Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-701/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja JC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Zrinki Petković, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, Poslovnica 190 Osijek, Kapucinska 25, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. srpnja 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj : 51400300, broj partije: 09- 190-07409-7 sadržan u čl. 11.1. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA” a koja glasi:

“Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kredita u visini od 1,50 % (slovima : jedna cijeli pedeset posto) od iznosa kredita.”

II/ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Poslovnica 190 Osijek, Kapucinska 25, 31000 Osijek da tužitelju BC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 901,00 EUR-a (devestojedaneuro) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 1. siječnja 2022. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Poslovnica 190 Osijek, Kapucinska 25, 31000 Osijek da tužitelju BC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] plati trošak postupka u iznosu od 207,41 EUR-a (dvjestosedameura-četrdesetjedancent) sa zateznim kamatama koje teku od 26. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana

IV/ Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj tužbi navodi da je 17. siječnja 2002. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 51400300, broj partije: 09-190-07409-7, kao i da je u cijelosti otplatio kredit. Nadalje, navodi da ga je odredbom čl. 11.1. predmetnog Ugovora tuženik obvezao na plaćanje naknade za obradu kredita u visini 1,50 % od iznosa kredita bez da mu je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita, što navedenu obvezu njega, kao potrošača, čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, navodi da je Sud EU u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. Isto tako, tužitelj navodi da mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Navodi i da sporne naknade i odredba u potpunosti odgovaraju i pojmu nepoštene ugovorne odredbe, kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tuženik je, ističe, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, i naknadu za Interkalarnu kamatu, na koji ga je način doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ističe da mu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca, kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, navodi, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Nadalje, navodi da mu je tuženik odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. S obzirom na navedeno, navodi da na ime naknade za obradu kredita potražuje iznos od 901,00 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom svega navedenog, predložio je sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev, te potražuje i naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama.

1.1. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužitelj u podnesku od 26. rujna 2024. navodi da u odnosu na navod tuženika da po predmetnom ugovoru o kreditu nije naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, ističe, kako da istu nije platio kredit ne bi bio realiziran i otplaćen u cijelosti, te dodaje da iz uplatnice (koja je umetnuta u podnesak) je vidljivo da je tuženik naplatio potraživanje i sebi zadržao uplatnicu, a njemu predao kopiju uplatnice bez žiga banke na istoj. Ističe i da tuženik nije provjeravao uplatnicu jer je uplatio osporavani iznos, kao i da je tuženik u to vrijeme sve uplate arhivirao na mikro-filmovima. Tužitelj predlaže dokaz saslušanjem djelatnice tuženika AC, RC i OC. Predmetni Ugovor o kreditu tužitelj je zaključio kao fizička osoba za osobne potrebe za kupovinu stana, te je platio troškove obrade kredita od 6.786,99 HRK / 901,00 EUR. Nije posebno pregovarao sa tuženicom vezano za predmetni ugovor o kreditu, koji je Banka unaprijed pripremila i nije dozvolila nikakvo pregovaranje s njim kao sa potrošačem, odnosno neće dobiti odobreni kredit ukoliko bilo što ne prihvati iz ugovora koji je banka pripremila sa svim svojim odredbama i uvjetima. Trošak obrade kredita je morao platiti sukladno uplatnici koju su mu dali u Banci i koja je priložena spisu. Nadalje navodi da je iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, razvidno da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate, dok se u Ugovoru nigdje ne navode bilo kakvi troškovi ili naknade u vezi s obradom kredita. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na zahtjev tuženika da plati na ime obrade kreditnog zahtjeva naknadu koju mu je tuženik ispostavio na unaprijed pripremljenoj uplatnici, a nakon što je Ugovor po kreditu potpisan i nakon što tužitelju nitko nije rekao da će morati platiti takvu naknadu, od čega se ista sastoji i u kojem iznosu, prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (dalje u tekstu: naknada za obradu kreditnog zahtjeva / ulazna naknada), kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 901,00 EUR- na ime, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tuženik izričito navodi kako po predmetnom ugovoru o kreditu nije naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, no opreza radi, tuženik ističe sljedeće: ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima; ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna: ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. Tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 161/1998), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 76. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti. Dakle, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. Prije svega potrebno je istaknuti kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnost i koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 59.850,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos navodno plaćene ulazne naknade od 901,00 EUR ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a. S navedenim u vezi tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 901,00 EUR. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 11.1. predmetnog Ugovora o kreditu navodno je plaćena 2002., dok je predmetna tužba podnesena dana 09. kolovoza 2024.. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Slijedom svega navedenog, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

2.1. Tijekom postupka, podneskom od 15. travnja 2025. tuženik je naveo da obavještava sud da se uplatnica koju je tužitelj priložio uz tužbu odnosi na iznos naknade za obradu kredita, a koja naknada je iznosila 6.786,99 kn/976,75 EUR-a.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 6-13 i list spisa 41), preslik uplatnice (list spisa 15), Opći uvjete o poslovanju s građanima (list spisa 27-35), preslik uplatnice (list spisa 40), dopis MUP-a od 25. studenog 2024. (list spisa 47), izjavu PBZ-a od 15. travnja 2025. (list spisa 58), presuda Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž-1236/2025-2 od 17.6.2025. (list spisa 65-72), te je saslušao tužitelja.

3.1. Sud nije proveo dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedokinja RC, AC i OC, kao ni dokazni prijedloga za provođenjem financijskog – knjigovodstvenog vještačenja iz razloga što je tužitelj na raspravi održanoj 16. srpnja 2025. odustao od navedenih dokaznih prijedloga.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika za utvrđenjem da je ništetna odredba čl.11. 1. Ugovora o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika 17. siječnja 2002., te isplata iznosa od 901,00 EUR-a a koji iznos se odnosi na naknadu za obradu kredita koja je naplaćena prilikom isplate kredita.

6. Među strankama nije sporno da su 17. siječnja 2002. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 51400300, broj partije: 09-190-07409-7, kao i da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

7. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te je li tužitelj platio naknadu za obradu kredita, kao je li potraživanje tužitelja u zastari

8. Iz Ugovora o kreditu broj 51400300, broj partije:09-190-07409-7 od 17. siječnja 2022. (list spisa 6-13 i list spisa 41) proizlazi da je ugovor sklopljen između tužitelja i tuženika, da je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 59.850,00 EUR-a, te da su čl. 11.1. ugovorili da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita.

9. Iz uplatnice od 31. siječnja 2002. (list spisa 15) proizlazi da se odnsoi na 1,5 % naknade po kreditu broj-074097, u iznosu od 6.786,99 kn.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se sjeća da je dizao dva kredita u PBZ-u i sjeća se da je dobio napisane odredbe ugovora o kreditu. Bilo mu je rečeno ako želiš realizirati kredit pristaješ na sve uvjete i odredbe ugovora. Platio je naknadu na šalteru i oni su mu potvrdu vratili na šalteru, tada nije provjeravao zašto ta potvrda nema žig. Njemu je kredit realiziran, a da to nije tako ne bi mu bio odobren. Nitko mu u banci nije rekao na što se odnosi naknada za obradu kredita, nije zapravo niti znao što plaća, samo je dobio uplatnicu. Isto tako platio je procjenitelja i uplatio je polog. Nitko mu nije objašnjavao što plaća, bilo je hoćeš-hoćeš ili nećeš-nećeš. Nije mu objašnjeno ništa i nije uopće bilo razgovora o tome. Bilo je ako želiš kredit moraš platiti naknadu. Kredit u iznosu od 58.850,00 eura i nije provjeravao da li uplaćeni iznos predstavlja 1,5% iznosa kredita kako to proizlazi iz ugovora o kreditu. Zna da se potvrda koju je priložio u spis odnosi na konkretan ugovor, jer vidi se na uplatnici br. kredita i to br. 074097, koji broj je završni br. partije kredita. Ne zna zašto nema na potvrdi žiga. Prilikom sklapanja ugovora ništa mu nije objašnjeno. Nije pregovarao niti prigovarao navedenoj odredbi jer je u samom ugovoru navedeno da je isto uvjet da bi mu bio odobren kredit, pa je smatrao da nema što prigovarati. U vrijeme sklapanja ugovora bio je odvjetnik. Kolega koji je prvi dobio spor ga je obavijestio s mail-om da su nepoštene ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, a to je bilo otprilike prije godinu dana, ne može se točno sjetiti. Ne zastupa stranke u predmetima koji se vode protiv banaka u predmetima u kojima se zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe za obradu kredita i isplate. Te je naveo da ne želi odgovoriti na pitanje je li pročitao ugovor o kreditu, odredbu o ulaznoj naknadi, je li ih razumio, je li uočio odredbu o primjeni općih uvjeta poslovanja banke, i je li pročitao Opće uvjete poslovanja banke. Nadalje, pojasnio je da je rate kredita otplaćivao za na ruke u banci, jer tada nije bilo plaćanja preko interneta kako je sada, tada je novac davao g. OC koja je bila zaposlena u banci i ona bi uplatila novce na račun, zato ju je i predložio kao svjedokinju jer zna okolnosti vezane za ovaj ugovor o kreditu.

10.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća. Iako tužitelj nije htio odgovarati na neka na pitanja punomoćnika tuženika, iz iskaza i odgovora koje je tužitelj dao moguće je utvrditi odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari.

11. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj od strane djelatnika banke nije bio informiran o naknadi za obradu kredita. Navedena odredba o naknadi za obradu kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Osim toga, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima radi. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu za obradu, te dati parametre za njezin izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Slijedom navedenoga, navedena odredba za tužitelja je bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu.

12.U konkretnom slučaju, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 17. siječnja 2002. na snazi nije bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, 46/2007., 79/2007.), već se na konkretan slučaj primjenjuju odredbe o ništetnosti sadržane u Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/99., 88/2001.) koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne prisilnim propisima, te moralu društva osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

12.1. Odredbom čl. 103. st.1. ZOO/91 propisano je da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13. Iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbi o naknadi za obradu kredita, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14. Naime, tuženik kao jača ugovorna strana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 12. ZOO/91), nije upoznao tužitelja s obvezom plaćanja sporne obveze i što plaća plaćanjem navedene naknade, nije mu omogućeno da o istoj pregovara i utječe na sadržaj, već je istu bez prethodnih pregovora jednostrano unio u Ugovor o kreditu, pri čemu se navedena naknada morala platiti prije isplate kredita a kako bi isti bio realiziran. Time je tužitelj doveden i u neravnopravni položaj, odnosno da naknadu mora platiti ako želi kredit. Na taj način postupanje tužene je u kvalitativnom i kvantitativnom smislu uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Jednostrano određivanje naknade za obradu kredita plaćanjem neobjektivizirane naknade tuženiku protivno je odredbi članka 1065. ZOO/91, a u vezi sa člankom 12. ZOO/91, a time i ništetno prema odredbi članka 103. ZOO/91, a što znači da je ništetna odredba članka 11.1. Ugovora o kreditu, te je odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

15. Prema odredbi članka 104. stavka 1. ZOO/91 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, za tužitelja je nastalo subjektivno pravo na punu restituciju (članak 104. stavak 1. ZOO/91) neosnovano po tuženiku naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita.

16. Slijedom navedenoga, zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 214 ZOO/91 propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

17. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa od 6.786,99 kn, koji iznos je tuženik dopisom od 15. travnja 2025. priznao, a nije sporan niti - datum naplate sporne naknade, 31. siječnja 2002. Međutim, tužitelj je u tužbi zahtijevao isplatu zatezne kamate od 1. siječnja 2022. pa do isplate, pa je sud zatezni kamatu dosudio imajući na umu zahtjev tužitelja. Slijedom navedenoga, i s obzirom na fiksni tečaj konverzije -7,53450 EUR-a tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 901,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2022. po stopi sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO). Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. II/ izreke.

18. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Odredbom članka 110. ZOO/91 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 11.1. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO/91 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 11.1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 371. ZOO/91 od pet godina nije protekao.

19. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), uvećano za 25% PDV-a, što iznosi 187,50 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 19,91 EUR-a, što sveukupno iznosi 207,41 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 26. kolovoza 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

19.1. Tužitelju nije priznata naknada troška sudske pristojbe za presudu jer u vrijeme donošenja odluke nije bila dospjela.

20. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 26. kolovoza 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika