REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-231/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Berislava Devčića, kao predsjednika vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici u Ogulinu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-2423/2015-63, od 5. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Privredne banka Zagreb d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-2423/2015-63, od 5. veljače 2025.

II. Tuženica Privredne banka Zagreb d.d., odbija se sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-2423/2015-63, od 5. veljače 2025., u točki I. izreke, naloženo je tuženici Privredna banka Zagreb d.d., da tužitelju ZI isplati iznos od 2.529,40 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, u roku od 15 dana.

1.1. U točki II. izreke u preostalom dijelu, iznad dosuđenog iznosa i dosuđenih zateznih kamata, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

1.2. U točki III. izreke naloženo je tuženici Privredna banka Zagreb d.d., da tužitelju ZI naknadi parnični trošak u iznosu od 2.218,48 EUR, u roku 15 dana.

1.3. U točki IV. izreke u preostalom dijelu odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

1.4. U točki V. izreke odbijen je u cijelosti zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

2. Protiv ove presude tuženica je uložila žalbu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka, sa prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu tuženici cjelokupnog iznosa parničnog troška uključujući i troškove žalbe, ili podredno da se ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženica vidi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može preispitati, jer je nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno razlozi presude su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika.

2.2. U sadržaju žalbe tuženica prvenstveno ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-637/2019-2 od 15.11.2022. zauzeo shvaćanje kako tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što je izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. Stoga je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da je kredit konvertiran pa bi plaćanjem dosuđenog iznosa tužitelj bio dva puta obeštećen – prvi puta kada je konvertirao ugovor jer mu je tada sve što je platio po inicijalno zaključenom ugovoru s valutnom klauzulom u CHF priznato prilikom konvertiranja duga, dok bi po drugi puta bio obeštećen kad bi mu tuženica morala platiti dosuđeno temeljem ove presude.

2.3. Tuženica nadalje posebno elaborira stav da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene, jer Zakon o obveznim odnosima izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, a iz ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te njegova prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog ugovora, tim više što se tužitelj, niti kasnije tijekom razdoblja otplate ugovora o kreditu, ni u jednom trenutku nije obratio ovlaštenoj osobi, odnosno nadležnoj službi tuženika kako bi dobio dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope i promjene tečaja po spornom kreditu.

2.4. U žalbi se dodatno argumentira i prigovor zastare koji je tuženica iznijela u prvostupanjskom postupku, smatrajući da neovisno o tome kad je ništetnost deklarirana, zastara počinje teći od dana kad se tvrdi da je plaćeno ono što se traži natrag tj. kad je ugovorna strana imala pravo tražiti vraćanje.

2.5. Glede troškova postupka tuženica ističe da pobija i odluku o troškovima postupka u cijelosti, jer je tužbeni zahtjev neosnovan.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da je sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

6. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, tako da nije počinjena bitna povreda iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa kredita za utuženo razdoblje od kolovoza 2007. do siječnja 2014. po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 4.332,43 eura, sve sa zateznom kamatom.

8. Činjenično stanje koje proizlazi iz dokumentacije priložene spisu i nije sporno među strankama je:

- da su tuženica Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor i tužitelj ZI kao korisnik kredita, zaključili 15. svibnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 9012501855 na iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 92.200,00 CHF po srednjem tečaju za CHF, radi kupnje stambenog objekta, a s rokom otplate od 360 mjeseci.

- da su stranke člankom 4. Ugovora o kreditu ugovorile kamatnu stopu od 4,15 % godišnje, te da je ugovoreno da je kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana.

- da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,15 % te da je uslijed povećanja kamatne stope povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

- da stranke zaključile sporazum o konverziji temeljem Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju i sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012501855 od 11. prosinca 2015.

9. U drugostupanjskom postupku je sporno da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene odredbe i da li nakon sklapanja Aneksa Ugovora, kojim je izvršena konverzija tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem djelomične ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu i u kojem iznosu, zatim da li je nastupila zastara potraživanja.

9.1. Prvostupanjski sud u razlozima presude vezano uz utvrđivanje činjeničnog stanja, naveo je da je ništetnost promjenjive kamatne stope za ugovore vezane za valutu CHF, utvrđena odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/20142 od 9. travnja 2015. kojom je odbijena revizija protiv te odluke, a dodatno je saslušao tužitelja na okolnosti zaključenja ugovora o kreditu.

10. Drugostupanjski sud smatra da je pitanje ništetnosti pojedinih ugovornih stavaka, koje istovremeno ne dovode do ništetnost cijelog ugovora o kreditu budući ugovor može opstati i bez tih odredbi, prethodno pitanje glede osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem takvih ništetnih (nepoštenih) odredbi. Pri tome sudovi o ništetnosti (nepoštenju) pojedinih odredbi mogu odlučivati temeljem deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, bilo kao o prethodnom pitanju, (kao u ovom slučaju), ali svakako o tome trebaju odlučiti i na toj odluci temeljiti odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

10.1. Iako je točno da se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

10.2. Naime, presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4., između ostalog je zaključeno da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.

10.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, zaključio je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

10.4. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., i U-III- 4424/21, zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U takvom slučaju u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud ne samo da je imao u vidu intervencijski efekt presuda u kolektivnom sporu, nego je izveo dokaz saslušanjem tužitelja i pravilno je zaključio da tužitelj kao korisnik kredita nije bio od strane banke informiran o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na bilo koji drugi način izuzev standardnog ugovora sastavljenog po tuženiku i javno dostupnim informacijama koje su uzete u obzir u tzv. "kolektivnom sporu". Pri tome valja naglasiti da je upravo na tuženici bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o parametrima promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, no tuženica je tijekom postupka nije predlagala dokaze u tom pravcu.

12. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 15. svibnja 2007.

Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:

- Odredba čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

- Odredba članka 82.Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- Odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12.1. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalj ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

-odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

-odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

-odredba članka 100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

-odredba članka 101. ZZP-a kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

-odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Prvostupanjski sud izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i utvrdio je da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima promjenjive kamatne stope.

14. Ugovor o kreditu sastavljen je kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora.

15. Da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), proizlazi iz činjenice da ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njenom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već je kredit podignut kao kredit za kupnju stambenog objekta.

16. Temeljem analize dokaznog postupka drugostupanjski sud smatra da tuženica u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdila egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima i rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, niti je posebno o mogućim rizicima upozorila korisnika kredita, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., a slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Drugostupanjski sud smatra neosnovanim prigovor tuženice kako tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što je izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

18.1. Naime, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je osnovna svrha konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK), bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Stoga korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužitelj nije u cijelosti obeštećen, odnosno da sklapanjem Dodatka ugovoru nisu sanirane u cijelosti posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

19. Na temelju nalaza i mišljenja EI iz Galprom d.o.o., stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, kojeg i drugostupanjski sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen sukladno pravilima struke i dokumentaciji priloženoj u spisu, a vještak je argumentirano odgovorio i na sve primjedbe stranaka, utvrđeno je da na dan 30. rujna 2015. potraživanje tužitelja s osnova preplate kamate uslijed izmjena kamatne stope iznosi ukupno 7.018,56 EUR, a da je konverzijom tuženik priznao tužitelju preplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu u iznosu od 4.489,16 EUR pa je prijebojem ta dva iznosa tužitelju dosuđen iznos od 2.529,40 EUR za koji nije potpuno obeštećen konverzijom.

20. Zatezna kamata pravilno je dosuđena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.

21. Pravno pitanje o kojem ovisi nastupanje zastare pojedinih potraživanja iz predmetnog Ugovora, vezano je uz intervencijski efekt tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., glede mogućnosti prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, da li podnošenje takve tužbe predstavlja radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine.

22. Prema tome kako je postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (26. lipnja 2015.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

23. Nije osnovana žalba ni glede odluke o troškovima postupka.

23.1.Troškovi postupka sastoje se od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku i određeni su primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/22– dalje OT), prema vrijednosti spora, a presuđeni su temeljem odredbe članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a.

23.2. Tužitelj je uspio u cijelosti s osnovom tužbenog zahtjeva dok je u odnosu na visinu zahtjeva uspio u omjeru od 58%, pa njegov ukupni uspjeh u sporu iznosi 79%, a tuženika iznosi 21%, pa je tuženik dužan naknaditi tužitelju priznate troškove postupka u omjeru od 58%.

23.3. Prvostupanjski sud pravilno je priznao tužitelju troškove postupka i to: sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife), trošak sastava podnesaka od 15. srpnja 2016., 2. listopada 2018., 28. rujna 2023. i 20. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svako (Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 54. Tarife), trošak sastava podneska od 28. srpnja 2016., 16. siječnja 2017., 6. travnja 2017. i 11. prosinca 2024. u iznosu od 100,00 EUR za svaki (Tbr. 8. t. 4. i Tbr. 54. Tarife), trošak zastupanja na ročištima 15. veljače 2019., 2. listopada 2023., 2. studenog 2024., 17. prosinca 2024. i 23. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svako (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 54. Tarife), te trošak zastupanja na ročištu od 27. srpnja 2016. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 2. i Tbr. 54. Tarife), što ukupno iznosi 2.500,00 EUR, a uvećano za PDV iznosi ukupno 3.125,00 EUR. Tim troškovima dodan je i trošak predujma za provedbu vještačenja i dopune vještačenja u zatraženom iznosu od 564,99 EUR te trošak uplaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 134,98 EUR, ili ukupno 3.824,97 EUR.

23.4. Kako tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova postupka u omjeru od 58%, dosuđen mu je iznos od 3.824,97 EUR.

23.5. Tuženici nisu priznati troškovi postupka budući nije uspjela u žalbenom postupku.

24. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci ove presude.

U Požegi 25. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Berislav Devčić