REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5371/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 7. srpnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika KD, odvjetničkog vježbenika, dana 25. kolovoza 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ŽD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3.941,90 EUR sa zakonskom zateznom na:

- 0,67 EUR od 14.9.2005.

- 2,97 EUR od 1.10.2005.

- 1,16 EUR od 26.11.2005.

- 1,59 EUR od 27.1.2006.

- 0,22 EUR od 27.1.2006.

- 4,61 EUR od 1.11.2008.

- 7,49 EUR od 1.1.2009.

- 9,56 EUR od 1.2.2009.

- 10,50 EUR od 12.3.2009.

- 7,91 EUR od 20.4.2009.

- 8,41 EUR od 12.5.2009.

- 4,46 EUR od 11.6.2009.

- 1,55 EUR od 18.7.2009.

- 2,32 EUR od 12.8.2009.

- 3,86 EUR od 14.9.2009.

- 3,72 EUR od 11.10.2009.

- 2,17 EUR od 14.11.2009.

- 5,08 EUR od 18.12.2009.

- 7,41 EUR od 8.1.2010.

- 10,73 EUR od 22.2.2010.

- 9,97 EUR od 18.3.2010.

- 14,48 EUR od 11.4.2010.

- 13,62 EUR od 20.5.2010.

- 15,28 EUR od 18.6.2010.

- 29,70 EUR od 12.7.2010.

- 26,73 EUR od 20.8.2010.

- 35,79 EUR od 13.9.2010.

- 32,66 EUR od 18.10.2010.

- 27,62 EUR od 12.11.2010.

- 38,25 EUR od 18.12.2010.

- 51,77 EUR od 16.1.2011.

- 42,20 EUR od 12.2.2011.

- 45,88 EUR od 14.3.2011.

- 41,61 EUR od 17.4.2011.

- 42,39 EUR od 13.5.2011.

- 60,48 EUR od 22.6.2011.

- 62,24 EUR od 19.7.2011.

- 77,36 EUR od 15.8.2011.

- 69,59 EUR od 15.9.2011.

- 61,09 EUR od 8.10.2011.

- 60,18 EUR od 14.11.2011.

- 59,53 EUR od 15.12.2011.

- 63,58 EUR od 17.1.2012.

- 67,12 EUR od 7.2.2012.

- 67,59 EUR od 13.3.2012.

- 65,15 EUR od 15.4.2012.

- 66,80 EUR od 12.5.2012.

- 67,93 EUR od 13.6.2012.

- 66,03 EUR od 13.7.2012.

- 66,52 EUR od 11.8.2012.

- 65,10 EUR od 18.9.2012.

- 62,07 EUR od 14.10.2012.

- 65,35 EUR od 14.11.2012.

- 66,92 EUR od 13.12.2012.

- 65,77 EUR od 13.1.2013.

- 59,58 EUR od 12.2.2013.

- 64,84 EUR od 12.3.2013.

- 65,30 EUR od 11.4.2013.

- 63,24 EUR od 14.5.2013.

- 56,83 EUR od 13.6.2013.

- 56,67 EUR od 11.7.2013.

- 58,24 EUR od 10.8.2013.

- 60,77 EUR od 13.9.2013.

- 64,26 EUR od 10.10.2013.

- 62,46 EUR od 16.11.2013.

- 63,74 EUR od 11.12.2013.

- 65,19 EUR od 16.1.2014.

- 63,44 EUR od 13.2.2014.

- 65,27 EUR od 14.3.2014.

- 64,67 EUR od 12.4.2014.

- 62,65 EUR od 13.5.2014.

- 62,00 EUR od 13.6.2014.

- 62,29 EUR od 15.7.2014.

- 64,59 EUR od 14.8.2014.

- 66,52 EUR od 13.9.2014.

- 66,12 EUR od 15.10.2014.

- 67,79 EUR od 11.11.2014.

- 68,92 EUR od 17.12.2014.

- 68,26 EUR od 12.1.2015.

- 68,44 EUR od 17.2.2015.

- 68,44 EUR od 13.3.2015.

- 68,44 EUR od 13.4.2015.

- 68,44 EUR od 13.5.2015.

- 68,44 EUR od 13.6.2015.

- 68,44 EUR od 16.7.2015.

- 68,44 EUR od 14.8.2015.

- 68,44 EUR od 14.9.2015.

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.562,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 25. kolovoza 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

II Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ŽD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.876,83 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 1. lipnja 2005., kao korisnik kredita, sklopio s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 216-191/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je solemniziran po javnom bilježniku mr.sc. Zoji Puljiz iz Splita pod posl.br. OU-362/05 dana 7. lipnja 2005. Rečenim Ugovorom tužitelju je odobren i stavljanje na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti 54.500,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate do 30. lipnja 2025, u mjesečnim anuitetima koji dospijevaju svakog posljednjeg dana u mjesecu u kunskoj protuvrijednosti 326,94 CHF. Navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika o kojemu stranke nisu pregovarale pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj. Poziva se na utvrđenja iz predmeta kolektivne zaštite potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Navodi da je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, vratiti sve što je plaćeno povrh onoga što je bio dužan platiti, odnosno preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala zbog rasta tečaja CHF. Navodi da je 7. travnja 2016. s tuženikom zaključio Aneks Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iako je tužitelj konvertirao kredit, nije obeštećen i njegovo potraživanje nije u cijelosti isplaćeno slijedom čega postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli o CHF u tužbenom zahtjevu konačno uređenom u podnesku od 3. srpnja 2025. kojim potražuje 3.941,90 EUR s osnove razlike u iznosu anuiteta u odnosu na početno ugovoreni tečaj, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i razliku preostale glavnice u iznosu 1.876,83 EUR, sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 21. prosinca 2023. osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Ističe da kako je sklapanjem Aneksa Ugovoru prijašnji ugovor o kreditu prestao postojati jer je iz valute CHF konvertiran u valutu EUR, te da su sva plaćanja, uključujući i pretplatu obuhvaćeni novim ugovorom o kreditu. Navodi da su sklapanjem Aneksa ugovorne strane suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Ističe da ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Navodi da je konverzija izvršena na način kako to izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuju, tj. kao da se otpočetka radilo o kreditu u valuti EUR, slijedom čega smatra da tužitelj više ne može spram njega imati nikakvih potraživanja, te isti nema pravni interes za utvrđenje ništetnim pravnog odnosa koji više ne postoji. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu broj 216-191/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 1. lipnja 2005. (stranica 12-19 spisa), obavijest o provedenoj konverzaciji (stranica 32-33 spisa), otplatni plan (stranica 34-35, 43-45, 67-70 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 47-60, 71-88 spisa), specifikacija uplata (stranica 61-65), izračun tečajne razlike za kredit Hypo banke (stranica 121-126 spisa), tablica G1 (stranica 162-170 spisa), financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpić iz Darfin d.o.o. (stranica 226-246 spisa), te saslušanjem tužitelja (stranica 343-344).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu broj 216-191/2005 od 1. lipnja 2005. kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u iznosu od 54.500,00 CHF kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja, s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti,

- da je rok otplate kredita određen na dvadeset godina, i otplaćuje se u 180 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu u protuvrijednosti 326,94 CHF,

- da su stranke 7. travnja 2016. sklopile Aneks Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. (čl. 2. Aneksa Ugovoru o kreditu), te da iznos preostale glavnice na taj dan iznosi 22.556,11 EUR, kao i da iznos preplate iznosi 234,84 EUR.

6. Prijeporno je:

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF ništetne, pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu 7. travnja 2016.

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Tužitelj u svom iskazu navodi da je da je trebao kredit za stan i došao je kod tuženika koji mu je preporučio kredit u valuti CHF kao najpovoljniji i najsigurniji, a u drugim valutama mu uopće nije ponuđen kredit. Pritom ga službenik tuženika nije upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Kupio je stan i sjeća se da mu je početni anuitet bio oko 1.600,00 kuna i tako je bilo jedno dvije godine nakon čega je isti počeo rasti tako da je premašio iznos od 3.000,00 kuna. Kako je njegova plaća bila 4.200,00 kuna, nisu mogli živjeti i on je dao otkaz u Jadroliniji i otišao u inozemstvo. Po zanimanju je pomorac i u vrijeme ugovaranja kredita nije bio vlasnik trgovačkog društva ili obrta. Stan koji je kupio služi njemu i obitelji za stanovanje i nikada nije bio predmetom najma. Prošli mjesec je otplatio kredit. Kada se pojavila mogućnost konverzije konvertirao je kredit u valutu EUR budući se bojao daljnjeg rasta tečaja i neizvjesnosti vezano uz to. Po izračunu banke bio je više dužan nego kada je podigao kredit, ali nije bio u mogućnosti pregovora nego je mogao prihvatiti ili ne. Pročitao je Ugovor prije potpisivanja i činilo mu se da je sve u redu. Nije pokušao pregovarati budući da to nije ni mogao.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

10. Među strankama nije prijeporno ni da je, sukladno čl. 502. a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg ZZP-, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

11. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, presudom posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu VTSRH o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

12. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu VSRH kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je VSRH rješenjem broj Revt- 575/2016-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom VTSRH 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/2017, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

13. VSRH je presudom posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu VTSRH posl.br. Pž-6632/2017 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

14. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

15. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i prijeporni Ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve rizike predmetnog pravnog posla, odnosno da su mu objašnjeni rizici koje preuzimaju na sebe ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

16. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je tužitelj bio na valjan način informiran o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom uz valutu CHF i mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja, s tim da je neosnovano osporio da se radi o potrošačkom kreditu, jer navedena okolnost proizlazi iz iskaza tužitelja, da je kredit podigla radi kupnje stana u kojem živi s obitelji i nikada ga nije koristio za poslovne svrhe.

17. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je u dijelu kojim je obveza vezana za valutu CHF nepoštene i kao takve ništetne. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO, propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

18. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu tužbu je tužitelj u ovom predmetu podnio 7. lipnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i koji je istekao 14. lipnja 2023., slijedom čega istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

19. Sklapanjem Aneksa Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Aneksom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužitelj, iako mu je priznata preplata tom prilikom, uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev- 2868/2018 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

20. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK), kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

21. Po utvrđenju ovoga suda, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji dana, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti utvrđenje njihove ništetnosti, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (C protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

22. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa Ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF. Iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30. rujna 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao, jer nije imao izbora zbog povećanog iznosa mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Ujedno se ističe kako čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19. c. točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.), dočim u točki 2. čl. 19. c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

23. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer ona tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećena.

24. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo shvaćanje kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i shvaćanje Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

25. Sud je imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., kao i Rev 1096/2022-2 i Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

26. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev-1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužitelj osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka, niti je dostavio dokaz, da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

27. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena stajališta, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem.

28. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna iznosa preplaćenih kamata, preplaćenog tečaja koji je naplaćen i anuiteta kakav je trebao biti naplaćen po tečaju na dan realizacije kredita, razliku između konvertirane glavnice i preostale glavnice kakva bi ona bila na dan konverzije kada se CHF glavnica pomnoži tečajem realizacije kredita, ukupnog iznos zateznih kamata koje su tekle na iznose izračunatih razlika zbog preplaćenih kamata i tečajne razlike sve do dana konverzije, razlike koja se dobije tako da se od ukupno izračunatih zateznih kamata odbije preplata priznata u konverziji, je li tuženik uplate koje je izvršio tužitelj iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, je li tuženik umanjio neotplaćeni dio glavnice konverzijom i u kojem iznosu, te izračuna tzv. negativnih razlika u razdoblju kada je tečaj valute CHF bio niži u odnosu na početnu ugovoreni, kao i kada je kamatna stopa bila niža u odnosu na početno ugovorenu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po HD, stalnom sudskom vještaku.

29. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 4.354,35 CHF odnosno 3.156,20 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 3.941,90 EUR. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -301,42 EUR. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF (stranica 89-91 spisa). Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF. Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađen na temelju dokumentacije: Aneks Ugovoru o kreditu. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 2.111,67 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 22.556,11 EUR. Iznos preostale glavnice iznosi 32.945,77 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 156.391,92 HRK. Razlika između iznosa 172.302,33 HRK i iznosa 156.391,92 HRK je 15.910,41 HRK. Prema Aneksu Ugovoru o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015., te iznosi 1.769,38 HRK odnosno 234,84 EUR. Ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja do dana 30. rujna 2015. iznose 3.002,05 EUR. Za vještaka način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje. Zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do konverzije iznose 3.002,05 EUR. Više plaćene razlike anuiteta s osnove promjena kamatne stope iznose 3.156,20 EUR. više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 3.941,90 EUR. Preplata utvrđena konverzijom 234,84 EUR. Ukupno I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja te zateznih kamate umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 9.865,31 EUR. Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 2.111,67 EUR. Ukupno II predstavlja iznos Ukupno I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 11.976,98 EUR. Manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 301,42 EUR. Sveukupno predstavlja iznos Ukupno II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 11.675,56 EUR.

30. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela.

31. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 3.941,90 EUR, s osnove plaćene razlike zbog valutne klauzule odnosno razlike u iznosu anuiteta u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

32. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od dospijeća na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, te od 1. siječnja 2023. do isplate, temeljem iste odredbe ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

33. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice umanjenu za iznos priznate pretplate u visini od 1.876,83 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, zbog sljedećih razloga;

34. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita, te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF, to po shvaćanju ovog suda, tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu razlike glavnice. Uostalom, sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF, te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID ZPK, to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Pri tome se ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID ZPK toč. 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

35. Kako je tuženik proveo izračun prema odredbi čl. 19. c. ZID ZPK, te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj, sud je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

36. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

37. Samim time, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF.

38. Glede stava tuženika kako plaćene iznose zbog nepoštenosti i ništetnosti odredaba o CHF valutnoj klauzuli treba umanjiti za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio niži od onoga na dan isplate (-301,42 EUR), ističe se da iz ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 96. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži tečaj nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Naime, kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tužene da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO, što je konkretno izostalo. Stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja (tako i VSRH u Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

39. Sud je dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu razlike u glavnici, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, jer tužitelj isto nije mogao učiniti prije provedenog dokaza financijskim vještačenjem i jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. ZPP-a.

40. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (5.818,73 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

41. Tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, te u omjeru 68% s visinom, slijedom čega je njegov uspjeh u sporu 84%.

42. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 10.12.2024., 7.7.2025. i 52.8.2025. (Tbr 9. toč. 1. i 3. OT 250 bodova), sastava podneska od 25.8.2023., 5.4.2024. i 17.6.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 300 bodova), odnosno 650 bodova ili 1.300,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 325,00 EUR, što ukupno iznosi 1.625,00 EUR, koji trošak je umanjen za 16% odnosno za 260,00 EUR, za koliko tužitelj nije uspio u parnici, tako da priznati trošak zastupanja tužitelja iznosi 1.362,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 200,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.562,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

43. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 25. kolovoza 2025. do isplate.

44. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

45. Tužitelju nije priznat traženi trošak zastupanja na ročištima 28. siječnja 2025. i 26. veljače 2025. budući na taj dan nisu bila ni zakazana ni održana ročišta.

U Zagrebu, 25. kolovoza 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika