za reprogram obveza, broj Ugovora: 3225433397, kreditna partija: 7105403534, od 03.11.2011. u dijelu u kojemu je ugovoreno da banka ima pravo otkazati ugovor ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe predmetnog Ugovora.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici trošak postupka uvećan za zatezne kamate tekuće od donošenja odluke o troškovima postupka do isplate.“

II

Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana isplatiti tuženiku parnični trošak u visini od 500,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. kolovoza 2025 do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženice ustala tužbom 3. siječnja 2025. radi utvrđenja ništetnosti i bez pravnog učinka članka 13. Ugovora o namjenskom kreditu za reprogram obveza, broj Ugovora: 3225433397, kreditna partija: 7105403534, od 03.11.2011. u dijelu u kojemu je ugovoreno da banka ima pravo otkazati ugovor ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe predmetnog Ugovora. Činjenično tužiteljica navodi da je kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila 03. studenog 2011. Ugovor o namjenskom kreditu za reprogram obveza, broj Ugovora: 3225433397, kreditna partija: 7105403534, na iznos od 6.262,36 eura s rokom otplate od 84 mjeseca te da je spornim člankom 13. predmetnog Ugovora ugovoreno da kreditor ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora; no da je predmetna ugovorna odredba ništetna i nepoštena, protivna Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07-56/13), Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), kao i praksi Suda Europske unije. I to pozivom na članak 96. Zakona o zaštiti potrošača jer da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kod sklapanja ugovora pa da ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice (potrošača). Pojam nepoštene odredbe gotovo je istovjetno uređen i odredbom čl. 3. Direktive. Prema čl. 6. st. 1. Direktive, kako ga tumači SEU, kada je utvrđena ništetnom ugovorna odredba koja nije bitni sastojak ugovora, ugovor ostaje na snazi bez te odredbe, ali bez ikakve druge promjene (umanjenja obveze na pravičan iznos ili popunjavanje praznine odredbom domaćeg dispozitivnog prava i sl.). S obzirom na to da je predmetni Ugovor sklopljen 03.11.2011., dakle prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na predmetni pravni odnos ne primjenjuje se neposredno pravo EU, već nacionalno pravo, s tim da se Republika Hrvatska na temelju odredbi Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u prijelaznom razdoblju obvezala nacionalno pravo tumačiti koliko je to moguće u duhu prava EU – ukupne pravne stečevine, dakle uključujući i praksu Suda EU. S tim u svezi da nacionalni sudovi ne mogu iznos koji se plaća na temelju ugovorne odredbe smanjiti na prihvatljivu razinu, nego jednostavno u potpunosti moraju odbaciti tu odredbu (npr. predmet C-488/11, BG, t. 59.: „[…] članak 6. stavak 1. Direktive ne smije se tumačiti na način da se, umjesto isključenja primjene odredbe o sankcijama u cijelosti, nacionalnom sudu dopusti da u slučaju kad se utvrdi nepoštenost odredbe o sankcijama iz ugovora koji je sklopljen između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača smanji iznos koji potrošač mora platiti […].”) Stoga, tužiteljica iznosi kako je s obzirom na ništetnost sporne odredbe jedino opravdano i moguće ukloniti iz primjene cijeli članak 13. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se taj članak odnosi na mogućnost otkazivanja Ugovora. Tužiteljica ističe i da je 18.studenog.2014. tuženik sastavio pismeno naslovljeno „Otkaz kredita“, koji je uputio tužiteljici putem javnog bilježnika dana 20.11.2014., dakle otkazao je predmetni kreditni ugovor, iako nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za otkazom predmetnog Ugovora.

2. U svom odgovoru na tužbu tužena pobija tužbene navode kao neosnovane, predlaže odbiti zahtjev tužiteljice, te u bitnom ističe kako tužiteljica uopće nije uopće platila anuitete za kolovoz, rujan, listopad 2014. godine nakon čega je banka sukladno čl. 360. ZOO-a raskinula ugovor o kreditu. Pritom bitno je naglasiti kako je banka više puta pozivala tužiteljicu na ispunjenje svojih obveza i to slanjem ukupno 18 obavijesti i 8 opomena za plaćanje na koje se sve obavijesti i opomene tužiteljica oglušila i prestala je plaćati anuitete, odnosno prestala je ispunjavati svoje obveze iz Ugovora o kreditu. S time u vezi, tuženik ističe kako je ugovorni odnos između tužitelja i banke opisan u članku 1021. ZOO-a na način da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, člankom 360. ZOO-a je propisano da u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Stoga, u slučaju da tužitelj ne ispuni koju od obveza sukladno čl. 1021. ZOO-a banka ima pravo sukladno članku 360. ZOO-a raskinuti ugovor. Isto potvrđuje i VSRH u odluci Rev- 1228/11-2 od 17. veljače 2015. godine kako takva odredba nije niti ništetna niti nepoštena niti uzrokuje znatnu neravnotežu obzirom da je takva odredba stipulirana u odredbi čl. 360. ZOO-a kao jedna od temeljnih odredaba obvezanog prava bez koje bi obvezni odnosi bili nezamislivi.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid te pregledao i pročitao dokumentaciju priloženu spisu; ugovor o namjenskom kreditu za reprogram obveza br:3225433397, ovjeren od javnog bilježnika Petra Žanka iz Trogira pod posl. br.: OV -9380/11 od 8. studenog 2011. promet po kreditu za tužiteljicu za razdoblje od 2. studenog 2011 do 30. 5. 2017., pismeno naslova otkaz ugovora od 18. studenog 2014., izvadak iz poslovnih knjiga tuženika od 9. prosinca 2014. s podatkom o dospijeću tražbine , potvrda javnog bilježnika Jasne Žitko iz Zagreba posl,br. OU-414/2014 od 5. prosinca 2014. sadržajno priopćenje otkaza kredita s pozivom na plaćanje dospjelog dugovanja . Druge dokaze stranke nisu predlagale te se je na pripremnom ročištu tužiteljica izjasnila kako je riječ o pravnom pitanju, predložila zaključenje glavne rasprave, očito smatrajući da sud treba donijeti odluku na temelju stanja u spisu, čemu se posebno tužena nije protivila.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Prvo je za istaknuti kako je člankom 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) određeno da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom članka 7. ZPP-a, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u članku 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika- U članku 221.a. ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

6. Nesporno je da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kreditor, banka, sklopili ugovor o nenamjenskom kreditu za reprogram obveza br: 3225433398 ovjeren od javnog bilježnika Petra Žanko iz Trogira pod posl.br. OV-9330/11 8.studenog 2011. kojim su ugovorile međusobna prava i obveze te je istim banka kao kreditor odobrila i stavila na raspolaganje korisniku kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 6.262,63 eur-a obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate dok je obveza korisnika kredita vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu s kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Rok otplate je 84 mjeseci, namjena kredita je reprogram obveza po tekćem računu 3221263507 i kreditnoj kartici pok. supruga tužiteljice. uz instrumente osiguranja povrata kredita, ugovorne strane ugovorile u i pravo kreditora, banke otkazati ugovor ukoliko se korisnik kredita kao druga ugovorna strana ne pridržava bilo koje odredbe predmetnog ugovora uz uglavljenu suglasnost da cjelokupna tražbina dospijeva u slučaju otkaza ugovora, danom kada javni bilježnik po nalogu kreditora pošalje otkaz ugovora. Prema stanju u spisu zakašnjenjem korisnika kredita s plaćanjem, kreditora, banka je aktivirala svoje pravo iz članka 13. predmetnog ugovora, naprijed opisanog te je otkazala ugovor prethodno postupivši te putem javnog bilježnika slanjem pismena o otkazu ugovora s prethodnim upozorenjem o otkazu u slučaj ne podmirenja dospjelih iznosa Za istaknuti je kako je tužena i ranije uputila opomene s pozivom na plaćanje također uz upozorenja o aktiviranju vjerovničkih prava i mjera radi naplate dospjelih nepodmirenih iznosa.

7. Ono što je sporno između stranaka jest, je li predmetna odredba članka 13. ugovora ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da banka ima pravo otkazati ugovor ako se korisnik ne pridržava bilo koje odredbe predmetnog ugovora, ništetna.

8. Odredbom članka 13. predmetnog ugovora stranke su se suglasile da banka može otkazati ugovor prije isteka njegovog trajanja čime tražbina iz ugovora dospijeva u cijelosti, a iz razloga ne pridržavanja bilo koje odredbe ugovora te sadržajno ta odredba uglavljena je u ugovor u završnom dijelu istog gdje se uglavljuju odredbe o pravima banke za slučaj ne postupanje korisnika kredita sukladno ugovorenoj obvezi na plaćanje mjesečnih anuiteta. Kako iz dokumentacije priložene u spis proizlazi da uistinu tužiteljica nije plaćala dospjele mjesečne iznose na ime povrata kredita, što potvrđuje kartica prometa po kreditu, ali što između stranaka uostalom nije istaknuto kao sporno to je tužena otkazala ugovor u skladu s čl. 13 sklopljenog Ugovora o kreditu.

9. Člankom 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), propisano je kako je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

10. Člankom 360. ZOO-a propisano je da u dvostrano obveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

11. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se kredit odobrava.

12. Odredbom člankom 96. ZZP/07, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Ističe se kako sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, ali u okviru činjenica iznesenih u postupku. U okolnostima konkretnog slučaja, na temelju činjeničnog utvrđenja iz spisa predmeta, ovaj sud smatra kako se uistinu radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ovo posebno jer navedeno tužena, na kojoj je teret dokaza u sporovima s potrošačkim ugovorima, dokazima ne osporava, no, ipak, suprotno tužiteljičinom stavu, konkretno se ne radi o odredbi koja bi u uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača te da bi kao takva bila nepoštena i sukladno odredbi članka 55. st. 1. ZSP-a ništetna.

14. Naime, odredbu članka 13. predmetnog ugovora treba sagledavati u kontekstu ugovorne obveze tužiteljice, uglavljene za slučaj da se tužiteljica iste ne pridržava. Stoga, kako su uvjeti plaćanja kredita bitni sastojci ugovora o kreditu, a glavna obveza korisnika kredita je vraćati anuitete kredita po dospijeću, sankcija korisniku kredita koji kasni u plaćanju svojih obveza ili ih ne plaća na vrijeme pa ni naknadno po pozivima banke na plaćanje, u vidu otkaza ugovora, nije nepoštena odredba. Treba reći i to da dug tužene u trenutku otkaza ugovora iznosi 4.447, 67 eur-a eura s osnove glavnice kako to slijedi iz obavijesti o otkazu te izvatku iz poslovnih knjiga kao i da u spisu nema dokaza da bi predmetni krediti imao neku vrstu osiguranja koja se trebala eventualno koristiti prije otkaza ugovora.

15. Dodatno se ističe da je formulacija odredbe kojom se uglavljuje pravo banke da jednostrano otkaže ugovor u situaciji kada se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, kao takva, sročena jasno i razumljivo pa s tim u svezi izbjegavanje plaćanja i uporno tužiteljičino oglušivanje na tuženikove pozive i opomene odnosno pismeno otkaz ugovora nepodmirenje dospjelih obveza predstavljaju svjesnu tužiteljičinu radnju ne postupanja prema ugovorenom i daju za pravo tuženiku jednostrano raskinuti ugovor jer je iz njezinog ponašanja očito da tu svoju obvezu neće ispuniti .

16. Stoga je ponašanje tuženika u konkretnom slučaju i u okviru zakonske regulacije iz članka 363 ZOO-a kojom je propisano da raskid ugovora može dati stranka i bez ostavljanja roka za ispunjenje (iako ga je konkretno ovdje banka tužiteljici ostavljala).

17. Prema mišljenju ovog suda ugovoreno člankom 13. predmetnog ugovora ne predstavlja ni suženje prava potrošača na temelju ZOO-a o raskidu zbog neispunjenja, a koje propisuju da se ne može raskinuti ugovor zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze.

18. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja, tužena je, na temelju sklopljenog ugovora o kreditu stavila na raspolaganje tužiteljici određeni iznos novčanih sredstava, a tužiteljica se kao korisnica kredita obvezala plaćati ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Budući da tužiteljica nije ispunjavala obvezu preuzetu iz ugovora o kreditu, tužena je osnovano raskinula ugovor. Naime, tuženik je sukladno odredbama ZOO-a (koje reguliraju raskid ugovora) uredio članak 13. Ugovora o kreditu, kojom je odredio okolnosti koje dovode do raskida ugovora u slučaju da korisnik kredita ne ispuni koju od obveza sukladno čl. 1021. ZOO-a pa je tako banka imala pravo, sukladno članku 360. ZOO-a, raskinuti ugovor.

19. Za kazati je i kako je člankom 20. Zakona o sudovima, (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22) propisano da Vrhovni sud RH osigurava jedinstvenu primjenu zakona i jednakost svih pred zakonom, a što mu je i ustavna zadaća zbog čega isti svojim autoritetom djeluje na niže sudove, pa stoga, stavove tog suda, prihvaća i ovaj sud pa tako i stajalište tog suda primjenjivog na konkretni slučaj, izraženo odlukom VSRH posl.br. : Rev 1228/11-2 od 17. veljače 2015.

20. Odluka o trošku temelji se na članku 164. stavak 1. i članku 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. stavak 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br: 138/23, dalje OT), prema vrijednosti predmeta spora označenoj tužbom u visini od 6.262,36 eur-a. Tuženoj koja je u cijelosti uspjela u postupku priznat je trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr 7. t. 1 u svezi 8. t.1. te pristup ročištu 14. srpnja 2025. prema Tbr 7. t.1. u svezi s Tbr 9. t .1. OT-a, svaka radnja u visini od po 100 b , što pomnoženo s 2,00 eur-a daje iznos od 200,00 eur-a (Tbr 54. OT) koji iznos od 400,00 eur-a uveća za PDV-om od 25% (100 eur-a) daje ukupan iznos od 500,00 eur-a koji je tužiteljica obvezna isplatiti tuženoj, uvećan za zateznu kamatu prema članku 29. ZOO-a, a koja teče od presuđenja do isplate.

21. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Trogiru 26. kolovoza 2025.

S U T K I NJ A

Mirna Veža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, odnosno sukladno članku 106. a ZPP a, e komunikacijom, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA :

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženoj po punomoćniku

3. u spis