REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Franjevačke stube 2
52000 Pazin
P 1595/2019-41
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari tužiteljice KU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Zustović, Marina Matanović i Zoran Sloković, odvjetnici u Pazinu, Franine i Jurine 7, protiv tuženice Erste&Steiermärkische Bank d. d. Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB 23057039320, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d. o. o., odvjetnici u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 9. srpnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, 25. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da se ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 2402006– 1031262160/51400607–5102986976, solemniziranog kod javnog bilježnika Nataše Šuran, pod brojem OU–173/06 22. svibnja 2006. u dijelu članka 2., članka 3. i članka 7. u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u dijelu iz članka 7. kojom je propisana valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju Banke za švicarski franak na dan odobrenja žiro–računa Banke, kao i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, te da potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, te u dijelu članka 8. u kojem je propisano da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 5.989,93 (pet tisuća devetsto osamdeset devet eura i devedeset tri centa) sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 0,01 eura od 1. srpnja 2006. pa do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. kolovoza 2006. pa do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. rujna 2006. pa do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1.prosinca 2006. pa do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. siječnja 2007. pa do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. veljače 2007. pa do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. svibnja 2007. pa do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. lipnja 2007. pa do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. srpnja 2007. pa do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. listopada 2007. pa do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. studenog 2007. pa do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. prosinca 2007. pa do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. siječnja 2008. pa do isplate,
– na iznos 16,60 eura od 1. veljače 2008. pa do isplate,
– na iznos 16,57 eura od 1. ožujka 2008. pa do isplate,
– na iznos 16,55 eura od 1. travnja 2008. pa do isplate,
– na iznos 16,52 eura od 1. svibnja 2008. pa do isplate,
– na iznos 16,50 eura od 1. lipnja 2008. pa do isplate,
– na iznos 16,47 eura od 1. srpnja 2008. pa do isplate,
– na iznos 16,45 eura od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,
– na iznos 16,42 eura od 1. rujna 2008. pa do isplate,
– na iznos 16,40 eura od 1. listopada 2008. pa do isplate,
– na iznos 16,38 eura od 1. studenog 2008. pa do isplate,
– na iznos 16,35 eura od 1. prosinca 2008. pa do isplate,
– na iznos 16,33 eura od 1. siječnja 2009. pa do isplate,
– na iznos 16,30 eura od 1. veljače 2009. pa do isplate,
– na iznos 16,27 eura od 1. ožujka 2009. pa do isplate,
– na iznos 16,24 eura od 1. travnja 2009. pa do isplate,
– na iznos 26,35 eura od 1. svibnja 2009. pa do isplate,
– na iznos 26,31 eura od 1. lipnja 2009. pa do isplate,
– na iznos 26,26 eura od 1. srpnja 2009. pa do isplate,
– na iznos 26,22 eura od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,
– na iznos 26,18 eura od 1. rujna 2009. pa do isplate,
– na iznos 26,14 eura od 1. listopada 2009. pa do isplate,
– na iznos 26,09 eura od 1. studenog 2009. pa do isplate,
– na iznos 26,05 eura od 1. prosinca 2009. pa do isplate,
– na iznos 26,00 eura od 1. siječnja 2010. pa do isplate,
– na iznos 25,96 eura od 1. veljače 2010. pa do isplate,
– na iznos 25,91 eura od 1. ožujka 2010. pa do isplate,
– na iznos 25,86 eura od 1. travnja 2010. pa do isplate,
– na iznos 25,82 eura od 1. svibnja 2010. pa do isplate,
– na iznos 25,77 eura od 1. lipnja 2010. pa do isplate,
– na iznos 25,73 eura od 1. srpnja 2010. pa do isplate,
– na iznos 25,68 eura od 1. kolovoza 2010. pa do isplate,
– na iznos 25,63 eura od 1. rujna 2010. pa do isplate,
– na iznos 25,58 eura od 1. listopada 2010. pa do isplate,
– na iznos 20,05 eura od 1. studenog 2010. pa do isplate,
– na iznos 20,01 eura od 1. prosinca 2010. pa do isplate,
– na iznos 19,96 eura od 1. siječnja 2011. pa do isplate,
– na iznos 19,92 eura od 1. veljače 2011. pa do isplate,
– na iznos 19,88 eura od 1. ožujka 2011. pa do isplate,
– na iznos 19,85 eura od 1. travnja 2011. pa do isplate,
– na iznos 19,80 eura od 1. svibnja 2011. pa do isplate,
– na iznos 14,41 eura od 1. lipnja 2011. pa do isplate,
– na iznos 14,37 eura od 1. srpnja 2011. pa do isplate,
– na iznos 14,34 eura od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,
– na iznos 14,31 eura od 1. rujna 2011. pa do isplate,
– na iznos 14,27 eura od 1. listopada 2011. pa do isplate,
– na iznos 6,35 eura od 1. studenog 2011. pa do isplate,
– na iznos 6,34 eura od 1. prosinca 2011. pa do isplate,
– na iznos 6,32 eura od 1. siječnja 2012. pa do isplate,
– na iznos 6,30 eura od 1. veljače 2012. pa do isplate,
– na iznos 6,29 eura od 1. ožujka 2012. pa do isplate,
– na iznos 6,27 eura od 1. travnja 2012. pa do isplate,
– na iznos 6,26 eura od 1. svibnja 2012. pa do isplate,
– na iznos 6,24 eura od 1. lipnja 2012. pa do isplate,
– na iznos 6,22 eura od 1. srpnja 2012. pa do isplate,
– na iznos 6,20 eura od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,
– na iznos 6,18 eura od 1. rujna 2012. pa do isplate,
– na iznos 6,16 eura od 1. listopada 2012. pa do isplate,
– na iznos 6,14 eura od 1. studenog 2012. pa do isplate,
– na iznos 6,13 eura od 1. prosinca 2012. pa do isplate,
– na iznos 6,11 eura od 1. siječnja 2013. pa do isplate,
– na iznos 6,09 eura od 1. veljače 2013. pa do isplate,
– na iznos 6,07 eura od 1. ožujka 2013. pa do isplate,
– na iznos 6,05 eura od 1. travnja 2013. pa do isplate,
– na iznos 6,03 eura od 1. svibnja 2013. pa do isplate,
– na iznos 6,01 eura od 1. lipnja 2013. pa do isplate,
– na iznos 5,99 eura od 1. srpnja 2013. pa do isplate,
– na iznos 5,97 eura od 1. kolovoza 2013. pa do isplate,
– na iznos 5,95 eura od 1. rujna 2013. pa do isplate,
– na iznos 5,93 eura od 1. listopada 2013. pa do isplate,
– na iznos 5,91 eura od 1. studenog 2013. pa do isplate,
– na iznos 5,89 eura od 1. prosinca 2013. pa do isplate,
– na iznos 5,87 eura od 1. siječnja 2014. pa do isplate,
– na iznos 6,02 eura od 1. studenog 2008. pa do isplate,
– na iznos 10,77 eura od 1. siječnja 2009. pa do isplate,
– na iznos 14,37 eura od 1. veljače 2009. pa do isplate,
– na iznos 11,20 eura od 1. ožujka 2009. pa do isplate,
– na iznos 11,42 eura od 1. travnja 2009. pa do isplate,
– na iznos 11,93 eura od 1. svibnja 2009. pa do isplate,
– na iznos 8,41 eura od 1. lipnja 2009. pa do isplate,
– na iznos 8,99 eura od 1. srpnja 2009. pa do isplate,
– na iznos 6,26 eura od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,
– na iznos 9,69 eura od 1. rujna 2009. pa do isplate,
– na iznos 6,03 eura od 1. listopada 2009. pa do isplate,
– na iznos 9,47 eura od 1. studenog 2009. pa do isplate,
– na iznos 8,15 eura od 1. prosinca 2009. pa do isplate,
– na iznos 13,44 eura od 1. siječnja 2010. pa do isplate,
– na iznos 17,06 eura od 1. veljače 2010. pa do isplate,
– na iznos 16,44 eura od 1. ožujka 2010. pa do isplate,
– na iznos 22,43 eura od 1. travnja 2010. pa do isplate,
– na iznos 25,63 eura od 1. svibnja 2010. pa do isplate,
– na iznos 29,62 eura od 1. lipnja 2010. pa do isplate,
– na iznos 36,19 eura od 1. srpnja 2010. pa do isplate,
– na iznos 30,45 eura od 1. kolovoza 2010. pa do isplate,
– na iznos 47,04 eura od 1. rujna 2010. pa do isplate,
– na iznos 43,60 eura od 1. listopada 2010. pa do isplate,
– na iznos 40,24 eura od 1. studenog 2010. pa do isplate,
– na iznos 52,09 eura od 1. prosinca 2010. pa do isplate,
– na iznos 63,28 eura od 1. siječnja 2011. pa do isplate,
– na iznos 56,81 eura od 1. veljače 2011. pa do isplate,
– na iznos 55,80 eura od 1. ožujka 2011. pa do isplate,
– na iznos 52,57 eura od 1. travnja 2011. pa do isplate,
– na iznos 59,95 eura od 1. svibnja 2011. pa do isplate,
– na iznos 74,99 eura od 1. lipnja 2011. pa do isplate,
– na iznos 77,14 eura od 1. srpnja 2011. pa do isplate,
– na iznos 109,82 eura od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,
– na iznos 81,65 eura od 1. rujna 2011. pa do isplate,
– na iznos 73,69 eura od 1. listopada 2011. pa do isplate,
– na iznos 71,96 eura od 1. studenog 2011. pa do isplate,
– na iznos 72,05 eura od 1. prosinca 2011. pa do isplate,
– na iznos 77,69 eura od 1. siječnja 2012. pa do isplate,
– na iznos 82,41 eura od 1. veljače 2012. pa do isplate,
– na iznos 82,55 eura od 1. ožujka 2012. pa do isplate,
– na iznos 82,71 eura od 1. travnja 2012. pa do isplate,
– na iznos 80,72 eura od 1. svibnja 2012. pa do isplate,
– na iznos 83,98 eura od 1. lipnja 2012. pa do isplate,
– na iznos 80,53 eura od 1. srpnja 2012. pa do isplate,
– na iznos 81,46 eura od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,
– na iznos 77,70 eura od 1. rujna 2012. pa do isplate,
– na iznos 80,64 eura od 1. listopada 2012. pa do isplate,
– na iznos 82,07 eura od 1. studenog 2012. pa do isplate,
– na iznos 78,80 eura od 1. prosinca 2012. pa do isplate,
– na iznos 81,30 eura od 1. siječnja 2013. pa do isplate,
– na iznos 75,75 eura od 1. veljače 2013. pa do isplate,
– na iznos 76,47 eura od 1. ožujka 2013. pa do isplate,
– na iznos 81,72 eura od 1. travnja 2013. pa do isplate,
– na iznos 75,92 eura od 1. svibnja 2013. pa do isplate,
– na iznos 72,19 eura od 1. lipnja 2013. pa do isplate,
– na iznos 72,88 eura od 1. srpnja 2013. pa do isplate,
– na iznos 73,78 eura od 1. kolovoza 2013. pa do isplate,
– na iznos 75,43 eura od 1. rujna 2013. pa do isplate,
– na iznos 79,12 eura od 1. listopada 2013. pa do isplate,
– na iznos 77,78 eura od 1. studenog 2013. pa do isplate,
– na iznos 80,45 eura od 1. prosinca 2013. pa do isplate,
– na iznos 77,71 eura od 1. siječnja 2014. pa do isplate,
– na iznos 75,61 eura od 1. veljače 2014. pa do isplate,
– na iznos 76,62 eura od 1. ožujka 2014. pa do isplate,
– na iznos 75,13 eura od 1. travnja 2014. pa do isplate,
– na iznos 74,79 eura od 1. svibnja 2014. pa do isplate,
– na iznos 73,66 eura od 1. lipnja 2014. pa do isplate,
– na iznos 74,50 eura od 1. srpnja 2014. pa do isplate,
– na iznos 76,75 eura od 1. kolovoza 2014. pa do isplate,
– na iznos 78,46 eura od 1. rujna 2014. pa do isplate,
– na iznos 77,61 eura od 1. listopada 2014. pa do isplate,
– na iznos 80,05 eura od 1. studenog 2014. pa do isplate,
– na iznos 81,31 eura od 1. prosinca 2014. pa do isplate,
– na iznos 81,66 eura od 1. siječnja 2015. pa do isplate,
– na iznos 81,86 eura od 1. veljače 2015. pa do isplate,
– na iznos 81,86 eura od 1. ožujka 2015. pa do isplate,
– na iznos 81,86 eura od 1. travnja 2015. pa do isplate,
– na iznos 81,86 eura od 1. svibnja 2015. pa do isplate,
– na iznos 81,86 eura od 1. lipnja 2015. pa do isplate,
– na iznos 81,87 eura od 1. srpnja 2015. pa do isplate,
– na iznos 81,87 eura od 1. kolovoza 2015. pa do isplate,
– na iznos 81,87 eura od 1. rujna 2015. pa do isplate,
koje zatezne kamate teku do dana 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim aneksa broj 2 ugovora o kreditu broj 5102986976, sklopljen između parničnih stranaka i solemniziran kod javnog bilježnika Marije Blečić, iz Pazina, pod brojem OV–84/16 dana 7. siječnja 2016.
IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu 3.754,76 eura (tri tisuće sedamsto pedeset četiri eura i sedamdeset šest centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. pa do isplate.
V. Odbija se prigovor radi prijeboja tuženika.
VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 588,39 eura (petsto osamdeset osam eura i trideset devet centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena u roku 15 dana.
VII. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova
postupka
VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom Banke, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu švicarskog franka (valutna klauzula), te radi utvrđenja ništetnosti u cijelosti aneksa broj 2. ugovora o kreditu broj 5102986976, solemniziranog kod javnog bilježnika Marije Blečić pod br. OV 84/2016 7. siječnja 2016. Ujedno je zatražila isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u iznosu 5.491,23 eura (41.373,70 kuna) sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose anuiteta od njihova dospijeća do isplate.
1.1. U tužbi je navela da je, u svojstvu korisnika kredita, s tuženikom sklopila ugovor o kreditu 2402006–1031262160/51400607–5102986976, solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Šuran pod br. OU–173/2006 dana 22. svibnja 2006. (dalje: ugovor o kreditu), kojim joj je odobren stambeni kredit za izgradnju u iznosu 61.600,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovoreni iznos mjesečnog anuiteta iznosio je 375,31 švicarskih franaka uz valutnu klauzulu na način da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati prema srednjem tečaju Banke za švicarski franak na dan odobrenja. Ugovorena je i promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,30 % godišnje. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, s tuženikom nije pojedinačno pregovarala o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Za vrijeme otplate tuženik je u više navrata jednostrano povećao kamatnu stopu što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta. Također, tuženik ju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o posljedicama promjene tečaja valute švicarski franak, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U kolektivnom sporu tzv. predmet „Franak“ presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskom franku. S tuženikom je 7. siječnja 2016. sklopila Aneks broj 2 ugovora o kreditu broj 5102986976 (dalje: aneks broj 2) na temelju kojeg je izvršena konverzija kredita u švicarskim francima u kredit u eurima. S obzirom na to da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojim se glavnica i anuiteta kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, time je ništetan u cijelosti i aneks broj 2 ugovora. U trenutku sklapanja aneksa broj 2 valuta švicarskog franka u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, pa je u aneksu netočno prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, koji iznos predstavlja bitan sastojak tog aneksa ugovora. U opisanom postupanju tuženika su ostvarena i obilježja zelenaškog ugovora. Kao potrošač, nakon gotovo deset godina otplate kredita dugovala je tuženiku gotovo jednak iznos kao i prilikom plasmana kredita, pa je bila u zavisnosti od tuženika i primorana provesti tzv. konverziju kako bi joj se smanjila glavnica i olakšala otplata mjesečnih anuiteta. Prilikom obračuna pretplate pri potpisivanju aneksa broj 2 tuženik joj nije uračunao zatezne kamate koje teku na svaki mjesečni preplaćeni iznos od dana plaćanja istog, a koje pravo joj pripada. U skladu s čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011.) ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Stoga, donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015., dalje: ZID ZPK15.) zakonodavac je omogućio konverziju kredita iz švicarskog franka u euro, ali provedbom konverzije nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za švicarski franak u dijelu koji se tiče valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom na to da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa prema Odluci Banke to joj je tuženik dužan naknaditi preplaćene iznose i to prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
1. 2.Tužiteljica je prije zaključenja prethodnog postupka preinačila tužbu u dijelu u kojem potražuje isplatu, na način da potražuje i isplatu daljnjeg iznosa 281,99 eura (2.124,68 kuna) s pripadajućim zateznim kamatama po osnovi preplaćenih iznosa u razdoblju od listopada 2015. do siječnja 2016. (do dana konverzije). Po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica je u podnesku od 9. rujna 2024. izvršila daljnju preinaku tužbe na način da je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu uskladila s utvrđenjima iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Goranke Šmer Maraš. Od tuženika potražuje isplatu preplaćenih iznosa do 30. rujna 2015. i to s osnova promjene kamatne stope razliku nastalu između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope i to samo pozitivne razlike u iznosu 1.090,46 eura sa zateznim kamatama kako je to specificirano u t. II. izreke, isplatu s osnova promjene tečaja švicarskog franka koja predstavlja razliku nastalu između plaćenih anuiteta po ugovoru o kreditu i anuiteta koje bi bila dužna platiti primjenom početnog tečaja i to samo pozitivne tečajne razlike u razdoblju višeg tečaja u odnosu na početni tečaj kredita u ukupnom iznosu 4.889,47 eura sa zateznim kamatama kako je to specificirano u t. II. izreke, isplatu razlike u odnosu na početni tečaj kredita na dan 30. rujna 2015. između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunskom protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju u iznosu 3.115,31 eura, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji, te isplatu s osnove manjka u iznosu 639,45 eura kojeg joj je tuženik utvrdio u obračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., a kojeg je namirila uvećanjem nedospjele glavnice. Time od tuženika potražuje isplatu ukupno 9.744,69 eura sve uvećano za pripadajuće zatezne kamate.
1. 3. Tuženik se u podnescima od 18. rujna 2020. i 8. listopada 2024. usprotivio preinakama tužbe.
1. 4. U skladu s čl. 190. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) sud je rješenjem na pripremnom ročištu posl. br. P 1595/2019– 10 od 29. rujna 2020. dopustio preinaku tužbe iz podneska tužiteljice od 4. rujna 2020., unatoč tuženikovu protivljenju, jer je to svrsishodno za konačne rješenje odnosa između stranaka. Ujedno je, na temelju čl. 190. st. 2. ZPP–a dopuštena preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 9. rujna 2024. s obzirom na to da je ona izvršena po provedenom financijskom vještačenju, u skladu s iznijetim zaključcima vještaka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda, koji prigovor je odbijen pravomoćnim rješenjem ovog suda posl. br. P 1595/2019–11 od 29. rujna 2020. Osporio je osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare. S tužiteljicom je 7. siječnja 2016. sklopio aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz švicarskog franka u euro u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je izmijenjen osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je predmetni kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, odnosno položaj tužiteljice izjednačio je s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Njegova je zakonska obveza bila da tužiteljici ponudi sklapanje Aneksa, a tužiteljica je ta koja je imala mogućnost odlučiti da li želi ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos. U postupku konverzije sve uplate po predmetnom kreditu su uzete u obzir. S obzirom na provedenu konverziju tužiteljici ne pripada nikakvo potraživanje kako se to navodi u tužbi. Ujedno je osporio utvrđenja iznijeta u kolektivnom sporu „Potrošač“ (presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž 6632/2017) u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak. Tužiteljici su prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije tako da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i to putem brošura, reklamnih materijala te od strane djelatnika banke. Osim toga tužiteljica je kao potrošač imala pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu. U članku 11. ugovora stranke su ugovorile depozit u visini 10 % od iznosa kredita što prema ugovoru o oročenom depozitu iznosi 6.160,00 švicarskih franaka te je taj iznos na dan uplate vrijedio 28.687,76 kuna. Cjelokupni iznos depozita iskorišten je za otplatu kredita i to s danom 8. veljače 2019. i to prema tečaju švicarskog franka na taj dan što je iznosilo 40.321,85 kuna, zbog čega je tužiteljica profitirala na povećanju tečaja za razliku u iznosu 11.510,92 kuna. Sve promjene kamatne stope su također izvršene u skladu s važećim pozitivnim propisima. Ugovorne strane su prilikom sklapanja ugovora o kreditu jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Deklaratorni tužbeni zahtjev se u tom dijelu stoga ne može usvojiti bez da se pritom postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se povrijedi načelo obveznog prava – načelo slobode ugovaranja.
U slučaju da sud utvrdi ništetnom pobijane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, istaknuo je prigovor radi prebijanja svoje tražbine u ukupnom iznosu 13.678,51 kuna (1.815,45 eura) s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu 1.420,90 kuna (kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog tečaja), u iznosu 746,69 kuna (kada je kamatna stopa bila niža od početne) i s osnove razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio 11.510,92 kuna više nego u trenutku uplate, sve uvećano za zatezne kamate od dospijeća do isplate.
3. Tužiteljica je u podnesku od 4. rujna 2020. osporila prigovore (uključujući i prigovor radi prijeboja) i navode iz odgovora na tužbu, kao i daljnjem podnesku od 7. ožujka 2023. Ujedno je istaknula da Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju iz oglednog postupka broj Gos–1/2019 prilikom odlučivanja o ništetnosti, odnosno nepostojanju sporazuma o konverziji, nije odlučivao o pravu potrošača, korisnika kredita, na punu restituciju unatoč valjanoj konverziji kredita, te se pozvala na praksu Europskog suda – presudu u predmetu KUS i PUS Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Sa u spojenim predmetima C–154/15, C–307/15 i C–308/15 u kojoj je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba.
4. U daljnjim podnescima od 18. rujna 2020., 7. lipnja 2022. i 2. rujna 2024. tuženik se pozvao na sudsku praksu te je u bitnome ponovio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti s obzirom provedenu konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.
5. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu od 15. svibnja 2006. (str. 9–14), otplatna tablica od 15. svibnja 2006. (str. 15–22), promet po kreditu (str. 23–25 te 31–33), aneks broj 2 ugovora o kreditu od 7. siječnja 2016. (str. 26–28 spisa), izračun konverzije (str. 29–30), tečajne liste (str. 34–35), obračun pretplate po ugovoru o kreditu (str. 36), ugovor o oročenom kunskom depozitu od 18. svibnja 2006. (str. 50 spisa), izvod prometa po računu (str. 51), obrazac za prihvat izračuna konverzije (str. 52), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (str. 53–55), pregled prometa po kreditu za razdoblje od 22. svibnja 2006. do 29. rujna 2015. (str. 56–62 te 614–627), promidžbeni materijali tuženice (str. 103–138), obavijesti o promjenama uvjeta po kreditu s otplatnim planovima (str. 587–613), isprave (str. 763), te nalaz i mišljenja financijskog vještaka (str. 779–808). Pored toga saslušana je tužiteljica (str. 944–945). Ostali dokazni prijedlozi su odbijeni jer su na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Pritom, je za napomenuti da je tuženik u tijeku postupka odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka (njegovih djelatnika) PU, CU i NU.
6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Prigovor radi prijeboja nije osnovan
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak te isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi uvećano za zatezne kamate od dospijeća do isplate. Zahtjev se temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je sklopljen aneks broj 2 ugovora o kreditu u skladu s ZID ZPK/15. Ujedno je predmet postupka zahtjev za isplatu razlike između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunskom protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju, te isplatu s osnova manjka kojeg je tuženik utvrdio u obračunu konverzije na dan 30. rujna 2015.
8. Nije sporno da su tuženik, kao kreditor, i tužiteljica, kao korisnica kredita 15. svibnja 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 2402006–1031262160/51400607– 5102986976, solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Šuran pod br. OU–173/2006 dana 22. svibnja 2006. Tužiteljici je odobren kredit u iznosu 61.600,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za švicarski franak banke na dan puštanja kredita u tečaj. Prema čl. 3. tog ugovora namjena sredstava bila je stambeni kredit – kredit za izgradnju. Tužiteljica se obvezala vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u 248 mjesečnih anuiteta sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke za švicarski franak na dan plaćanja. Mjesečni anuitet ugovoren je u visini 375,31 švicarskih franaka s ugovorenim dospijećem svakog prvog dana u mjesecu. Također su ugovorili da je redovna kamata promjenjiva i da na dan sklapanja ugovora iznosi 4,30 % godišnje. Kamata se obračunava u švicarskim francima te je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Navedeno je utvrđeno i iz čl. 1.,,2.,3.,6., 7. i 8. ugovora o kreditu. Nije prijeporno da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao potrošač, što je utvrđeno i u postupku iz njezina iskaza. Ona je navela da je sredstva ostvarena kreditom iskoristila za završetak adaptacije kuće u kojoj stanuje. Njen iskaz je u tom dijelu ocijenjen u cijelosti kao vjerodostojan. Tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala se od početno ugovorene od 4,30 % u nekoliko navrata. Također tijekom otplate mijenjao se tečaj švicarskog franka.
8. 1. Stranke su 7. siječnja 2016. sklopile aneks broj 2 ugovora o kreditu broj 5102986976 u skladu ZID ZPK/15. (čl. 1. aneksa), kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Prema sačinjenom izračunu konverzije kredita iznos nedospjele glavnice osnovnog ugovora po realiziranoj otplati bio je 40.738,43 švicarskih franaka, što je u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan 30. rujna 2015. iznosilo 284.385,69 kuna, dok je iznos nedospjele glavnice u usporednom kreditu u valuti euro po realiziranoj otplati bio 27.934,10 eura što je u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan 30. rujna 2015. iznosilo 213.195,23 kuna. Tužiteljici je takvim izračunom utvrđeno da njezine realizirane uplate po kreditu nisu bile dostatne za namirenje obaveza po provedenoj konverziji, odnosno utvrđen je manjak u iznosu 631,27 eura. Taj iznos je tužiteljica namirila nakon sklapanja aneksa ugovora kojim je regulirana konverzija uvećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima. Na dan 30. rujna 2015. tužiteljici je preostalo za otplatu 137 anuiteta, odnosno krajnji rok dospijeća kredita je 1. veljače 2027.
Tužiteljica i dalje otplaćuje kredit.
9. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva te da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Sporna je i osnovanost prigovora radi prijeboja tuženika. Pritom je odlučno za predmet spora da li tužiteljica može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule vezanu uz švicarski franak nakon što je sklopila aneks osnovnom ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15., te slijedom toga ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
10. Zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak se temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (u tzv. predmetu „Potrošač“).
10.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
10.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt–249/2014– 2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev–2221/2018–11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
10.3. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., ZZP/07) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužiteljica u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
10.4. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak u skladu s čl. 502. c. ZPP–a i čl. 118. ZZP/14 postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
10.5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora te predstavlja potrošački ugovor. Stoga se i na taj ugovor primjenjuju utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018.
10.6. Tuženik je osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva u tom dijelu, u bitnome, naveo sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. Njegovi navodi da je tužiteljica kao potrošač u postupnosti bila upoznata sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja švicarskog franka na osnovu kojih je mogla donijeti informiranu odluku nisu prihvaćeni kao osnovani. Okolnost da je tuženik u tom razdoblju oglašavao reklamne materijal za stambene kredite, kako je to isticao u tijeku ovog postupka, samo po sebi ne dokazuje da je tužiteljica bila u dovoljnoj mjeri informirana o uvjetima i posljedicama sklapanja ugovora o kreditu. Valja istaknuti da su i takvi materijali jednostrano sastavljeni od strane tuženika, te je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da joj nikakvi reklamni materijali (letci) nisu bili uručeni. Nadalje, iz iskaza tužiteljice, koji je u cijelosti pozitivno cijenjen, utvrđeno je da od strane tuženika nije bila obaviještena o posljedicama i eventualnim rizicima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak, nije joj bilo ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu u drugoj valuti, kao i da joj nisu bile posebno pojašnjene ugovorne odredbe. Njoj je uručen na potpis unaprijed pripremljen ugovor, na čiji sadržaj nije mogla utjecati.
10.7. U ovom postupku na tuženiku je bio teret dokaza da je tužiteljica kao potrošač faktički mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja, međutim on to nije učinio. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati. Na njemu je bio i teret dokaza tvrdnje da je tužiteljica bila upoznata sa svima elementima i rizicima promjene kamatne stope i promjene tečaja, a na osnovi kojih bi onda mogla donijeti informiranu odluku i pravnim i ekonomskim posljedicama koje za nju proizlaze iz predmetnog pravnog posla, što on također nije dokazao u ovom postupku.
10.8. Vezano za navode tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., dalje: ZZP/03.), jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.
10.9. Predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, već ih je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, formulirala banka, a tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane – tuženika, te su navedene odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi 87. st. 1. ZZP/03. nepoštene, a time i ništetne.
11. Nisu osnovani navodi tuženika da tužiteljica ne može osnovano tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu u švicarskim francima nakon što je sklopila Ankes broj 2. ugovora o kreditu u skladu s ZID ZPK/15.
11. 1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi u skladu s čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., dalje: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora u skladu s čl. 322. i 326. ZOO/05. utvrđuje ex tunc odnosno od sklapanja ugovora. U čl. 326. ZOO–a je određeno da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.
11. 2. Vrhovni suda Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. broj Rev– 2868/2018–2 od 12. veljače 2019. utvrdio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju.
12. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. I. izreke.
13. Zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti sporazuma o konverziji (Ankes broj 2. ugovora o kreditu) nije osnovan. Neovisno o utvrđenju ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZKP/15. ima pravne učinke i valjan je.
13. 1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. Gos–1/2019–36 od 4. ožujka 2020., iznio pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
13. 2. Vještak Goranka Šmer Maraš je u nalazu i mišljenju, koji nalaz je u tom dijelu prihvaćen kao objektivan i jasan, utvrdila da je predmetni sporazum o konverziji sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15.
13. 3. Stoga je odbijen u tom dijelu tužbeni zahtjev i odlučeno kao u t. III. izreke.
14. Suprotno navodima tuženika, sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužiteljice da potražuje povrat preplaćenog, odnosno onog što je kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ako glede toga nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije.
14. 1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15. kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15. na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro. Odredbama ZID ZPK/15., a niti u sporazumima sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanu uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15., odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
14. 2. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – OU protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15. predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, a s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.
14. 3. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C–452/18 od 9. srpnja 2020. – XZ protiv Ibercaja Banco SA nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
14. 4. Takva pravna shvaćanja iznijeta su i odlukama Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž–3773/2020–5 od 26. lipnja 2024. i Gž 2356/2021–7 od 24. travnja 2025., kao i Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž–498/2024–2 od 2. rujna 2024. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 1096/2022–2.
14. 5. Slijedom navedenog tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu na temelju čl. 323. st. 1. ZOO/05. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Tuženik je dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta kamatne stope i tečaja švicarskog franka i to prema početno kamatnoj stopi i srednjem tečaju tuženika na dan isplate ugovora o kreditu.
15. Visina potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš od 6. srpnja 2024. Tužiteljica je više uplatila na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu prema početnom otplatnom planu u razdoblju do 30. rujna 2015. ukupno 1.090,46 eura (tzv. pozitivna pretplata), dok je po osnovi višeg tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita više uplatila na ime tečajne razlike, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate tečaj švicarskog franka bio jednak tečaju na dan isplate kredita, 4.889,47 eura (tzv. pozitivna U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30. rujna 2015., razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju iznosi 3.115,31 eura, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Tuženik je tužiteljici u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio manjak u iznosu od 639,45 eura kojeg je tužiteljica namirila uvećanjem nedospjele glavnice kredita nakon sklapanja aneksa ugovora o kreditu kojim je regulirana konverzija i nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika. U odnosu na izvršene izračune preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti, te tužiteljica nije konverzijom stavljena u položaj u kojem bi bila da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju.
15. 1. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik u podnesku od 2. rujna 2024. naveo da ne osporava matematički izračun vještaka i da ne predlaže usmeno saslušanje vještaka. Prvenstveno je isticao da je vještačenje nepotrebno zbog nepostojanja osnove.
U tom podnesku tuženik je naveo i da je sud propustio odrediti financijsko vještačenje u dijelu koji se odnosi na potraživanje za koje izjavio prigovor radi prijeboja U odnosu na prigovor tuženika u tom dijelu valja odgovoriti da je tuženik raspravnim rješenjem posl. br. P 1595/2019 od 15. ožujka 2023. bio pozvan na uplatu predujma na ime troškova financijskog vještačenja, a koji predujam tuženik nije uplatio u za to ostavljenom mu roku, kao ni u daljnjem tijeku postupka. Stoga u skladu s čl. 153. st. 1. ZPP-a nije određeno financijsko vještačenje u tom dijelu.
15. 2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao argumentiran, jasan, objektivan i stručan.
15. 3. U konkretnom slučaju glavnica tužiteljičinog kredita nije smanjena jer izračunom konverzije nije utvrđena preplata tužiteljice, već manjak, pa tužiteljica sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećena za iznose koje je platila uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka do provedene konverzije. Stoga sklapanjem aneksa broj 2 (sporazuma o konverziji) nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
15. 4. Kako u konverziji nije utvrđena pretplata u korist tužiteljice, već manjak, pripada joj pravo na restituciju svih iznosa isplaćenih na temelju ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi do dana 30. rujna 2015. i to u iznosu 1.090,46 eura po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i 4.889,47 eura po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ukupno 5.989,93 eura. Osim toga, pripadaju joj i zatezne kamate na iznose preplate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. ZZP/03., već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primio, da mu ne pripada. Iz pregleda uplata po kreditu te nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužiteljica vršila uplate mjesečnih anuiteta u ugovorenom roku dospijeća (prvog dana u mjesecu).
15. 5. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. visina stope zateznih kamata određuje se u skladu s čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/2022.) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/2022.) za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.
16. Prigovor zastare tuženika je neosnovan.
16. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.
16. 2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 7. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
16. 3. Valja nadodati da nije osnovan niti tuženikov prigovor zastare u dijelu u kojem je došlo do preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike posl. br. Su-IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
17. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati 5.989,93 eura po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi sa zateznim kamatama kako je to specificirano u t. II. izreke.
18. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužiteljica potražuje isplatu iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita, kao i iznos u kojem je utvrđen manjak uplaćenih anuiteta do provedene konverzije kredita.
18.1. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15. u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala glavnica u švicarskim francima pretvori u kunsku po početnom tečaju, a manjak je nastao kao posljedica različitih uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u švicarskim francima od uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u eurima, a uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila do 30. rujna 2015. S obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je sporazum o konverziji valjan i da proizvodi pravi učinak, te da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu razlike glavnice i tzv. manjka utvrđenog konverzijom.
18. 2. Slijedom navedenog odlučno je kao u t. IV. izreke.
19. Prigovor prijeboja tuženika nije osnovan.
19. 1. Tuženik je u odgovoru na tužbu izjavio prigovor radi prebijanja tražbine koje ima prema tužiteljici u iznosu 13.678,51 kuna (1.815,45 eura) s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog tečaja te kada je kamata bila niža od početno ugovorene) kao i o snove razlike u depozitu (koji je trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio 11.510,92 kuna (1.527,76 eura) više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita, sve uvećano za pripadajuće zatezne kamate.
19. 2. Tužiteljica je osporila osnovanost prigovora radi prijeboja.
19. 3. Stranke su sklopile ugovor o oročenom depozitu broj [broj depozita] u visini 10 % od iznosa kredita, odnosno u iznosu 6.160,00 švicarskih franaka (što tužiteljica nije ni posebno osporila). Iznos depozita iskorišten je za otplatu kredita i to s danom 8. veljače 2019. i to prema tečaju švicarskog franka na taj dan.
19. 4. Tuženik neosnovano ukazuje na negativne tečajne razlike i razlike po osnovi kamatne stope jer tužiteljica uplatama manjih mjesečnih anuiteta zbog niže kamatne stope i nižeg tečaja švicarskog franka u odnosu na početne nije stekla ništa bez osnove, pa ne može ni postojati njezina obveza na vraćanje bilo kakvog iznosa prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. st. 2. ZOO/05.
19. 5. Uz to, tuženik kao trgovac je kriv za sklapanje ugovora o kreditu s ništetnim ugovornim odredbama, pa mu ni u skladu s čl. 323. st. 2. ZOO/05. ne pripada pravo kroz istaknuti prigovor radi prijeboja potraživati iznose manje plaćenih anuiteta, kao ni razliku u isplaćenom depozitu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.
19. 6. Stoga je u cijelosti odbijen prigovor radi prijeboja (t. V. izreke).
20. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
20. 1. Prema čl. 154. st. 2. ZPP–a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
20. 2. Tužiteljica je u sporu uspjela (uzimajući u obzir i uspjeh u odnosu na prigovor radi prijeboja) u pogledu osnove s 60 %, a u pogledu visine s 68 %, što ukupno iznosi 128 %, a podijeljeno s dva je 64 %. S druge strane, tuženik je glede osnove uspio s 40 %, a u odnosu na visinu s 32 %, ukupno 72 %, a što podijeljeno s dva iznosi 36 %. Kada se nakon toga oduzme veći postotak s kojim je uspjela tužiteljica od manjeg postotka uspjeha tuženika dobije se 28 %, pa tuženik treba tužiteljici naknaditi 28 % opravdanog i potrebnog troška.
20. 3. Tužiteljici je zatražila naknadu troškova za zastupanje kod sastava tužbe 200,00 eura, podneska od 4. rujna 2020., 5. lipnja 2024., 9. rujna 2024. i 9. prosinca 2024. te još jednog podneska (bez navođenja datuma sastava) po 200,00 eura, pristupa ročištima 29. rujna 2020., 15. ožujka 2023. i 9. srpnja 2025. po 200,00 eura, te sastava odgovora na žalbu 200,00 eura, sve uvećano za PDV 25 %, trošak vještačenja u iznosu 500,00 eura, te sudske pristojbe na tužbu i presudu 221,00 eura.
20. 4. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., dalje: OT) i čl. 155. ZPP–a tužiteljici su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe od 21. svibnja 2019. u iznosu 200,00 eura (tar. br. 7. t. 1. u vezi tar. br. 52. t. 3. i tar. br. 54. OT), kod pristupa ročištima 29. rujna 2020., 15. ožujka 2023. i 9. srpnja 2025. po 200,00 eura (tar. br. 9. t. 1. u vezi s tar. br. 7. t. 1., tar. br. 52. t. 3. i tar. br. 54. OT–e), kod sastava podneska od 4. rujna 2020. (očitovanje na odgovor na tužbu) i podneska od 9. rujna 2020. (očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka te usklađenje tužbenog zahtjev s utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka) po 200,00 eura (tar. br. 8. t. 1. u vezi s tar. br. 7. t. 1., tar. br. 52. t. 3. i tar. br. 54. OT– e). Na odmjerene troškove zastupanja u iznosu 1.200,00 eura, pripadaju joj i PDV 25% što iznosi 300,00 eura (tar. br. 46. OT–e). Pored toga priznati su joj troškovi financijskog vještačenja u iznosu 500,00 eura te sudska pristojba na tužbu u podmirenom iznosu 101,40 eura u skladu s tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 53/2019.). Time su tužiteljici nastali troškovi postupka u iznosu 2.101,40 eura, od čega 28 % iznosi: 588,39 eura.
20. 5. Tužiteljici nisu kao opravdani priznati troškovi sastava podnesaka od 5. lipnja 2024. i 9. prosinca 2024. te podneska od 7. ožujka 2023. (a u odnosu na trošak sastava tog podneska nije ni pravilno postavila određeni zahtjev) kao ni trošak sastava odgovora na žalbu izjavljenu na rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nadležnosti. Navedeni podnesci kao ni odgovor na žalbu nisu bili potrebni za postupak, pa u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a tužiteljici nije priznat trošak njihova sastava. Ne pripada joj ni trošak sudske pristojbe na presudu jer prema sada važećim odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018. i 51/2023.) potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni su plaćanja sudskih pristojbi.
20. 6. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP–a tužiteljici na odmjerene troškove postupka pripadaju zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/23.) uvećanoj za tri postotna poena.
20. 7. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 588,39 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25. kolovoza 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23. uvećanoj za tri postotna poena, dok su odbijeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu te zahtjev tuženika u cijelosti.
U Pazinu 25. kolovoza 2025.
Sutkinja
Kristijana Matejčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. tužiteljica p. p.,
2. tuženik p. p.
