REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-584/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LGO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, rješavajući žalbu tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu od 3. travnja 2025., poslovni broj: P-302/2021-8, u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Karlovcu od 3. travnja 2025., poslovni broj: P-302/2021-8.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 148-50-5683977, sklopljenog dana 24. veljače 2011., a solemniziranog kod javnog bilježnika Blanke Žaja iz [adresa] dana 18. ožujka 2011., pod posl.br. OV- 2291/2011 u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu kredita: 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Tužena Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, dužna je tužiteljici DGO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 538,54 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2011. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Tužena Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, dužna je tužiteljici DGO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 602,31 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2025. do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda."

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženici, uključujući i trošak žalbenog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da je počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 3. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud u povodu prigovora tuženice pravilno odlučio da je mjesno nadležan, imajući pri tome u vidu odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14) u kojima je, između ostalih, implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te se na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača, i to prije svega odredbe članka 49., 51. i 55. ZZP/14. Obzirom da je u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, te da se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale i da tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu koja je tužiteljicu kao potrošača stavila u neravnopravan položaj kao fizičku osobu u odnosu na tuženicu, pravnu osobu, osobito u pogledu ekonomičnosti i mogućnost pristupa sudu (tužiteljica ima prebivalište u [adresa], predmetni Ugovor o kreditu je zaključen u podružnici tuženice u [adresa], a ugovorena je mjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženice u Zagrebu). Osim navedenog, treba također imati i u vidu odredbu članka 19.l stavak 1. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a što je u skladu i s mišljenjem Vrhovnog suda RH izraženog u rješenju poslovni broj: Gr1-143/2019-2 od 11. prosinca 2019.

5.1. Ispitujući dalje prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano poziva tuženica, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je između tuženice kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita, zaključen Ugovor o kreditu broj 148-50-5683977 od 24. veljače 2011. radi kupnje stana u iznosu od 54.990,00 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju na dan korištenja kredita uz rok otplate od 336 mjeseci;

- da je tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009,, 133/2009);

- da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 1% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da je tužiteljici prilikom isplate/ korištenja kredita dana 25. ožujka 2011. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.057,69 kuna;

- da iz iskaza tužiteljice kojeg sud prihvaća kao uvjerljivog u bitnome proizlazi da je tužiteljica podigla stambeni kredit kod tuženice, da prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije imala mogućnost s tuženicom pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako niti o spornoj ugovornoj odredbi, da je ugovor pročitala ali je pažnju više usmjerila na odredbe koje se tiču iznosa kredita i roka otplate, te kako joj nije objašnjeno što zapravo plaća, odnosno koje troškove podmiruje za navedenom naknadom.

8. Prvostupanjski sud je na temelju gore navedenih utvrđenja prihvaćajući iskaz tužiteljice, te stipulacije sporne odredbe (članak 3. Ugovora) koja je standardna, pravilno zaključio da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo sa ovdje tužiteljicom, niti je tužiteljica obaviještena na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi, a pri tome tuženica na kojoj je teret dokazivanja nije dokazala suprotno da se s tužiteljicom o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagala dokaze, pa se stoga u smislu odredbe članka 96. stavak 1. i 2. ZZP- a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice koja ima svojstvo potrošača.

9. Naime prema odredbi članka 96. stavak 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

10. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženica, koja je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

13. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

14. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

15. Također pogrešno je tumačenje tuženice u dijelu u kojem ističe da tužiteljičina tražbina nije niti dospjela, a s obzirom da je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena u ovom postupku, jer predmet spora jest utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, te posljedično isplata s osnova takove ništetne odredbe.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženice pravilno je sud utvrdio da je u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a, tuženica nepošten stjecatelj, jer je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe kojom je povrijedila interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je spornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita i to u visini od 1,00% od iznosa kredita, nametnula tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužiteljica ovlaštena tražiti zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade, jer je tuženica kao nesavjestan stjecatelj dužna platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

17. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici zatraženi iznos od 4.057,69 kuna/538,54 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 25. ožujka 2011.

18. Slijedom navedenog žalbeni navodi tuženice proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora u ovom konkretnom predmetu.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilno i zakonito na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023 – dalje: Tarifa).

19.1. Suprotno žalbenim navodima tuženice, ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu članka 335. stavka 6. ZPP-a dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to i trošak punomoćnika stranaka na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka, pa je stoga, u situaciji kada je punomoćnik tužiteljice na ročište za objavu presude i pristupio (strana 75. spisa) pravilnom primjenom materijalnog prava, sukladno Tbr. 9 točki 3. Tarife i ovaj trošak pravilno priznat.

20. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

21. Budući tuženica nije uspjela u ovom žalbenom postupku, ovaj sud je na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbio njezin zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.

Slavonski Brod, 25. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić