Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-683/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Amaliji Švegović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupane po punomoćniku Ivanu Grgacu, odvjetniku u [adresa] protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P- 1727/2019-8 od 3. ožujka 2025., dana 25. kolovoza 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1727/2019-8 od 3. ožujka 2025.

II. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku.

2. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti pobijano rješenje i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno preinačiti pobijano rješenje sukladno žalbenim navodima.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da je tužiteljica podnijela protiv tuženice tužbu radi isplate po osnovi ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208980837 od 25. travnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu), da je tuženica u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku navodeći da je odredbom čl. 16. ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, a koji bi sud bio i općemjesno nadležan za tuženicu u smislu odredbi čl. 46. i 48. ZPP-a čak i da nije ugovorena nadležnost. Prvostupanjski sud, pozivajući se na odredbu čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) i čl. 81. st. 1. i 2., čl. 83. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodno novine'' broj 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje: ZZP-a, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), te polazeći od utvrđenja da tužiteljica prema navedenom ugovoru ima status potrošača, a tuženica status trgovca, da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljičinih prava iz ugovora o kreditu, zaključuje da je mjesna nadležnost ugovorena u čl. 16. ugovora o kreditu određena u tipskom ugovoru na unaprijed formuliranom obrascu pa se na temelju zakonske presumpcije smatra da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnosti pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, zbog čega ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice jer bi ona, u slučaju vođenja parnice pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena vezano za putovanje iz mjesta njegovog prebivališta u [adresa] do Zagreba. Utvrdivši da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a, prvostupanjski sud je, a obzirom da tužiteljica ima prebivalište na području njegove nadležnosti, primjenom odredbe čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019.), odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

6. Tuženica u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da prvostupanjsko rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer je prvostupanjski sud propustio utvrditi da li se o prorogacijskoj klauzuli posebno pregovaralo, kao i ostale relevantne okolnosti koje bi uzrokovale nepoštenost odnosno ništetnost sporne odredbe, pa je ujedno ostvaren i žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o neravnoteži u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača tvrdnjom da se udaljenost tužiteljičinog prebivališta od nadležnog suda u [adresa] ne može cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, jer osim što je tužiteljica zastupana po odvjetniku, u slučaju potrebe za osobnom prisutnošću na ročištu može biti saslušana zamolbenim putem pred sudom svog prebivališta, a u prilog svojih navoda poziva se na sudsku praksu citiranu u žalbi. Ističe da, čak i da nije postojala prorogacija nadležnosti u ugovoru o kreditu, Općinski građanski sud u Zagrebu bio bi nadležan primjenom odredbi o općemjesnoj nadležnosti iz čl. 46. i 48. ZPP-a. Tuženica navodi da nije primjenjiva odredba čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016, dalje: ZPK), jer je ugovor o kreditu sklopljen 19. rujna 2007. odnosno prije stupanja na snagu tog Zakona 1. siječnja 2010., a osim toga, navedena se odredba odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovora, a što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu.

7. Ispitujući pobijano rješenje u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju povredu tuženica obrazlaže u žalbi jer je prvostupanjski sud iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama i rješenje se može ispitati. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupku iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

8. Osnovani su navodi tuženice da u ovom konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer je navedenom odredbom propisana nadležnost za sporove iz potrošačkih ugovora s međunarodnim elementom, a što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu, pa je prvostupanjski sud nepravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 19.l ZKP-a kada je odbio tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

9. Razmatranjem spisa, ovaj sud je utvrdio da je čl. 16. ugovora o kreditu nesporno između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora (Zagreb) u smislu odredbe čl. 70. ZPP-a, te da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem tužiteljica imaju status potrošača, a tuženica status trgovca, a iz kojeg ugovora tužiteljica zahtijeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope, te da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi tuženice na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati.

10. Kako tuženica u postupku nije dokazala da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarala o odredbi o prorogacijskoj klauzuli sadržanoj u čl. 16. ugovora o kreditu kojom je prenijeta isključiva mjesna nadležnost na sud u Zagrebu gdje tuženica ima sjedište i koji je udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice (340 km u jednom smjeru), što povećava troškove sudjelovanja tužiteljice u postupku (gubitak vremena, troškovi osobnog sudjelovanja u postupku), ispunjeni su uvjeti za ocjenu nepoštenosti navedene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, dalje: ZZP/03). Stoga je nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz citiranog potrošačkog ugovora na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna te se smatra da ugovorena nadležnost suda u sjedištu tuženice nikada nije niti postojala.

11. U nedostatku valjanog sporazuma o nadležnosti primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, koji osim odredbe o općoj mjesnoj nadležnosti sadržane u čl. 46. st. 1. ZPP-a, sadrži i odredbu čl. 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

12. Obzirom da iz ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u poslovnoj jedinici tuženice u [adresa], te da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice, to je pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe čl. 59. ZPP-a valjalo odbiti prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku kao neosnovan.

13. Slijedom iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženice i potvrditi pobijano rješenje.

14. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspjela sa svojom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 25. kolovoza 2025.

Sutkinja

Amalija Švegović