REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52 100 Pula-Pola

Poslovni broj P-733/2020-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužiteljice CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika PRIVREDA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 10. srpnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika Josipa Valića, odvjetnika u Puli, 25. kolovoza 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 9012436565, koji je zaključen između tužiteljice i tuženika 23. travnja 2007. kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u:

- odredbi članka 5. koja glasi: «Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate »,

- odredbi članka 6.2. koja glasi: «CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.»,

- odredbi članka 11.9. koja glasi: «Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.» pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane .

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, da isplati tužiteljici CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.114,78 EUR-a, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1,96 EUR počev od 15.01.2008.

- na iznos od 0,39 EUR počev od 29.02.2008.

- na iznos od 11,57 EUR počev od 19.03.2008.

- na iznos od 1,31 EUR počev od 23.04.2008.

- na iznos od 0,49 EUR počev od 17.09.2008.

- na iznos od 13,40 EUR počev od 17.10.2008.

- na iznos od 12,26 EUR počev od 20.11.2008.

- na iznos od 27,85 EUR počev od 08.01.2009.

- na iznos od 30,55 EUR počev od 20.01.2009.

- na iznos od 33,86 EUR počev od 17.02.2009.

- na iznos od 12,36 EUR počev od 18.03.2009.

- na iznos od 9,95 EUR počev od 20.03.2009.

- na iznos od 27,20 EUR počev od 22.04.2009.

- na iznos od 28,11 EUR počev od 06.05.2009.

- na iznos od 24,69 EUR počev od 04.06.2009.

- na iznos od 24,25 EUR počev od 14.07.2009.

- na iznos od 21,98 EUR počev od 07.08.2009.

- na iznos od 26,19 EUR počev od 02.09.2009.

- na iznos od 20,56 EUR počev od 12.10.2009.

- na iznos od 23,07 EUR počev od 11.11.2009.

- na iznos od 25,35 EUR počev od 04.12.2009.

- na iznos od 26,48 EUR počev od 23.12.2009.

- na iznos od 3,18 EUR počev od 01.01.2010.

- na iznos od 33,15 EUR počev od 04.02.2010.

- na iznos od 33,16 EUR počev od 03.03.2010.

- na iznos od 39,66 EUR počev od 06.04.2010.

- na iznos od 39,36 EUR počev od 06.05.2010.

- na iznos od 50,06 EUR počev od 11.06.2010.

- na iznos od 58,74 EUR počev od 06.07.2010.

- na iznos od 53,66 EUR počev od 03.08.2010.

- na iznos od 68,14 EUR počev od 06.09.2010.

- na iznos od 60,63 EUR počev od 04.10.2010.

- na iznos od 54,17 EUR počev od 02.11.2010.

- na iznos od 125,25 EUR počev od 09.12.2010.

- na iznos od 85,02 EUR počev od 19.01.2011.

- na iznos od 85,58 EUR počev od 01.02.2011.

- na iznos od 87,93 EUR počev od 03.03.2011.

- na iznos od 77,46 EUR počev od 12.04.2011.

- na iznos od 86,27 EUR počev od 05.05.2011.

- na iznos od 132,25 EUR počev od 01.07.2011.

- na iznos od 140,45 EUR počev od 10.08.2011.

- na iznos od 14,87 EUR počev od 12.08.2011.

- na iznos od 184,67 EUR počev od 16.08.2011.

- na iznos od 124,76 EUR počev od 14.09.2011.

- na iznos od 115,36 EUR počev od 11.10.2011.

- na iznos od 116,56 EUR počev od 08.11.2011.

- na iznos od 116,84 EUR počev od 05.12.2011.

- na iznos od 124,91 EUR počev od 13.01.2012.

- na iznos od 254,66 EUR počev od 09.03.2012.

- na iznos od 140,81 EUR počev od 19.04.2012.

- na iznos od 138,27 EUR počev od 10.05.2012.

- na iznos od 131,18 EUR počev od 12.06.2012.

- na iznos od 107,38 EUR počev od 04.07.2012.

- na iznos od 129,65 EUR počev od 10.08.2012.

- na iznos od 129,32 EUR počev od 10.08.2012.

- na iznos od 122,50 EUR počev od 12.09.2012.

- na iznos od 124,71 EUR počev od 10.10.2012.

- na iznos od 131,21 EUR počev od 19.11.2012.

- na iznos od 126,35 EUR počev od 06.12.2012.

- na iznos od 131,50 EUR počev od 09.01.2013.

- na iznos od 123,36 EUR počev od 13.02.2013.

- na iznos od 125,51 EUR počev od 07.03.2013.

- na iznos od 129,33 EUR počev od 10.04.2013.

- na iznos od 128,56 EUR počev od 05.06.2013.

- na iznos od 119,13 EUR počev od 16.07.2013.

- na iznos od 112,16 EUR počev od 16.08.2013.

- na iznos od 124,20 EUR počev od 05.09.2013.

- na iznos od 127,31 EUR počev od 15.10.2013.

- na iznos od 129,79 EUR počev od 11.11.2013.

- na iznos od 134,55 EUR počev od 17.12.2013.

- na iznos od 129,62 EUR počev od 21.01.2014.

- na iznos od 130,28 EUR počev od 21.02.2014.

- na iznos od 139,24 EUR počev od 18.03.2014.

- na iznos od 137,01 EUR počev od 16.04.2014.

- na iznos od 134,64 EUR počev od 07.05.2014.

- na iznos od 6,63 EUR počev od 07.05.2014.

do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

"Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 9012436565 koji je zaključen između tužiteljice i tuženika 23. travnja 2007. sadržane u:

- dijelu članka 1. koji glasi: «koji odgovara protuvrijednosti od CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.».

- dijelu članka 4. koji glasi: «Kamata se obračunava u CHF»."

IV. Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 498,02 kuna/66,10 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznose od:

- 37,15 kn/4,93 € od 31.05.2007. do namirenja

- 44,68 kn/5,93 € od 30.06.2007. do namirenja

- 34,87 kn/4,63 € od 31.07.2007. do namirenja

- 22,97 kn/3,05 € od 31.08.2007. do namirenja

- 65,16 kn/8,65 € od 30.09.2007. do namirenja

- 68,13 kn/9,04 € od 31.10.2007. do namirenja

- 35,03 kn/4,65 € od 30.11.2007. do namirenja

- 52,38 kn/6,95 € od 31.12.2007. do namirenja

- 10,99 kn/1,46 € od 31.01.2008. do namirenja

- 5,78 kn/0,77 € od 30.04.2008. do namirenja

- 21,27 kn/2,82 € od 31.05.2008. do namirenja

- 41,17 kn/5,46 € od 05.06.2008. do namirenja

- 43,87 kn/5,82 € od 31.07.2008. do namirenja

- 41,30 kn/5,48 € od 31.08.2008. do namirenja

- 14,44 kn/1,92 € od 30.09.2008. do namirenja.

V. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 da tužiteljici CŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 2.381,47 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnica kredita s tuženikom 23. travnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 9012436565, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.232,11 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom o kreditu. Navedeni ugovor u cijelosti je isplaćen. Odredbom članka 4. Ugovora o kreditu ugovorena je kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,10%, koja je kamatna stopa bila promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila odnosno tuženika. Odredbom članka 1. Ugovora ugovoreno je da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 38.232,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja za kupnju motornog vozila. Odredbom članka 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kamata obračunava u CHF. Odredbom članka 5. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kamata na zakašnjela plaćanja obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Odredbom članka 6.2 Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita odnosno tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način sa ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u konkretnom slučaju znači da je vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. CHF je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Nadalje, CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti. MMF je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi suca Dobronića P-1401/12. MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. CHF je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Zapanjujuće je da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu pa je tako dvostruko opteretio tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta. Na dan solemnizacije predmetnog ugovora 25. travnja 2007. srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,51 kuna. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj: 9012436565 utvrde ništetnima odredbe ugovora u dijelu članka 1., dio članka 4., članka 5., članka 6.2., članka 12.9. Ugovora. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom se utvrđuje ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je tužiteljici bio poznat u vrijeme solemnizacije ugovora. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 45.650,83 kuna. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbi predmetnog ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula te naložiti tuženiku isplatu ukupnog iznosa od 45.650,83 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Uz to potražuje i trošak postupka od tuženika.

1.1. Tužiteljica je podneskom od 24. siječnja 2025., a nakon provedenog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, konačno specificirala tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu na način da potražuje isplatu ukupnog iznosa od 6.114,78 eura sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Navedena specifikacija predstavlja preinaku tužbe, a sud je istu, na temelju odredbe članka 190. stavka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), unatoč protivljenju tuženika smatrajući da je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, dopustio.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini. Tuženik smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012436565 koji je zaključen 23.04.2007. (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena prava kao potrošača, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Neosnovano se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. i neosnovano tvrdi da su tom presudom utvrđene povrede iz Ugovora broj 9012436565 koji je zaključen 23.04.2007. Zahtjev podnositelja kolektivne tužbe nije identičan ovdje tužbenom zahtjevu niti to može biti. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta, to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu.

2.1. Predmetni Ugovor o kreditu broj 9012436565 u potpunosti je konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita. Istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima.

2.2. Nadalje ističe da je valutna klauzula u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća. Zakonodavac je Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84. ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (tako i Presuda VSRH Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012., Presuda VSRH, Rev-2695/11). Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 11. Ugovora o kreditu). U čl.11.9 tužitelj potpisom Ugovora potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima s uvjetima kredita i kamatnom stopom. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna. Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen , da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore "agresivno" pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Tako i Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom Ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama. Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Za naglasiti je također da je u Ugovoru o kreditu i to u članku 6. otplata kredita ugovoren način da se isti otplaćuje u 84 jednaka anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja

1 0

prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu. Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu. U pogledu gore navedenog govori i pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje je izraženo u presudi VS-Rev- 1990/91.

2.3. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na valutu CHF, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Samo se "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane. Ako nema nejasne odredbe ugovora nema niti tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli kao i o kamatnoj stopi je jasna i razumljiva za korisnike kredita. Ponavlja se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive pa da stoga navod tužitelja da to što je ugovorena valutna klauzula je ništetno i nepošteno, je neosnovan u cijelosti, slijedom čega nema govora o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, koja je u skladu sa zakonom. Tužitelj potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno Ugovorom o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno kako se i pod kojim uvjetima kredi otplaćuje. Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja se da se radi o presumpciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku. Za istači je da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska Narodna Banka tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega je došlo do porasta cijene kredita. Iako je krajem 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. godine mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga nije došlo jer je 2008. godine započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padati znatno kasnije, tek kad se spomenuta kriza smirila. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. iznosio 0,3% dok je u studenom 2008. iznosio 3,3%. Osim toga realno bankarsko tržište je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava, s time da je važno reći da je i trošak izazvan regulativom bio 31.7.2006. 1,69% dok je u 2007 i 2008 u isto vrijeme bio 2,53% čime je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog

1 1

povećanja troškova kreditiranja. U prikazu je vidljiv rast indeksa regulacijskog opterećenja IRO i njegov učinak na ukupni granični trošak pribave izvora sredstava banaka (TOS2). Ukupni granični trošak sredstava (TOS2) povećan je sa 6,64% u kolovozu na 7,25% u rujnu 2008. ili za 61 bazni bod. Od toga povećanja, 37 baznih bodova treba pripisati rastu ulaznih troškova (TOS1). 20 baznih bodova povećanja nastalo je djelovanjem regulacije. Svi ovi realni činjenični događaji i elementi utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, svi su ovi događaji bili opće poznati, javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje ne utječe tuženik, a kako to pogrešno tužitelj u tužbi predstavlja. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Ističe se da su stranke ovog ugovora slobodno ugovorile i ušle u ugovorni odnos te nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena valutne klauzule u kredit u kunama pod uvjetima koji nisu ugovoreni niti postojali) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog radi se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povredi načela jednake vrijednosti činidaba. Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakvog sadržaja kako on glasi te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kredit bio kunski cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka. Tuženi se protivi metodologiji izračuna tužitelja u cijelosti kao

1 2

neosnovanom, proizvoljnom i neutemeljenom. Tužitelj nije ugovorio kredit u kunama sa fiksnom kamatnom stopom, te se prigovara postavljenom izračunu kao proizvoljnom i neodgovarajućem u odnosu na ugovorni odnos stranaka. Na ovakav način tužitelj proizvoljno mijenja ugovorni odnos u koji je stupio sa tuženikom. Hipoteza koju tužitelj postavlja nema temelja niti u ugovornom odnosu u koji su stranke stupile, niti u zakonskoj regulativi. Tuženi se protivi provođenju financijskog vještačenja kako je to tužitelj predložio jer isto ne počiva na ugovornom odnosu stranaka, na dokumentaciji u spisu.

2.4. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., C, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Opreza radi ističe se prigovor prijeboja, a napominje se da osnova za isplatu nema. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz nalog tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu, plan otplate, knjigovodstvena kartica, opomena pred tužbu te sva druga dokumentacija dostavljena uz tužbu, dokumentacija dostavljena uz odgovor na tužbu i druge podneske tuženika, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Marina Rameše te dopuna istog, iskaz tužiteljice te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice u pretežitom je dijelu osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, najprije za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 9012436565 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 23. travnja 2007., koje su sadržane u čl.1., 4., 5., 6.2. i 12.9. toga Ugovora (odredbe o valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu iznosa od 6.114,78 eura na ime razlike nastale uslijed ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.

6. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 23. travnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012436565 za kupnju vozila, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 38.232,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju

1 3

za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca.

6.1. Također, nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.232,11 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita te da se otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio toga ugovora.

6.2. Također, nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,512013 kuna – vidljivo iz nalaza i mišljenja – list 148 spisa) povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati. Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

7. Sporno je, radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od nje naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi ima li tužiteljica spram tuženika svojstvo potrošača jer tuženik navedeno osporava te, ovisno o tome, može li se tužiteljica kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost. Sporno je i je li nastupila zastara tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, kao i osnovnost i visina tuženikova prigovora radi prebijanja.

8. Prvenstveno valja reći da okolnost što je tužiteljica otplatila kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO/05), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

8.1. Slijedom navedenog, neosnovana je i tuženikova tvrdnja da se iz tog razloga na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu odnositi pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (ovdje potrošača) koja je podnesena 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012, u kojemu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.2. Također, okolnost da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, ne znači da tužiteljica nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe, kako to u ovoj pravnoj stvari i čini.

1 4

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, a koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom

1 5

utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Vezano za narav zahtjeva koji je tužiteljica u ovakvoj parnici ovlaštena isticati, ističe se da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način de derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.

9.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

9.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.6. Pri tom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljicom kao potrošačem pregovarao odnosno da je tužiteljica bila informirana o svim bitnim značajkama i parametrima odnosno djelovanju i posljedicama ugovorene valutne klauzule. U ovom je postupku tuženik predložio saslušanje svjedoka svojih djelatnika, međutim naknadno je od tog prijedloga odustao. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika koji je ugovor solemnizirao ocijenivši takav prijedlog neadekvatnim i nepotrebnim, s obzirom da javni bilježnik nije sudjelovao u postupku koji je prethodio sklapanju kredita. Stoga je saslušana samo tužiteljica.

9.7. U svom iskazu tužiteljica navodi da je trebala podići kredit radi kupnje novog automobila kojeg je željela koristiti za osobne potrebe i potrebe svoje obitelji. Iz

1 6

autosalona Kia uputili su je u PBZ banku s kojom su surađivali i tamo su joj ponudili i predložili ovaj kredit u švicarcima govoreći da je najpovoljniji, da je kod njega najpovoljnija kamatna stopa, da se može odobriti bez pologa za razliku od kredita u eurima, rekli su joj da je siguran i da je švicarac najsigurnija valuta. Nisu joj ukazali niti na kakve rizike te valute. Nisu joj ukazali na razlike kredita u toj valuti s obzirom na valutu euro, jedina razlika koju su joj rekli je ta da je kredit u euru skuplji i da bi rata bila veća i da bi morala dati polog. Podigla je oko 23.000,00 eura kredita na 7 godina, ne pamti koliko je to bilo u švicarcima. Na početku je rata iznosila oko 2000,00 kuna da bi ubrzo rasla iz godine u godinu sve više i konačno dosegla gotovo dupli iznos. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, u to je sigurna jer zna da je i za navedeno pokrenula sudski postupak koji je u cijelosti dobila. Nikakve obavijesti o povećanju rata od banke nije primila. S bankom nije mogla posebno pregovarati, oni ponude svoje uvjete i to se može prihvatiti ili ne. Mislila je da joj je jasan ugovor kada ga je pročitala. Tada je bila zaposlena kao administrator u jednoj kancelariji i cijelo vrijeme radila na istom radnom mjestu. Nije bila vlasnica obrta niti trgovačkog društva.

9.7.1. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga istinitim i životno uvjerljivim, a vjerodostojnost njenog iskaza niti tuženik nije osporio.

9.8. Na temelju ovako provedenih dokaza i posebno cijeneći iskaz tužiteljice, sud je utvrdio da tuženik odnosno njegovi djelatnici nisu s tužiteljicom pojedinačno pregovarali niti su joj ponudili cjelovitu informaciju o kriterijima koji dovode do promjene kamatne stope odnosno o specifičnostima i rizicima valute CHF. S obzirom na to, tuženik nije uspio dokazati svoje navode.

9.9. Također je utvrđeno da nije osnovan prigovor tuženika o tome da tužiteljica nema status potrošača. Valja reći da predmetni prigovor tuženik nije obrazložio niti jednim konkretnim navodom, a na ročište za glavnu raspravu na kojem je saslušana tužiteljica nije pristupio. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica predmetnim kreditnim sredstvima kupila novo vozilo koje je koristila za osobne potrebe i potrebe svoje obitelji te da je u vrijeme sklapanja ugovora bila zaposlena kao administrator. Stoga je razvidno da je tužiteljica u svojstvu potrošača sklopila predmetni Ugovor o kreditu.

9.10. Također valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Valja ukazati i da nije od značaja koja je bila namjena predmetnih kreditnih sredstava. Naime, tom presudom nije određeno da je bitna namjena kredita za utvrđenje (ne)dopuštenosti pojedinih ugovornih uglavaka te u konačnici primjeni učinaka predmetne presude u ovakvom individualnom sporu.

10. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule za koju je notorno da je dopuštena i određena odredbom čl. 22. ZOO/05.

1 7

10.1. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

10.2. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

10.3. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

11. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

1 8

11.1. Utvrđeno je da je ništetna i odredba članka 11.9. Ugovora o kreditu u kojoj je tužiteljica potvrdila da potpisom tog Ugovora izjavljuje da je upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuje da ju je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Prije svega, ističe se da je u tužbenom zahtjevu tužiteljica citirala odredbu koja svojim sadržajem u cijelosti odgovara odredbi članka 11.9. Ugovora o kreditu, stoga je upravo predmetna odredba utvrđena ništetnom, uzimajući u obzir da predmetni Ugovor uopće ne sadrži članak 12. Stav je ovoga suda da je od važnosti tekst (sadržaj) odredbe koja je dio petita, a za koju se predlaže utvrđenje ništetnosti. S obzirom da je u ovom postupku utvrđeno da tuženik nije tužiteljicu pravilno i potpuno upoznao s rizicima i značajkama valute CHF te načinu promjena tečaja, valjalo je predmetnu odredbu utvrditi ništetnom.

11.2. Međutim, odbijen je dio zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela odredaba iz članka 1. i 4. Ugovora. Između stranaka nije sporno da je upravo odredbom članka 1. Ugovora ugovorena valutna klauzula (kao institut koji je zakonom dopušten) kojom je točno određena glavnica odnosno visina kredita, a čime je točno određeno koja je obveza kreditora pa vezivanjem iznosa glavnice za predmetni tečaj ne nastaje neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao korisnice kredita. Pored toga, utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe značilo bi da se predmet Ugovora utvrdio ništetnim, a tada bi bila dovedena u pitanje opstojnost cijelog Ugovor, što nije bila intencija pokretanja postupka za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, a navedeno je i suprotno činjeničnim tvrdnjama tužiteljice u ovom postupku koja predlaže restituciju upravo po početnom tečaju iz članka 1. Ugovora koji je vrijedio na dan isplate kredita kao tečaja koji je tužiteljici bio jedino poznat (tako i Županijski sud u Varaždinu posl.br. Gž-1337/2023-2 od 16. siječnja 2024.).

11.3. Iz istog je razloga odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe iz članka 4. Ugovora koji glasi " Kamata se obračunava u CHF…" s obzirom da između stranaka, uzimajući u obzir da je konsenzualno bila dogovorena valutna klauzula kao mehanizam, nije sporno da se i kamata obračunava primjenom valute CHF. Ono što je sporno, a što je već detaljno elaborirano u obrazloženju, jest izostanak potpune i cjelovite informacije o načinu i rizicima promjena valute te značaju ugovaranja baš te valute za ovdje tužiteljicu. Stoga dio odredbe kojom je određeno da se kamata obračunava u CHF valuti sam po sebi nije ništetan, već je utvrđena ništetnost dijela odredbe iz sljedećeg članka 5. Ugovora koji način obračuna kamate dovodi u vezu s točno određenim tečajem CHF valute. Slijedom navedenog, taj je dio zahtjeva odbijen te je odlučeno kao u točki III izreke presude.

12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi

1 9

ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

12.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

13. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli) te s obzirom da tužiteljica ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazila da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedini valjano određen, a time i pošten.

13.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke Marinu Rameši, koji je u svom nalazu i mišljenju prema uputi suda, utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema spornom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužiteljica trebala plaćati uzimajući u obzir početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 38.232.11 CHF, da je početna kamatna stopa bila 5,10 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,512013 kuna.

13.2. Na temelju navedenih utvrđenja vještak je obračunao da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, iznosi 47.947,33 kuna (pojedinačni iznosi preplate na ime tečajne razlike specificirani su po mjesecima u Tablica broj 1 Nalaza i mišljenja – list 148 do 150 spisa).

13.3. Tužiteljica nije prigovarala nalazu i mišljenju vještaka, već je nakon zaprimljenog vještačkog nalaza i u skladu s istim uredila tužbeni zahtjev. Tuženik je pak iznio dvije primjedbe koje se odnose na obuhvat razdoblja i eventualni utjecaj činjenice da je tužiteljici pravomoćnom presudom ovoga suda u predmetu posl.br.P-603/19 priznat iznos na ime razlike zbog kamatne stope, stoga je pozvan vještak očitovati se o navedenim primjedbama tuženika, a pri tom su mu dostavljeni relevantni dijelovi ovosudnog spisa posl.br.P-603/2019. Vještak je u očitovanju naveo da razdoblje od 23. travnja 2007. do 15. siječnja 2008. nije prikazano jer je u tom razdoblju tečaj CHF bio niži od početnog, a vještak je sukladno zadaći prikazao samo pozitivne preplate. Kako bi problematika bila razjašnjena, u prilogu očitovanja dostavio je tablicu s prikazanim tzv. negativnim razlikama u tom razdoblju. Tuženik daljnjih primjedbi nije imao, već je podneskom od 23. studenog 2023. sukladno dopuni nalaza specificirao svoj prigovor radi prebijanja. Tužiteljica je pak predložila da se od vještaka zatraži dodatno očitovanje vezano za obračune financijskog vještaka iz spisa P-603/2019 i utjecaja razlike kamatne stope, radi određenih odstupanja iz toga nalaza u odnosu na

2 0

ovaj. Stoga je vještak pozvan da se o istom očituje te je vještak dopunio nalaz i mišljenje na način da je obračunao razliku pozitivne preplate na ime valutne klauzule pri tom umanjivši taj iznos za razliku uračunatu po kamati u predmetu P-603/2019 pa je izračunao da ukupna razlika iznosi 46.072,018 kuna odnosno 6.114,78 eura.

13.4. Ovaj je sud ocijenio neosnovanim prijedlog tuženika za daljnju dopunu nalaza kako bi vještak odgovorio na pitanje tuženika iz podneska od 27. studenog 2024., s obzirom da je vještak već odgovorio na isto u dopuni nalaza i mišljenja pa navedeno nije bilo potrebno. Nakon dopune nalaza tužiteljica nije imala daljnjih primjedbi već je sukladno obračunu iz dopune nalaza specificirala tužbeni zahtjev.

13.5. Glede istaknutih primjedbi tuženika, već je obrazloženo da je u potrošačkim kreditima načelno dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Međutim, u situaciji poput predmetne, kada su takve odredbe utvrđene nepoštenima, a posljedično i ništetnima, tužiteljica može pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredbi ostvariti upravo na opisani način, koristeći jedine valjano određene, a time i poštene parametre. To ne znači da je među strankama ugovoren fiksni tečaj, već da je tečaj na dan isplate kredita jedini valjano ugovoreni pa se jedino primjenom tog tečaja može postići restitucija na koju tužitelj ima pravo. Sud je odbio prijedlog tuženika za određivanje dopune vještačenja kako bi se vještak očitovao na pitanja tuženika iz podneska od 10. lipnja 2022. (list 162 spisa) s obzirom da predložena zadaća vještaku nije od odlučujućeg značaja za donošenje odluke u ovom predmetu, a dijelom nije niti u ovlasti vještaka da odgovara na postavljena pitanja.

13.6. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i stručnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

14. Slijedom navedenog, kako je tužiteljica uredila svoj zahtjev za isplatu u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, istog je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05 odlučiti kao u točki II izreke presude, nalaganjem tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 6.114,78 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda s pripadajućim zateznim kamatama na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta.

15. Konačno, nije osnovan niti tuženikov prigovor zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

15.1. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli okončan je u odnosu na tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

2 1

Slijedom navedenog, s obzirom da je tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi valutne klauzule istaknut 27. studenog 2020., stav je ovoga suda da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara predmetne novčane tražbine tužiteljice.

16. Tuženik je prigovor radi prebijanja u odnosu na postojanje tzv. negativnih razlika istaknuo prije zaključenja prethodnog postupka, s time da ga je specificirao nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Stav je ovoga suda da tuženikov prigovor radi prebijanja tražbine u iznosu od 66,10 eura sa zateznim kamatama, na ime tečajne razlike zbog koje je tužiteljica u pojedinim periodima plaćala niže anuitete od početno ugovorenih, nije osnovan.

16.1. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), ali ne i ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga banka ne može tražiti isplatu primjenom instituta stjecanja bez osnove, jer takvog stjecanja na strani potrošača nije bilo.

16.2. Dakle, tužiteljica ima pravo na povrat samo više plaćenih novčanih iznosa (tzv. pozitivnu preplatu), a tuženik nema pravo umanjivati te pozitivne preplate tzv. negativnim preplatama ili ih eventualno staviti u prijeboj, jer nije tužiteljica stekla nešto od tuženika, već upravo suprotno, tuženik je stekao od tužiteljice dio imovine (novac) primjenjujući na ratu kredita povećani tečaj, a takvo postupanje tuženika utvrđeno je ništetnim u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

16.3. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05, koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.). Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke presude.

17. Nije osnovan niti tuženikov prigovor dvostruke litispendencije. Sud je po prijedlogu tuženika pribavio (iz sustava e Spis, list 181 do 227 ovog spisa) relevantne dijelove ovosudnog spisa posl.br.P-603/2019 i to nalaz i mišljenje financijskog vještaka, zapisnik o saslušanju vještaka, prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te je uvidom u predmetnu dokumentaciju utvrđeno da se u tom predmetu vodila parnica između istih stranaka radi utvrđenja ništetnosti odredbe istog Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope te radi isplate po toj osnovi. Nadalje, utvrđeno je da je pravomoćnom presudom posl.br.P-6032019-39 od 15. srpnja 2022. utvrđen ništetnom dio odredbe članka 4. Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope te je naloženo tuženiku da ovdje tužiteljici po toj osnovi isplati iznos od 16.901,02 kuna zajedno sa zateznim kamatama te troškovima postupka. U ovom je predmetu financijskom vještaku dostavljena na uvid predmetna dokumentacija i posebno je dan nalog vještaku da, ako je potrebno, prilikom sačinjavanja obračuna potrebnih u ovom predmetu uzme u obzir obračune iz predmeta P-603/19, sve kako ne bi došlo uključivanja već dijela dosuđenog iznosa na ime razlike u kamatnoj stopi. Vještak je

2 2

navedeno uzeo u obzir i od prvotno obračunatog iznosa pozitivne preplate po valutnoj klauzuli oduzeo iznos koji se odnosi na kamatnu stopu. Tužiteljica konačnim tužbenim zahtjevom potražuje upravo tako umanjeni iznos. Stoga je, uzimajući sve navedeno u obzir, otklonjen kao neosnovan tuženikov prigovor dvostruke litispendencije.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. u vezi sa člankom 155. ZPP-a, potom na odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a vezano za zatezne kamate tekuće na trošak i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa). Tužiteljica nije uspjela s razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva (deklaratornog dijela) vezano za koji nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

18.1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1 Tarife), četiri obrazložena podneska i to 26. listopada 2021., 2. lipnja 2022., 12. prosinca 2023. i 23. siječnja 2025. (Tbr.8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 23. ožujka 2022. i 10. srpnja 2025. (Tbr.9.1. Tarife). Tužiteljici pripada po 25 bodova (Tbr.8.3. Tarife) za sastav podnesaka od 14. siječnja 2022. i 13. veljače 2024. te za zastupanje na ročištu 4. studenog 2021. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (Tbr.9.t.5. Tarife). Za zastupanje na ročištu za objavu presude tužiteljici se priznaje 50 bodova (Tbr.9.t.3. Tarife). Time se tužiteljici priznaje nagrada od ukupno 825 bodova što, uzevši u obzir vrijednost boda i PDV od 25%, ukupno iznosi od 2.062,50 eura.

18.2. Također, tužiteljici je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 265,45 eura te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,52 eura. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi ukupan parnični trošak isplatom iznosa od 2.381,47 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a.

19. Odbijen je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka kao neosnovano previsoko postavljen u odnosu na dva podneska uzimajući u obzir da je tužiteljici priznat trošak po punoj tarifi za četiri obrazložena podneska. Tužiteljici nije priznat trošak pristojbe na presudu jer tužiteljica nije obveznik plaćanja te pristojbe u sporu koji se temelji na utvrđenjima iz spora tzv. kolektivne zaštite. Nije osnovan dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka koji se odnosi na visinu uplaćenog predujma i iznosa sudskih pristojbi, s obzirom da su tužiteljici priznati svi iznose koje je zaista i uplatila.

20. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli 25. kolovoza 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

2 3

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima