REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-609/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović-Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupane po punomoćniku Ivi Šućuru odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 3. veljače 2025., poslovni broj: P- 868/2024-10, koja je ispravljena rješenjem istoga suda od 17. travnja 2025., poslovni broj: P-868/2024-19, na sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 3. veljače 2025., poslovni broj: P-868/2024-10, koja je ispravljena rješenjem istoga suda od 17. travnja 2025., poslovni broj: P-868/2024-19, u pobijanim točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 312697 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika Volksbank d.d. dana 8.7.2008. sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

"Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Naknada za odobrenje kredita: 1,25% (slovima: jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.".

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, da tužitelju KP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.054,91 EUR zateznim kamatama tekućim od 18.7.2008. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, da tužitelju KP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.105,35 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 3. veljače 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 3. veljače 2025. do isplate."

1.1.Rješenjem prvostupanjskog suda od 17. travnja 2025. poslovni broj: P-868/2024- 19 riješeno je:

"Ispravlja se presuda ovog suda poslovni broj: P-868/2024-10 od 3. veljače 2025., u toč. II. izreke presude,3., 4. i 5. red, u svezi sa naznakom tijeka zateznih kamata na dosuđeni novčani iznos, tako da umjesto „od 18.7.2008. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015.“ ima ispravno stajati „od 18.7.2008. do 31. srpnja 2015.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnijela tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložila drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te da naloži tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka, kao i troškove žalbenog postupka ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak žalbe.

2.1. Tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio nepoštenom odredbu članka 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita obzirom da je tom odredbom jasno i razumljivo izražena naknada u postotku od 1,10% od iznosa kredita pa da je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, a da tužitelj nije dokazao da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, s tim da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja obzirom da je svaki ugovor o potrošačkom kreditu koji je tuženica sklapala s potrošačem prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Tuženica dodatno ističe da i u slučaju da tužitelju nije bio razumljiv način izračuna iznosa naknade za administraciju kredita, da se u svakom trenutku mogao dodatno informirati o značenju navedene odredbe Ugovora o kreditu, te da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila uobičajena u praksi banaka i da je tužitelj u svakom trenutku mogao pregovarati s tuženicom oko plaćanja naknade, a da čak i u situaciji da se o spornim odredbama Ugovora nije pregovaralo, da navedene odredbe koje su jasne i iz kojih je moguće egzaktno utvrditi njihovu svrhu, namjenu i opseg, nisu ni na koji način mogle uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno da iste odredbe nije bilo moguće utvrditi ništetnima.

2.2. Zaključno tuženica navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se radi o tipskom ugovoru i da se o odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jer je zanemario činjenicu da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristao na prethodno navedene uvjete tuženice za davanje kredita, kao i na plaćanje sporne naknade, što je potvrdio i svojim potpisom na tom Ugovoru.

2.3. Što se tiče troškova postupka ističe kako je vrijednost predmeta spora previsoko ocijenjena, jer kad deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu njegova se vrijednost neće uzimati u obzir, već će se u obzir uzimati samo vrijednost zahtjeva za činidbu. Stoga smatra da je prvostupanjski sud pogrešno trošak obračunao priznajući tužitelju po 100 bodova za svaku radnju umjesto po 75 bodova.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda i u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetne odredbe iz članka 5.1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za odobrenje kredita, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 1.054,91 eura s tog osnova.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženice Volksbank d.d. Zagreb kao kreditor dana 8. srpnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 312697 i da je u članku 5.1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita u visini od 1,25% iznosa kredita.

8. Cijeneći iskaz tužitelja, kojeg je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao uvjerljiv i istinit, s tim da niti tuženica na isti nije imala primjedbi, utvrđeno je da je predmetni kredit bio namijenjen za kupnju stana na adresi u [adresa] u kojem tužitelj i danas stanuje sa obitelji. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prilikom pregovora u vezi sa podizanjem kredita nitko nije spomenuo ništa glede obveze plaćanja ulazne naknade. Tek kada je došao preuzeti ugovor kako bi ga odnio kod javnog bilježnika radi ovjere uočio je da naknada za obradu kredita iznosi 1,25% od ukupnog iznosa kredita. U svom je iskazu naveo kako je u banci pitao ima li kao hrvatski branitelj kakav popust u vezi naknade odnosno postoji li mogućnost da tu naknadu ne plati. U banci mu je rečeno da takva mogućnost ne postoji, da to plaćaju svi i da je taj iznos za sve koji podižu kredite isti, da je iznos uključen u ukupan iznos kredita, a da će se isplatiti banci kroz rate. Nitko mu nije spominjao za što bi banka koristila ta sredstva ostvarena na ime naknade.

9. Imajući u vidu da iz provedenog dokaznog postupka, a osobito iz iskaza tužitelja, proizlazi da prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tužitelju bilo pojašnjeno na što se odnosi naknada za odobrenje kredita, da tuženica do okončanja postupka na tu okolnost nije predložila da se sasluša zaposlenik banke iako je teret dokazivanja bio na njoj, zatim da iz priloženog ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženice, kao i da odredba o naknadi za odobrenje kredita nije jasna, lako razumljiva i uočljiva iz razloga što tuženica nije pojasnila tužitelju koje to troškove navedena naknada podmiruje, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je navedena odredba nepoštena. Osim navedenog iz priloženog Ugovora o kreditu proizlazi da je navedena naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, tako da je pravilno zaključeno da su navedene odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da su iste ništetne, sukladno članku 96. stavku 1. i članku 102. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 46/97, 79/07 dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme potpisivanja Ugovora o kreditu.

10. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, koja se žalbom posebno ne osporava, valja navesti da je prvostupanjski sud istu pravilno utvrdio uvidom u nalog za isplatu koji je sačinjen od strane prednika tuženice, a iz kojeg proizlazi da je 17. srpnja 2008. navedena naknada naplaćena u iznosu od 7.948,25 kuna (1.054,91 eura).

11. Uvažavajući sve naprijed navedeno, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je temeljem članka 1111. i 1115. ZOO-a u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, te kada je odlučio kao u točki I. i II. izreke pobijane presude.

12. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka temeljem članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, i to na način da su dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). U odnosu na prigovor tuženice glede vrijednosti predmeta spora valja navesti da tuženica ovaj prigovor nije isticala tijekom postupka, već ga ističe tek sada u žalbenoj fazi postupka kada se isti više ne može isticati.

13. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe, jer s istom nije uspjela. Ova se odluka temelji na članku 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

14. U nepobijanom dijelu (točka IV. izreke) prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

15. Zbog navedenog, odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

Slavonski Brod, 25. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić