Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj P-89/2022-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Gospiću po sucu Mirjani Kosanović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao zakonske nasljednice iza pok. RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Anđelo Miloš, odvjetnik u [adresa] protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 11. srpnja 2025. i nakon objave dana 25. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e :

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 da tužiteljici DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 154.181,01 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznad dosuđenog iznosa iz točke I. izreke presude odnosno za iznos glavnice od 81.570,00 EUR te u odnosu na zakonske zatezne kamate na glavnicu tekuće od podnošenja tužbe 15. svibnja 2007. pa do donošenja ove presude

r i j e š i o  j e :

Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 da tužiteljici DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 19.199,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od 15. svibnja 2007. prednik tužiteljice RZ naveo je da je s tuženom 11. studenog 1997. zaključio ugovor kojim je tužena prepustila predniku tužiteljice, a prednik tužiteljice preuzeo na čuvanje i skrb [adresa] na rok od 5 godina. Predmetnim ugovorom prednik tužiteljice obvezao se skrbiti o zaštiti, održavanju i promicanju [adresa], a osobito urediti odnosno osposobiti prilaznu stazu od motela do ulaza u pećine, obnoviti vrata s odgovarajućim bravama, po potrebi postaviti čuvara, ulazni dio Donje pećine u dužini od cca 30 metara popločati kamenom, obnoviti električne instalacije po postojećoj trasi u dijelu koji će se turistički posjećivati, organizirati skupno posjećivanje pećinama te za eventualne nove radove (oko staza i sl.) pribaviti uvjete zaštite prirode sukladno odredbi članka 32 Zakona o zaštiti prirode. Prednik tužiteljice tvrdio je da je pored navedenih obveza iz članka 3 ugovora izveo i druge nužne i korisne radove i uložio znatna materijalna sredstva koja su bila nužna radi normalnog funkcioniranja [adresa]. Tako je unutar pećina uveo rasvjetu, proveo električnu energiju i ugradio žarulje, uklonio grafite i izveo rekonstrukciju ruševnog mosta koji povezuje dvije pećine budući da je postojala opasnost da se posjetitelji u mraku ozlijede ili padnu u provaliju, uklonio grafite što je bilo nužno kako bi se spriječilo daljnje propadanje zidova pećina te je isto bilo i nužno jer u suprotnom posjetitelji ne bi posjećivali neuređene pećine, uveo vodovod i proveo 1,5 km vodovodnih cijevi radi uređenja sanitarnih čvorova i dostupnosti pitke vode. Tvrdi da je izvan ugovorne obveze uveo kanalizaciju i septičku jamu što je bilo nužno radi otjecanja otpadnih voda i funkcioniranje sanitarnog čvora. Izgradio je naplatnu kućicu, uveo telefon te izgradio i uredio parkiralište nužno radi pristupa posjetitelja, radnika i službi. Zaključno navodi da je područje oko pećina bilo minirano radi čega je angažirao službu radi uklanjanja mina koja radnja je nedvojbeno bila nužna radi sigurnosti posjetitelja i radnika koji su pristupali na predmetno područje. Svi opisani radovi prelaze okvire predmetnog ugovora, a sve poboljšice nakon isteka roka od 5 godina koliko je ugovor bio na snazi ostale su tuženoj. Stoga je prednik tužiteljice tužbom zahtijevao povrat uloženih sredstava za radnje koje prelaze okvire ugovorne obveze tužitelja u iznosu od 1.300.276,80 kuna sve temeljem izračuna stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo Tome Jurkovića. Prednik tužiteljice je prije podnošenja tužbe podnio tuženoj prijedlog za mirno rješenje spora odnosno prijedlog za zaključenje nagodbe na koji je tužena odgovorila negativno. Slijedom svega navedenog prednik tužiteljice zahtijevao je da sud obveže tuženu na plaćanje iznosa od 1.300.276,80 kuna zajedno sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe 15. svibnja 2007. do isplate i troškovima parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tužena se protivila tužbi i tužbenom zahtjevu i istaknula prigovor zastare potraživanja jer smatra da je prednik tužiteljice predmetne radove za koje traži naknadu štete i koje je prema njegovim tvrdnjama izveo u ime i za račun tužene obavio odmah po potpisivanju predmetnog ugovora odnosno 1997. Tužena se protivila utvrđenjima iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tome Jurkovića jer isti nije sačinjen u postupku osiguranja dokaza, već ga je naručio sam prednik tužiteljice pa je mogao biti sačinjen po njegovim uputama odnosno ne postoji nalog nadležnog suda za izradu nalaza u odgovarajućem sudskom postupku. Tužena smatra da je tužbeni zahtjev previsoko postavljen i da prednik tužiteljice nije dostavio nikakve valjane dokaze da su radovi izvršeni. Stoga osporava da su isti uopće izvedeni sve dok prednik tužiteljice ne dokaže suprotno, a neke radove, npr. uvođenje vodovoda i telefona te postavljanje naplatne kućice smatra luksuznima jer nisu bili predviđeni ugovorom iz 1997. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Prednik tužiteljice je u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja naveo da je njegovo potraživanje dospjelo istekom roka na koji je ugovor zaključen budući da je čitavo vrijeme ulagao u [adresa] i uložio znatna materijalna sredstva te predmetnom tužbom zahtijeva povrat za nužne i korisne troškove. Smatra da je imao pravo potraživati navedene troškove od tužene od 11. studenog 2002. Dana 9. svibnja 2006., dakle prije isteka zastarnog roka podnio je Državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora koji prekida tijek zastare. Tvrdi da bi zastara u ovoj pravnoj stvari da nije ustao s tužbom nastupila 9. svibnja 2011., no budući da je 15. svibnja 2007. podnio tužbu, istog dana prekinut je tijek zastare koja je 9. svibnja 2006. počela teći ispočetka. Smatra da je njegovo potraživanje osnovano i to kako s osnova poslovodstva bez naloga pa time i potraživanja nužnih i korisnih uloženih troškova tako i s osnova stjecanja bez osnove budući da je tužena stekla sve ono što je pored ugovornih obveza uložio u [adresa]. U odnosu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Tome Jurkovića prednik tužiteljice naveo je da je njime potkrijepio izračun svojih ulaganja pa je prigovor tužene neosnovan tim više što je već u tužbi predložio provođenje vještačenja po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo. U odnosu na navod tužene kako je uvođenje vodovoda luksuzni trošak prednik tužiteljice isto ostavlja na procjenu sudu, međutim drži potrebnim navesti kako je 21. stoljeće i kako [adresa] posjećuju posjetitelji, a u istima su zaposleni radnici pa smatra da je bitno i za održavanje [adresa] i za potrebe posjetitelja i radnika da voda i vodovod budu uvedeni.

4. Podneskom od 24. siječnja 2012. prednik tužiteljice obavijestio je sud da je po istom pravnom osnovu u postupku poslovni broj P-359/10 zahtijevao isplatu nužnih i korisnih ulaganja od tužene Javne ustanove Park prirode Velebit te je presudom odbijen tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani Javne ustanove Park prirode Velebit.

5. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz čitanjem i pregledavanjem materijalne dokumentacije u spisu i to ugovora zaključenog između Ministarstva kulture - Uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine i prednika tužiteljice RZ dana 11. studenog 1997., odluke Upravnog vijeća Javne ustanove Park prirode Velebit od 3. siječnja 2003. o upravljanju [adresa], izračuna vrijednosti vlastitih ulaganja rada i materijala stalnog sudskog vještaka Tome Jurkovića od rješenja Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice Zadar od 14. studenog 2002. i Uvjeta zaštite prirode Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 30. svibnja 2003.

6. Izvršen je uvid u spis ovog suda poslovni broj P-359/2010 (prije spis Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-687/03, spis Općinskog suda u Gračacu poslovni broj P-44/03, spis Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Gračacu poslovni broj P-23/09) te je utvrđeno:

- da je Javna ustanova Park prirode Velebit kao tužitelj zahtijevala od prednika tužiteljice RZ predaju u posjed nekretnine koja u naravi predstavlja geomorfološki spomenik prirode [adresa]

- da je prednik tužiteljice RZ temeljem ugovora od 11. studenog 1997. sklopljenog s Ministarstvom kulture, Upravom za zaštitu kulturne prirodne baštine preuzeo na čuvanje i skrb geomorfološki spomenik prirode [adresa] koji je istekao 11. studenog 2002.

- da je Uredbom Vlade Republike Hrvatske od 26. ožujka 1998. osnovana Javna ustanova "Park prirode Velebit" sa sjedištem u [adresa], a osnivač navedene javne ustanove je Republika Hrvatska

- da su ugovorom od 11. studenog 1997. prednik tužiteljice RZ i Ministarstvo kulture zajednički i suglasno utvrdili da su [adresa] na području Općine Gračac zaštićeni dio prirode; da nije osnovana ustanova koja bi sukladno članku 17 stavku 1 i 3 i članku 18 Zakona o zaštiti prirode upravljala tim zaštićenim dijelom prirode; da su [adresa] zapuštene, devastirane, otvorene i bez neposrednog nadzora te da je prijeko potrebno bez odgađanja uspostaviti nadzor i skrb o pećinama radi njihove zaštite održavanja i promicanja; da je člankom 2 ugovora Ministarstvo kulture prepustilo, a prednik ovdje tužiteljice RZ preuzeo na čuvanje i skrb [adresa] na vrijeme od 5 godina; da se odredbom članka 3 ugovora prednik tužiteljice RZ obvezao skrbiti o zaštiti, održavanju i promicanju [adresa], a osobito urediti odnosno osposobiti prilaznu stazu od motela do ulaza u pećine, obnoviti vrata s odgovarajućim bravama, a po potrebi postaviti čuvara, ulazni dio Donje pećine u dužini od cca 30 metara popločati kamenom, obnoviti električne instalacije po postojećoj trasi u dijelu koji će se turistički posjećivati, organizirati samo skupno posjećivanje pećinama te za eventualne nove radove (oko staza i sl.) pribaviti uvjete zaštite prirode sukladno odredbi članka 32 Zakona o zaštiti prirode; da su odredbom članka 5 ugovora stranke ugovorile da prednik tužiteljice ima pravo naplaćivati ulaznice za razgledavanje [adresa] uz prethodnu suglasnost Ministarstva kulture na iznos cijene ulaznica

- da je protutužbenim zahtjevom prednik tužiteljice od Javne ustanove "Park prirode Velebit" zahtijevao isplatu iznosa od 1.300.276,80 kuna sa zateznim kamatama na ime ulaganja vlastitog rada i materijala radi zaštite, održavanja i promicanja [adresa]

- da je djelomičnom presudom Općinskog suda u Gračacu poslovni broj P-44/03 od 4. ožujka 2004. naloženo tuženiku RZ da tužitelju Javnoj ustanovi "Park prirode Velebit" preda u isključivi i neposredni posjed i na upravljanje nekretninu koja u naravi predstavlja geomorfološki spomenik prirode [adresa] u roku od 15 dana

- da je presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-731/04 od 2. srpnja 2004. odbijena žalba tuženika RZ kao neosnovana i potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u Gračacu poslovni broj P-44/03 od 4. ožujka 2004.

- da je presudom Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Gračacu poslovni broj P-23/09 od 3. kolovoza 2009. odbijen protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja RZ radi isplate iznosa od 1.300.276,80 kuna sa zateznim kamatama

- da je povodom žalbe tuženika - protutužitelja RZ rješenjem Županijskog suda u Gospiću poslovni broj Gž- 557/09-2 od 21. svibnja 2010. ukinuta presuda Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Gračacu poslovni broj P-23/09 od 3. kolovoza 2009. s obrazloženjem da je tuženik-protutužitelj ugovorom zaključenim s Ministarstvom kulture dana 11. studenog 1997. preuzeo obvezu zaštite, održavanja i promicanja [adresa] te da je pored navedenih obveza izvršio druge nužne i korisne radnje odnosno uložio dodatna sredstva temeljem čega svoje potraživanje temelji na osnovi poslovodstva bez naloga pa time i potraživanje nužnih i korisnih uloženih troškova kao i stjecanja bez osnove (članak 210 i članak 223 Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 93/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO) koji se primjenjuje na konkretan slučaj, dakle dodatna ulaganja nisu bila ugovorna obveza tuženika pa je sud s obzirom na predmet spora trebao utvrditi vrijednost nužnih i korisnih ulaganja

- da je građevinskim vještačenjem izvršena procjena vrijednosti ulaganja tuženika - protutužitelja u infrastrukturu geomorfološkog spomenika prirode Cerovačke pećine troškovnom metodom utvrđivanja nove građevinske vrijednosti odnosno radova koji su izvedeni tijekom 1997. i 1998. te je procijenjena sveukupna vrijednost ulaganja u infrastrukturu geomorfološkog spomenika prirode [adresa] u bruto iznosu od 1.243.054,54 kuna i to vrijednost ulaganja u recepciju u iznosu od 70.263,12 kuna, suvenirnicu u iznosu od 70.263,12 kuna, sanitarni čvor u iznosu od 148.473,13 kuna, naplatnu kućicu u iznosu od 119.371,17 kuna, fekalnu kanalizaciju i septičku jamu u iznosu od 30.000,00 kuna, instalacije vodovoda u iznosu od 270.000,00 kuna, instalacije električne energije i telefona u iznosu od 318.000,00 kuna, rekonstrukciju pješačkog mosta u iznosu od 29.700,00 kuna, plato-nasip oko objekata u iznosu od 105.984,00 kuna i pješačku stazu i stepenište u iznosu od 81.000,00 kuna; da je sudski vještak utvrdio da je geomorfološki spomenik prirode [adresa] u funkciji; da svi izvedeni zahvati nisu redovno održavani i u naravi su zapušteni; da nije bilo moguće izvršiti identifikaciju naručitelja i izvoditelja radova pa tako ni odgovornih osoba za gradnju, primopredaju i obračun radova u smislu Zakona o prostornom uređenju i gradnji niti su predočeni bilo kakvi dokumenti o tome; da je pregledom kamenog suhozida na pristupnom dijelu pećinama utvrđeno da je isti u naravi nestabilan i ruševan te se nisu mogli utvrditi elementi za procjenu aktivnosti kako po vrsti tako i po obimu koje su izvršene na istome pa se troškovi ovog ulaganja nisu mogli procijeniti; da se nisu mogli utvrditi ni elementi za procjenu aktivnosti kako po vrsti tako i po obimu radi uklanjanja grafita niti su uočeni tragovi koji bi ukazivali na izvedene radove pa se ni troškovi ovog ulaganja nisu mogli procijeniti; da se nisu mogli utvrditi ni elementi za procjenu aktivnosti radi uklanjanja mina pa se ni ovi troškovi ulaganja nisu mogli procijeniti

- da je presudom Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-359/2010 od 16. prosinca 2011. odbijen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja (prednika ovdje tužiteljice) radi isplate iznosa od 1.300.276,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama s obrazloženjem da je tuženik-protutužitelj RZ sporni ugovor zaključio s Ministarstvom kulture 1997. godine kada Javna ustanova "Park prirode Velebit" nije niti bila osnovana, a prema odredbi članka 148 Zakona o obveznim odnosima ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane i njihove univerzalne pravne slijednike, a u konkretnom slučaju to mogu biti samo Republika Hrvatska i tuženik-protutužitelj pa nema mjesta ni primjeni odredbe članka 210 Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove jer imovina tuženika ni na koji način nije prešla u imovinu tužitelja

- da je presudom Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-693/2012 od 5. prosinca 2013. potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-359/2010 od 16. prosinca 2011. s obrazloženjem da je utvrđenje suda prvog stupnja ispravno budući da je sporno potraživanje tuženika nastalo isključivo kao rezultat ugovornih odnosa stranaka iz ugovora od 11. studenog 1997. koji je sklopljen između tuženika s jedne strane i Republike Hrvatske, Ministarstva kulture s druge strane kao vlasnika predmeta zakupa iz tog pravnog posla.

7. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem prednika tužiteljice i svjedoka BZ, ĐZ i NZ.

8. Svjedok BZ u svom je iskazu naveo da je od 1996. do 2000. bio na čelu Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša te da je nakon VRA Oluja nekoliko puta obilazio lokalitet [adresa] koji je tada bio devastiran, ograđen bodljikavom žicom i miniran. Od 1998. [adresa] bile su u nadležnosti Uprave za zaštitu prirode i okoliša Ministarstva kulture te je u to vrijeme slao inspekcije u [adresa] od kojih je dobivao pozitivne informacije o uređenju [adresa] u što se i sam uvjerio u nekoliko navrata i to da je izgrađena upravna zgrada, da su uređeni pristupni putovi, kanalizacija, voda, struja i telefon kao i rasvjeta u pećinama. Poznato mu je da je prednik tužiteljice imao koncesiju i da je izvršio određena ulaganja te da je kasnije ravnateljica Parka prirode Velebit raskinula ugovor s prednikom tužiteljice. Smatra da su izvedeni radovi bili nužni i korisni i da je zahvaljujući istima povećana vrijednost [adresa], a procjenjuje da je vrijednost tih radova između 1.500.000,00 i 2.000.000,00 kuna. Nije mu poznato jesu li predniku tužiteljice bile potrebne kakve dozvole za radove, ali zna da je za te radove do kraja 1998. bilo nadležno Ministarstvo kulture. U to vrijeme Uprava za zaštitu prirode i okoliša na čijem čelu je bio nije izdavala nikakve suglasnosti. Tvrdi da izgradnjom kanalizacije i sanitarnog čvora ništa nije ugroženo s obzirom na paleontološku i speleološku narav predmetnog područja. Poslije 2001. saznao je za namjeru tadašnje ravnateljice Parka prirode Velebit da raskine ugovor s prednikom tužiteljice te ju je zamolio da ne raskida ugovor jer su uložena znatna sredstva od strane prednika tužiteljice kao koncesionara. Sjeća se da je postojao kiosk na ulazu u [adresa], ali ne zna je li prednik tužiteljice naplaćivao ulaznice jer Uprava za zaštitu prirode i okoliša o tome nije ni odlučivala. Nema saznanja o tome je li bilo organiziranih posjeta [adresa] prije Domovinskog rata. Zaključno navodi da se nitko nije protivio izvođenju radova od strane prednika tužiteljice.

9. U podnesku od 5. rujna 2014. tužena je navela da je nakon isteka ugovora između Ministarstva kulture i prednika tužiteljice Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, Uprava za inspekcije poslove, Područna jedinica Zadar rješenjem od 14. studenog 2002. naredilo Javnoj ustanovi Park prirode Velebit da ishoduje Uvjete zaštite prirode za izgrađene objekte, u suprotnom da se pećine privremeno zatvore za organizirano posjećivanje i vrate u prvobitno stanje. Ističe da je Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja donijelo Uvjete zaštite prirode 30. svibnja 2003. prema kojima je potrebno izvesti niz zahvata za osiguranje zaštite prirode i sigurnosnih mjera za zaštitu posjetitelja što ukazuje na neosnovanost tvrdnji prednika tužiteljice o uređivanju pećina i uloženim sredstvima. Tužena tvrdi da je Javna ustanova Park prirode Velebit imala nove troškove nakon preuzimanja pećina radi uklanjanja svega što nije bilo u skladu s Uvjetima zaštite prirode. Tvrdi da prednik tužiteljice nije dokazao da je predmetne objekte izgradio na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske pa smatra da u tom pravcu nije dokazana pasivna legitimacija tužene. Naime, bez posebnih geodetskih mjerenja nije moguće odrediti položaj i oznaku pećina koje se nalaze pod zemljom. U odnosu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Tome Jurkovića ističe kako iz istog nije vidljivo početno stanje pećina u trenutku ulaska prednika tužiteljice u njihov posjed niti radi li se o procjeni vještaka kako urediti predmetni prostor ili o njegovom mišljenju je li sve izvedeno u skladu s propisanim dozvolama i prostornim planom. Smatra da se vještak upustio u ocjenjivanje funkcije građevine ne obazirući se na vlasništvo zemljišta na kojem su objekti izgrađeni niti na pozitivne propise koji određuju građenje, a naročito građenje na zaštićenom području. S obzirom na navedeno tužena je predložila da se od građevinske inspekcije zatraže podaci o eventualnom nadzoru nad građevinskim radovima u Cerovačkim pećinama i objektima neposredno uz pećine i parkiralište kao i o legalnosti objekata ili mogućoj legalizaciji; da se od Inspekcije zaštite prirode zatraže podaci o eventualnom nadzoru u prostoru [adresa] kao i o nadzoru radova u [adresa] i objektima uz pećine te usklađenosti istih s propisima o zaštiti prirode; da se od komunalnog poduzeća u [adresa] kao isporučitelja vodnih usluga zatraže podaci o tehničkim i tehnološkim uvjetima u vrijeme priključenja objekata ispred [adresa] na vodu i kanalizaciju te da li je u neposrednoj blizini objekata postojao cjevovod; koliki je trošak imao prednik tužiteljice radi priključenja na vodoopskrbnu mrežu i da li je za priključenje izdana suglasnost od nadležne općine odnosno isporučitelja.

10. Svjedok ĐZ u svom je iskazu navela da je od osnivanja Javne ustanove Park prirode Velebit bila ravnateljica te ustanove te da je nakon saznanja o postojanju ugovora između Ministarstva kulture i prednika tužiteljice s istim stupila u kontakt budući da je bila dužna izraditi izvješće i izvršiti terenski izvid [adresa]. Prilikom izvida pećine su bile osvijetljene, a staza utabana. Na parkingu su postojali objekti koji su i danas tamo. Napominje da je u vrijeme kada je osnovana Javna ustanova Park prirode Velebit od tadašnjeg Ureda za zaštitu prirode i okoliša dobila samo ugovor sklopljen između Ministarstva kulture i prednika tužiteljice bez ikakvog primopredajnog zapisnika iz kojeg bi se vidjelo u kakvom su stanju bile pećine. Ističe kako je prilikom obilaska [adresa] primijetila da je parkiralište asfaltirano, da je napravljen kružni tok, da se tamo nalazio jedan objekt koji se koristio kao sanitarni čvor i drugi objekt koji je služio za prijem gostiju te da je sve bilo primjereno uređeno i u funkciji [adresa]. Nakon preuzimanja upravljanja [adresa] od Općine je zatražila dopuštenje da se na parking postavi kiosk za prodaju ulaznica dok su ostali objekti koji su se tamo nalazili u vrijeme dok [adresa] nisu bile u funkciji uklonjeni te su postavljeni kemijski sanitarni čvorovi. Navodi da prednik tužiteljice od Javne ustanove Park prirode Velebit nije tražio suglasnost i odobrenje za izvođenje radova niti je prilikom primopredaje [adresa] Javnoj ustanovi predao bilo kakvu dokumentaciju vezano uz radove na [adresa].

11. U podnesku od 25. rujna 2014. prednik tužiteljice je naveo kako iz odredbe članka 4 ugovora od 11. studenog 1997. proizlazi, ako se prije isteka roka iz članka 2 ovog ugovora (5 godina) osnuje javna ustanova za upravljanje [adresa] i [adresa], da će prednik tužiteljice nastaviti obavljati nadzor i skrb o pećinama do isteka ugovorenog roka s time što će javna ustanova neposredno obavljati stručni nadzor nad provođenjem ovog ugovora. Prednik tužiteljice smatra da stručni nadzor sasvim sigurno obuhvaća i nadzor nad građevinskim i drugim stručnim radovima koje je provodio prednik tužiteljice u zaštićenom području. Osim toga iz iskaza svjedoka BZ proizlazi da je Ministarstvo kulture bilo upoznato sa svim radovima koje je izvodio prednik tužiteljice te da su u tom pravcu od strane Ministarstva izvršene inspekcije te je i sam svjedok kao tadašnji ravnatelj Uprave za zaštitu prirode i okoliša pri Ministarstvu kulture neposredno obavio uvid prije nego su radovi započeli i nakon što su radovi izvedeni i bio zadovoljan kvalitetom njihove izvedbe. Posebno ističe kako Javna ustanova Park prirode Velebit nikada nije tražila prekid radova niti je pozivala nadležne inspekcijske službe tijekom trajanja ugovora. Vezano uz rješenje Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 14. studenog 2002. kao i Uvjete zaštite prirode od 30. svibnja 2003. prednik tužiteljice smatra da su isti bespredmetni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari te su doneseni nakon isteka ugovora od 11. studenog 1997. Prednik tužiteljice ističe da je u predmetu ovog suda poslovni broj P- 359/2010 na potpuno iste okolnosti provedeno vještačenje po nalogu suda od strane stalnog sudskog vještaka građevinske struke Željka Kraljića te da se nalaz tog vještaka u pogledu visine uloženih financijskih sredstava neznatno razlikuje od nalaza vještaka Tome Jurkovića.

12. U podnesku od 18. lipnja 2015. tužena je ustrajala na predloženim dokazima i istaknula da prednik tužiteljice nije dostavio dokaz da je za objekte izgrađene ispred pećina imao ugovor koji mu omogućuje izgradnju na cestovnom zemljištu, a Županijska uprava za ceste Zadarske županije za objekte i parkiralište koje se nalaze na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nikada nije dala suglasnost predniku tužiteljice.

13. Na ročištu održanom 15. srpnja 2015. prednik tužiteljice je vezano za katastarsku česticu na kojoj su izgrađeni objekti i uređeno parkiralište naveo da se u spisu poslovni broj P-359/2010 nalazi rješenje Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine iz 1997. kojim se predniku tužiteljice daju u privremeni posjed zemljišta na području k. o. [katastarska općina] i to kčbr. [katastarska čestica] koje su smještene od Motela Cerovačke pećine pa do ulaza u [adresa] pa tvrdi da nije točan navod tužene da se prateći objekti nalaze na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je u naravi asfaltirani put i na kojoj ništa nije izgrađeno niti je za to bilo potrebe.

14. Svjedok PZ u svom je iskazu naveo da mu je poznato da su [adresa] nakon Domovinskog rata bile devastirane i da su bile pod upravom Ministarstva kulture u kojem je bio načelnik Odjela za upravne i pravne poslove. Navodi da je i sam sudjelovao u sastavljanju ugovora između Ministarstva i prednika tužiteljice te da se strogo zahtijevalo da u ugovoru budu navedene sve obveze prednika tužiteljice koje je imao vezano za skrb [adresa] kao i za izvođenje radova na području pećina. Poznato mu je da je prednik tužiteljice izradio pristupni put do [adresa], postavio kioske odnosno suvenirnice i sanitarni čvor. Ravnatelj Javne ustanove Park prirode Velebit postao je 1998. ili 1999. a nakon njega na čelo uprave je došla ĐZ koja je predložila da D pećinama upravlja Javna ustanova Park prirode Velebit odnosno da se ugovor s prednikom tužiteljice više ne obnavlja. On da se tome protivio jer je znao da je prednik tužiteljice izvršio velika ulaganja u [adresa] i da mu ta ulaganja nisu vraćena u razdoblju trajanja ugovora te da bi upravo zbog toga ugovor trebalo produljiti za narednih 5 godina. Navodi kako je znao da Javna ustanova nije imala mogućnosti upravljanja [adresa] jer za to nije bilo odgovarajućeg kadra. Unatoč njegovom protivljenju ugovor s prednikom tužiteljice nije produljen. Kasnije ga je prednik tužiteljice posjećivao i pokazivao mu račune za izvršena ulaganja. Smatra da su [adresa] bile devastirane u tolikoj mjeri da se to nije moglo vidjeti golim okom pa su samim tim ulaganja odnosno investicije prednika tužiteljice bile puno veće nego što se to očekivalo u vrijeme sklapanja ugovora. Smatra da je prednik tužiteljice ispoštovao sve obveze iz ugovora, prvenstveno vezano za uređenje staze unutar samih pećina i postavljanje električne struje, izgradnje ograda i stepenica te postavljanja rasvjete, kanalizacije i vodovoda. Smatra da su objekti postavljeni od strane prednika tužiteljice ispred [adresa] bili neophodni s obzirom da su pećine posjećivali turisti odnosno organizirane grupe i da su sva ulaganja bila od interesa za državu jer se radi o javnom dobru te nužna i korisna jer [adresa] u suprotnom ne bi bile dostupne posjetiteljima. Osim toga ulaganjima se povećala vrijednost [adresa]. Zaključno navodi da kao ravnatelj nije imao ovlaštenja za obavljanje nadzora nad izvršenjem ugovornih obveza te da je sva saznanja o tome imao sa sastanaka u Ministarstvu. Smatra da dokumentacija o nadzoru vjerojatno postoji u Ministarstvu kulture. Nikada nije dobio informaciju da prednik tužiteljice ne poštuje odredbe ugovora ili da ima bilo kakvih nepravilnosti u samoj realizaciji ugovora zbog kojih bi ugovor trebalo raskinuti.

15. Presudom ovog suda poslovni broj P-1794/2009-27 od 24. srpnja 2015. djelomično je usvojen tužbeni zahtjev prednika tužiteljice i to za iznos od 863.054,54 kuna zajedno sa zateznim kamatama od 15. svibnja 2007. do isplate dok je u preostalom dijelu odnosno iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen. Iz obrazloženja presude proizlazi kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe članaka 1121. - 1124. Zakona o obveznim odnosima o poslovodstvu bez naloga prema kojima se obavljanju tuđeg posla bez naloga ili ovlaštenja može pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi. Sud je ocijenio da su tužiteljevi troškovi na ime radova uređenja vodovoda, sanitarnog čvora, kanalizacije, septičke jame i troškovi vezani za radove na uređenju parkirališta, pješačkih staza, uvođenju telefonskih linija, popravku mosta unutar pećine troškovi bili nužni i korisni za tuženu jer su bili neophodni da se [adresa] dovedu u stanje da mogu biti dostupne širem broju posjetitelja. U odnosu na prigovor tužene da prednik tužiteljice za ostale radove nije pribavio uvjete za zaštitu prirode, sud je naveo kako u to vrijeme prednik tužiteljice takve uvjete nije niti morao pribavljati te da je odobrenje za radove dobio usmenim putem od nadležnog Ministarstva za kulturu, Uprave za zaštitu okoliša. Nadalje, da je Uprava za zaštitu okoliša obavljala nadzor nad [adresa] te da nisu utvrđene nikakve nepravilnosti u vrijeme kad je prednik tužiteljice upravljao [adresa].

16. Rješenjem Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-45/2016-3 od 20. travnja 2016. ukinuta je presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P- 1794/2009-27 od 24. srpnja 2015. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud prvoga stupnja pravilno zaključio da ugovor po isteku 5 godina nije produžen i da je prednik tužiteljice nesporno izveo niz radova koji nisu bili ugovoreni, ali i da za izvedene radove nije pribavio suglasnost nadležnog tijela, a koja predstavlja Uvjete zaštite prirode sukladno odredbi članka 32 Zakona o zaštiti prirode smatrajući da je dobio odobrenje za izvedene radove usmenim putem ili da ih u vrijeme kada je izvodio radove nije niti morao pribavljati; da ovakav zaključak suda prvoga stupnja ne stoji i suprotan je dokazima izvedenim u postupku, ali i temeljnim ugovornim odredbama pa na taj način sud prvoga stupnja ne samo da je nepravilno utvrdio činjenično stanje i ocijenio izvedene dokaze, već je u bitnom dijelu utemeljio presudu na nesuglasju između izvedenih dokaza i razloga koje daje za udovoljenje tužbenom zahtjevu; naime, tijekom trajanja ugovora zaključenog između stranaka točnije 1999. osnovana je Javna ustanova za upravljanje Parkom prirode Velebit kojoj je rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 14. studenog 2002. godine URBROJ: 531-07/4-15/7- 02-3/DC naloženo da ishodi Uvjete zaštite prirode nadležnog ministarstva za izgrađene objekte i druge intervencije u prostoru [adresa] te da pribavi mjere zaštite za spomenik prirode [adresa], te su ujedno određene i posljedice u slučaju nepostupanja; da iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je nadležno Ministarstvo inspekcijskim nadzorom dana 30. listopada 2002., dakle u vrijeme važenja ugovora zaključenog između stranaka utvrdilo da je u spomeniku prirode [adresa] prednik tužiteljice još prije, a uglavnom nakon sklapanja ugovora, bez prethodno ishodovanih uvjeta zaštite prirode izveo određene radove koji se specificirano navode u obrazloženju tog rješenja; da je člankom IV. ugovora izričito navedeno da će, ukoliko se u međuvremenu, a nakon zaključenja tog ugovora, osnuje javna ustanova, a što i jest tijekom važenja ugovora, ta ustanova neposredno obavljati stručni nadzor nad provođenjem ugovora; da je nakon provedenog inspekcijskog nadzora rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja izričito naređeno javnoj ustanovi da ishodi uvjete zaštite prirode nadležnog ministarstva za izgrađene objekte i intervencije izvedene po predniku tužiteljice; da su sve ovo okolnosti koje upućuju na obvezu prednika tužiteljice prema članku III. ugovora da je za nove radove, a što utuženi radovi jesu, dužan pribaviti uvjete zaštite prirode sukladno odredbi članka 32 Zakona o zaštiti prirode po kojem propisu prednik tužiteljice evidentno nije postupio; da je stoga temeljno činjenično pitanje u ovom predmetu utvrđenje okolnosti da li je i na koji način postupila Javna ustanova Park prirode Velebit sukladno rješenju Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja od 14. studenoga 2012. godine u smislu uvjeta zaštite prirode te da li se naknadno, jer je evidentno da prednik tužiteljice za utužene radove nije ishodio uvjete za zaštitu prirode, može smatrati da su izvedeni radovi naknadno odobreni u kojem slučaju, ako bi se radilo o nužnim i korisnim troškovima, bi sukladno propisu iz članka 223 stavka 1 Zakona o obveznim odnosima stajala njegova tužba i tužbeni zahtjev za izvedene radove mimo onih određenih ugovorom od 11. studenoga 1997. (ako bi se utvrdilo da Javna ustanova Park prirode Velebit nije postupila u smislu točke I. rješenja od 14. studenog 2002. ova činjenica se ne bi mogla tumačiti na štetu prednika tužiteljice odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva ako postoje uvjeti za naknadno pribavljanje uvjeta za zaštitu prirode).

17. Na ročištu održanom 4. studenog 2016. prednik tužiteljice isticao je kako mu za vrijeme trajanja samog ugovora nikada od strane Ministarstva kulture nije naloženo da pribavi bilo kakve uvjete radi izvođenja radova niti su stručnim nadzorom nad provedbom ugovora utvrđene kakve nepravilnosti u izvršenju njegovih ugovornih i izvanugovornih obveza, a rješenjem Ministarstva od 14. studenog 2002. naloženo je Javnoj ustanovi Park prirode Velebit da ishodi uvjete zaštite prirode, a ne predniku tužiteljice. Ističe kako je navedeno rješenje donijeto nakon što je protekao rok od 5 godina prema ugovoru i da ga stoga više nije niti moglo obvezivati.

18. Presudom ovog suda poslovni broj P-93/2016-7 od 28. studenog 2016. naloženo je tuženoj da predniku tužiteljice plati iznos od 925.055,54 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2007. pa do isplate sve u roku od 15 dana dok je u preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Sud je ocijenio da radovi prednika tužiteljice vezano uz izgradnju recepcije, suvenirnice, uređenje sanitarnog čvora, kanalizacije, vodovoda i septičke jame, uvođenje telefonske linije i uređenje pješačke staze koji se izrijekom ne spominju u članku 3 ugovora, bez sumnje predstavljaju neophodne radove koji za svrhu imaju da se ostvare uvjeti za dostupnost [adresa] većem broju posjetitelja. Iako isti radovi nisu bili određeni samim Ugovorom, sud je ocijenio kako troškovi prednika tužiteljice na ime navedenih radova predstavljaju troškove koji su nužni i korisni za tuženu jer su bili neophodni da se objekt [adresa] dovede u stanje da može biti dostupan širem broju posjetitelja. U odnosu na radove obnove električnih instalacija sud je ocijenio da se isti imaju smatrati obvezom iz članka 3 ugovora prema kojoj je prednik tužiteljice bio dužan obnoviti električne instalacije po postojećoj trasi u dijelu koji će turisti posjećivati pa ovaj trošak nije priznao predniku tužiteljice. Vezano uz prigovor tužene kako prednik tužiteljice za radove nije pribavio uvjete za zaštitu prirode, sud je zaključio kako iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da u to vrijeme prednik tužiteljice takve uvjete nije niti morao pribavljati te da je odobrenje za izvedene radove dobio usmeno od nadležnog Ministarstva za kulturu, Uprave za zaštitu okoliša. Osim toga, nadzorom od strane Uprave za zaštitu okoliša nisu utvrđene nikakve nepravilnosti u vrijeme kad je prednik tužiteljice upravljao [adresa]. Zaključno sud je ocijenio da je potpuno irelevantno za ovaj postupak utvrđivati je li i na koji način postupila Javna ustanova Park prirode Velebit u smislu uvjeta zaštite prirode od strane nadležnog Ministarstva te da li su naknadno odobreni radovi koje je poduzeo tužitelj budući da je Ministarstvo kulture kao potpisnik ugovora s prednikom tužiteljice u svakom trenutku imalo kontrolu nad provedbom samog ugovora i na svim radovima kako ugovornim tako i izvanugovornim koje je izvodio prednik tužiteljice te mu od strane Ministarstva nikada nije naloženo da pribavi bilo kakve uvjete radi izvođenja tih radova. Osim toga, za vrijeme trajanja ugovora Ministarstvo kulture je vršilo inspekcijski nadzor, a Javna ustanova stručni nadzor nad provedbom ugovora od strane prednika tužiteljice te nisu utvrđene nikakve nepravilnosti u izvršenju njegovih ugovornih i izvanugovornih obveza. Zaključno, rješenjem Ministarstva od 14. studenog 2002. naloženo je Javnoj ustanovi Park prirode Velebit da ishodi uvjete zaštite prirode, dakle, navedeno rješenje doneseno je nakon što je predniku tužiteljice protekao rok od 5 godina prema ugovoru i isto ga više nije niti moglo obvezivati.

19. Presudom Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-60/2017-2 od 1. veljače 2017. preinačena je presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P- 93/2016-7 od 28. studenog 2016. te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti s obrazloženjem da se u ugovoru od 11. studenog 1997. godine koji je zaključen između prednika tužiteljice kao koncesionara i Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine, u točki 3 navode radovi koje će izvesti prednik tužiteljice RZ te se izričito navodi da će se "za eventualno nove radove pribaviti uvjeti zaštite prirode sukladno članku 32 Zakona o zaštiti prirode". Prema navedenom propisu iz članka 32 Zakona o zaštiti prirode razvidno je da nisu dopuštene radnje koje mogu prouzročiti promjene i oštećenja na zaštićenom dijelu prirode, da su na zaštićenom dijelu prirode dopuštene one radnje i djelatnosti koje ga ne oštećuju i nemaju svojstva zbog kojih su proglašeni zaštićenim, te napose stavkom 3. navedenog članka navodi se da su radnje iz stavka 2. tog članka dopuštene samo uz ishođenje uvjeta zaštite prirode koje izdaje nadležno ministarstvo. Dakle, kako je ugovorom utvrđeno da [adresa] predstavljaju zaštićeni dio prirode te je za eventualno nove radove izričito utvrđena primjena članka 32 Zakona o zaštiti prirode, evidentno je iz izvedenih dokaza da prednik tužiteljice za radove koji su predmetom utuženja (osim onih koji se odnose na obnovu električne instalacije) nije pribavio uvjete zaštite prirode u skladu sa kogentnim propisom iz članka 32 Zakona o zaštiti prirode. Ovo tim prije što je i člankom 1. i člankom 4. ugovora utvrđeno da u vrijeme zaključenja ugovora nije osnovana ustanova koja bi sukladno članku 17 stavku 1 i 3 i članku 18 Zakona o zaštiti prirode upravljala tim zaštićenim dijelom prirode, ali isto tako je člankom 4. propisano da ukoliko se prije isteka roka iz članka 2 ugovora (ugovor od 11. studenog 1997. godine zaključen je na rok od 5 godina, dakle ističe 11. studenog 2002. godine) osnuje javna ustanova za upravljanje [adresa] i [adresa], prednik tužiteljice RZ će nastaviti obavljati nadzor i skrb o pećinama do isteka ugovorenog roka i uz uvjete utvrđene ovim ugovorom time da će javna ustanova neposredno obavljati stručni nadzor nad provođenjem tog ugovora. Nadalje, iz dokumentacije u spisu, točnije rješenja tužene koje je izdalo Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja 14. studenog 2002. proizlazi da se naređuje javnoj ustanovi Park prirode Velebit (koja je osnovana dvije godine nakon zaključenja ugovora između stranaka, dakle 1999. godine, a kako je to i predviđeno točkom 4. Ugovora) da ishoduje uvjete zaštite prirode nadležnog ministarstva za izgrađene objekte kao i za sve druge intervencije u prostoru [adresa] te mjere zaštite za spomenik prirode [adresa], te je točkom 2. navedeno ukoliko javna ustanova ne pribavi uvjete zaštite prirode i mjere zaštite prirode, da se obvezuje taj zaštićeni dio prirode privremeno zatvoriti (a sve ovo jer je inspekcijskim nadzorom 30. listopada 2002. u spomeniku prirode [adresa], dakle u vrijeme trajanja ugovora, ustanovljeno da je RZ još prije, a uglavnom nakon sklapanja spomenutog Ugovora vršio intervencije u prostoru [adresa] bez prethodno ishodovanih uvjeta zaštite prirode te za ovaj zaštićeni dio prirode još nisu određene mjere zaštite). Dakle, upravo zbog činjenice što prednik tužiteljice tijekom postupka nije dokazao da je postupio u smislu odredbi iz članka 3 ugovora od 11. studenog 1997. jer nije pribavio uvjete zaštite prirode sukladno članku 32 Zakona o zaštiti prirode niti ih je dostavila nadležna javna ustanova, ne može se osnovano pozivati na institut poslovodstva bez naloga smatrajući da njegovi izvanugovorni radovi izvedeni u vrijeme trajanja ugovora, a jer su nužni i korisni za tuženu, predstavljaju osnov za utuženje isplate njihove protuvrijednosti.

20. Povodom revizije prednika tužiteljice protiv odluke Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-60/2017-2 od 1. veljače 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Rev-x 399/2017-3 od 12. veljače 2020. ukinuo presudu Županijskog suda u Karlovcu i predmet vratio sudu drugog stupnja na ponovno suđenje s obrazloženjem da se pravno shvaćanje suda drugog stupnja za sada ne može prihvatiti. Naime, odredbom članka 3 Zakona o zaštiti prirode (Narodne novine broj 30/94, 72/94 - dalje u tekstu: ZZP) kojim je kao poseban objekt zaštite od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku uvršten i park prirode, propisana je zabrana svih radnji koje mogu prouzročiti promjene i oštećenja na zaštićenom dijelu prirode (članak 32 stavak 1), nadalje, da su na zaštićenom dijelu prirode dopuštene one radnje i djelatnosti koje ga ne oštećuju i ne mijenjaju svojstva zbog kojih je proglašen zaštićenim (članak 32 stavak 2) te da su navedene radnje dopuštene samo uz ishođenje uvjeta za zaštitu prirode (članak 32 stavak 3) koje izdaje Ministarstvo (članak 32 stavak 4). Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj daljnja ulaganja u nekretninu na ime „novih radova“ izvršio bez pribavljenih uvjeta za zaštitu prirode odnosno izričite suglasnosti, ali uz znanje tužene koja se ulaganjima nije protivila i ničim nije dala do znanja da njima nije zadovoljna (iskazi svjedoka PZ, HZ i BZ). Iz provedenog postupka ne proizlazi da bi tužena utvrdila kakve nepravilnosti u vremenu kada je prednik tužiteljice upravljao [adresa] i da bi isti poduzeo radnje koje su prouzročile promjene i oštećenja zaštićenog dijela prirode (članak 32 ZZP). S prethodnim u vezi, zato je pogrešno pravno shvaćanje suda drugog stupnja da, obzirom da prednik tužiteljice za „nove radove“ nije pribavio uvjete zaštite prirode sukladno članku 32 ZZP-a koje je prema ugovoru bio dužan zatražiti od nadležnog Ministarstva, već iz tog razloga ne može osnovano tražiti isplatu protuvrijednosti onog što je uložio u predmetnu nekretninu. Okolnost što je ulaganja na nekretnini izvršio bez potrebnih dozvola, samo po sebi ne može tuženu dovesti u povoljniju poziciju i uskratiti predniku tužiteljice naknadu za njegova opravdana ulaganja za koja je tužena znala i nije im se protivila, te ih nastavila koristiti i nakon što je predniku tužiteljice istekao ugovorni odnos. Prema stajalištu ovoga suda, o pravu prednika tužiteljice na zatraženu naknadu valjalo bi s obzirom na utvrđene činjenice raspraviti primjenom odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 - dalje u tekstu: ZVDSP). Da bi došlo do primjene odredbi ZVDSP potraživanje se mora temeljiti na ulaganju i trošku koji je posjednik imao za vrijeme posjedovanja vlasnikove stvari. Naime, prednik tužiteljice je izvršio ulaganja u nekretninu tužene koja je bila u njegovom posjedu po osnovi ugovora sve do isteka razdoblja na koji je ugovor sklopljen, stoga bi se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe ZVDSP. Međutim, predniku tužiteljice pripadala bi naknada za izvršena ulaganja samo ako je ulaganjem njegovih sredstava u nekretninu tužene porasla prometna vrijednost nekretnine ili su oni bili potrebni za njihovo održavanje i za korištenje u svrhu za koju je bio sklopljen ugovor. Naime, odredbom članka 164 ZVDSP-a propisano je: Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni. Nije koristan trošak onaj kojim je pošteni posjednik promijenio namjenu stvari, ako to vlasniku nije korisno. Za troškove koji nisu ni nužni ni korisni ne može ni pošteni posjednik zahtijevati naknadu, ali ako mu ona ne bude ponuđena, može prije nego što vrati stvar odvojiti i sebi uzeti ono što joj je tim troškovima dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari. Vrijednost plodova i drugih koristi koje je imao od stvari odbit će se od troškova koje posjednik osnovano traži. Revizijski sud smatra da su nižestupanjski sudovi propustili predmet spora raspraviti u svijetlu shvaćanja da bi prednik tužiteljice svoju tražbinu mogao ostvariti, a prema činjenicama iz spora, na temelju odredaba ZVDSP imajući u vidu narav samih troškova tj. predstavljaju li oni nužne ili pak korisne troškove, a sve polazeći od toga da nužnim troškovima valja smatrati troškove koji su bili nužni za samo održanje stvari (bez kojih bi stvar potpuno ili djelomično propala), a korisnim one troškove kojima se povećava vrijednost stvari.

21. Rješenjem Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-569/2020-2 od 28. listopada 2020. ukinuta je presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P- 93/2016-7 od 28. studenog 2016. te je predmet vraćen na ponovni postupak. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je spor između stranaka valjalo tumačiti u smislu odgovarajućih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, napose u smislu odredbe članka 164 jer neovisno od činjenice da li je pribavio potrebne dozvole za izvedene radove izvan onih ugovorenih i navedenih u ugovoru, tužitelj bi imao pravo, u slučaju da su u pitanju nužni ili korisni troškovi, na isplatu njihove protuvrijednosti, a sve to u kontekstu navedenog članka 164 ZVDSP. Neprijeporna je činjenica da je u vrijeme trajanja ugovora koji je zaključen na vrijeme od pet godina, prednik tužiteljice izveo i radove koji nisu obuhvaćeni člankom 3 Ugovora koji se imaju smatrati "novim radovima", a koji su predmet utuženja u ovom postupku. S obzirom na istaknuto pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-x-399/2017-3 od 12. veljače 2020. i neovisno od činjenice što za izvođenje navedenih radova nije pribavio potrebnu suglasnost, a niti je na određeni način takva suglasnost dana od nadležnog tijela tužene, prednik tužiteljice bi imao pravo i na isplatu vrijednosti izvršenih "novih radova" pod uvjetom da ostvaruju uvjet iz članka 164 ZVDSP-a odnosno da su u pitanju nužni i korisni troškovi. Dakle, naknadno izvedene radove od strane prednika tužiteljice koji se odnose na radove uređenja vodovoda, sanitarnog čvora, kanalizacije, septičke jame kao i troškove vezane za radove na uređenju parkirališta, pješačkih staza, uvođenju telefonskih linija kao i popravku mosta unutar pećine, valjalo je ocjenjivati u smislu utvrđenja da li su u pitanju nužni ili korisni troškovi iz članka 164 stavka 2 ZVDSP-a.

22. Rješenjem suda poslovni broj P-260/2020-4 od 5. svibnja 2021. utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari jer je prednik tužiteljice RZ umro **.**.2021. te je odlučeno da će se postupak nastaviti kada nasljednik ili skrbnik ostavine preuzme postupak ili kad ga sud pozove da to učini.

23. Podneskom od 8. studenog 2021. nasljednica DZ obavijestila je sud da je rješenjem o nasljeđivanju ovog suda poslovni broj O-574/21 od 21. lipnja 2021. proglašena nasljednicom pok. RZ.

24. Nakon što je rješenjem suda poslovni broj P-260/2020-8 od 10. studenog 2021. nasljednica DZ pozvana da preuzme postupak u ovoj pravnoj stvari ista je podneskom od 20. prosinca 2021. obavijestila sud da preuzima predmetni postupak i predložila nastavak postupka.

25. Rješenjem suda poslovni broj P-260/2020-13 od 21. travnja 2022. nastavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari.

26. Na ročištu održanom 9. lipnja 2022. tužiteljica je predložila u nastavku postupka pozvati sudskog vještaka Željka Kraljića na dopunu nalaza i mišljenja radi očitovanja koji su troškovi bili nužni i korisni, a koji se odnose na radove i ulaganja u infrastrukturu predmeta spora, podredno da se vještak na raspravu pozove u svojstvu svjedoka.

27. Tužena je u spis predala očitovanje Javne ustanove Park prirode Velebit od 3. rujna 2014. i od 26. siječnja 2021. Iz očitovanja Javne ustanove od 3. rujna 2014. proizlazi da prilikom sklapanja ugovora između Ministarstva kulture i RZ **.**.1997. nije sačinjen nikakav primopredajni zapisnik iz kojeg bi bilo vidljivo stanje u kojem je RZ zatekao i preuzeo [adresa] i pristupni prostor Pećinama; da prilazni i parkirališni prostor u podnožju špiljskog kompleksa nisu predmet interesa Javne ustanove već isključivo kompleks pećina; da je RZ 2002. Ustanovi podnio pisani zahtjev za produženje ugovora za Cerovačke pećine i da je 2002. od strane Uprave za inspekcijske poslove – Inspekcije zaštite prirode nadležnog Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja izvršen inspekcijski nadzor [adresa] nakon kojega je Ustanovi upućeno rješenje o uklanjanju zatečenih nedostataka; da je krajem 2002. Ustanova pokrenula postupak preuzimanja skrbi nad [adresa] te pok. RZ iste odbio predati na upravljanje Ustanovi zbog čega je pokrenut sudski postupak; da su u razdoblju od studenog 2002. do srpnja 2004. [adresa] bile zatvorene za posjetitelje, a ključ u posjedu pok. RZ; da je nakon donošenja odluke Županijskog suda u Zadru od **.**.2004. RZ vratio [adresa] u posjed Ustanovi; da se pristupna cesta i parkiralište na ulazu u [adresa] ne nalaze unutar granica Parka prirode Velebit te je parkiralište u vlasništvu Općine [adresa], a put vlasništvo Republike Hrvatske; da su objekti: recepcija, suvenirnica, sanitarni čvor i naplatna kućica izgrađeni bespravno na općinskom zemljištu te ih Javna ustanova kao takve ne može koristiti niti ih je ikada koristila; da su bespravno izgrađeni i sanirani u sklopu bespravno izgrađenih objekata: kanalizacija, septička jama, sanacija kamenog suhozida, instalacije vodovoda, električne energije i telefona pa ni njih kao takve Ustanova ne može koristiti niti ih je ikada koristila; da prilazni put od parkirališta do ulaza u Pećine, pješačka staza, stepenice i pješački most unutar Pećina te razvedena električna rasvjeta unutar Pećina postoje još od prije Domovinskog rata jer su se Pećine koristile u turističke svrhe 70-ih godina 20. stoljeća; da je uređenje Pećina počelo 1951. postavljanjem drvenih stuba u Donjoj pećini koje su zamijenjene 1965. željeznim stubama, a električna rasvjeta u Pećine uvedena je 1977. godine; da su 70.-ih godina prošlog stoljeća na inicijativu Šumarije Gračac Cerovačke pećine pretvorene u poznatu turističku atrakciju i da Javna ustanova za potrebe naplate ulaznica i smještaj vodiča koristi dva kioska oba u vlasništvu ustanove, a za postavljanje i smještaj istih posjeduje trajno dopuštenje Općine Gračac. Iz očitovanja Javne ustanove "Park prirode Velebit" od 26. siječnja 2021. proizlazi da Javna ustanova ne posjeduje nikakve podatke o legalizaciji objekata koje je izgradio prednik tužiteljice i da su objekti uklonjeni prije početka gradnje prosvjetiteljskog centra u sklopu kompleksa Centar izvrsnosti Cerovačke špilje na temelju suglasnosti Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom od 12. listopada 2016.

28. Rješenjem suda poslovni broj P-89/2022-3 od 13. lipnja 2022. pozvan je stalni sudski vještak Željko Kraljić iz Senja na dopunu nalaza i mišljenja odnosno dostavu očitovanja koji su troškovi bili nužni, a koji korisni vezano uz radove i procjenu vrijednosti ulaganja koja je tužitelj izvršio u infrastrukturu nekretnine koja je predmet ovog spora, sve sukladno nalazu i mišljenju iz prosinca 2010. godine u predmetu ovog suda poslovni broj P-359/2010.

29. U očitovanju od 27. lipnja 2022. sudski vještak Željko Kraljić naveo je da nije u mogućnosti očitovati se o razlučivanju nužnih i/ili korisnih ulaganja koje je prednik tužiteljice izvršio u predmetnu infrastrukturu te da je već u nalazu i mišljenju naveo da nije bilo moguće izvršiti identifikaciju naručitelja/izvoditelja radova pa tako niti odgovornih osoba za gradnju, primopredaju i obračun radova niti su predočeni bilo kakvi dokumenti o tome kao ni tehnička dokumentacija iz koje bi bio vidljiv plan aktivnosti i tehničkih zahtjeva da bi se moglo razlučiti što je nužno, a što korisno ulaganje.

30. Na ročištu održanom 9. veljače 2023. tužiteljica je predložila provođenje građevinskog vještačenja na okolnost koji su troškovi bili nužni i korisni, a koje je prednik tužiteljice izveo na nekretnini koja je predmet ovoga spora s time da se pri tome uzme u obzir nalaz i mišljenje sudskog vještaka Željka Kraljića u predmetu ovog suda poslovni broj P-359/2010 s obzirom da je upitno da li radovi koji su predmet ovog spora i objekti koji su izgrađeni od strane prednika tužiteljice još uvijek postoje. Tužiteljica je predložila priklopiti spis ovog suda P-359/2010 koji je pravomoćno okončan, a u kojem je provedeno navedeno vještačenje, a posebno da sud izvrši uvid u zapisnik od 20. listopada 2011.

31. Tužena se protivila prijedlogu tužiteljice da se ovom spisu priklopi spis P- 359/2010 budući da tužena u tom postupku nije sudjelovala odnosno nije bila stranka u postupku pa se nije mogla očitovati na navedeno vještačenje niti na isto prigovoriti.

32. Tužiteljica se protivila navodima tužene navodeći kako se u presudi ovog suda poslovni broj P-93/2016 od 28. studenog 2016. navodi koji su dokazi provedeni odnosno da je sud izvršio uvid u dokumentaciju iz spisa P-359/2010 pa tako i u nalaz i mišljenje sudskog vještaka.

33. Rješenjem suda poslovni broj P-89/2022-34 od 27. kolovoza 2024. određeno je provođenje građevinskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Nadi Štefanac iz Barilovića, Belaj 5, a zadatak je sudskog vještaka bio da utvrdi koje radove je izveo prednik tužiteljice RZ u [adresa] izvan konkretno i pojedinačno navedenih u ugovoru i da li se ti radovi mogu podvesti pod nužne i korisne troškove iz članka 164 ZVDSP-a, a u odnosu na čiju vrijednost bi tužitelju kao poštenom posjedniku nekretnine pripadalo pravo na njihovu naknadu prema cijenama kada ih se nadoknađuje.

34. Sudski vještak u nalazu i mišljenju navela je da je isti izradila temeljem raspoložive dokumentacije u spisu. Naime, prema očitovanju Javne ustanove „Park prirode Velebit“, KLASA: UP/I 714-01/21-01/01, URBROJ: 2125/17-01-20-2 od 26. siječnja 2021. objekti koje je prednik tužiteljice izgradio uklonjeni su prije početka gradnje posjetiteljskog centra u sklopu kompleksa Centar izvrsnosti Cerovačke špilje. Prema ugovoru zaključenim s Ministarstvom kulture Republike Hrvatske 11. studenog 1997. prednik tužiteljice preuzeo je obvezu zaštite, održavanja i promicanja [adresa], a u članku 3 predmetnog Ugovora navedene su obveze koje je isti bio obvezan poduzimati, a osobito: urediti (osposobiti) prilaznu stazu od motela do ulaza u pećine, obnoviti vrata s odgovarajućim bravama, a po potrebi postaviti čuvara, ulazni dio Donje pećine u dužini od cca 30 m popločiti kamenom, obnoviti električne instalacije po postojećoj trasi u dijelu koji će se turistički posjećivati, organizirati samo skupno posjećivanje pećinama, za eventualno nove radove (oko staza i slično) pribaviti uvjete zaštite prirode sukladno odredbi članka 32 Zakona o zaštiti prirode. Uredbom Vlade Republike Hrvatske 1998. osnovana je Javna ustanova Park prirode Velebit (Narodne novine broj 44/98). Upravno vijeće Javne ustanove 3. siječnja 2003. donosi Odluku o upravljanju Cerovačkim pećinama, a kao razlog u stavku I. predmetne Odluke navodi se da je 12. studenog 2002. istekao Ugovor kojim je RZ bila povjerena skrb i upravljanje istima. Između ostalog Ustanova se obvezuje za uređenje, stručno vođenje, promicanje vrijednosti i sustavnu zaštitu [adresa], a način vođenja i upravljanja mora biti u skladu s uvjetima zaštite prirode propisanim od strane nadležnog Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja. Rješenje kojim je Javnoj ustanovi Park prirode Velebit naređeno da ishodi uvjete zaštite prirode nadležnog ministarstva za izgrađene objekte kao i za sve druge intervencije u prostoru [adresa], te da ishodi mjere zaštite za spomenik prirode [adresa], izdalo je Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja 14. studenog 2002. (KLASA: UP/I-351-02/02-05/992, UR.BROJ: 351-07/4-15/1-02-3/DC). Nisu sačinjeni zapisnici o primopredaji niti kada je prednik tužiteljice preuzeo na čuvanje i skrb [adresa] niti kada ih je predao u posjed Javnoj ustanovi iz kojih bi se vidjelo koji objekti su bili izgrađeni i u kakvom stanju su zatečeni. Prema podacima u spisu vještak je zaključio da je pored ugovorenih obveza prednik tužiteljice izvršio i druge radnje koje smatra nužnim i korisnim radi normalnog funkcioniranja geomorfološkog spomenika prirode [adresa], a dodatna ulaganja odnosno radnje i ulaganja koje prelaze ugovorne obveze su prikazana u troškovniku koji je sastavni dio nalaza i mišljenja sudskog vještaka. Vještak je utvrdio da je radove koji su predmet spora prednik tužiteljice izveo u periodu 1997. / 1998. Kod izrade troškovnika u osnovi su korišteni podaci iz Izračuna vrijednosti ulaganja vlastitih sredstava za izgradnju, obnovu, sanaciju i otklon ratne štete (1997/1998) koji je na zahtjev prednika tužiteljice izradio sudski vještak i ovlašteni inženjer građevinarstva Tomo Jurković, dipl. ing. građ., iz zapisnika s očevida od 27. rujna 2010. (str. 180-186 spisa poslovni broj P-359/10), iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka i ovlaštenog inženjera građevinarstva Željka Kraljića, dipl. ing, građ. iz prosinca 2010. (iz spisa poslovni broj P-359/10) koje vještačenje je određeno nalogom suda te fotografije iz tog vremena koje se nalaze u tom nalazu, obzirom da su kasnije, kako je navedeno u očitovanju Javne ustanove, svi objekti koje je izgradio prednik tužiteljice uklonjeni. Sastavni dio spisa P-359/10 je i izračun vještaka Tome Jurkovića te nalaz sudskog vještaka Zlatka Prpića, ing. građ. koji je naručila Javna ustanova (str 156-158 spisa) i koji u bitnom prihvaća nalaz i izračun ulaganja vještaka Tome Jurkovića, dipl. ing, građ. U zapisniku s očevida od 27. rujna 2010. na kojem je bio sudski vještak Željko Kraljić, dipl. ing, građ. navedeno je da je razgledana sporna nekretnina, a prednik tužiteljice je naveo slijedeće radove koje je izveo: betoniranje prilazne staze od završetka asfalta do početka pješačke staze, izgradnja recepcije, suvenirnice, sanitarnog bloka i naplatne kućice, postavljanje 1,5 km vodovodnih cijevi i priključak vode, dovođenje električne energija s udaljenosti cca 200m, uvođenje telefona s udaljenosti cca 1 km, izgradnja kanalizacije sa septičkom jamom, nasipavanje zapadnog dijela od asfalta do početka pješačke staze debljine 6 cm, saniranje suhozida na parkingu, uređenje pristupnih staza do pećina iz kojih je uklonio grafite, mine i smeće, rekonstrukcija mosta između špilja širine cca 1,5 m i dužine cca 20 m. Nakon tog očevida sud je odredio zadatak vještaku da utvrdi vrijednost ulaganja - izgradnja recepcije, suvenirnice, sanitarnog bloka, naplatne kućice i kanalizacije (septičke jame), sanacije kamenog suhozida, priključka vode, električne energije, telefona, uklanjanje grafita, mina te rekonstrukcije mosta. U očitovanju na primjedbu prednika tužiteljice da imenovani građevinski vještak nije procijenio vrijednost sanacije kamenog suhozida, uklanjanje grafita i uklanjanje mina, vještak je naveo da se nisu mogli utvrditi elementi za procjenu tih radova kako po vrsti, tako i po obimu, a i sam prednik tužiteljice je iskazao da ne zna točno gdje su ti radovi izvedeni, kako i koliko pa te radove vještak nije mogao ni procijeniti, stoga i u ovom nalazu ti radovi nisu obuhvaćeni. Zastupnik Javne ustanove Park prirode Velebit prigovorio je nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Željka Kraljića kao i metodologiju kojom je vještak izradio obračun izvedenih radova na [adresa] na koji prigovor je vještak naknadno na raspravi 27. listopada 2011. odgovorio kako je nalaz izradio prema utvrđenjima prilikom očevida i iskaza prednika tužiteljice dok nikakvom drugom dokumentacijom nije raspolagao te da su izvedeni radovi bili nužni i korisni za funkcioniranje [adresa]. U okviru zadatka iz rješenja suda od 27. kolovoza 2024., a temeljem raspoloživih podataka iz oba spisa, poslovni broj P-89/2022 i poslovni broj P-359/2010, vještak je u nalazu nespornim utvrdio da su [adresa] kao posljedica ratnih razaranja na tada okupiranom području nakon VRA Oluja i oslobađanja tog područja zatečene u jako lošem stanju, devastirane, zapuštene, bez ikakvog prilaza, pune raznog otpada, područje je bilo minirano i bez ikakvog nadzora. Upravo iz tih razloga je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske koje je tada bilo nadležno za taj geomorfološki spomenik prirode, dana 11. studenog 1997. zaključilo s prednikom tužiteljice ugovor kojim je isti preuzeo obvezu zaštite, održavanja i promicanja [adresa]. Radove koje je izveo prednik tužiteljice, vještak smatra nužnim i korisnim troškovima jer u protivnom [adresa] u tom vremenu neposredno nakon oslobađanja okupiranog područja ne bi mogle biti u funkciji za posjetitelje. Sudski vještak izradio je tablicu odnosno procjembeni troškovnik za izvedene radove pri čemu je cijene radova i materijala utvrdio prema tržišnim cijenama u vrijeme izrade elaborata uz primjenu važeće etalonske cijene građenja od 796,34 EUR koju je Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine objavilo 23. kolovoza 2024. u Narodnim novinama broj 99/2024. Ukupna cijena izvedenih radova iznosi 235.751,01 EUR (uključen PDV).

35. Tužena je prigovorila nalazu i mišljenju sudskog vještaka Nade Štefanac smatrajući da je vještak utemeljio svoj nalaz i mišljenje na dokumentaciji koja je nastala u postupcima u kojim tužena nije sudjelovala kao stranka u postupku, a time joj nije omogućeno raspravljanje. Prvenstveno se navedeno odnosi na nalaze i mišljenja vještaka Tome Jurkovića i Željka Kraljića iz predmeta P-359/10 koji nisu izrađeni temeljem naloga suda u ovom postupku. Tužena ističe da vještak u ovom predmetu ne raspolaže zapisnikom o primopredaji kojom je prednik tužiteljice RZ preuzeo [adresa] koji nisu imali vještaci pri izradi vještačkih nalaza iz predmeta P-359/10 koji su se temeljili isključivo na podacima o izvedenim radovima koje je naveo prednik tužiteljice. Smatra kako vještak proizvoljno zaključuje koji radovi su izvedeni držeći se izračuna vrijednosti ulaganja vlastitih sredstava za izgradnju, obnovu, sanaciju i otklon ratne štete (1997/1998) koju je izradio vještak Tomo Jurković na zahtjev prednika tužiteljice, a ne po nalogu suda. Navodi kako se vještak u nalazu ne očituje o legalnosti objekata izgrađenih izvan [adresa] na javnom dobru, o ishođenju dozvola za radove, o uklanjanju dijelova infrastrukture radi usklađenja sa Uvjetima zaštite prirode, ali se u zaključnom dijelu nalaza očituje o stanju objekata, njihovoj devastiranosti, grafitima i minama iako takvim dokazima ne raspolaže u spisu već svoje mišljenje temelji isključivo na navodima prednika tužiteljice. Tvrdi da izvedeni radovi nisu bili nužni niti se kao takvi mogu priznati, a s obzirom da su izvedeni bespravno ne može ih se utvrditi niti korisnim. Isti se mogu smatrati bespravnim što stvara nove poteškoće eventualne moguće legalizacije ili troškove uklanjanja. Zaključno, tužena smatra pogrešnim izradu izračuna prema tržišnim cijenama u vrijeme izrade elaborata uz primjenu važeće etalonske cijene građenja koju je Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine objavilo 23. kolovoza 2024. jer se tužbeni zahtjev odnosi na izvedene radove i uložena sredstva u periodu trajanja ugovora. Predlaže da se vještak očituje o usklađenosti radova s Uvjetima zaštite prirode od 30. svibnja 2003. u kojima se na postojeće stanje u spiljama iznosi niz zahvata za osiguranje zaštite prirode i sigurnosnih mjera za zaštitu posjetitelja, a koji ukazuju na neosnovanost tvrdnji prednika tužiteljice o uređenosti i uloženim sredstvima odnosno čak ukazuju na uklanjanje pojedinih infrastrukturnih dijelova koji se nalaze u spiljama, o legalnosti radova i objekata izvan pećina i dozvolama za izgradnju, o izgradnji objekata na cestovnom zemljištu i koji troškovi iz troškovnika koji je sastavni dio nalaza se odnose na radove koji su obuhvaćeni toč. 3 ugovora.

36. Sudski vještak očitovao se na prigovor tužene i naveo kako u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 14. studenog 2024. te zaključka prema kojem je iskazana ukupna cijena izvedenih radova u iznosu od 235.751,01 EUR. Primjedbe tužene smatra paušalnim te iste po ocjeni vještaka izražavaju slobodno mišljenje nestručnih osoba bez sagledavanja činjenica iz konkretnog predmeta. Ističe kako su odgovori na primjedbe tužene sadržani u samom nalazu i mišljenju. U odnosu na navod tužene da se upušta u izračun iako ne raspolaže polaznim niti završnim stanjem pri primopredajama, vještak navodi kako se nije upustila u izračun nego je dobila zadatak od suda te su joj dostavljeni predmetni spis P-89/2022 i spis P-359/2010 koji je priklopljen predmetnom spisu, a u kojima je nedvojbeno utvrđeno da su svi objekti koje je izgradio prednik tužiteljice uklonjeni i da ne postoje primopredajni zapisnici iz kojih bi se vidjelo koji objekti su bili izgrađeni i u kakvom stanju su zatečeni. Iz tih razloga, troškovnik izvedenih radova izrađen je temeljem raspoložive dokumentacije iz oba navedena spisa uz primjenu tržišnih cijena u vrijeme izrade elaborata i važeće etalonske cijene građenja objavljene od strane Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine. Tužena predlaže primjenu cijena iz perioda trajanja ugovora što je u suprotnosti s nalogom suda i odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Ističe kako nije točna tvrdnja tužene da je izračun vrijednosti ulaganja izradila držeći se izračuna vještaka Tome Jurkovića te da je u nalazu detaljno obrazložila kako je definirala opseg izvedenih radova, a sve temeljem dokumentacije u oba spisa i osobnog stručnog znanja i dugogodišnjeg iskustva u graditeljstvu i obnovi. U odnosu na dokazivanje legalnosti ili nelegalnosti izvedenih radova vještak je naveo kako to nije bio njezin zadatak, a primjedba tužene da bi moglo biti poteškoća kod eventualne moguće legalizacije ili uklanjanja je potpuno bespredmetna jer su svi ti objekti uklonjeni. Ostali navodi i prijedlozi za dodatna očitovanja vještaka iz podnesaka tužene izlaze iz okvira zadatka vještačenja.

37. Analizom provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

38. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu novčane naknade za izvršena ulaganja u [adresa] u vlasništvu tužene odnosno nužne i korisne radove koje je za vrijeme trajanja ugovora od 11. studenog 1997. izvršio njezin prednik RZ.

39. U postupku su utvrđene sljedeće nesporne činjenice:

- da je prednik tužiteljice RZ temeljem ugovora od 11. studenog 1997. sklopljenog s Ministarstvom kulture, Upravom za zaštitu kulturne prirodne baštine preuzeo na čuvanje i skrb geomorfološki spomenik prirode [adresa] na vrijeme od 5 godina

- da su u vrijeme zaključenja ugovora [adresa] bile zapuštene, devastirane, otvorene i bez neposrednog nadzora te da je bilo prijeko potrebno bez odgađanja uspostaviti nadzor i skrb o pećinama radi njihove zaštite održavanja i promicanja;

- da se odredbom članka 3 ugovora prednik tužiteljice RZ obvezao skrbiti o zaštiti, održavanju i promicanju [adresa], a osobito urediti odnosno osposobiti prilaznu stazu od motela do ulaza u pećine, obnoviti vrata s odgovarajućim bravama, po potrebi postaviti čuvara, ulazni dio Donje pećine u dužini od cca 30 metara popločati kamenom, obnoviti električne instalacije po postojećoj trasi u dijelu koji će se turistički posjećivati, organizirati samo skupno posjećivanje pećinama te za eventualne nove radove (oko staza i sl.) pribaviti uvjete zaštite prirode sukladno odredbi članka 32 Zakona o zaštiti prirode

- da su odredbom članka 5 ugovora stranke ugovorile da prednik tužiteljice ima pravo naplaćivati ulaznice za razgledavanje [adresa] uz prethodnu suglasnost Ministarstva kulture na iznos cijene ulaznice

- da u vrijeme zaključenja ugovora nije osnovana ustanova koja bi sukladno članku 17 stavku 1 i 3 i članku 18 Zakona o zaštiti prirode upravljala tim zaštićenim dijelom prirode

- da je Uredbom Vlade Republike Hrvatske od 26. ožujka 1998. osnovana Javna ustanova Park prirode Velebit sa sjedištem u [adresa], a osnivač navedene ustanove je Republika Hrvatska;

- da su tijekom višegodišnjeg razdoblja dok je prednik tužiteljice bio u posjedu predmetne nekretnine na temelju sklopljenog ugovora s Ministarstvom kulture od strane prednika tužiteljice izvršena određena ulaganja u nekretninu i to: izgradnja recepcije, suvenirnice, sanitarnog čvora, naplatne kućice i kanalizacije (septičke jame), sanacije kamenog suhozida, priključka vode, električne energije, telefona, uklanjanje grafita i mina te rekonstrukcije mosta, dakle, nesporno je da je u vrijeme trajanja ugovora koji je zaključen na vrijeme od pet godina, prednik tužiteljice izveo i radove koji nisu obuhvaćeni člankom 3 Ugovora koji se imaju smatrati novim radovima i koji su predmet spora u ovom postupku

- da je prednik tužiteljice navedena ulaganja izvršio bez pribavljenih Uvjeta za zaštitu prirode odnosno izričite suglasnosti, ali uz znanje tužene koja se nije protivila ulaganjima niti na drugi način dala do znanja da njima nije zadovoljna što nesporno proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka BZ, PZ i ĐZ

- da tijekom trajanja ugovora od strane tužene nisu utvrđene bilo kakve nepravilnosti u upravljanju [adresa] niti je utvrđeno da je prednik tužiteljice prouzročio kakve promjene ili oštećenja tog zaštićenog dijela prirode

- da su novi radovi bili nužni za samo održanje [adresa] jer bi bez tih radova pećine bile potpuno neupotrebljive te bi konačno i propale

- da su novi radovi bili korisni jer su nesporno povećali vrijednost [adresa] budući da su nakon izvršenih ulaganja posjetitelji posjećivali [adresa].

40. U postupku je bilo sporno je li prednik tužiteljice izveo određene radove i ulaganja u [adresa] za vrijeme trajanja ugovora odnosno od 11. studenog 1997. do 11. studenog 2002. te ukoliko jest, jesu li isti bili nužni i korisni te ima li tužiteljica pravo na isplatu protuvrijednosti onoga što je njezin prednik uložio u predmetnu nekretninu. Naime, tužena je tijekom postupka osporavala da bi radovi uopće bili izvedeni budući da o tome nema dokaza u spisu, a podredno osporavala je da predniku tužiteljice odnosno sada tužiteljici pripada bilo kakva naknada za navodna nužna i korisna ulaganja u [adresa].

41. Između stranaka u postupku nije bilo sporno da je prednik tužiteljice RZ kao koncesionar [adresa] u vlasništvu tužene dana 11. studenog 1997. s Republikom Hrvatskom putem Ministarstva kulture, Uprava za zaštitu kulturne prirodne baštine zaključio ugovor prema kojem se zbog potrebe nadzora i skrbi o pećinama radi njihove zaštite, održavanja i promicanja se točkom 3 ugovora obvezao izvršiti određeno navedene radove u području [adresa] uz mogućnost izvođenja i novih radova uz pribavljanje uvjeta zaštite prirode, a sve sukladno odredbi članka 32 Zakona o zaštiti prirode (Narodne novine broj 80/13, 15/18, 14/19, 127/19 - dalje ZZP).

42. Odredbom članka 164 stavka 2 ZVDSP propisano je: zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

43. U predmetnoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da je prednik tužiteljice bio pošteni posjednik predmetne nekretnine - [adresa] sve do pokretanja postupka radi predaje nekretnine u posjed. Nije sporno da je prednik tužiteljice ulagao u predmetnu nekretninu što je tuženoj kao vlasnici nekretnine i ugovornoj strani bilo poznato niti je tužena branila korištenje nekretnine niti ulaganja u istu.

44. Dakle, prednik tužiteljice kao pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne radove koje je imao, a u postupku je nesporno utvrđeno da je ulaganja izvršio za vrijeme trajanja ugovornog odnosa.

45. U postupku kod ovog suda poslovni broj P-359/2010 podnošenjem tužbe tužitelj Javna ustanova Park prirode Velebit jasno je izrazila svoju volju da (tuženik) RZ prestane posjedovati i koristiti predmetnu nekretninu pa se nesumnjivo radi o zahtjevu tužitelja za predaju stvari. U tom postupku je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja Javne ustanove Park prirode Velebit jer je prednik tužiteljice istu koristio temeljem ugovora od 11. studenog 1997. koji je istekao s danom 12. studenog 2002.

46. Građevinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Nadi Štefanac u ovom postupku utvrđeno je da je prednik tužiteljice za vrijeme trajanja ugovora od 11. studenog 1997. izveo sljedeće radove i u iste uložio vlastita novčana sredstva: izgradnja objekata i to: naplatne kućice - zidanog objekta koji se sastoji od zatvorenog dijela objekta površine 17,63m² i natkrivene terase površine 10,81 m² neto građevinske površine ukupno 24,17 m² i ukupne vrijednosti ulaganja u iznosu od 19.247,54 EUR; recepcije - zidanog objekta koji se sastoji od zatvorenog dijela objekta površine 17,86 m² neto građevinske površine ukupno 15,18 m² ukupne vrijednosti ulaganja u iznosu od 12.088,44 EUR; suvenirnice - zidanog objekta koji se sastoji od zatvorenog dijela objekta površine 17,86 m² neto građevinske površine ukupno 15,18 m² ukupne vrijednosti ulaganja u iznosu od 12.088,44 EUR i sanitarnog čvora - zidanog objekta koji se sastoji od zatvorenog dijela objekta površine 37,74 m² neto građevinske površine ukupno 32,08 m² ukupne vrijednosti ulaganja u iznosu od 25.546,59 EUR. Nadalje, izvedeni su radovi na izgradnji odvodnje i vodoopskrbe i to: septička jama za otpadne vode od vodonepropusnog armiranog betona, a u ukupnu cijenu izvedbe od 6.200,00 EUR uračunati su svi potrebni zemljani radovi, radovi na izvedbi oplate, armiranja i betoniranja tijela septičke jame, izvedba spojeva cjevovoda i revizioni poklopci na gornjoj ploči septičke jame; izvedba sanitarnog odvodnog cjevovoda od sanitarnog čvora do septičke jame okvirne duljine 25 metara od cijevi promjera 160 mm, a u ukupnu cijenu izvedbe od 1.700,00 EUR uključeni su svi zemljani radovi, ugradnja pješčane posteljice i obloge oko odvodne cijevi i montažerski radovi na izvedbi cjevovoda; izvedba vodoopskrbnog cjevovoda od cijevi promjera 60 mm ukupne duljine cca 1500 metara, a u cijenu izvedbe od 40.500,00 EUR uključeni su svi zemljani radovi, ugradnja pješčane posteljice i montažerski radovi na izvedbi vodoopskrbnog cjevovoda sa uključenim fazonskim komadima. Izvedeni su elektro radovi i telefonske instalacije i to: polaganje podzemnog srednjenaponskog strujnog kabela uključujući sve zemljane radove iskopa i zatrpavanja, pješčanu posteljicu i oblogu i traku za upozorenje okvirne duljine 200 metara ukupne vrijednosti 7.800,00 EUR; razvodni ormari s glavnom sklopkom (2 komada) i razvodni ormarići s osiguračima i utičnicama (2 komada) za razvod instalacije električne rasvjete i ormari izvedeni s uzemljenjima ukupne vrijednosti 1.770,00 EUR; polaganje podzemnog niskonaponskog strujnog kabela s uključenim svim zemljanim radovima, pješčanom posteljicom i oblogom, trakom za upozorenje, 1kV PPOO 4x16 mm² okvirne duljine cca 2x800 m za izvedbu 5 strujnih krugova, a u cijenu radova od 32.000,00 EUR uključen je sav spojni i pričvrsni materijal; rasvjetna tijela i reflektori sa spojnim materijalom za gornju i donju pećinu (okvirni broj rasvjetnih tijela 160 komada montiranih duž obje pećine za funkcionalnu rasvjetu) ukupne vrijednosti 40.000,00 EUR te izvedba instalacije telefona s uključenim svim zemljanim radovima iskopa i zatrpavanja, polaganjem zaštitne cijevi u pješčanu posteljicu i oblogu i uvlačenje kabela, a okvirna duljina izvedene instalacije telefona iznosi 1000 metara ukupne vrijednosti radova 6.500,00 EUR. Nadalje, izvedeni su radovi rekonstrukcije čeličnog pješačkog mosta između gornje i donje špilje u smislu zamjene čelične hodne površine mosta širine 1,3 metra i duljine cca 18 metara vrijednosti 4.410,00 EUR; građevinski radovi niskogradnje oko objekata - izvedba nasipa materijalom iz iskopa za proširenje prometne površine i parkirališta uz objekte okvirne kubature ugrađenog materijala cca 750 mᶟ te priprema podloge ispod nasipa, ugradnja i zbijanje materijala u slojevima ukupne vrijednosti radova 9.000,00 EUR; izvedba završnog sloja parkirališta od kamenog materijala granulacije 0-60mm, u prosječnoj debljini cca 20cm s planiranjem i zbijanjem ukupne vrijednosti radova u iznosu od 2.550,00 EUR i izvedba betonske prilazne staze od završetka asfalta do početka pješačke staze betonom C16/20 prosječne debljine 15cm s time da su u cijenu od 3.200,00 EUR uključena izrada oplate, betonski radovi i površinska obrada ugrađenog betona. Konačno, izvedeni su građevinski radovi na pristupnoj stazi do pećina i to: izvedba pristupnih pješačkih staza do pećina, čišćenje i krčenje trase stepenica od raslinja, ručno uređenje terena, a širina zahvata je 1,2 metra, ukupna duljina 1000 metara u vrijednosti od 6.000,00 EUR; ručni iskop na lokaciji izvedbe betonskih stepenica u zoni pješačke staze do pećina i ugradnja kamenog materijala 0-60mm za podravnanje terena na lokaciji izvedbe stepenica, a površina na kojoj se izvode stepenice ukupno iznosi cca 50 m² te izvedba betonskih stepenica na pristupnim pješačkim stazama betonom C25/30, širine stepenica cca 120cm, širine gazišta cca 30cm i visine gazišta cca 15cm, obračun po ukupnoj površini izvedenih stepenica na prilaznoj stazi s time da su u cijenu uključeni izrada oplate, betonski radovi i površinska obrada ugrađenog betona ukupne vrijednosti radova 2.950,00 EUR.

47. Sudski vještak nesporno je utvrdio da su [adresa] kao posljedica ratnih razaranja na tada okupiranom području nakon VRA Oluja i oslobađanja tog područja zatečene u jako lošem stanju, devastirane, zapuštene, bez ikakvog prilaza, pune raznog otpada, područje je bilo minirano i bez ikakvog nadzora. Upravo iz tih razloga je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 11. studenog 1997. zaključilo s prednikom tužiteljice ugovor kojim je isti preuzeo obvezu zaštite, održavanja i promicanja [adresa]. Radove koje je izveo prednik tužiteljice vještak smatra nužnim i korisnim troškovima u smislu odredbe članka 164 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jer u protivnom [adresa] u tom vremenu neposredno iza oslobođenja okupiranog područja ne bi mogle biti u funkciji za posjetitelje.

48. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje građevinskog vještaka u kojem vještak utvrđuje i konkretizira nužne i korisne radove koje je izveo prednik tužiteljice na predmetnoj nekretnini. Provedenim građevinskim vještačenjem sud je zaključio da su izvedeni radovi bili nužni i korisni.

49. Pošteni posjednik je prema odredbi članka 164 stavka 2 ZVDSP-a ovlašten zahtijevati naknadu za nužne i korisne troškove koje je napravio za stvar u vrijeme dok ju je pošteno posjedovao. Nužnim troškovima valja smatrati troškove bez kojih bi stvar propala, pogoršala se ili bi joj se vrijednost smanjila. Korisni troškovi su oni koji su pridonijeli povećanju vrijednosti stvari. Je li vrijednost povećana ili nije prosuđuje se prema objektivnom kriteriju i prema tržišnoj vrijednosti. U konkretnom slučaju, po ocjeni suda niti jedna okolnost ne ukazuje da je nalaz vještaka protivan takvim definicijama troškova. Nalaz je po ocjeni suda sačinjen objektivno, vjerodostojno i stručno i sud ga kao takvog u cijelosti prihvaća.

50. Prednik tužiteljice izveo je radove koji su nesporno bili potrebni radi zaštite, održavanja i promicanja [adresa], a koji nisu određeno navedeni u članku 3 ugovora od 11. studenog 1997. Nije sporno da zbog ratnih okolnosti tijekom Domovinskog rata [adresa] nisu bile otvorene za posjetitelje, a ugovorne strane su u članku 1. predmetnog ugovora suglasno utvrdile kako su [adresa] zapuštene, devastirane, otvorene i bez neposrednog nadzora te da je prijeko potrebno bez odgađanja uspostaviti nadzor i skrb o pećinama radi njihove zaštite, održavanja i promicanja.

51. Radovi prednika tužiteljice koji se izrijekom ne spominju u članku 3. Ugovora bez sumnje predstavljaju neophodne radove koji za svrhu imaju da se ostvare uvjeti za dostupnost [adresa] većem broju posjetitelja. Naime, posjetitelji prilikom obilaska pećina, kao i radnici koji rade u [adresa], moraju imati osiguranu i dostupnu pitku vodu, kao i vodovod nužan za održavanje čistoće pećina. Izgradnja kanalizacije i septičke jame nesumnjivo je bila potrebna radi otjecanja otpadnih voda i za funkcioniranje sanitarnog čvora. Uređeno je parkiralište neophodno radi pristupa posjetitelja i radnika. Prednik tužiteljice je unutar pećina uveo i rasvjetu odnosno proveo električnu energiju, podzemni strujni kabel, ugradio rasvjetna tijela i reflektore, razvodne ormare i ormariće te postavio podzemni niskonaponski kabel što predstavlja njegovu ugovornu obvezu iz članka 3. ugovora. Prednik tužiteljice izveo je rekonstrukciju mosta unutar pećina i uredio pješačku stazu. Radi lakšeg pristupa [adresa] bilo je nužno urediti parkiralište i prilaznu stazu. Nesumnjivo je bila nužna i korisna i instalacija telefona te rekonstrukcija pješačkog mosta, a budući da se radi o turističkom kompleksu nesporno je da je bilo potrebno izgraditi i recepciju, suvenirnicu te naplatnu kućicu kako bi se ulaznice mogle transparentno naplaćivati.

52. Ocjenom provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8 Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je prednik tužiteljice bio pošteni posjednik predmetne nekretnine i da tuženoj nije mogla ostati nepoznata činjenica da je od zaključenja ugovora 1997. prednik tužiteljice izvodio građevinske radove na predmetnoj nekretnini koje tužena nije zabranila.

53. Stoga tužiteljici sukladno odredbi članka 164 stavka 2 ZVDSP-a pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova koje je njezin prednik poduzeo radi zaštite nekretnine od propadanja i uništenja, a s obzirom na derutno i zapušteno stanje nekretnine uslijed ratnih djelovanja do VRA Oluja predmetni radovi nesporno po svom karakteru spadaju u nužne radove kojima se spriječilo daljnje propadanje predmetne nekretnine, a istovremeno i u korisne jer je njima nedvojbeno povećana vrijednost predmetne nekretnine. Radovi prednika tužiteljice koji su izvedeni izvan onih ugovorenih odredbom članka 3 ugovora bili su neophodni kako bi se ostvarili uvjeti za zaštitu [adresa] kao speleološkog objekta i najvećeg turističkog špiljskog kompleksa u Hrvatskoj kao i njihove dostupnosti turističkim i drugim posjetiteljima.

54. Dakle, neovisno od činjenice što nije pribavio potrebne dozvole za izvedene radove izvan onih ugovorenih, prednik tužiteljice ima pravo, u situaciji kad je nesporno utvrđeno da su u pitanju nužni i korisni troškovi, na isplatu njihove protuvrijednosti, a sve to u kontekstu članka 164 ZVDSP-a.

55. Sud nije izvodio daljnje dokazne prijedloge tužene da se od građevinske inspekcije zatraže podaci o eventualnom nadzoru nad građevinskim radovima u [adresa] i objektima neposredno uz pećine i parkiralište kao i o legalnosti objekata ili mogućoj legalizaciji; da se od Inspekcije zaštite prirode zatraže podaci o eventualnom nadzoru u prostoru [adresa] kao i o nadzoru radova u [adresa] i objektima uz pećine te usklađenosti istih s propisima o zaštiti prirode; da se od komunalnog poduzeća u [adresa] kao isporučitelja vodnih usluga zatraže podaci o tehničkim i tehnološkim uvjetima u vrijeme priključenja objekata ispred [adresa] na vodu i kanalizaciju te da li je u neposrednoj blizini objekata postojao cjevovod; koliki je trošak imao prednik tužiteljice radi priključenja na vodoopskrbnu mrežu i da li je za priključenje izdana suglasnost od nadležne općine odnosno isporučitelja. Ovo sve iz razloga što provođenje takvih dokaza nije bilo odlučujuće za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari budući da je i bez istih činjenično stanje u potpunosti utvrđeno.

56. Sud je uz sudjelovanje vještaka građevinske struke nespornim utvrdio koje radove je izveo prednik tužiteljice u [adresa] izvan onih konkretno i pojedinačno navedenih u ugovoru i da se ti radovi nedvojbeno mogu podvesti pod nužne i korisne troškove iz članka 164 ZVDSP radi čega tužiteljici nesporno, kao pravnoj sljednici RZ kao poštenom posjedniku tuženikovih nekretnina pripada pravo na njihovu naknadu prema cijenama kada ih se nadoknađuje. To znači da kada se takvi troškovi traže u parničnom postupku, da se isti dosuđuju prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude što ima isti značaj kao i cijene u vrijeme kada se ti troškovi nadoknađuju što nadalje znači da pošten posjednik pored glavnice ima pravo i na zateznu kamatu, ali računajući tek od donošenja presude.

57. Dakle, neovisno od činjenice što prednik tužiteljice za izvođenje navedenih radova nije pribavio potrebnu suglasnost, a niti je na određeni način takva suglasnost dana i od nadležnog tijela tužene, tužiteljica ima pravo na isplatu vrijednosti izvršenih nužnih i korisnih troškova koje je imao njezin prednik budući da su nesporno ispunjene pretpostavke iz članka 164 ZVDSP, tj. izvedeni radovi koji se odnose na radove uređenja i izgradnje vodovoda, sanitarnog čvora, kanalizacije, septičke jame, parkirališta, pješačkih staza, telefonskih linija i pješačkog mosta unutar pećina nesporno treba ocjenjivati u smislu odredbe članka 164 stavka 2 ZVDSP-a odnosno kao nužne i korisne troškove.

58. Prema odredbi članka 164 stavka 7 ZVDSP-a pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva u roku od 3 godine od dana predaje stvari. Stoga nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tužene budući da je prednik tužiteljice predao nekretninu u posjed tužene nakon što je presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-731/04 od 2. srpnja 2004. odbijena žalba tuženika RZ kao neosnovana i potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u Gračacu poslovni broj P-44/03 od 4. ožujka 2004. kojom je naloženo tuženiku RZ da tužitelju Javnoj ustanovi "Park prirode Velebit" preda u isključivi i neposredni posjed i na upravljanje nekretninu koja u naravi predstavlja geomorfološki spomenik prirode [adresa]. Isto tako nije osnovano ni protivljenje tužene proširenju tužbenog zahtjeva nakon provedenog građevinskog vještačenja i utvrđenja cijene izvedenih radova prednika tužiteljice budući da je tužiteljica mogla postaviti konačan tužbeni zahtjev tek po izvršenom vještačenju sukladno uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Rev-x 399/2017-3 od 12. veljače 2020.

59. S obzirom na sve navedeno tužiteljici je s naslova nužnih i korisnih troškova nastalih tijekom ugovornog odnosa između njezinog prednika i tužene ukupno priznat iznos od 154.181,01 EUR zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

60. Vezano uz radove postavljanja i izvedbe elektroinstalacija treba reći da se po ocjeni suda radi o ugovornoj obvezi koju je prednik tužiteljice preuzeo zaključenjem ugovora prema kojem je navedene radove morao izvršiti kao ugovornu obvezu pa stoga ovaj trošak nije priznat tužiteljici, a radi se o trošku polaganja podzemnog strujnog kabela čija vrijednost iznosi 7.800,00 EUR, trošku postavljanja razvodnih ormara i ormarića čija vrijednost iznosi 1.770,00 EUR, trošku postavljanja podzemnog visokonaponskog kabela čija vrijednost iznosi 32.000,00 EUR i trošku postavljanja rasvjetnih tijela i reflektora čija je vrijednost 40.000,00 EUR.

61. Stoga je u tom dijelu odnosno za iznos od 81.570,00 EUR tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan kao i u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na glavnicu tekuće od podnošenja tužbe 15. svibnja 2007. do donošenja ove presude budući da tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu računajući tek od donošenja presude. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

62. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe članka 154 stavaka 1 i 2 i članka 155 stavaka 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa). Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka (članak 154) pri čemu će se, ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika odmjeriti troškovi prema toj tarifi (članak 155 stavak 2). Odredbom članka 154 stavka 2 ZPP-a propisano je da će sud, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, a zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela i nakon toga utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

63. Kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52 stavak 3 Tarife, Narodne novine broj 138/2023).

64. S obzirom da su bili opravdani sud je tužitelju priznao trošak zastupanja putem kvalificiranog punomoćnika - odvjetnika prema označenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.300,276,80 kuna odnosno 172.576,28 EUR i to za sastav tužbe 1300 bodova odnosno iznos od 2.600,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1 Tarife) uz pripadajući PDV od 25% što ukupno iznosi 3.250,00 EUR, za sastav podneska od 16. srpnja 2007. godine 1300 bodova odnosno iznos od 2.600,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1 Tarife) uz pripadajući PDV od 25% što ukupno iznosi 3.250,00 EUR, za sastav žalbe od 7. travnja 2008. nagrada po Tbr. 10 toč. 1 Tarife s povećanjem od 25% u iznosu od 3.250,00 EUR što uz pripadajući PDV od 25% iznosi 4.062,50 EUR, za sastav podneska od 8. rujna 2010. godine 25% nagrade iz Tbr. 7 toč. 1 odnosno iznos od 650,00 EUR (Tbr. 8 toč. 4 Tarife) što uz pripadajući PDV od 25% ukupno iznosi 812,50 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 8. srpnja 2014. iznos od 1.300,00 EUR (Tbr. 9 toč. 2 Tarife) što uz pripadajući PDV od 25% iznosi 1.625,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 26. kolovoza 2014. iznos od 2.600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1 Tarife) što uz pripadajući PDV od 25% iznosi 3.250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 11. rujna 2014. iznos od 2.600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1 Tarife) što uz pripadajući PDV od 25% iznosi 3.250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 15. srpnja 2015. iznos od 2.600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1 Tarife) što uz pripadajući PDV od 25% iznosi 3.250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 4. studenog 2016. iznos od 2.600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1 Tarife) što uz pripadajući PDV od 25% iznosi 3.250,00 EUR, za sastav revizije nagrada po Tbr. 10 toč. 5 Tarife s povećanjem od 50% u iznosu od 3.900,00 EUR što uz pripadajući PDV od 25% iznosi 4.875,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 9. lipnja 2022. iznos od 1.300,00 EUR (Tbr. 9 toč. 2 Tarife) što uz pripadajući PDV od 25% iznosi 1.625,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 9. veljače 2023. iznos od 1.300,00 EUR (Tbr. 9 toč. 2 Tarife) što uz pripadajući PDV od 25% iznosi 1.625,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 1. rujna 2023. godine nagrada prema Tbr. 9 toč. 5 Tarife odnosno 50 bodova što iznosi 100,00 EUR (Tbr. 9 toč. 5 Tarife) što uz pripadajući PDV od 25% iznosi 125,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 11. srpnja 2025. iznos od 2.600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1 Tarife) što uz pripadajući PDV od 25% iznosi 3.250,00 EUR i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 663,61 EUR, dakle tužiteljici je sveukupno priznat trošak u iznosu od 38.163,61 EUR.

65. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska - požurnice od 17. listopada 2007. i trošak sastava podneska od 9. siječnja 2014. jer ti podnesci nisu bili neophodni za vođenje ove parnice. Isto tako tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 11. srpnja 2008. i od 24. srpnja 2012. jer nema dokaza da su ti podnesci dostavljeni u spis.

66. Tuženoj je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u visini od 1300 bodova što iznosi 2.600,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 15. siječnja 2010. u visini od 50 bodova što iznosi 100,00 EUR (Tbr. 9 toč. 5 Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 26. ožujka 2010. u visini od 50 bodova što iznosi 100,00 EUR (Tbr. 9 toč. 5 Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 5. svibnja 2010. u visini od 50 bodova što iznosi 100,00 EUR (Tbr. 9 toč. 5 Tarife), za zastupanje na ročištu održanom 26. kolovoza 2014. iznos od 2.600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1 Tarife), za zastupanje na ročištu održanom 11. rujna 2014. iznos od 2.600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1 Tarife), za zastupanje na ročištu održanom 15. srpnja 2015. iznos od 2.600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1 Tarife), za zastupanje na ročištu održanom 4. studenog 2016. iznos od 2.600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1 Tarife), za zastupanje na ročištu održanom 9. lipnja 2022. iznos od 1.300,00 EUR (Tbr. 9 toč. 2 Tarife), za zastupanje na ročištu održanom 9. veljače 2023. iznos od 1.300,00 EUR (Tbr. 9 toč. 2 Tarife), za sastav podneska od 16. prosinca 2024. iznos od 2.600,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1 Tarife) i za zastupanje na ročištu održanom 11. srpnja 2025. iznos od 2.600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1 Tarife), dakle tuženoj je sveukupno priznat trošak zastupanja u iznosu od 21.100,00 EUR.

67. S obzirom da je tužiteljici presudom dosuđen iznos od 154.181,01 EUR dok je preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u visini od 81.570,00 EUR odbijen, proizlazi da je tužiteljica u ovom postupku uspjela sa 65,4%, a tužena sa 34,6%.

68. Kako je uspjeh tužiteljice u ovoj parnici 65,4% to je istoj priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 24.959,00 EUR dok je uspjeh tužene 34,6% pa je istoj priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 7.300,00 EUR. Kada se iznosu priznatog troška tužiteljici od 24.959,00 EUR doda trošak građevinskog vještačenja u iznosu od 1.540,90 EUR dobije se iznos parničnog troška od 26.499,90 EUR koji je priznat tužiteljici.

69. Kada se od iznosa troška priznatog tužiteljici od 26.499,90 EUR odbije iznos troška koji je priznat tuženoj u iznosu od 7.300,00 EUR dobije se iznos parničnog troška od 19.199,90 EUR kojeg je tužena dužna nadoknaditi tužiteljici.

70. S obzirom na navedeno odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Gospiću, 25. kolovoza 2025.

Sudac:

Mirjana Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnik Anđelo Miloš, [adresa]

2. Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću