REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-130/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Emilu Havkiću, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Zorić & Karačić d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 11. studenog 2022., poslovni broj: 139 Pn-1535/2021-17, u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika FE iz [adresa] odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 11. studenog 2022., poslovni broj: 139 Pn-1535/2021-17, u pobijanoj točki I, III i IV izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju neimovinsku štetu u iznosu 30.000,00 kuna / 3.981,68 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2021. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu 20.000,00 kuna / 2.654,46 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu 6.420,00 kuna / 852,08 eura u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova."

2. Pravodobno podnesenom žalbom tuženik pobija prvostupanjsku odluku u točki I, III i IV. izreke presude zbog svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP), s prijedlogom da se žalba usvoji. Trošak žalbenog postupka ne traži.

2.1. U žalbi navodi da prvostupanjska presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer da nema valjane razloge i da je ono što se u obrazloženju navodi kao razlog donošenja presude nerazumljivo te da istodobno činjenično stanje nije valjano utvrđeno. Ističe da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju zauzeo stav da se ne radi o vrijednosnom sudu, nego o činjeničnim tvrdnjama, iako se ne radi o eksplicitnim tvrdnjama o kojima više ne treba raspravljati, nego upravo suprotno, tuženik samo uočava što tužitelju u svom djelu navodi te propituje djelovanje tužitelja, daje svoje zaključke izražene u publicističkom djelu, također podložnom kritici i analizi, zatim da su pojedini dijelovi obrazloženja prvostupanjske presude nejasni i nerazumljivi i nemaju dodirnih točaka sa spornim navodima, da je prvostupanjski sud propustio izvršiti uvid u cijelu knjigu tužitelja Croatia. O, već je izvršio uvid samo u dio knjige pod poglavljem "Mit o genocidnosti" te da se u ovom postupku ne treba utvrđivati je li tužitelj osoba koja promovira tezu o genocidnosti hrvatskog naroda, nego se ocjenjuje je li tuženik nešto naveo, je li točno to što je naveo, odnosno radi li se o činjeničnim tvrdnjama ili vrijednosnom sudu, zaključku ili polemiziranju, je li tužitelj s namjerom iznio neistinite činjenične tvrdnje koje mogu naškoditi časti i ugledu tužitelja i je li isti imao razloga vjerovati da ono o čemu raspravlja i argumentira u svojoj knjizi, doista egzistira.

2.2. Dalje navodi da sam tužitelj u svojoj knjizi na stranici 245. navodi kako je Republika Hrvatska bila kritizirana od strane međunarodne zajednice te da su najnategnutije srpske tvrdnje oko genocidnosti F djelovale kao da imaju neko utemeljenje te da sada tvrdi da tuženik takav navod neistinito iznosi i da prvostupanjski sud uopće nije analizirao sporni tekst, nije izvršio uvid u stranicu 245. predmetne knjige, nije utvrdio postoji li takav navod tužitelja ili ne, već je umjesto toga pregledavao neke dijelove knjige tužitelja, koje nemaju nikakve veze sa spornim navodima koji se u tužbi ističu te da je paušalno zaključio da tužitelj ne promiče tezu o genocidnosti F i da je ono što je tuženik naveo u svojoj knjizi Druker na stranici 138 neistinito pa da je obrazloženje prvostupanjske odluke u tom smislu nejasno i nerazumljivo i ne sadrži razloge koji bi se odnosili na konkretni predmet spora pa da je time prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a.

2.3. Osim toga navodi da tuženik u svojoj Knjizi Druker ništa ne tvrdi nego citira profesora AE kako isti navodi da se na str. 254. knjige tužitelja nalazi njegova tvrdnja da je Hrvatska opet bila kritizirana od međunarodne zajednice i pokazalo se da su problematične srpske tužbe zbog genocida F imale temelja, zatim da okolnost je li tuženik pročitao cijelu knjigu tužitelja ili nije, nema nikakve veze s činjenicom da se u knjizi tužitelja nalazi istaknuti tekst, da nije jasan navod prvostupanjskog suda da je prije pisanja knjige tuženik trebao utvrditi istinitost navoda profesora AE i da se trebao obratiti tužitelju jer da tuženik nije nikakav nakladnik ili urednik kakvog medija pa da se prije pisanja novinarskog teksta trebao obratiti onome o kome piše, da je tuženik akademik, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i publicist, koji izdaje knjige, propituje stvarnost, argumentira i polemizira pa da se radi o vrijednosnom sudu i mišljenju o nečijem radu, kao i o kritici toga rada s jasno izraženim argumentima na kojima se zauzima takav stav i da je stav prvostupanjskog suda nejasan i nerazumljiv i bez odlučnih razloga pa da je i ovdje počinjena naprijed navedena bitna povreda te nije utvrđeno činjenično stanje.

2.4. U svezi navoda: "Poslije Oluje, Krestićeva tvrdnja o genocidnosti F za OE više nije problematična, već ima temelje i više nije samo ĐE, već Krestić Goldsteinova" ističe da je jasno da se radi o navodima profesora AE, koji iznosi svoje zaključke i mišljenje te isto pokušava argumentirati pa da time niti spominjanje tog navoda tuženik ne iznosi kao činjeničnu tvrdnju, nego ulazi u raspravu i argumentaciju pa da prvostupanjski sud, bez argumentacije i paušalno zaključuje da su predmetni navodi činjenične tvrdnje te da isto tako navod "da je tužiteljevo povezivanje genocidnosti hrvatskog naroda s Olujom mnogo naprednije nego i kod nekih poznati A" predstavlja zaključivanje tuženika u svijetlu navoda tužiteljeve knjige.

2.5. U odnosu na pitanje trpljenja štete i visine štete tuženik ističe da je notorna činjenica da je tužitelj javna osoba i da često nastupa u javnosti te iznosi stavove, koji se često sukobljavaju s temeljnim stavovima i vrijednostima ove zemlje, da često kritizira Republiku Hrvatsku, optužuje istu za loš odnos prema manjinama pa čak i toleriranje fašizma, što izaziva burne reakcije u društvu i da stoga nije sporno da na tjednoj bazi trpi kritiku i neprimjerene poruke, uvrede i prijetnje pa da se navodi ove tužbe čine benigni, kao kamilica i teško da mogu dodatno izazvati kakvu reakciju prema tužitelju, zatim da prvostupanjski sud paušalno prihvaća iskaze svjedokinja u tom smislu bez analize koliku bi štetu tužitelj trpio na temelju dosadašnjeg djelovanja, a koliko na temelju knjige koju je tuženik napisao, da je tužitelj kao javna ličnost dužan trpjeti da se o njemu ne misli u onom svjetlu u kojem on sebe zamišlja i da pri tome podizanje ove tužbe više djeluje kao pokušaj da putem sudske vlasti onemogući bilo kakvu kritiku na svoj rad i djelovanje.

2.6. Zaključno ističe da niti odluka o parničnom trošku nije donesena na valjan način.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, u svezi članka 365. stavka 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjski sud je o odlučnim činjenicama i za svoje pravne stavove dao jasno i temeljito obrazloženje, koje nije u suprotnosti s provedenim dokazima, tako da presuda nema nedostataka zbog koji se ne bi mogla preispitati i nema proturječja između izreke i razloga presude, stoga prvostupanjska presuda nije nerazumljiva i nejasna pa prilikom donošenja prvostupanjske presude nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a. Nije ostvaren ni žalbeni razlog nepotpunog i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom da je prvostupanjski sud na osnovu provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom, u smislu članka 8. ZPP-a, potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke te je za odlučna činjenična utvrđenja naveo potpune razloge, a kako ta utvrđenja nisu ni žalbenim navodima dovedena u sumnju, prihvaća ih i ovaj sud, kao i primijenjeno materijalno pravo.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo temeljem članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO), koja povreda je, prema navodima tužbe, nastala objavom neistinitih tvrdnji u tuženikovoj knjizi Druker.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tuženik autor knjige Druker koja je objavljena na Internet stranici http://ww.safaric.si/knjige/202010Pecaric_DRUKER-predsjednik o Puhovskom.pdf., u kojoj je napisao:

da je tužitelj u svojoj knjizi „Croatia A Histroy“ konstatirao da je nakon operacije Oluja, u kolovozu 1995. „Hrvatska opet bila ozbiljno kritizirana od međunarodne zajednice i pokazalo se da su problematične srpske tužbe zbog genocidnosti F imale temelja“ (stranica 138 knjige),

da tužitelj „… sjajno povezuje Oluju s genocidnošću F“ (stranica 138 knjige)

da „Krestićeva tvrdnja o genocidnosti F za OE više nije problematična, već ima temelje i to više nije samo Krestićeva, već Krestić-Goldsteinova teza“ (stranica 138 knjige),

da je tužiteljevo „…povezivanje genocidnosti hrvatskog naroda s Olujom mnogo naprednije nego i kod nekih poznatih A“ (stranica 139 knjige)

da je tužitelj „uspio povezati genocidnost hrvatskog naroda s Olujom, a čak ni Đ to nije palo na pamet!“ (stranica 139. knjige)

da je „… OE Č od tužitelja pokupila izmišljanje države

Republike Srpske Krajine…“ (stranica 55 knjige),

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da tuženik nije s njim kontaktirao prije objave knjige niti ga je na bilo koji način informirao o spornim navodima u knjizi, da je u knjizi iznio neistinite tvrdnje kako tužitelj promovira tezu o genocidnosti F i da genocidnost povezuje s Olujom, a da tužitelj je u svojoj knjizi Croatia A History“ napisao da je mit o genocidnosti F bio jedan od pokretača ili jedan od važnijih pokretača agresije na Hrvatsku 1991., da su tuženikove tvrdnje ne samo uvredljive, već da su duboko huškačke i opasne, da dodatnu težinu ovakvim navodima daje činjenica da je i tuženik akademik i da se u svojim nastupima tako predstavlja, zatim da su mu dolazila anonimna pisma prijetećeg karaktera u poštanski sandučić koja nisu bila frankirana, a poštanski sandučić se nalazi unutar zgrade i prilaz mu je zaključan, da su mrzilački komentari bili u smislu da ako mu nije dobro ovdje da se iseli, da zašto zagađuje ovaj zrak, da je bilo psovki gdje su spominjani spolni organi i spolne radnje, kao i aluzije da se tužitelja percipira kao B, odnosno kao nekog tko mrzi Hrvatsku,

- da iz iskaza tuženika proizlazi da je znanstvenik, da čita, analizira i zaključuje te piše članke i knjige, da je u knjizi Druker citirao profesora AE i da dugi niz godina polemizira s tužiteljem i da je tužitelj prvo napao njega, da je o tužitelju napisao dvije knjige gdje je komentirao teze koje iznosi tužitelj, u drugoj knjizi o tužitelju je više od 2/3 tekstova povjesničara koji misle o tužitelju kao i on, a tužiteljevu knjigu „Croatia A History“ nije pročitao, da govori engleski, ali ne toliko dobro da bi provjeravao točnost engleskog prijevoda, da prije objave knjige nije kontaktirao tužitelja i da je to smatrao bespotrebnim budući da je citirao profesora AE i da su njegovi navodi vrijednosni sud na osnovu tužiteljevog djelovanja te analiza tog djelovanja i da se naziv knjige Druker ne odnosi na tužitelja,

- da su svjedokinje OEK i ČE potvrdile da se tužitelj zbog knjige uzrujao, da se uvijek uzruja kada pročita što piše akademik FE, da tada počinju njegovi zdravstveni problemi, da je imao stezanje oko srca i da se onesvijestio, da nakon takvih natpisa počinju prijetnje i ružni komentari, da tužitelj mora stalno objašnjavati pa i prijateljima da nije izdajnik hrvatskog naroda, da im se prijeti da isele iz Hrvatske i da su izdajice,

- da iz ovjerenog prijevoda poglavlja „Mit o genocidnosti“ iz knjige tužitelja „Croatia A History“ ne proizlazi da tužitelj iznosi tezu o genocidnosti hrvatskog naroda, već naprotiv da tužitelj piše o iznošenju velikosrpskog nacionalnog programa i o tome što je taj program obuhvaća i da piše o tekstu historičara ĐE koji je iznio tezu o genocidnosti F, da je taj dio teksta citiran i stavljen pod navodnike, zatim da piše o izvorima te teze te da iz teksta ne proizlazi da se tužitelj slaže s tom tezom i da je prihvaća, a još manje da ju propagira.

8. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev uz argumentirano i zakonito obrazloženje, a nakon provedenog testa razmjernosti pravilno utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o sukobu između prava tuženika na slobodu izražavanja koju jamči članak 38. stavak 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ 56/91, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14; dalje Ustav) i članak 10. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17; dalje EKPLJ), koje je pravo ograničeno radi zaštite ugleda i prava drugih, kao i općom zabranom uzdržavanja od postupaka kojima se drugima može prouzročiti šteta iz članka 8. ZOO-a i prava tužitelja na zaštitu časti i ugleda koje jamči članak 35. Ustava, zatim članak 8. stavak 1. EKPLJ i članak 19. stavak 1. i 2. ZOO-a te da u konkretnom slučaju tuženik nije iznio vrijednosni sud, već je iznio činjenične tvrdnje da je tužitelj u svojoj knjizi „Croatia A History, kao i svojim djelovanjem iznio tezu o genocidnosti F, da je Hrvatska bila kritizirana od međunarodne zajednice i da se pokazalo da srpske tužbe zbog genocidnosti F imaju temelja, da sjajno povezuje Oluju s genocidnošću hrvatskog naroda, da Krestićeva tvrdnja o genocidnosti F za tužitelja nije problematična, da tužitelj povezuje genocidnost hrvatskog naroda s Olujom mnogo naprednije nego i neki poznati A, da to čak ni Đ nije palo napamet i da je K od tužitelja pokupila izmišljanje države Republike Srpske Krajine.

8.1. Nadalje prvostupanjski sud pravilno zaključuje da činjenične tvrdnje nisu dane u okviru doprinosa izražavanja o raspravi u javnom interesu, već se radi o neistinitim tvrdnjama koje je tuženik iznio, iako nije pročitao tužiteljevu knjigu i da su činjenične tvrdnje informacije o ljudskim radnjama, pojavama, događajima, odnosima, osobama, djelatnostima, predmetima i stanjima koje se mogu objektivno utvrditi i provjeriti, dok su vrijednosni sudovi, kritike, komentari i druge informacije koje sadrže mišljenje o ljudskim radnjama, pojavama, događajima, odnosima, osobama, djelatnostima, predmetima i stanjima i da vrijednosni sudovi ne podliježu dokazu istinitosti te da je tuženik iznio neistinite činjenične tvrdnje kojima se lažno prikazuje tužiteljeva publikacija o vrlo osjetljivoj nacionalnoj temi, što je kod tužitelja izazvalo nemir i niz neugodnosti, što je značajno utjecalo i na njegovu obitelj, koja također trpi neugodnosti pa da je stoga za povredu prava osobnosti opravdana pravična novčana naknada neimovinske štete u iznosu od 3.981,68 eura.

9. Prvenstveno ovaj sud ističe da je tužitelj akademik povjesničar, da piše i o osjetljivim društvenim temama od javnog interesa i da objavljuje radove pa ujedno prihvaća i određeni nivo javnosti svoga rada pa iako akademik nije u općem smislu javna osoba, može se smatrati polujavnom osobom, što znači da mora tolerirati višu razinu kritike, međutim i javne osobe imaju pravo na točnu interpretaciju svojih riječi, a kritika i analiza ne smiju iskrivljavati smisao njegovog rada i temeljiti se na neistinitim navodima.

10. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj u svojoj knjizi, u poglavlju Mit o genocidnosti, koje poglavlje u tuženik u knjizi Druker analizira i interpretira, uz činjenicu da knjigu nije pročitao niti preveo, analizira velikosrpski nacionalni program iz kojeg proizlazi jasan stav A da su oni u Jugoslaviji primarni entitet, koji ima jedinstveni niz prava što nadilaze sve obične političke i zemljopisne podjele s težnjom stvaranja srpske države na svim područjima na kojima A žive, da je tezu o genocidnosti F postavio beogradski historičar BE, da je u srpskom tisku bilo sve više huškačkih natpisa, koje su srpski publicisti dograđivali na temelju predimenzioniranih, iskrivljenih i krivotvorenih podataka, što je s vremenom postalo idejno opravdanje za osvajačke ratove Srbije na Hrvatsku i BiH 1991. Stoga navodi tuženika u njegovoj knjizi Druker predstavljaju zlonamjernu iskrivljenu interpretaciju znanstvenog rada tužitelja u kojoj se tužitelj prikazuje kao osoba koja iznosi optužbe protiv cijelog hrvatskog naroda i predstavljaju činjenične tvrdnje, a ne vrijednosni sud, kako to pogrešno smatra tuženik.

11. Iako sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva to nije apsolutno pravo. Ni odredbe članka 38. Ustava i članka 10. EKPLJ ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: U-III-2971/2017 od 15. listopada 2020. u svezi provedbe testa nužnosti ograničenja navodi „… treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i »opći ton“ (general tone) izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (usporedi s predmetom Morice protiv Francuske [Vv], br. 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.). “, zatim: „U okolnostima u kojima bi sporna izjava mogla utjecati na zaštitu ugleda ili prava drugih, taj je »sukob« potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih.“

11.1. Dakle, prilikom ocjenjivanja razmjernosti miješanja, treba stvoriti razliku između izjava o činjenicama i vrijednosnih prosudbi. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih prosudbi nije dokaziva iako mora postojati dostatna činjenična osnova koja ih podržava, u suprotnom će se smatrati pretjeranima. Stoga, razlika između činjenica i vrijednosnih prosudbi leži u količini činjeničnih dokaza koje je potrebno utvrditi (Europski sud za ljudska prava, Stojanović protiv Hrvatske, broj odluke 23160/09 od 19. rujna 2013.).

11.2. Tvrdnja da je netko u svom znanstvenom radu napisao da je hrvatski narod genocidan, uz daljnje navode i zaključke koje tuženik stavlja na teret tužitelju, kao na primjer da to niti Đ nije palo na pamet i da je Č od tužitelja pokupila izmišljanje države Republike Srpske Krajine, predstavlja neistinitu činjeničnu tvrdnju jer ista ne proizlazi iz dijela knjige koju interpretira tuženik i za koju navodi da ju nije ni pročitao i koja tvrdnja prikazuje tužitelja kao osobu koja iznosi teške i krajnje negativne kvalifikacije o vlastitom narodu, a takva tvrdnja provjerljiva je u knjizi tužitelja pa prema standardima Europskog suda za ljudska prava ne uživa zaštitu slobode izražavanja.

11.3. Dakle, kad tuženik namjerno ili krajnje nepažljivo iskrivljuje znanstveni rad tužitelja i tvrdi da tužitelj smatra i piše da je hrvatski narod genocidan, a takva tvrdnja ne predstavlja sadržaj rada tužitelja, onda se radi o povredi prava osobnosti na čast i ugled putem neistinite činjenične tvrdnje, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud zaključuje i da tuženik nije provjerio točnost škodljivih navoda pa ni kad je iznio citate profesora AE što mu nalaže profesionalna etika kao akademika koji analizira tuđi znanstveni rad i nije poduzeo nikakve razumne korake za provjeru istinitosti svojih navoda pa čak nije kontaktirao niti tužitelja i ovakve činjenične teze nisu nastale usmeno i u nekoj spontanoj raspravi, već su nastale pomnim razmišljanjem, dorađivanjem i preformuliranjem pri pisanju knjige tuženika.

12. Ovakvom neistinitom i namjenom činjeničnom tvrdnjom, koja se ne temelji na stvarnom radu tužitelja, definitivno je povrijeđen čast i ugled tužitelja kao zaštićeno pravo člankom 19. ZOO-a te je narušen njego profesionalni integritet, kao i status u akademskoj pa i društvenoj zajednici. Ovakvi navodi tuženika uzrokovali su prijetnje i uvrede tužitelja i njegove obitelji pa su morale utjecati i na zdravstveno stanje tužitelja, koje su ujedno opisale saslušane svjedokinje pa stoga ovaj sud prihvaća primjerenim iznos od 3.981,68 eura, kao pravičnu naknadu za povredu prava osobnosti, koju je dosudio prvostupanjski sud. Pravična novčana naknada za pretrpljenu nematerijalnu štetu razmjerna je povredi časti i ugleda tužitelja.

13. S obzirom da pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke žalbenim navodima nije dovedena u sumnju i da pravne stavove prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanoj točki I, III i IV izreke.

14. Odluka o naknadi parničnog troška osporena je u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari, a o primjeni materijalnog prava u odluci o parničnom trošku drugostupanjski sud ne vodi računa po službenoj dužnosti.

15. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 25. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić