REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

62. P-588/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

RJEŠENJE

I

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA ZAGREB d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi isplate 144,87 eua, bez održavanja rasprave, 25. kolovoza 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine utuženog potraživanja te saslušanjem svjedoka ŽK na okolnost statusa potrošača i ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 198-50-2812601

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 198-50-2812601 sklopljenog dana 4.5.2005. između UK, Ž, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“

II. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 platiti iznos od 144,87 eur, sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11.5.2005.do isplate po stopi koja je do 31.12.2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate; od 1.1.2008. do 31.7.2015., određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.487,55 eur, sa zateznim kamatama, tekućim od 25. kolovoza 2025. do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 15. veljače 2025. podnio naslovnom sudu tužbu radi isplate iznosa od 1.544,87 eur. U historijatu tužbe navodi da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su sklopili UK, Ž, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao primatelj s druge strane, i kojim je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika, a o čemu je uredno obaviješten tuženik.

1.2. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što su **.**.2005., UK i Raiffeisenbank Austria d.d. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 198-50-2812601, i to tuženik kao kreditor, a UK kao korisnik kredita. Navedenim Ugovorom o kreditu, točnije čl. 3., ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade, i to kako slijedi:

„1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Predmetna naknada od korisnika kredita naplaćena je u iznosu od 144,87 eur i to zaključno s 11. svibnja 2005.

1.3. Tužitelj ističe da je korisnik kredita potrošač te se radi o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu tuženika, a na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Ugovorna odredba, kojima je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano je ništetna jer se o tome nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na njihov sadržaj, pa se iste smatraju nepoštenima.

1.4. Nadalje, tužitelj ističe da tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita o tome koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom; razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade; eventualnoj svrsi naknade; relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga; pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Predmetna naknada ustegnuta je od samog iznosa kredita, pa proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je svime i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita.

1.5. Navedeno postupanje omogućilo je tuženiku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a samim time je nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ona imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. ZOO-a.

1.6. Kako je tuženik predmetnu naknadu naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dužan ju je vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje naplaćeni iznos naknade, u iznosu od 144,87 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja pa sve do isplate (povrata) od strane tuženika.

1.7. Kao dokaz za iznesene navode prilaže spisu predmeta; Potvrdu od 14.1.2025., Ugovor o kreditu, otplatni plan, Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije i dopis tuženika (list 6-116 spisa).

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja te ističe kako je predmetni postupak pokrenulo trgovačko društvo, a ne potrošač. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, stoga se radi obvezi koja je u cijelosti određena. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Osim toga, obveza korisnika kredita koja iz nje proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze.

2.2. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 10. ugovora o kreditu, a korisnik kredita je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, korisnik kredita ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja.

2.3. Ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja te zaključno navodi da ne osporava visini tužbenog zahtjeva već isključivo osnovu.

3. Podnesci stranaka

3.1. Podnescima od 1. svibnja 2025. i 28. lipnja 2025. tužitelj se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu, a posebice na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, navode tužitelja da bi sporna odredba bila valjana te na prigovor zastare.

3.2. Tuženik je podnescima od 3. lipnja 2025. i 28. lipnja 2025. dodatno pojasnio iznijeta osporavanja te se očitovao na tvrdnje i argumente tužitelja.

4. Pisani postupak

4.1. Sud ističe da je u smislu odredbe članka 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) predmetni spor, spor male vrijednosti.

4.2. Naime, odredbom članka 502. stavka 1. ZPP-a propisano je da su u postupku pred trgovačkim sudovima sporovi male vrijednosti, sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanja u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 eura. Pri tom sud napominje da se, u predmetnom slučaju ne radi o sporu o nekretninama, sporu iz radnih odnosa koji je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu ili sporu zbog smetanja posjeda (negativno određenje iz čl. 459. ZPP-a).

4.3. Postupak u sporovima male vrijednosti, u pravilu je, pisani postupak. Iznimno, u skladu s člankom 461. a. ZPP-a, sud održava ročište i to ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Napominje se da je sud i u slučaju prijedloga stranke za održavanjem ročišta, ovlašten rješenjem odbiti takav prijedlog ako smatra, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta, što dodatno ukazuje na to da je sud slobodan u postupanju i da se pri svojoj odluci vodi okolnostima svakog pojedinog slučaja pri tom diskrecijski odlučuje između dvije zakonom propisane mogućnosti (održati ročište ili donijeti odluku u pisanom postupku).

4.4. Također, sud ističe da je, u skladu s odredbom članka 461.a stavka 3. ZPP-a, postupak u sporovima male vrijednosti pisani postupak. Budući da je predmetni spor, spor male vrijednosti, da stranke nisu predložile održavanje usmene rasprave i da je sud ocijenio da na temelju pisanih isprava u spisu može utvrditi postojanje odlučnih činjenica slobodnom ocjenom (pretežita vjerojatnost uvjerenosti u postojanje neke činjenice iz odredbe članka 446. a. ZPP-a), to je valjalo donijeti odluku na temelju stanja spisa bez održavanja ročišta.

4.5. Kako se predmetni postupak provodi pred trgovačkim sudom, to se primjenjuju i odredbe Zakona koje uređuju postupak pred trgovačkim sudovima (Glava trideseta). U skladu s odredbom članka 492. b. ZPP-a u postupku pred trgovačkim sudovima sud u pravilu, utvrđuje odlučne činjenice na temelju isprava, što je dodatni razlog zbog kojeg je načelu pisanosti dana prednost u odnosu na načelo usmenosti.

4.6. U postupku izvođenja dokaza sud je u skladu s odredbom članka 220. ZPP-a dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako izveo dokaze uvidom (ocjenom) isprave koje prileže sudskom spisu

4.7. Sud smatra da bi izvođenje dokaza saslušanjem predloženog svjedoka bilo u suprotnosti s određenjem iz odredbe članka 461. ZPP-a koji propisuje da se u postupku u sporovima male vrijednosti postupak pred prvostupanjskim sudom mora okončati u razumnom roku, a svakako u roku kraćem od godine dana od podnošenja tužbe. Sud nije provodio ni predloženo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, budući da je tuženik učinio nespornim visinu utuženog potraživanja.

4.8. Nakon tako provedenog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan

5. Predmet spora i odlučne činjenice

5.1. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj:

198-50-2812601 sklopljenog dana 4.5.2005. između UK, [adresa] U 37, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“

5.2. Nadalje, predmet spora je i potraživanje tužitelja iznosa od 144,87 eur, sa zateznim kamatama (kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva) na ime uplaćene administrativne naknade.

5.3. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Nadalje sud iz navoda stranaka utvrđuje da među strankama nije sporno:

-da su 4. svibnja 2005. tuženik i UK sklopili Ugovor o kreditu, broj: 198-50- 2812601, i to tuženik kao kreditor, a UK kao korisnik kredita te da je navedenim Ugovorom o kreditu, točnije čl. 3., ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade

- da je Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su sklopili UK, [adresa] U 37, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao primatelj s druge strane, je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika, a o čemu je uredno obaviješten tuženik.

- da je korisniku kredita predmetna naknada u utuženom iznosu ustegnuta od samog iznosa kredita,

5.4.Tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, osnovu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice.

6. O zastari utuženog potraživanja

6.1. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi članka 214. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/11., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

6.2. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, a pri tom ne ulazeći na ovom mjestu u opširnije elaboriranje merituma, sud utvrđuje da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

6.3. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora:218-50-5082964 od 23. rujna 2008..

7. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

7.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud ističe da je odredbom članka 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

7.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

7.3. Uvidom u čl. 1. u svezi s čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine od 8. lipnja 2023. (list 40 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa.

7.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe članka 80. stavka 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

7.5. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

8. Materijalno pravo

8.1 Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

8.2. Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?"

8.3. Vrhovni sud je u svojoj odluci obrazložio da je sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom slučaju tuženik nije predlagao provođenje dokaza na utvrđivanje te odlučne činjenice koja bi mu potencijalno pomogla u dokazivanju iznijetih tvrdnji pa sud utvrđuje da se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi.

8.4. Vrhovni sud je na postavljeno pitanje odgovorio:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi č!. 83. i 85. ZZP."

8.5. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik u postupku nije dokazao, a što je bio dužan u skladu s pravilima o teretu dokazivanja. Nadalje iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 3.

Ugovora o kreditu posljedično ništetna.

8.6. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8.7. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Pri tome sama naknada, određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi banke.

8.8. Sud je utvrdio da je predmetna naknada u iznosu od 144, 87 koju je korisnik nesporno platio prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ističe se da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa je prema tome ta odredba izvan svake sumnje nepoštena jer se ni u kom slučaju ne može naplatiti usluga koja nije isporučena (ovdje se ne zna niti o kojoj se usluzi radi).

8.9. Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade u iznosu od 144,87 eur.

8.10. Tijek zatezne kamate, u predmetnom slučaju prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO. Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

8.11. Prema stavu ovog suda tuženik je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

9. Troškovi postupka

9.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. i 51/23.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19., 92/21., dalje: Uredba o tarifi).

9.2. Vrijednost boda iznosi 2 eur, a za svaku radnju tužitelj s obzirom na vrijednost predmeta spora (144,87 eur) ima pravo na 75 bodova. Sud ne prihvaća naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.544,87 eur jer ta visina ne proizlazi iz tužbenog zahtjeva (deklaratorni dio zahtjeva označen je zasebno i u previsokom iznosu).

9.3. Tužitelju koji je uspio u sporu priznat je parnični trošak (čl. 154. st. 1. ZPP-a). Visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14, 118/14, 37/22 i 126/22; u daljnjem tekstu Tarifa). Na temelju Tbr. 50 Tarife, vrijednost boda iznosi 2,00 eur.

9.4. Tužitelju je priznat trošak jednokratne naknade u visini od 50 bodova (tbr. 7. t. 8. Tarife) što uvećano za PDV 25 % iznosi 125,00 eur te za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur i pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 što ukupno iznosi, priznatih 1.487,55 eur.

10. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 25. kolovoza 2024.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a osim povrede iz točke 3. istog članka. Žalba protiv ove Presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a. ZPP-a).