REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] M 5

Poslovni broj: Us I-189/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužiteljice MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, Užarska 28, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi zastare prava na utvrđivanje poreza na dohodak, 25. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/24-01/97, URBROJ: 513-04-24-2 od 5. studenog 2024. te rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor, Odjela za suzbijanje poreznih prijevara, KLASA: UP/I-471- 02/22-01/65, URBROJ: 513-07-08/24-27, od 15. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor, Odjela za suzbijanje poreznih prijevara, KLASA: UP/I-471-02/22-01/65, URBROJ: 513-07-08/24-27, od 15. ožujka 2024., odbijen je prijedlog tužiteljice za utvrđenje nastupa zastare prava na utvrđivanje poreza na dohodak od otuđenja nekretnina za 2017.

2. Protiv navedenog rješenja, tužiteljica je izjavila žalbu, a koja je odbijena kao neosnovana osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-471-02/24-01/97, URBROJ: 513-04-24-2 od 5. studenog 2024.

3. Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu, a u tužbi navodi, u bitnom, da je stajalište tuženika nerazumljivo, nejasno te pogrešno i suprotno osnovnim načelima svakog pa i poreznog postupka, da se ovdje radi o proizvoljnoj ocjeni javnopravnih tijela, zbog čega da je došlo do povrede ustavnih prava tužiteljice, i to prava na pošteno suđenje i pravičan postupak, prava na sigurnost i prava na mirno uživanje vlasništva. Smatra da u ovoj stvari nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 117. stavka 3. točke 4. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20 i 114/22, dalje: OPZ), a koja upućuje na iznimku provođenja poreznog nadzora nakon proteka roka od tri godine od početka tijeka zastare ako se radi o postupcima pokrenutim po nalogu drugog tijela. Naime, smatra da u ovoj stvari postupak nije bio pokrenut po nalogu drugog tijela jer da je iz službene zabilješke Službe gospodarskog kriminaliteta i korupcije od 6. kolovoza 2020., razvidno da se radi o kaznenoj prijavi privatne osobe od 10. rujna 2019. te ističe da se podnošenjem privatne kaznene prijave ne smatra da je postupak poreznog nadzora bio pokrenut po nalogu drugog tijela. Smatra i da to što se u službenoj bilješci navodi da Općinsko državno odvjetništvo dostavlja nalog Sektoru kriminalističke policije za provođenje izvida radi provjera navoda iz kaznene prijave ne može smatrati postupkom pokrenutim po nalogu tijela, a iz razloga što je Općinsko državno odvjetništvo dalo nalog policiji da provede izvide, odnosno da ne postoji nalog drugog tijela da porezna uprava pokrene postupak poreznog nadzora. Osim toga, ističe i da je kaznena prijava u odnosu na tužiteljicu odbačena rješenjem nadležnog tijela od 23. veljače 2024. Smatra da se na takav način nju u odnosu na porezno tijelo bez ikakvog valjanog pravnog i zakonskog osnova stavilo u nepovoljniji položaj, i to samo zbog činjenice da je treća osoba podnijela kaznenu prijavu koja je naknadno odbačena. Smatra da time što je pravomoćnom i konačnom državnoodvjetničkom odlukom utvrđeno da nema prijevarnog postupanja tužiteljice, ponovno vođenje faktično istog postupka (radi utvrđivanja postojanja prijevare) u upravnom postupku predstavlja povredu načela "ne bis in idem" iz članka 31. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98

- službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 55/01 - službeni pročišćeni tekst, 5/14, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, dalje: Ustav), a čime da je povrijeđeno navedeno ustavno pravo u odnosu na nju. Navodi i da identično proizlazi i iz odredbe članka 4. Protokola broj 7 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Smatra da se u kaznenom postupku ocjenjivalo postojanje prijevarnog postupanja te da je o tom prethodnom pitanju nadležno tijelo donijelo odluku (res iudicata), zbog čega da je osporenim rješenjima u odnosu na tužiteljicu povrijeđeno načelo pravne sigurnosti i vladavine prava jer da tuženik nije poštivao pravomoćnu odluku o prethodnom pitanju koja je donesena u kaznenom postupku od strane nadležnog tijela, a za koju je i on vezan. Slijedom navedenog, predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika od 5. studenog 2024. te rješenje prvostupanjskog tijela od 15. ožujka 2024. Tužiteljica potražuje naknadu troškova ovog spora.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, zbog čega ju predlaže odbiti kao neosnovanu.

5. Iz spisa predmeta upravnog postupka razvidno je da je prvostupanjsko tijelo na temelju Obavijesti o poreznom nadzoru od 2. travnja 2021. započelo porezni nadzor poreza na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2021., o čemu je 5. svibnja 2022. sastavljen Zapisnik. Nadalje, sam porezni nadzor iniciran je zahtjevom Policijske uprave Primorsko-goranske od 6. kolovoza 2020. U provedenom nadzoru utvrđene su nepravilnosti te je 7. srpnja 2022. donijeto porezno rješenje kojim je tužiteljici, između ostalog, utvrđena obveza poreza na dohodak od otuđenja nekretnina za 2017., protiv kojeg je tužiteljica izjavila žalbu, a koja je odbijena rješenjem tuženika od 24. studenog 2022. Protiv tog rješenja tužiteljica je pred ovim Sudom pokrenula upravni spor, koji je donio presudu pod poslovnim brojem: Us I-10/2023-3 od 2. ožujka 2023. kojom je poništio to rješenje iz razloga što Sudu nije bio dostavljen spis predmeta te je predmet vraćen na ponovni postupak. Postupajući u izvršenju navedene presude, tuženik je donio rješenje 28. travnja 2023. kojim je utvrdio nastup zastare prava na utvrđivanje obveze poreza na dohodak od otuđenja nekretnina za 2016. i obustavio je postupak utvrđivanja porezne obveze za tu godinu, a u preostalom dijelu je odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsko rješenje (u dijelu koji se odnosi na porez na dohodak od otuđenja nekretnina za 2017.). Uvidom u espis Sud je utvrdio da je protiv tog rješenja tuženik pokrenuo upravni spor pred ovim Sudom, a koji je donio presudu u predmetu koji se vodio pod poslovnim brojem: UsI-1471/2023-13 od 20. prosinca 2024., kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika od 28. travnja 2023. i rješenje prvostupanjskog tijela od 7. srpnja 2022. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-1454/2025- 2 od 14. svibnja 2025.

6. Sporno je među strankama ovog spora, jesu li javnopravna tijela pravilno i zakonito odlučila o prijedlogu tužiteljice za donošenje rješenja kojim se utvrđuje nastup zastare prava na utvrđivanje i naplatu poreza na dohodak od otuđenja nekretnina za 2017., odnosno jesu li ta tijela zakonito utvrdila da nije nastupila zastara za naplatu utvrđene obveze plaćanja poreza na dohodak od otuđenja nekretnina za 2017.

7. Budući da su pravno odlučne činjenice među strankama nesporne, da tužiteljica osporava samo primjenu prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je bez održavanja rasprave, primjenom odredbe članka 98. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) i odredbe članka 8. ZUS-a prema kojoj je sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješio bez održavanja rasprave.

8. Na temelju razmatranja nespornih činjenica i spornih pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

9. Odredbom članka 108. stavka 1. OPZ-a propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 4. istog članka propisano je da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela. Stavkom 6. propisano je da ako se radi utvrđenja poreza i kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče.

10. Odredbom članka 117. stavka 2. OPZ-a propisano je da se porezni nadzor može obavljati u roku od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze. Stavkom 3. točkom 4. istog članka propisano je da se iznimno od stavka 2. ovoga članka porezni nadzor može obavljati za razdoblje za koje nije nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze u postupcima pokrenutim po nalogu drugih tijela.

11. Prema ocjeni Suda pravilno je i zakonito tuženik utvrdio da je prvostupanjsko tijelo imalo pravo u 2021. pokrenuti postupak za utvrđivanje poreza na dohodak od otuđenja nekretnina za 2017., budući da je on pokrenut sukladno odredbi članka 117. stavka 3. točke 4. OPZ-a, dok zastara prava na utvrđivanje poreza na dohodak od otuđenja nekretnina za 2017. nije nastupila 1. siječnja 2024. To stoga što je porezna obveza utvrđena s danom izvršnosti prvostupanjskog rješenja-prvog u ponovnom postupku (donesenim u izvršenju presude ovog Suda), odnosno s danom 30. lipnja 2023., dakle unutar šestogodišnjeg roka apsolutne zastare prava na utvrđivanje poreznih obveza (od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2023.), a sukladno odredbi članka 108. stavak 1. OPZ-a. Dakle, do navedenog datuma proteklo je pet godina i šest mjeseci, pri čemu od dana pokretanja upravnog spora pred ovim Sudom tužbom tužiteljice, nije tekla zastara sukladno odredbi članka 108. stavka 6. OPZ-a.

12. Naime, jasno se u spisu upravnog postupka navodi da je postupak poreznog nadzora iniciran nalogom Policijske uprave Primorsko-goranske od 6. kolovoza 2020. Osim toga, da je podnesena kaznena prijava protiv tužiteljice priznaje i sama tužiteljica u provedenom postupku i sporu. Stoga je jasno da je postupajući po navedenoj kaznenoj prijavi tijelo nadležno za njezino ispitivanje (Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci) zatražilo od Porezne uprave da provede postupak poreznog nadzora, a kako bi se mogla ocijeniti osnovanost navoda sadržanih u podnesenoj prijavi. Iz navedenog razloga pravilno je utvrđeno da se na predmetnu upravnu stvar primjenjuje odredba članka 117. stavka 3. točke 4. OPZ-a, odnosno da se ovdje radi o postupku utvrđivanja porezne obveze pokrenutom po nalogu drugog tijela, odnosno da se porezni nadzor može obavljati za razdoblje za koje nije nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze, dakle i nakon proteka roka od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze. Dakle, u konkretnom slučaju na dopustivost provođenja poreznog nadzora primjenjuje se zastarni rok od 6 godina, a ne rok od 3 godine. Stoga je ocjena Suda da nisu osnovani tužbeni navodi kojima se ističe da se ovdje ne radi o postupku pokrenutom po nalogu drugog tijela, kao i da je nastupila zastara prava na utvrđenje predmetne porezne obveze.

13. Osim toga, pravomoćnom je presudom ovog Suda od 20. prosinca 2024. utvrđeno zakonitim rješenje poreznog tijela kojim je utvrđena obveza plaćanja poreza na dohodak od otuđenja nekretnina za 2017., te je i u njoj obrazloženo da nije u zastari pravo poreznih tijela da utvrde nastup zastare prava na utvrđivanje i naplatu poreza na dohodak od otuđenja nekretnina za 2017., zbog čega su i s te osnove u ovom sporu ocijenjeni neosnovanima tužbeni navodi kojima se suprotno ističe.

14. Nadalje, nije osnovano tužiteljičino pozivanje na načelo ne bis in idem (članak 29. stavak. 1. i članak 31. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske; članak 4. Protokola 7. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te članak 6. Konvencije) iz sljedećih razloga. Odredbom članka 4. stavka 1. Protokola 7. uz Konvenciju propisano je da se nikome ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države. Pri tome se pojam istog djela ustaljeno interpretira kao djelo koje proizlazi iz istih činjenica ili iz činjenica koje su u biti iste (Europski sud za ljudska prava, predmet Zolotukhin protiv Rusije, zahtjev br. 14939/03, presuda od 10. veljače 2009., §. 82., te predmet Maresti protiv Hrvatske, zahtjev br. 55759/07, presuda od 25. lipnja 2009., §. 62. i 63.). Međutim, primarno je potrebno istaknuti da je za razmatranje eventualne povrede navedenog načela potrebno da su protiv određene osobe vođena dva različita i odvojena, (sudska) postupka u kojima je odlučeno o njezinim pravima i pravnim interesima, a što nije ispunjeno u odnosu na tužiteljicu. Naime, protiv tužiteljice je nadležno državno odvjetništvo odbacilo kaznenu prijavu, zbog čega protiv nje nije niti vođen kazneni postupak te nije donesena odluka protiv koje bi ona mogla uložiti pravni lijek. Stoga osnovni uvjet za ispitivanje eventualne povrede načela ne bis in idem nije ispunjen. Osim toga, čak i da je kazneni postupak proveden protiv tužiteljice, to ne bi bila zapreka za provođenje ovdje predmetnog postupka, a s obzirom da za razliku od kaznenog postupka, porezni postupak u svjetlu Konvencije nema obilježja pravoga kaznenog progona, niti je u kontekstu poreznog postupka za zaključak o povredi načela ne bis in idem dovoljno utvrditi da se istu osobu u kaznenom postupku tereti za djelo čiji je činjenični opis isti ili sličan radnji za koju je kažnjen u kaznenom postupku. Osim toga, u ovdje provedenom postupku ne radi se o kažnjavanju ili utvrđenju odgovornosti tužiteljice, već isključivo o utvrđenju postoji li njezina porezna obveza te o njezinoj naplati, stoga vođenje poreznog postupka, uz saznanje o eventualnoj odluci u kaznenom postupku, samo po sebi ne čini povredu načela ne bis in idem.

15. S obzirom da su osporena rješenja donesena u pravilno provedenom postupku, da su odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, ocjena je Suda da nije osnovan tužbeni navod da su osporenim rješenjem povrijeđena tužiteljičina ustavna prava te prava zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

16. Slijedom navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim pa je Sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

17. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 25. kolovoza 2025.

Sutkinja

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužiteljice odvjetniku Alenu Ivkoviću, Rijeka, Užarska 28

- tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5