REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-91/2023-67

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koga zastupa punomoćnica Jasna Špiranović, odvjetnica iz [adresa] protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koga zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi stjecanja bez osnove isplate, nakon glavne rasprave održane 7. srpnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Tomislava Metić, odvjetnika iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika ČŽ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba i presude objavljene 25. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.602,01 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 3,20 eur od 11.09.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 0,84 eur od 10.10.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 2,48 eur od 11.11.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 2,66 eur od 11.12.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 9,01 eur od 12.01.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 12,73 eur od 11.02.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 11,58 eur od 12.03.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 17,58 eur od 10.04.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 21,73 eur od 11.05.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 28,18 eur od 11.06.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 36,02 eur od 10.07.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 27,52 eur od 11.08.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 51,91 eur od 11.09.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 39,64 eur od 13.10.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 41,51 eur od 11.11.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 51,40 eur od 11.12.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 65,54 eur od 11.01.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 51,75 eur od 11.02.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 55,59 eur od 11.03.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 48,73 eur od 12.04.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 64,01 eur od 11.05.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 72,89 eur od 11.06.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 77,58 eur od 12.07.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 128,91 eur od 11.08.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 78,99 eur od 10.09.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 72,57 eur od 12.10.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 71,46 eur od 11.11.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 71,49 eur od 13.12.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 78,46 eur od 11.01.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 82,10 eur od 11.02.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 82,56 eur od 10.03.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 79,97 eur od 11.04.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 81,40 eur od 11.05.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 83,36 eur od 13.06.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 80,94 eur od 11.07.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 81,97 eur od 07.08.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 75,23 eur od 11.09.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 77,32 eur od 11.10.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 81,42 eur od 10.11.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 79,95 eur od 08.12.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 81,79 eur od 10.01.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 76,88 eur od 09.02.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 74,78 eur od 12.03.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 80,36 eur od 11.04.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 76,32 eur od 11.05.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 73,18 eur od 11.06.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 69,97 eur od 11.07.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 73,21 eur od 10.08.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 74,55 eur od 12.09.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 77,02 eur od 12.10.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 77,52 eur od 13.11.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 81,56 eur od 13.12.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 76,82 eur od 09.01.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 71,50 eur od 11.02.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 72,14 eur od 11.03.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 71,72 eur od 11.04.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 69,88 eur od 13.05.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 70,04 eur od 13.06.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 71,93 eur od 12.07.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 73,24 eur od 08.08.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 73,28 eur od 12.09.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 74,42 eur od 11.10.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 76,87 eur od 12.11.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 77,42 eur od 12.12.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 77,77 eur od 13.01.2015.g. do konačne isplate,

- na iznos od 77,95 eur od 11.02.2015.g. do konačne isplate,

- na iznos od 77,95 eur od 12.03.2015.g. do konačne isplate,

- na iznos od 77,95 eur od 11.04.2015.g. do konačne isplate,

- na iznos od 77,95 eur od 12.05.2015.g. do konačne isplate,

- na iznos od 77,95 eur od 11.06.2015.g. do konačne isplate,

- na iznos od 77,95 eur od 10.07.2015.g. do konačne isplate,

- na iznos od 77,95 eur od 08.08.2015.g. do konačne isplate,

i to po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015., od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. god. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. god. do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 439,77 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 0,75 eur od 2. veljače 2006. pa do isplate, 3,26 eur od 2. ožujka 2006. pa do isplate, 5,72 eur od 2. travnja 2006. pa do isplate, 7,54 eur od 2. svibnja 2006 pa do isplate, 6,57 eur od 2. lipnja 2006. pa do isplate, 6,02 eur od 2. srpnja 2006. pa isplate, 8,56 eur od 2. kolovoza 2006. pa do isplate, 8,98 eur od 2. rujna 2006. pa do isplate, 7,16 eur od 2. listopada 2006. pa do isplate, 6,30 eur od 2. studenoga 2006. pa do isplate, 9,90 eur od 2. prosinca 2006. pa do isplate, 8,62 eur od 2. siječnja 2007. pa do isplate, 10.94 eur od 2. veljače 2007. pa do isplate, 10.34 eur od 2. ožujka 2007. pa do isplate, 12,98 eur od 2. travnja 2007. pa do isplate, 13,47 eur od 2. svibnja 2007. pa do isplate, 18,58 eur od 2. lipnja 2007. pa do isplate, 18,98 eur od 2. srpnja 2007. pa do isplate, 20,74 eur od 2. kolovoza 2007. pa do isplate, 18,98 eur od 2. rujna 2007. pa do isplate, 16,987 eur od 2. listopada 2007. pa do isplate, 22,41 eur od 2. studenoga 2007. pa do isplate, 19,39 eur od 2. prosinca 2007. pa do isplate, 20,11 eur od 2. siječnja 2008. pa do isplate, 15.29 eur od 2. veljače 2008. pa do isplate, 12,86 eur od 2. ožujka 2008. pa do isplate, 9,17 eur od 2. travnja 2008. pa do isplate, 11,31 eur od 2. svibnja 2008. pa do isplate, 16,90 eur od 2. lipnja 2008. pa do isplate, 14,80 eur od 2. srpnja 2008. pa do isplate, 17,98 eur od 2. kolovoza 2008. pa do isplate, 19,79 eur od 2. rujna 2008. pa do isplate, 17,15 eur od 2. listopada 2008. pa do isplate, 9.35 eur od 2. studenoga 2008. pa do isplate i 11,91 eur od 2. siječnja 2009. pa do isplate i to do dna 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. III Nalaže se tuženiku Erste&steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320 da tužitelju AŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 2.659,90 eur uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj PŽ podnio je tužbu protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. radi stjecanja bez osnove i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj kao Korisnik kredita sa tuženikom kao Kreditorom dana 29. studenog 2005.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102739462, a kojim Ugovorom je Kreditor odobrio tužitelju kredit u iznosu od 69.904,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate u 300 mjesečnih anuiteta u iznosu od 424,69 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke, a prema otplatnom planu. Tužitelj je od tuženika zatražio dokumentaciju u vezi navedenog Ugovora o kreditu i to otplatni plan, obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima, specifikaciju uplata po partiji kredita, obavijest o promjenama kamatnih stopa za vrijeme otplate kredita te pregled prometa po ugovoru o kreditu. Nastavno, tuženik se oglušio na zahtjev za dostavom navedene dokumentacije, te tužitelj zbog toga predlaže naslovnom Sudu da službenim putem od tuženika pribavi traženu dokumentaciju. Ubrzo nakon sklapanja navedenog Ugovora, a zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužitelju nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja Ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu, što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u protuvrijednosti CHF. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF. Kamatna stopa mijenjala se temeljem jednostrane Odluke o kamatnim stopama tuženika, a rast tečaja CHF u kreditu bio je više nego značajan. Nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu tužitelj je tuženiku uplaćivao veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelj je unatoč promjene tečaja CHF u odnosu na kunu a time i promjene visine anuiteta i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavao dospjele obveze otplate predmetnog Ugovora. Zbog opisane netransparentne i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, posljedično je mijenjan svaki iznos anuiteta, te je tuženik prema mišljenju tužitelja stekao bez osnove iznos o kojem tužitelj nema precizna saznanja, te ne može postaviti određeni zahtjev prije nego dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koji mu je prema sadržaju građanskog odnosa dužan dati, odnosno isti se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. Zbog toga tužitelj traži od suda da tuženika obveže na isplatu iznosa čiju će visinu tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi potrebne podatke, te nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a sve temeljem čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku (ZPP). Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi Sud, a sve sukladno čl. 186.b. ZPP-a. Dana 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu broj:

43 Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u toč. I. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. god. odbačena je revizija tuženih banaka protiv presude br. P-1401/2021 od 04.07.2013. god. Na sjednici održanoj 03.02.2021. god. Ustavni sud RH odbio je i odbacio ustavne tužbe banaka protiv citiranih presuda Vrhovnog suda RH i Visokog trgovačkog suda RH u kolektivnom sporu. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, a koji je u tom postupku sudjelovao kao treće tuženik, te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 01.04.2004. do 31.12.2008.g. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. U konkretnom se citirana sudska praksa i stajalište sudova ima primijeniti i na predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102739462 od 29.11.2005.g., kojeg je sa tuženikom sklopio tužitelj. Slijedom svega navedenog, tužitelj sukladno odredbama čl. 186.b. st. 3. ZPP-a predlaže da sud prije svega donese slijedeće rješenje: Nalaže se tuženiku Erste&Steiermȁrkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da u roku od 15 dana u sudski spis za Sud i tužitelja dostavi svu dokumentaciju iz kojih će biti vidljiv pregled obveza po Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102739462 od 29. studenog 2005. g., a posebno: predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102739462 od 29.11.2005. g., Početni i naknadni otplatni plan za predmetni Ugovor o kreditu od 29.11.2005.g., Obavijest o promjenama i pregled promjena kamatnih stopa i tečaja CHF za predmetni Ugovor o kreditu od 29.11.2005.g. za vrijeme otplate kredita-visina kamatne stope i razdoblje obračuna, Knjigovodstvenu karticu/Pregled prometa po Ugovoru o kreditu od 29.11.2005.g. (promet po svim knjigovodstvenim računima: kamata, glavnica, zatezne kamate, troškovi), kao i sve ostale isprave i podatke po Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102739462 od 29.11.2005. g. potrebne za određivanje zahtjeva tužitelja te provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Nakon dostave zatražene dokumentacije i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj predlaže da se po provedenom postupku donese presuda kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati na ime stečenog bez osnove iznos koji će se utvrditi nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine novčane tražbine i nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos, a od dospijeća koji će se također utvrditi nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak, a sve u roku od l5 dana.

2. Tuženik Erste&Steiermȁrkische bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je kako tuženik skreće pažnju suda da je tužitelj 12. lipnja 2019. godine podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika kojom se na temelju navodne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi traži isplata navodne preplate, a koji postupak se vodi kod ovog suda pod poslovnim brojem P-992/2019. Kako je riječ o postupcima koji se temelje na činjenično i pravno istovrsnom temelju, tuženik predlaže spajanje ovog postupka na postupak pod poslovnim brojem P-992/2019. Prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik sudu skreću pažnju da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5102739462 od 29. studenog 2005. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese sljedeće rješenje: Stavlja se izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 27. siječnja 2022., Općinski sud u Slavonskom Brodu oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu. Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 7. prosinca 2021. godine. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva se kao prethodno pitanje utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te zahtijeva isplatu navodno preplaćenog iznosa koji će biti utvrđen tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose koji će tek naknadno biti utvrđeni pa do isplate, a sve s osnove navodnih tečajnih razlika. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Prije upuštanja u raspravu povodom ove pravne stvari, tuženik skreće pozornost sudu na sljedeće. U ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtijeva da sud tuženiku nalaži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Odredba članka 186.b, Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje u tekstu: ZPP), tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. Tužitelj uz tužbu nije uopće dostavio dokaz da je od tuženika zatražio dokumentaciju te da je tuženik odbio tužitelju dostaviti dokumentaciju. K tome, prema odredbi članka 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a. Imajući u vidu sve navedeno, tuženik smatra da tužba nije uredna. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtjeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 7. prosinca 2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Sve i da se imaju primijeniti i dulji zastarni rokovi (rok od 5 godina) opet bi potraživanje tužitelja bilo u zastari. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 20. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 9. veljače 2022. g. Vrhovni sud RH (dalje u tekstu: VSRH) je objavio rješenje iz listopada 2021. g. kojim rješenjem je potvrdio da je sklapanjem Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Dakle, VSRH je ovom odlukom iznio svoj konačni pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja jasno navodeći da je sklapanjem Aneksa došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Osobito se ukazuje na toč. 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Prethodno rješenje VSRH je očekivano obzirom i na stavove istog suda iznijete u oglednom postupku. Naime, dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je VSRH odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: i. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; ii. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, iv. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklaratorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. Mišljenje nezavisnog odvjetnika u predmetu C-567/20 te odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20. Početkom veljače 2022. g. objavljeno je Mišljenje nezavisne odvjetnice Kokott u predmetu C-567/20 (predmet koji se po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu vodi po pitanju konvertiranih kredita). U tom mišljenju nezavisna odvjetnica u toč. 46. -52. iznosi pravni stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, kao što to ista navodi, navedeni članak se temelji, kako to potvrđuje njezina uvodna izjava 13., na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, upravo to i jest bio cilj hrvatskog zakonodavca. U tim okolnostima treba uzeti da su odnosne odredbe „odraz” obvezujućeg zakonskog uređenja u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica. Tako je Sud EU u odlukama C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je nezavisna odvjetnica zaključila u svom mišljenju, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući gore navedene stavove nezavisne odvjetnice te Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF), ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan, na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: . Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr.EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, g. IŽ. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. FŽ (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. FŽ svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Isto tako tuženik dodatno ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 6.990,40. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 8. prosinca 2005. godine) depozit od CHF 6.990,40 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 33.308,56 (CHF 6.990,40 x 4,7649 – srednji tečaj tuženika). Iznos depozita je korišten parcijalno za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovor o kreditu i to dana:

14.11.2011. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 197,68, koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 1.196,54, a da je isplaćen po tečaju na dan 8.12.2005. godine vrijedio bi kn 941,93 – razlika u iznosu od kn 254,61, dana 13.6.2012. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 285,84, koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 1.797,80, a da je isplaćen po tečaju na dan 8.12.2005. godine vrijedio bi kn 1.362,00 – razlika u iznosu od 435,80. Uzimajući u obzir navedeno, razvidno je kako je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja cit. depozita te za vrijeme njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od kn 690,41 pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a), tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 3.378,69 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 3.378,69 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od: kn 5,25 od 02.01.2006. pa do isplate, kn 24,00 od 02.02.2006. pa do isplate, kn 49,48 od 02.03.2006. pa do isplate, kn 62,31 od 02.04.2006. pa do isplate, kn 57,47 od 02.05.2006. pa do isplate, kn 52,75 od 02.06.2006. pa do isplate, kn 62,09 od 02.07.2006. pa do isplate, kn 64,98 od 02.08.2006. pa do isplate, kn 48,59 od 02.09.2006. pa do isplate, kn 53,94 od 02.10.2006. pa do isplate, kn 53,01 od 02.11.2006. pa do isplate, kn 60,61 od 02.12.2006. pa do isplate, kn 82,25 od 02.01.2007. pa do isplate, kn 96,79 od 02.02.2007. pa do isplate, kn 90,04 od 02.03.2007. pa do isplate, kn 93,98 od 02.04.2007. pa do isplate, kn 130,81 od 02.05.2007. pa do isplate, kn 139,86 od 02.06.2007. pa do isplate, kn 151,79 od 02.07.2007. pa do isplate, kn 151,70 od 02.08.2007. pa do isplate, kn 135,35 od 02.09.2007. pa do isplate, kn 159,69 od 02.10.2007. pa do isplate, kn 160,28 od 02.11.2007. pa do isplate, kn 143,21 od 02.12.2007. pa do isplate, kn 145,08 od 02.01.2008. pa do isplate, kn 110,11 od 02.02.2008. pa do isplate, kn 85,50 od 02.03.2008. pa do isplate, kn 61,20 od 02.04.2008. pa do isplate, kn 118,21 od 02.05.2008. pa do isplate, kn 134,04 od 02.06.2008. pa do isplate, kn 116,75 od 02.07.2008. pa do isplate, kn 151,22 od 02.08.2008. pa do isplate, kn 143,47 od 02.09.2008. pa do isplate, kn 109,42 od 02.10.2008. pa do isplate, kn 70,84 od 02.12.2008. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Nadalje, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio kn 690,41 više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu te predlaže naslovnom sudu da utvrdi tražbinu tuženika i to u iznosu od kn 690,41 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od: kn 254,61 od 15.11.2011. pa do isplate, kn 435,80 od 14.06.2012. pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. odgovora na tužbu; te izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita kao što je navedeno u toč. V. c) iz ovog odgovora na tužbu. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima iznesenim u toč. IV. ovog odgovora na tužbu, tj. u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Međutim, podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 20. siječnja 2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 1.355,84 a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa. Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 1.355,84 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 1.355,84 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Sukladno odredbi članka 152., 154. i 155. ZPP-a, svaka stranka prethodno podmiruje troškove koje je uzrokovala svojim radnjama, a koji troškovi postupka se naknađuju prema uspjehu u sporu i to samo oni troškovi za koje sud ocijeni da su bili potrebni za vođenje parnice. U odnosu na materijalni trošak – konferencija sa strankom prije tužbe u iznosu od kn 500,00, tuženik ističe da tužitelj ničime ne dokazuje da je isti trošak i nastao niti na što se isti odnosi te da isti nije bio nužan za vođenje predmetnog postupka sukladno odredbama ZPP-a. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Rješenjem ovog suda broj P-91/2023-23 od 19. svibnja 2023. sud je odbio prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda, a rješenjem Županijskog suda u Zagrebu Gž-2726/2023-2 od 22. kolovoza 2023. žalba tuženika na navedeno rješenje je odbijena te je potvrđeno rješenjem ovoga suda koji je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda odbijen kao neosnovan.

4. Podneskom od 11. prosinca 2024. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je ponovno istaknuo prigovor radi prijeboja.

5. Podneskom od 16. travnja 2025. tužitelj je, a kako je to naveo uskladio tužbu i tužbeni zahtjeve te je predložio da sud donese presudu kojim se nalaže tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.602,01 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos od 3,20 eur od 11.09.2009.g. do konačne isplate, na iznos od 0,84 eur od 10.10.2009.g. do konačne isplate, na iznos od 2,48 eur od 11.11.2009.g. do konačne isplate, na iznos od 2,66 eur od 11.12.2009.g. do konačne isplate, na iznos od 9,01 eur od 12.01.2010.g. do konačne isplate, na iznos od 12,73 eur od 11.02.2010.g. do konačne isplate, na iznos od 11,58 eur od 12.03.2010.g. do konačne isplate, na iznos od 17,58 eur od 10.04.2010.g. do konačne isplate, na iznos od 21,73 eur od 11.05.2010.g. do konačne isplate, na iznos od 28,18 eur od 11.06.2010.g. do konačne isplate, na iznos od 36,02 eur od 10.07.2010.g. do konačne isplate, na iznos od 27,52 eur od 11.08.2010.g. do konačne isplate, na iznos od 51,91 eur od 11.09.2010.g. do konačne isplate, na iznos od 39,64 eur od 13.10.2010.g. do konačne isplate, na iznos od 41,51 eur od 11.11.2010.g. do konačne isplate, na iznos od 51,40 eur od 11.12.2010.g. do konačne isplate, na iznos od 65,54 eur od 11.01.2011.g. do konačne isplate, na iznos od 51,75 eur od 11.02.2011.g. do konačne isplate, na iznos od 55,59 eur od 11.03.2011.g. do konačne isplate, na iznos od 48,73 eur od 12.04.2011.g. do konačne isplate, na iznos od 64,01 eur od 11.05.2011.g. do konačne isplate, na iznos od 72,89 eur od 11.06.2011.g. do konačne isplate, na iznos od 77,58 eur od 12.07.2011.g. do konačne isplate, na iznos od 128,91 eur od 11.08.2011.g. do konačne isplate, na iznos od 78,99 eur od 10.09.2011.g. do konačne isplate, na iznos od 72,57 eur od 12.10.2011.g. do konačne isplate, na iznos od 71,46 eur od 11.11.2011.g. do konačne isplate, na iznos od 71,49 eur od 13.12.2011.g. do konačne isplate, na iznos od 78,46 eur od 11.01.2012.g. do konačne isplate, na iznos od 82,10 eur od 11.02.2012.g. do konačne isplate, na iznos od 82,56 eur od 10.03.2012.g. do konačne isplate, na iznos od 79,97 eur od 11.04.2012.g. do konačne isplate, na iznos od 81,40 eur od 11.05.2012.g. do konačne isplate, na iznos od 83,36 eur od 13.06.2012.g. do konačne isplate, na iznos od 80,94 eur od 11.07.2012.g. do konačne isplate, na iznos od 81,97 eur od 07.08.2012.g. do konačne isplate, na iznos od 75,23 eur od 11.09.2012.g. do konačne isplate, na iznos od 77,32 eur od 11.10.2012.g. do konačne isplate, na iznos od 81,42 eur od 10.11.2012.g. do konačne isplate, na iznos od 79,95 eur od 08.12.2012.g. do konačne isplate, na iznos od 81,79 eur od 10.01.2013.g. do konačne isplate, na iznos od 76,88 eur od 09.02.2013.g. do konačne isplate, na iznos od 74,78 eur od 12.03.2013.g. do konačne isplate, na iznos od 80,36 eur od 11.04.2013.g. do konačne isplate, na iznos od 76,32 eur od 11.05.2013.g. do konačne isplate, na iznos od 73,18 eur od 11.06.2013.g. do konačne isplate, na iznos od 69,97 eur od 11.07.2013.g. do konačne isplate, na iznos od 73,21 eur od 10.08.2013.g. do konačne isplate, na iznos od 74,55 eur od 12.09.2013.g. do konačne isplate, na iznos od 77,02 eur od 12.10.2013.g. do konačne isplate, na iznos od 77,52 eur od 13.11.2013.g. do konačne isplate, na iznos od 81,56 eur od 13.12.2013.g. do konačne isplate, na iznos od 76,82 eur od 09.01.2014.g. do konačne isplate, na iznos od 71,50 eur od 11.02.2014.g. do konačne isplate, na iznos od 72,14 eur od 11.03.2014.g. do konačne isplate, na iznos od 71,72 eur od 11.04.2014.g. do konačne isplate, na iznos od 69,88 eur od 13.05.2014.g. do konačne isplate, na iznos od 70,04 eur od 13.06.2014.g. do konačne isplate, na iznos od 71,93 eur od 12.07.2014.g. do konačne isplate, na iznos od 73,24 eur od 08.08.2014.g. do konačne isplate, na iznos od 73,28 eur od 12.09.2014.g. do konačne isplate, na iznos od 74,42 eur od 11.10.2014.g. do konačne isplate, na iznos od 76,87 eur od 12.11.2014.g. do konačne isplate, na iznos od 77,42 eur od 12.12.2014.g. do konačne isplate, na iznos od 77,77 eur od 13.01.2015.g. do konačne isplate, na iznos od 77,95 eur od 11.02.2015.g. do konačne isplate, na iznos od 77,95 eur od 12.03.2015.g. do konačne isplate, na iznos od 77,95 eur od 11.04.2015.g. do konačne isplate, na iznos od 77,95 eur od 12.05.2015.g. do konačne isplate, na iznos od 77,95 eur od 11.06.2015.g. do konačne isplate, na iznos od 77,95 eur od 10.07.2015.g. do konačne isplate, na iznos od 77,95 eur od 08.08.2015.g. do konačne isplate i to po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015., od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. god. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. god. do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermȁrkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak ovog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Zemljišnoknjižnog odjela broj Z-810/2022 od 26. siječnja 2022., mišljenje nezavisnog odvjetnika, obavijest o izračunu konverzije kredita, izračun konverzije kredita s podacima o oplati po kreditu, obrazac za prihvat izračuna konverzije s nacrtom aneksa ugovora o kreditu, letak s informacijama o EURBOR-u i kretanju tečaja EUR, informacije o valutnoj klauzuli i kretanju tečaja EUR-a, izvod prometa po računu s pregledom uplata po partiji kredita, izvršen je uvid u letke tuženika o stambenim i drugim kreditima (listovi 113-127 spisa), informacije o valutnoj klauzuli i stambenim kreditima (listovi 159-166 spisa), u ugovor o kreditu od 29. studenog 2008., obavijesti o kreditu s otplatnim planom i obavijesti o promjenama uvjeta po kreditu i kamatnim stopama s podacima s prometom po kreditu (listovi 442-1 do 497-10 spisa), pročitan je pisani nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Sande Marinac i dopuna istoga, a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj PŽ.

7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio dana 29. studenog 2005. ugovor o kreditu. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 69.904,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Namjena kredita prema članku 3. ugovora je stambeni kredit. Člankom 8. ugovorne strane su ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,990% godišnje. Ugovorne strane su ugovorile i rok vraćanja kredita u mjesečnim anuitetima s valutnom klauzulom.

8. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 20. siječnja 2016. sklopili Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102739462 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

9. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

10. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

10.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

10.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

11. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

12. Tužitelj ovom tužbom i konačno uređenim tužbenim zahtjevom traži isplatu preplaćenih anuiteta kredit zbog promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita.

13. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

13.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

14. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora pa sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule.

15. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, a kredit je bio namjenski, stambeni kredit za kupnju nekretnine. Člankom 2. tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 69.990,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunata po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovorne strane ugovorile su rok vraćanja kredita u 300 mjesečna anuiteta s iznosom anuiteta od 424,69 CHF s valutnom klauzulom, a člankom 8. ugovorile su promjenjivu kamatnu stopu koja je trenutku ugovaranja kredita iznosila 7,990% godišnje.

16. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula nije pojedinačno pregovaralo.

17. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

18. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

20. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

21. U konkretnom slučaju nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

22. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

23. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

24. Takvim ugovornim odredbama tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

25. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

26. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

27. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

28. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

29. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

30. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

31. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

32. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

33. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope ni promjene tečaja valute nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

34. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03 te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

36. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i sud je mišljenja da je odredba predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između ugovornih stranaka dana 29. studenoga 2005. nepoštena posljedica je čega ništetnost takve odredbe, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

38. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 29. studenog 2005. ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako su bile uočljive i jasne nisu bile razumljive i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelju iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

39. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

40. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

41. Uvidom u Aneks broj 1. Ugovora o kreditu od 20. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u euro. Ugovorne strane utvrdile su da je na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita iznos od 35.471,68 eura te da je tužitelj više uplatio po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 1.355,84 kn.

42. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima i uvjetima koji su se tijekom otplate kredita mijenjali provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Sandi Marinac.

43. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 26. studenog 2024. knjigovodstveni vještak navela je da su tužitelj i tuženik dana 29. studenog 2005. zaključili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 69.904,00 CHF na rok otplate 25 godina uz mjesečnu otplatu na 300 anuiteta sve obračunato po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,39 % godišnje, te iznos anuiteta od 424,69 CHF u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Od dospijeća prve rate kredita do 1. listopada 2007. tuženik je obračunavao ugovorenu kamatnu stopu na kredit od 5,39 % godišnje, a od 1. siječnja 2008. povećavao je kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu, a od 1. svibnja 2011. smanjivao je kamatnu stopu. Tijekom otplate kredita značajno se povećao srednji tečaj CHF u odnosno za srednji tečaj na dan isplate kredita. Aneksom broj 1. ugovora o kreditu koji je sklopljen 20. siječnja 2016. te konverzijom kredita uz valutnu klauzulu u eur utvrđena je preplata do dana 30. rujna 2015. u iznosu od 1.355,84 kn, koja je iskorištena za podmirenje 50 % iznosa budućih anuiteta sve dok se iznos preplate ne iskoristi. Zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita tužitelj je više platio u iznosu od 35.060,19 kn što po konverzijskom tečaju kuna/eur 7,5345 iznosi 4.453,29 eur. Nakon smanjenja za priznati iznos od 1.355,84 kn u konverziji kredita razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita iznosi 33.704,35 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 4.473,34 eur. Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita tužitelj je manje platio u iznosu od 3.313,45 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 439,77 eur.

43.1. Knjigovodstveni vještak dao je i dopunski nalaz i mišljenje u kojemu je naveo da je razlika preplaćenih iznosa po osnovi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli izračunata na način da se u svakom naplaćenom anuitetu izračuna kao razlika između naplaćenog anuiteta i anuiteta po tečaju na dan realizacije kredita iznosi 35.060,19 kuna što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 4.653,29 eura, a zatezna kamata na preplaćene iznose od dana dospijeća do dana konverzije iznosi 969,51 kuna / 128,68 eura. Razlika između preplaćenih iznosa i zakonskih zateznih kamata na navedene iznose do dana sklapanja dodatka ugovoru utvrđena na način da se preplatom iz konverzije zatvaraju zatezne kamate, a nakon toga glavnica iznosi 34.676,86 kuna (tablica 4, stupac 13) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 4.602,01 eura (tablica 4, stupac 18). Tečajna razlika preostale glavnice na datum konverzije 30.09.2015. za glavnicu u iznosu od 52.398,59 CHF po tečaja važećem na dan realizacije kredita i po tečaju na dan konverzije kredita iznosi 116.088,63 kuna / 15.407,61 eura, Tečajna razlika oročenog depozita iznosi 15.489,83 kuna / 2.055,85 eura kao razlika između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa po tečaju CHF na dan konverzije kredita u EUR.

43.2. Knjigovodstveni vještak u svojoj usmenoj dopuni naveo je da je dala izračun depozita u eur odnosno tečajnu razliku depozita kako u eur tako i u kunama kao razliku između iznosa koji bi se isplatio da se primjenjivao tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa po tečaju CHF na dan konverzije kredita u eur. Kada je ugovoren depozit isti se koristi na način da se uračuna u otplatu kredita u pravilu prilikom povrata posljednjih rata kredita ili da se nakon konačne otplate kredita depozit isplati korisniku kredita. Nije utvrdila da bi depozit bio iskorišten

43.3 Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja i dopunskog nalaza i mišljenja.

44. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

45. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

46. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj uplatio i manje.

47. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog povećanja tečaja švicarskog franka u iznosu od 4.653,29 eur te da je zatezna kamata na preplaćene iznose od dana dospijeća do dana konverzije 128.68 eur i razlika između preplaćenih iznosa i zakonskih zateznih kamata na navedene iznose do dana sklapanja dodatka ugovoru o kreditu iznosi 4.602,01 eur.

48. Tužitelj je tužbom i tužbenim zahtjevom iz podneska od 16. travnja 2025. zatražio isplatu iznosa od 4.602,01 eur zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i uvećan za zakonske zatezne kamate za priznate iznose preplate u konverziji od plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta pa do dana kada je izvršena konverzija kao i zakonske zatezne kamate od plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta pa do isplate te ga je uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.

49. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 4.602,01 eura stekao bez osnove, a tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja tijekom otplate i zakonsku zateznu kamatu za priznate iznose u postupku konverzije potražuje taj iznos to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja osnovan te ga je sud usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i to od dana kada je tužitelj platio pojedine preplaćene rate kredita pa do isplate.

50. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja i prigovor zastare potraživanja tužitelja.

51. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

52. Tužitelj je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražio isplatu više plaćene anuitete kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena Općinskom sudu u Slavonskom Brodu 7. prosinca 2021.

53. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

53.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

53.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

53.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

53.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

54. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

55. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

56. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

56.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

57. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

58. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P-1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

59. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 7. prosinca 2021., a tužitelj traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja to sud nalazi da ta potraživanja tužitelja nisu zastarjela budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu pa do podnošenja tužbe nije protekao rok od 5 godina.

60. Sud nalazi da prigovor radi prijeboja tuženika nije osnovan.

60.1. Odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

60.2. U ovom postupku utvrđeno je da tužitelj kao ugovorna strana ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, priznati iznos u postupku konverzije ne odnosi se na povrat više plaćenih anuiteta zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

61. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav jednog obrazloženog podneska u iznosu od 200,00 eur kako je to tužitelj zatražio, zatim za pristup na pripremno ročište održano 19. svibnja 2023. u iznosu od 100,00 eur budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 21. prosinca 2023. u iznosu od 100,00 eur budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 26. veljače 2024. u iznosu od 200,00 eur, za pristup na glavnu raspravu održanu 8. travnja 2024. u iznosu od 100,00 eur budući je glavna rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup za glavnu raspravu održanu 16. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eur, za pristup na glavnu raspravu održanu 21. siječnja 2025. u iznosu od 100,00 eur budući je glavna rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na glavnu raspravu održanu 15. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 eur budući je rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza i za pristup na glavnu raspravu održanu 7. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eur i trošak pristupa na ročište radi objave presude u iznosu od 100,00 eur. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.700,00 eur i PDV na taj iznos od 425,00 eur pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 2.125,00 eur. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eur koliko iznosi trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu te trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 481,81 eur pa je sud priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 2.659,90 eur. Sud je tužitelja s preostalim zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka kao s neosnovanim odbio. Naime, tužitelj je zatražio trošak pristupa na ročište održano 2. rujna 2022. na koje ročište punomoćnik tužitelja nije pristupio, a ročište održano 23. studenoga 2022. bilo je ročište povodom prijedloga tužitelja za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja ročišta od 2. rujna 2022. i tužitelju zbog slučaja koji se njemu dogodio ne pripada trošak pristupa njegovog punomoćnika na to ročište. Nadalje, sud nije priznao trošak tužitelja za pristup na rasprave koje su održane bez izvođenja dokaza u traženom iznosu nego u polovini istoga a niti je priznao trošak na ime dostave uplatnice, konferencije sa strankom, pribave dokumentacije kao niti trošak sudske pristojbe na presudu budući da tužitelj nije obveznik plaćanja sudske pristojbe na presudu. Nadalje sud nije priznao putni trošak tužitelja budući da punomoćnica tužitelja na pripremno ročište i na ročište glavne rasprave nije pristupila pa joj ne pripada pravo na putni trošak, a niti joj iz istih razloga pripada pravo na putni trošak sukladno rješenju Ureda predsjednika Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 2. svibnja 2022. kojom je spis ustupljen iz Općinskog suda u Slavonskom Brodu Općinskom sudu u Požegi.

62. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 25. kolovoza 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Jasna Špiranović, Slavonski Brod, Trg pobjede 13 a

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva