REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U

ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2977/2015-56

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja DEUTSCHE RENTENVERSICHERUNG BUND, OIB: 56636191454, Savezna Republika Njemačka, Berlin, Ruhrstrasse 2, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Matošević, odvjetnik iz odvjetničkog društva Anić i Partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKE CESTE d.o.o., OIB: 55545787885, Zagreb, Vončinina 3 i podrednog tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, kojeg zastupa punomoćnik Denis Lauc, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 26. lipnja 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, odvjetnika Tomislava Špiljaka Vignjevića, punomoćnika tuženika ES i punomoćnika tuženika, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku HRVATSKE CESTE d.o.o. isplatiti tužitelju iznos od 3.415,35 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 1. prosinca 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 555,29 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 25. kolovoza 2025. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu kojim od tuženika HRVATSKE CESTE d.o.o. potražuje isplatu iznosa od 7.969,18 eur, s pripadajućim zateznim kamatama obračunatim počevši od 1. prosinca 2015. do isplate te u dijelu kojim isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 555,29 eur, počevši od 1. prosinca 2015. pa nadalje potražuje po stopi koja prelazi stopu dosuđenu pod točkom I/ izreke .

III/ Nalaže se podrednom tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. isplatiti tužitelju iznos od 6.830,71 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 1. prosinca 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.110,58 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 25. kolovoza 2025. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu kojim od podrednog tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. potražuje isplatu iznosa od 4.553,82 eur, s pripadajućim zateznim kamatama obračunatim počevši od 1. prosinca 2015. do isplate te u dijelu kojim isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 1.110,58 eur, počevši od 1. prosinca 2015. pa nadalje potražuje po stopi koja prelazi stopu dosuđenu pod točkom I/ izreke.

V/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova od tuženika i podrednog tuženika, u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je 31. studenog 2015. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj tvrdi da je nositelj zakonskog mirovinskog osiguranja u Saveznoj Republici Njemačkoj. Tvrdi da je njegov osiguranik NS poginuo u prometnoj nezgodi koja se dogodila 12. lipnja 2004. na državnoj cesti D3 (Zagreb-Rijeka), na dijelu ceste zvanom Prokop. Naime, njegov osiguranik da je, u skladu s prometnim propisima, upravljao motociklom registarske oznake [registarska oznaka] (Italija), a nezgodu da je izazvao ĆS koji je upravljao motociklom registarske oznake [registarska oznaka], osiguranim u to vrijeme obveznim automobilskim osiguranjem kod tuženika Adriatic osiguranje d.d. U predmetnoj nezgodi da su smrtno stradala oba motociklista, a nezgoda da je uzrokovana, osim zbog neprilagođene brzine kretanja osiguranika tuženika Adriatic osiguranje d.d. i zbog stanja ceste koju je bio dužan održavati tuženik Hrvatske ceste d.d., jer da je policijskom očevidom utvrđeno postojanje uzdužnog oštećenja u vidu puknuća kolnika, uz razliku u visini strana kolnika od oko 5 cm. Uslijed predmetnog oštećenja da je US izgubio kontrolu nad svojim motociklom i prešao na suprotni kolnički trak kojim se kretao tužiteljev osiguranik. Zbog navedenog smatra da su oba tuženika suodgovorna za nastanak predmetnog štetnog događaja. Uslijed smrti tužiteljevog osiguranika, tužitelj da je njegovoj udovici ŽS bio dužan isplaćivati udovičku rentu. Radi regresa iznosa isplaćenog po osnovi male udovičke rente u razdoblju od 12. lipnja 2004. do 30. lipnja 2006. tužitelj da je protiv tuženika pokrenuo parnicu koja da je pred Općinskom građanskim sudom i dalje u tijeku pod poslovnim brojem Pn-3876/2007. U ovoj parnici da potražuje regres daljnjih plaćanja, i to velike udovičke rente, isplaćene u razdoblju od 1. prosinca 2012. do 30. studenog 2015. u ukupnom iznosu od 11.384,53 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od 1. prosinca 2015. Plaćanje predlaže naložiti tuženiku Hrvatske ceste d.d., a podredno, ako zahtjev prema ovom tuženiku sud utvrdi neosnovanim, tuženiku Adriatic osiguranje d.d.

2./ U odgovoru na tužbu tuženik Hrvatske ceste d.d. osporio je osnovanost i visinu tužiteljevog zahtjeva. Naime, iako je na cesti postojalo oštećenje koje je ophodnja ovog tuženika evidentirala 1. lipnja 2007., da je ophodar postavio privremenu prometnu signalizaciju u visu prometnog znaka "opasnost na cesti" i znaka ograničenja brzina na 30 km/h. Smatra stoga da je uzrok nezgode neprilagođena brzina kretanja stradalih motociklista, jer da bi, unatoč oštećenju na prometnici, da su se isti kretali prilagođenom i dopuštenom brzinom, nezgoda ili barem smrtni ishod bili izbjegnuti. Nadalje, tijekom postupka je istaknuo i prigovor zastare.

3./ U odgovoru na tužbu podredni tuženik Adriatic osiguranje d.d. ističe prigovor nenadležnosti domaćeg suda. Smatra da nije razvidno tko je tužitelj i koja je osnova njegovog potraživanja pa ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Osporava osnovanost i visinu tužiteljevog zahtjeva, koji smatra nejasnim i neodređenim. Ističe prigovor zastare. S obzirom da se prometna nezgoda dogodila u Republici Hrvatskoj smatra da je mjerodavno hrvatsko materijalno pravo i to odredbe Zakona o osiguranju prema kojima da tužitelju nije nastala (stvarna) šteta na naknadu koje bi od ovog tuženika imao pravo. Osporava da bi na tužitelja moglo priječi bilo kakvo pravo ŽS prema ovom tuženiku. Ovo stoga što da bi ŽS prema tuženiku imala pravo na naknadu štete u vidu izgubljenog uzdržavanja, no pretpostavke za naknadu po ovoj osnovi da nisu ispunjenje jer je ista, u razdoblju u kojem tužitelj tvrdi da je isplaćivao udovičku rentu naknadu koje potražuje, bila zaposlena. Nadalje, ističe prigovor dvostruke litispendencije u odnosu na parnicu koja se vodi pred Općinskom građanskim sudom pod poslovnim brojem Pn -3842/07. Osporava odgovornost njegovog osiguranika jer tvrdi da je uzrok nezgode bilo oštećenje na kolniku, a ne brzina kretanja njegovog osiguranika, a osim toga da je potrebno ispitati da li je nastanak nezgode uzrokovao i način kretanja tužiteljevog osiguranika. Osporava da je tužitelj izvršio plaćanje iznosa naknadu kojih potražuje kao i vjerodostojnost dokumentacije kojom tužitelj dokazuje plaćanje. Konačno ističe prigovor iscrpljenosti limita osiguranja ukazujući da prava preživjelih članova obitelji preminulog osiguranika, prema odredbama njemačkog materijalnog prava na koje se tužitelj poziva, imaju prednost pred tužiteljevim tražbinama kod izračuna iscrpljenosti limita. Osporava potraživanje po osnovi zateznih kamata.

4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: zapisnik o očevidu (list 8-19 spisa), prometna vještačenja provedena u postupku Općinskog građanskog suda u zagrebu poslovni broj Pn-3876/07 (list 20-39 spisa), obračun tužiteljevog potraživanja, uz rješenja o udovičkoj mirovini i naloge za isplatu (list 92- 177 spisa), dnevnici rada i ophodarski dnevnik (list 193-201 spisa), polica osiguranja podrednog tuženika (list 226 spisa), iskaz ŽS Pisano od 5. lipnja 2013. dan u parnici koja se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi pod brojem Pn -3876/07 i tužba iz ovog predmeta (list 231-242 spisa), financijsko vještačenje u drugom postupku (list 424-425, 516-528 spisa), isprave podrednog tuženika dostavljene na zahtjev financijskog vještaka o izvršenim plaćanjima po predmetnoj polici osiguranja (list 470- 484 spisa). Nadalje, uz suglasnost stranaka, kao dokazi su u ovoj parnici korišteni dokazi provedeni u postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj Pn-3876/07 i to nalaz i mišljenje prometnih vještaka Zavoda za prometno-tehnička vještačenja Prometnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 5. studenog 2014., geodetske snimke elaborata GI-SI-206/2015, očitovanje prometnih vještaka od 29. siječnja 2016., očitovanje prometnih vještaka od 11. listopada 2016., CD mediji priloženi uz prometno vještačenje, zapisnik o očevidu od 12. lipnja 2004. sa skicom mjesta i foto elaboratom, iskazi svjedoka HS (od **.**.2011.), TS, SS, ŠS i MS (omaškom na zapisniku pogrešno navedeno E) od **.**.2011., LS od **.**.2011. te ŽS od 9. veljače 2010. i 5. lipnja 2013., koje su isprave priložene ovom spisu (list 311-387 spisa). Prometno je vještačenje u ovoj parnici dopunjeno po istim prometnim vještacima radi utvrđenja na koji je način, na nastanak predmetne nezgode, utjecala dinamika i način kojima je motociklom upravljalo tužiteljev osiguranik (prigovor doprinisa) i to pisanom dopunom (list 394-399 spisa) te usmenim saslušanjem vještaka povodom prigovora tužitelja (list 452-454 spisa) te je saslušan svjedok CS (list 450-452 spisa). Provedeno je i financijsko vještačenje radi utvrđenja prigovora iscrpljenosti limita osiguranja po vještakinji Ljerki Živković koja je svoj nalaz i mišljenje dala u pisanom obliku (list 502-507 spisa) i usmeno ga izložila na ročištu (list 540-541 spisa).

5./ Sadržaj njemačkog materijalnog prava sud je utvrdio na temelju od strane tužitelja dostavljenih ovjerenih prijevoda i to odredbe čl. 82. Zakona o osnivanju Njemačkog mirovinskog osiguranja i čl. 46. i 116. njemačkog Socijalnog zakonika (list 178-189 spisa). Tuženici dostavljene isprave nisu tijekom postupka osporavali kao niti sadržaj u njima dostavljenog stranog materijalnog prava. Sud stoga, rukovodeći se načelima ekonomičnosti u postupanju, citirani sadržaj stranog materijalnog prava utvrdio na temelju isprava koje je priložio tužitelj nije ovaj sadržaj pribavljao i službenim putem.

6./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP) , ovaj sud je utvrdio da je tužiteljev tužbeni i podredni zahtjev djelomično osnovan.

7./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev kao nositelja mirovinskog osiguranja u Saveznoj Republici Njemačkoj radi naknade izdataka po osnovi isplaćene mirovine (velike udovičke rente) u razdoblju od 1. prosinca 2012. do **.**.2015., ŽS, supruzi tužiteljevog osiguranika VS, preminulog zbog posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi 12. lipnja 2004. prilikom sudara s motociklom kojim je upravljao ĆS, osiguran policom obveznog automobilskog osiguranja kod tuženika Adriatic osiguranje d.d. Tužitelj tvrdi da je predmetna prometna nezgoda uzrokovana prekoračenjem brzine kretanja ĆS i oštećenjem na kolniku slijedom čega da su oba tuženika suodgovorna na nastanak ove nezgode, odnosno smrt tužiteljevog osiguranika. Pri tome, naknadu učinjenih izdataka po osnovi isplaćene velike udovičke rente u iznosu od 11.384,53 eur potražuje od tuženika Hrvatske ceste d.o.o., a podredno, u skladu s odredbom čl. 197. ZPP-a, od tuženika Adriatic osiguranje d.d., sve sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 1. prosinca 2015. po stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora. Rukovodeći se načelom ekonomičnosti i svrhovitosti u postupanju, imajući u vidu da tužbeni zahtjevi prema tuženicima proizlaze iz iste činjenične osnove te da je radi utvrđenja odlučnih činjenica bilo potrebno provođenje istih dokaza, sud je istovremeno odlučio i o zahtjevu prema podrednom tuženiku.

8./ Među strankama nije sporno da se 12. lipnja 2004. u Republici Hrvatskoj, na državnoj cesti D3 (Zagreb-Rijeka), na dijelu ceste zvanom Prokop, dogodila prometna nezgoda sudarom motocikala kojim je upravljao NS s motociklom kojim je upravljao US, u kojoj su nezgodi oba motociklista smrtno stradala, a ozljede je zadobila i ŽS Pisano kao putnica na motociklu svog supruga pokojnog VS. Nije sporno da je motocikl kojim je upravljao US u vrijeme predmetne nezgode bio obvezno osiguran kod podrednog tuženika Adriatic osiguranje d.d.

9./ Sporna je:

- nadležnost domaćeg suda,

- aktivna legitimacija tužitelja i po kojoj je osnovi izvršio plaćanja naknadu kojih potražuje,

- koje je materijalno pravo mjerodavno za ocjenu osnovanosti i visine tražbine naknade štete koju tužitelj ističe prema tuženicima, a s tim u vezi sporno je i da li su izdaci naknadu kojih tužitelj potražuje stvarna štete u smislu odredaba Zakona o osiguranju te ima li primateljica pravo na udovičku rentu s obzirom da se u međuvremenu zaposlila,

- činjenice vezane uz dinamiku i uzrok nastanka predmetne prometne nezgode, odnosno da li je nezgoda uzrokovana oštećenjem koje je nesporno na kolniku postojalo ili i načinom kojim su oba motociklista upravljala svojim motociklima,

- da li je tužitelj izvršio plaćanja naknadu kojih potražuje i visina potraživanja,

- prigovori iscrpljenosti limita osiguranja, zastare i litispendencije te tijek i stopa zateznih kamata.

10./ Prije svega radi se o sporu s međunarodnim elementom jer je predmet spora zahtjev stranog nositelja mirovinskog osiguranja radi naknade izdataka za koje tvrdi da su učinjeni zbog smrti njegovog osiguranika u prometnoj nezgodi na području Republike Hrvatske 12. lipnja 2004., isplatom velike udovičke rente ŽS, a naknadu tužitelj potražuje od domaćih tuženika jer tvrdi da su suodgovorni za nastanak prometne nezgode, i to tuženik Hrvatske ceste d.o.o. zbog propusta u održavanju ceste i oštećenja na kolniku odnosno podredni tuženik Adriatic osiguranja d.d., kao osiguratelj po osnovi obveznog automobilskog osiguranja kod kojeg je bio osiguran motociklist koji da je prekoračenom i neprilagođenom brzinom prometnu nezgodu uzrokovao.

11./ U konkretnom slučaju, s obzirom na predmet spora koji je građanska stvar, nadležnost suda Republike Hrvatske određuje se primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012.) (dalje Uredba o nadležnosti). Neosnovano podredni tuženik ističe prigovor nenadležnosti hrvatskog suda, s obzirom da je tužitelj tužbu radi naknade štete nastale kao posljedice prometne nezgode protiv tuženika kao štetnika pokrenuo pred sudom domicila tuženika, dakle u skladu s odredbama o nadležnosti iz čl. 4. st. 1. i čl. 11. toč.1. a) Uredbe o nadležnosti.

12./ U odnosu na sporno pitanje mjerodavnog materijalnog prava za odlučivanje o osnovanosti predmetnog tužiteljevog zahtjeva valja ukazati na sljedeće , po ocjeni ovog suda, bitne okolnosti.

13./ Iz priloženog ovjerenog prijevoda Zakona o osnivanju Njemačkog mirovinskog osiguranja (čl. 82.) razvidno je da je upravo tužitelj savezni zavod za mirovinsko osiguranje namještenika, dakle da kao takav predstavlja pravu osobu javnog prava (list 175-180 spisa).

14./ Iz tužiteljevog obračuna, rješenje o udovičkoj mirovini i naloga za plaćanje (list 87-174 spisa), utvrđeno je da je tužitelj ŽS u razdoblju od 1. prosinca 2012. do 30. studenog 2015., isplatom mirovine na kraju svakog mjeseca isplatio po osnovi velike udovičke mirovine iznos od 11.384,53 eur, i to u skladu s odredbama mjerodavnih njemačkih materijalnih propisa, nakon smrti osiguranika VS, rođenog **.**.1963., a preminulog **.**.2004.

15./ Paušalno stoga, po ocjeni ovog suda, podredni tuženik prigovara da iz priloženih isprava ne proizlazi da bi tužitelj uopće bio aktivno legitimiran kao strani nositelj mirovinskog osiguranja kod kojeg je osiguran stradali NS, odnosno da nije jasno po kojoj bi osnovi tužitelj uopće izvršio plaćanja izdataka naknadu kojih potražuje.

16./ Iz Ugovora o socijalnom osiguranju između Savezne Republike Njemačke i Republike Hrvatske (Zakon o potvrđivanju Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke ("Narodne novine-Međunarodni ugovori" broj 7/98) razvidno je da je između navedenih država ovaj ugovor zaključen u želji da urede svoje odnose na području socijalnog osiguranja pri čemu su nositelji iz odredbi ovog Sporazuma određeni kao nositelji nadležni prema propisima koji se primjenjuju.

17./ Odredbom čl. 30. ovog Ugovora uređeno je pravo na naknadu štete od trećih osoba te je propisano:

"(1) Ima li osoba, koja prema pravnim propisima jedne države ugovornice treba dobiti nadoknadu za štetu nastalu na području suvereniteta druge državne ugovornice, prema njenim propisima pravo na nadoknadu štete od treće osobe, tada pravo na nadoknadu štete prelazi na nositelja prve države ugovornice prema pravnim propisima koji za njega vrijede, druga država ugovornica priznaje taj prijelaz.

(2) Ima li nositelj jedne države ugovornice, prema njezinim pravnim propisima, izvorno pravo na nadoknadu štete od treće osobe, druga država ugovornica to priznaje.

(3)…

(4) Obuhvaća li pravo neke osobe na nadoknadu štete i pravo na nadoknadu doprinosa za osiguranje nositelja davanja, tada i to pravo na nadoknadu štete prelazi na nositelja davanja prve države ugovornice, prema pravnim propisima koji za njega vrijede."

18./ Po shvaćanju ovog suda citirana odredba navedenog međunarodnog ugovora upravo sadrži kolizijsko pravilo za određivanje mjerodavnog prava za razrješenje predmetnog spora. Neosnovano podredni tuženik ističe da se ovaj Ugovor ne bi imao primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom da je ovaj tuženik nositelj obveznog automobilskog osiguranja. Ovo stoga što primjena navedenog Ugovora proizlazi iz činjenice da je tužitelj njemački nositelj socijalnog osiguranja, a citiranom je odredbom upravo uređeno pitanje prava na nadoknadu štete takvog nositelja od treće osobe, neovisno o značajkama te treće osobe, dakle tuženika , odnosno podrednog tuženika u konkretnom slučaju.

19./ Iz citirane odredbe čl. 30. Ugovora o socijalnom osiguranju između Savezne Republike Njemačke i Republike Hrvatske proizlazi da je, s obzirom da je šteta VS nastala na području suvereniteta Republike Hrvatske, hrvatsko pravo mjerodavno za ocjenu ima li NS, odnosno njegova udovica ŽS, kao osoba koja prima socijalno davanje (veliku udovički rentu) pravo na naknadu štete od tuženika kao odgovornih štetnika, dok je za pitanje da li je to pravo na naknadu štete prešlo na tužitelja kao stranog davatelja socijalnog davanja mjerodavno njemačko pravo. Pri tome su njemački propisi, kao propisi države ugovornice koji uređuju ima li osoba pravo na nadoknadu za štetu nastalu na području suvereniteta druge državne ugovornice, mjerodavni za ocjenu opsega naknade štete na koju oštećenik iz socijalnih davanja ima pravo pa ako ti propisi predviđaju da oštećeniku zbog štete nastale na području druge države ugovornice pripadaju socijalna davanja, onda pravo na naknadu tih socijalnih davanja prelazi na nositelja ovih davanja. Stoga su njemački propisi mjerodavni i za ocjenu obuhvaća li pravo neke osobe na nadoknadu štete i pravo na veliku udovičku rentu, jer tada i to pravo na nadoknadu štete prelazi na nositelja davanja države ugovornice, prema pravnim propisima koji za njega vrijede.

20./ Dakle, ako je njemački nositelj socijalnih davanja zbog štete nastale na području Republike Hrvatske njegovom osiguraniku bio dužan isplaćivati socijalna davanja prema njemačkim propisima, isti ima pravo na nadoknadu takvih izdataka od treće osobe, koja neposredno oštećenom osiguraniku odgovara sukladno mjerodavnom hrvatskom pravu, a Republika Hrvatska priznaje ili prijelaz takvih prava s osiguranika na nositelja ili izvorno pravo stranog nositelja na naknadu štete od treće osobe ako takvo izvorno pravo njemački propisi predviđaju.

21./ Pogrešno je stoga shvaćanje podrednog tuženika da bi za ocjenu prava na naknadu socijalnih davanja koje je zbog smrti tužiteljevog osiguranika VS tužitelj bio dužan isplaćivati njegovoj udovici ŽS bilo mjerodavno hrvatsko pravo jer tada citirana odredba Ugovora o socijalnom osiguranju između Savezne Republike Njemačke i Republike Hrvatske o priznavanju prava stranog nositelja (bilo kao prijelaza prava s osiguranika na nositelja, bilo kao izvornog prava samog nositelja) ne bi imala smisla, jer jedna država ugovornica ne treba posebno priznavati pravo na nadoknadu socijalnih prava, ako i sama svojim propisima takvo pravo na nadoknadu uređuje.

22./ Naime valja imati u vidu da je temeljno kolizijsko pravilo o izboru mjerodavnog prava sadržano u odredbi čl. 28. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 88/01., 101/17., dalje ZRS), sukladno kojoj je za izvanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno, mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva povoljnije za oštećenika. Nadalje, odredbama Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama („Narodne novine“ broj 4/94.), propisano je temeljeno kolizijsko pravilo sukladno kojem je mjerodavno unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda (čl. 3.), odnosno iznimno pravo države registracije vozila (čl. 4. i 5.). Pri tome, ova se konvencija ne primjenjuje na zahtjeve i regresne zahtjeve što ih podnose ustanove socijalnog osiguranja (čl. 2. toč. 6). Sukladno odredbi čl. 8. ova se konvencija primjenjuje na sva pitanja odgovornosti za štetu kao posljedice cestovne prometne nezgode prema prihvaćenom načelu jedinstvene mjerodavnosti prava za deliktni statut.

23./ S obzirom da niti ZRS niti navedena Haška konvencija, koje su potpisnice i Republika Hrvatska i Savezna Republika Njemačka, ne sadrže drugih odredaba temeljem kojih bi se određivao izbor mjerodavnog prava za potraživanja po osnovi socijalnih davanja koja se isplaćuju na području suvereniteta jedne države zbog štete nastale na području druge države ugovornice upravo je logično da su države zaključile prethodno citirani Ugovor o socijalnom osiguranju u želji da urede svoje odnose na području socijalnog osiguranja priznajući, pod pretpostavkama prava mjerodavnog za deliktni statut (u konkretnom slučaju hrvatskog materijalnog prava), i pravo stranog nositelja na naknadu davanja koja je prema propisima koji za njega vrijede (u konkretnom slučaju njemačkog materijalnog prava) dužan davati na području suvereniteta jedne ugovornice zbog posljedica štete nastale na području druge države ugovornice (prava mjerodavnog za deliktni statut).

24./ Stoga je prema shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju primjenom odredbi hrvatskog materijalnog prava potrebno utvrditi pripada bi neposredno oštećenom VS, pravo na naknadu štete zbog posljedica ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi od tuženika kao treć ih osobe – odgovornih štetnika, odnosno njegovog osiguratelja. Potom, primjenom njemačkog materijalnog prava utvrditi pripada li istom, odnosno njegovoj udovici ŽS, zbog nastale štete u predmetnoj prometnoj nezgodi pravo na socijalna davanja koja su predmet spora (velika udovička renta) te ima li nositelj takvih socijalnih davanja izvorno pravo na naknadu štete od treće osobe ili svoje pravo prema trećoj osobi izvodi iz prava neposredno oštećenog (na njega ovo pravo prelazi). Ako njemački propisi takva prava na socijalna davanja uslijed posljedica štetnog događaja priznaju, odnosno ako njemački propisi predviđaju pravo nositelja socijalnog osiguranja na nadoknadu takvih davanja od treće osobe, tada, sukladno citiranom Ugovoru o socijalnom osiguranju, i Republika Hrvatska takvo pravo na naknadu stranom nositelju priznaje po istim pretpostavkama odgovornosti po kojima treća osoba odgovara neposrednom oštećenom.

25./ Dakle, u odnosu na među strankama sporno pitanje odgovornosti za nastanak predmetnog štetnog događaja u kojem je smrtno stradao osiguranik tužitelja NS te je zbog njegove smrti tužitelj bio dužan njegovoj udovici isplaćivati veliku udovičku mirovnu mjerodavne su odredbe hrvatskog materijalnog prava. U skladu s odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO), tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi, osim kao ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Kod šteta izazvane pogonom dvaju ili više motornih vozila, ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugom za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje (čl. 1072. st. 2. ZOO-a). Odgovornost više osoba za istu štetu, imajući u vidu da je jedan od tuženika osoba zaduženja održavati prometnicu, uređena je odredbom čl. 1107. ZOO-a.

26./ Na temelju prometnog vještačenje, dopunjenog u ovoj parnici, nalaz i mišljenje kojeg vještaka je ovaj sud u cijelosti prihvatio, ocjenjujući da su dani objektivno, na temelju pravila struke i u skladu s ispravama priloženima spisu, te da pravilnost utvrđenja vještaka stranke svojim prigovorima nisu dovele u sumnju, utvrđene su sljedeće odlučne činjenice vezane uz dinamiku i mehanizam nastanka predmetne prometne nezgode i tehničkim mogućnostima pod kojima bi ova nezgoda mogla biti izbjegnuta te utjecaju oštećenja na kolniku, utvrđenog zapisnikom o očevidu, na destabilizaciju motocikla kojim je upravljao ĆS:

- nezgoda se dogodila na način da je ĆS, krećući se iz smjera Zagreba u pravcu Rijeke, izgubio kontrolu nad motociklom i prešao na suprotnu stranu kolnika kojim je motociklom upravljao NS te je došlo do sudara,

- ĆS u trenutku reagiranja kočenjem kretao se brzinom od oko 98,5 km/h , a NS brzinom od 62 km/h (dakle jednakoj sudarnoj),

- u trenutku sudara ĆS se kretao brzinom od oko 89 km/h, a NS brzinom od oko 62 km/h,

- u trenutku u kojem je ĆS reagirao radnjom kočenja u nuždi, s obzirom na međusobnu udaljenost motocikala te konfiguraciju terena (usjek, kamenom obzidani potporni zid s istočne strane kolnika), vozači u tom trenutku nisu imali tehničku mogućnost međusobnog uočavanja,

- granična brzina pri kojoj se na tehnički siguran način mogao savladati zavoj kroz koji se ĆS kretao neposredno prije sudara iznosila je 113 km/h, a s obzirom da se on kretao brzinom od oko 98,5 kn/h, uz nagib koji bez poteškoća ostvaruju prosječni vozači (od 24 stupnja), može se zaključiti da brzina kretanja motocikla kroz zavoj nije bila uzrokom prelaska na suprotnu stranu kolnika, na kojoj je došlo do sudara,

- s obzirom da je u očevidnoj dokumentaciju utvrđeno oštećenje na kolniku, da je na motocikl kojim je upravljao ĆS djelovao zakretni moment koji je doveo do ispravljanja motocikla u položaj kojim se kretao kroz zavoj u ušao u sudar zbog čega je za zaključiti da je u konkretnim uvjetima upravo oštećenje na kolniku prevladavajuće i neposredno djelovalo na sam nastanak predmetne prometne nezgode,

- opravdano je za zaključiti, s obzirom na mjesto na kojem je ĆS započeo radnju kočenja u nuždi i jer nisu postojale tehničke mogućnosti međusobnog uočavanja motociklista, da ĆS nije reagirao kočenjem s namjerom izbjegavanja sudara već po svemu sudeći i najvjerojatnije na uočeno oštećenje na kolniku,

- do izbjegavanja sudara došlo bi da je ĆS mogao izvršiti poduzetu radnju kočenja, dakle da je od mjesta na kojem je poduzeo radnju kočenja u nuždu imao tehničke mogućnosti punim intenzitetom, a pri svim brzinama ne većim od 94 km/h , pri kojima bi se poduzetim kočenjem zaustavio ispred razine sudara,

- do izbjegavanja sudara došlo bi i da se ĆS nastavio kretati svojom prometnom trakom, što bi bilo tehnički ostvarivo u uvjetima neoštećenog kolnika , i u kojem bi slučaju motocikli ravninu sudara prošli bez kontakta, krećući se svaki svojom prometnom trakom,

- do izbjegavanja sudara došlo bi i da je ĆS postupio po privremeno postavljenom znaku ograničenja brzine na 30 km/h te pravovremenim smanjenjem brzine na tako propisanu osigurao tehničke preduvjete za sigurno obilaženje oštećenja na kolniku pa time izbjegao i destabilizaciju i gubitak upravljivosti nad motociklom,

- da se NS kretao u skladu s privremeno postavljenim znakom ograničenja brzine na 30 km/h, do sudara ne bi došlo jer bi se ovaj motociklist nalazio van putanja motocikla kojim je upravljao ĆS,

- u konkretnim uvjetima promete nezgode, pri brzini no 62 km/h N¨uller nije imao tehničke mogućnosti izbjegavanja sudara poduzimanjem neke od radnji u nuždi,

- da se NS kretao u skladu s privremeno postavljenim znakom ograničenja brzine na 30 km/h, a da radnju u nuždi nije poduzeo, došlo bi do sudara, no da je poduzeo radnju intenzivnog kočenja došlo bi do izbjegavanja sudara.

27./ Na temelju zapisnika o očevidu utvrđeno je da je na mjestu nezgode, u oba smjera iz kojih su se stradali motociklisti kretali, bio postavljen prometni znak ograničenja brzine na 30 km/h. U skladu s utvrđenjem vještaka, da brzina na ovaj način nije bila ograničena, dopuštena bi brzina kretanja iznosila 90 km/h.

28./ Jer je suprotan podacima iz zapisnika o očevidu o postavljenim privremenim prometnim znakovima, sud je neistinit ocijenio iskaz svjedoka DS koji je iskazao da su se na dan predmete nezgode uz privremene znakove ograničenja brzine na kolniku nalazili i znakovi upozorenja "Opasnost na cesti". Naime, ovaj je svjedok iskazao da je i prethodno štetnom događaju i na dan štetnog događaja obavljao poslove ophodnje predmetne dionice. Oštećenje na kolniku, u vidu visinske razlike od oko 3-5 cm da je isprva uočio 27. svibnja 2004. i prijavio ga nadređenom, a potom da je oštećenje obilježio na način da je sa svake strane prometnice postavio po dva znaka, koji su ukazivali na opasnost na cesti (trokut s uskličnikom) odnosno ograničenje brzine. Iako da postoje znakovi koji upozoravaju na oštećenje kolnika da takove znakove nije postavio jer da ih u svojem kompletu nije imao. Samo oštećenje na cesti da nije obilježio, a znakovi da su se nalazili na udaljenosti od oko 100 m od oštećenja. Budući da se znalo dogoditi da znakovi budu prilikom prometovanja srušeni ili da ih netko otuđi, da je prilikom ophodnje upravo obraćao pažnju da li se nalaze na svojim mjestima, te da bi ih po potrebi na mjesto vratio (ako bi bili srušeni) ili nadopunio (ako bi bili otuđeni). Da je prilikom ophodnje prethodno štetnom događaju uočeno oštećenje i postavljene privremena prometna signalizacija kako ovaj svjedok tvrdi proizlazi i iz ophodarskog dnevnika od 1. lipnja 2004. Međutim, niti iz ophodarskih isprava koje je dostavio tuženik Hrvatske ceste d.o.o. niti iz iskaza LS ne proizlazi da bi od prvog postavljanja 1. lipnja 2004. do predmetne prometne nezgode ophodari ponovno postavljali predmetne privremene znakove. Ipak, nedvojbeno je da privremenih znakova koji bi ukazivali na opasnost, koje je ophodar prethodno postavio, niti u jednom smjeru ceste nije bilo u vrijeme predmetne nezgode. Navedeno i nije neobično, s obzirom na sadržaj iskaza LS o vjerojatnosti da znakovi budu odbačeni ili uklonjeni. S obzirom da su djelatnici policije očevid započeli prije dolaska ophodara LS, kako proizlazi iz iskaza TS, SS , ŠS i GS, to nije logično da bi prethodno dolasku policije, a nakon predmetne nezgode, ophodar postavio znakove ograničenja brzine kako to proizlazi iz iskaza HS, koji je prethodno nezgode istom prometnicom prošao krećući se motociklom ispred kuma ĆS. Da je na prometnici bio postavljen samo znak ograničenja brzine, no ne i znak opasnosti na cesti proizlazi, osim iz zapisnika o očevidu, i iz iskaza svjedoka CS koji je u vrijeme nezgode obavljao poslove poslovođe cestarske službe te je pristupio po dojavi na mjesto nezgode. Naime, ovaj je svjedok iskazao da su pravila postupanja cestarske službe nalagala da se oštećenje obilježi s najmanje dva privremena prometna znaka, ograničenje brzine i opasnost na cesti, a treći, postavljanje kojeg su pravila struke također nalagala, da bi bio znak neravnog kolnika ili radova na cesti. Nadalje, iskazao je da je po dolasku na mjestu nezgode utvrdio da se nalazio samo znak ograničenja brzine, kako je iskazao i ranije u drugom sudskom postupku u vezi s predmetnim štetnim događajem, a drugih detalja o privremenoj prometnoj signalizaciji, s obzirom i na protek vremena, da se ne sjeća.

29./ Osnovano tvrdi tužitelj da su za nastanak nezgode suodgovorni tuženici, tuženik Hrvatske ceste d.o.o. zbog oštećenja na kolniku i načina na koji su na oštećenje sudionici u prometu bili upozoreni, a podredni tuženik Adriatic osiguranje d.d. s obzirom na način na koji je njegov osiguranik upravljao motociklom, ne poštujući brzinu kretanja postavljenu privremenom prometnom signalizacijom. Iako bi uz kretanje ĆS brzinom u skladu s privremenim ograničenjem brzine od 30 km/h, sudar bio izbjegnut jer bi isti osigurao tehničke preduvjete za sigurno obilaženje oštećenja na kolniku pa time izbjegao i destabilizaciju i gubitak upravljivosti nad motociklom, odnosno u slučaju destabilizacije zbog oštećenja na cesti ne bi izgubio kontrolu nad motociklom, upravo je oštećenje na kolniku prevladavajuće i neposredno djelovalo na nastanak predmetne nezgode. Naime, bez ovog oštećenja, ĆS mogao bi, i uz brzinu kojom se kretao, a koja je veća i od one koja na prometnici redovito vrijedi (90 km/h), savladati zavoj. Imajući u vidu da je oštećenje na kolniku bilo potrebno zaobići, to postavljanjem isključivo prometne signalizacije kojom je ograničena brzina kretanja, tuženik Hrvatske ceste d.o.o. nije ispunio svoju obvezu poduzimati primjerene mjere glede omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa (čl. 5. Zakon o sigurnosti prometa na cestama (1992) ("Narodne novine" br. 84/92., 6/93., 5/93., 26/93., 29/94., 43/96., 46/96., 54/96., 59/96. - službeni pročišćeni tekst, 105/04., dalje ZSPC). Osim toga, a kako su iskazali i svjedoci ophodar LS i CS, tuženik je, i prema vlastitim pravilima struke kojih je dakle nedvojbeno bio svjestan, oštećenje na prometnici bio dužan obilježiti ne samo znakom privremenog ograničenja brzine već i znakom koji bi sudionike na opasnost na cesti upozorio, osobito jer konfiguracija terena i zavoja utječu na vidljivost oštećenja, a što je propustio učiniti jer takvih znakova u vrijeme nezgode nije na prometnici bilo, a ovaj tuženik nije dokazao da bi neposredno prije bili uklonjeni.

30./ Međutim, s obzirom da bi, i uz prometnu signalizaciju postavljenu isključivo u vidu ograničenja brzine, ĆS da je po ovom znaku ograničenja brzine postupio, što je bio dužan učiniti (čl. 29. ZSPC) to je, unatoč tome što je upravo oštećenje na cesti prevladavajuće i neposredno djelovalo na nastanak predmetne nezgode kako su utvrdili prometni vještaci, njegova odgovornost, s obzirom na težinu njegove krivnje i posljedice koje su iz njegovog djelovanja proizašle, znatno veća od odgovornosti tuženika kao osobe dužne održavati prometnicu. Konačno, imajući u vidu da je i sam NS postupio protivno ograničenju brzine privremenim prometnim znakom, to postoji i njegova krivnja na nastanak nezgode, jer bi nezgodu poštivanjem ograničenja brzine kretanja, čak i uz dinamiku kojom je motociklom upravljao ĆS, NS izbjegao.

31./ S obzirom da je nezgoda u konkretnom slučaju prouzročena djelovanjem više osoba, koje su pak djelovale nezavisno jedna od druge, tužitelj i ne tvrdi da bi mu tuženici za nastalu štetu odgovarali solidarno (primjenom odredbe čl. 1107. st. 3. ZOO- a), a udjele u nastaloj šteti koja je nedvojbeno prouzročena kako stanjem prometnice (oštećenjem na kolniku na koje su sudionici bili upozoreni isključivo privremenim znakom ograničenja brzine), tako i načinom na koji su oba stradala motociklista upravljala svojim motociklima (ne pridržavajući se ograničenja brzine prema privremenom prometnom znaku), to je udjele u nastaloj šteti razmjerno stupnju krivnje ovih osoba koje su štetu prouzročile moguće utvrditi (čl. 1072. st. 2. i 1107. st. 3. ZOO- a.) Po ocjeni ovog suda za nastanak predmetne nezgode odgovoran je u najvećoj mjeri ĆS, i to u omjeru od 60%, jer da je postupio po prometnom znaku ne bi došlo do destabilizacije njegovog motora i prelaska na drugu stranu kolnika gdje se sudario s VS. U omjeru od 30 % odgovoran je tuženik, jer, iako je bio dužan, prometnicu nije obilježio odgovarajućom signalizacijom kojom bi sudionike upozorio da je brzina ograničena upravo zbog oštećenja na kolniku nailaskom na koje može doći do destabilizacije vozila, a upravo je oštećenje na kolniku od odlučnog utjecaja na nastanak nezgode u konkretnom slučaju, na koje sudionici nisu bili primjereno upozoreni, prevladavajuće utjecalo na nastanak nezgode. Konačno, postoji i doprinos samog VS zbog nepoštivanja prometnih propisa u omjeru od 10%, imajući pri tome u vidu da je do sudara došlo na njegovoj prometnoj traci i da mogućnosti pravovremenog uočavanja ČS isti nije imao.

32./ Sukladno odredbi čl. 116. st. 1. njemačkog Socijalnog zakonika (list 183- 184 spisa) zahtjev za naknadu štete koji se temelji na drugim zakonskim propisima prelazi na nositelja osiguranja ukoliko ovaj ista davanja mora pružati zbog štetnog događaja, a ta davanja služe otklanjanju štete iste vrste te se odnose na isto razdoblje kao i razdoblje za koje bi štetnik morao dati naknadu štete. Ovome spadaju i doprinosi koji moraju biti plaćeni od socijalnih davanja i doprinosi u zdravstveno osiguranje, a koje se moralo platiti za razdoblje trajanja zahtjeva na zdravstvenu naknadu.

33./ Sukladno odredbi čl. 46. st. 2. njemačkog Socijalnog zakonika (list 181-182 spisa), udovice koje se nisu preudale, imaju nakon smrti osiguranog supružnika, koji je stekao minimalni mirovinski staž, pravo na veliku udovičku mirovinu ako su, između ostalih, navršili 47 godina života.

34./ Neosnovano podredni tuženik ističe da ŽS ne bi imala pravo na isplatu velike udovičke rente jer da se ista nakon predmetnog štetnog događaja i smrti supruga zaposlila. Da se ista zaposlila nedvojbeno je kako iz iskaza ŽS kao svjedokinje (list 381-384 spisa) tako i iz obračuna i rješenja tužitelja kojima je velika udovička mirovina istoj utvrđena. Međutim navedeno, suprotno shvaćanju podrednog tuženika nije zapreka ostvarivanju prava na veliku udovičku mirovinu već se ostvarene zarada uzima u obzir prilikom izračuna štete s osnova izgubljenog uzdržavanja zbog smrti osiguranika, a udovička mirovina potom utvrđuje u preostalom iznosu sukladno mjerodavnim njemačkim materijalnim propisima.

35./ Imajući u vidu da je tužitelj kao nositelj mirovinskog osiguranja, sukladno mjerodavnim njemačkim propisima, pravna osoba javnog prava, kao i da, kao nositelj mirovinskog osiguranja, u svakom pojedinom slučaju, uzimajući u obzir mjerodavne njemačke materijalnopravne odredbe, određuje vrstu trajanje, opseg, početak i izvršenje tih davanja, to po ocjeni ovog suda isprave koje je tužitelj priložio potvrđuju pravilnost učinjenog obračuna velike udovičke mirovine kao i činjenicu da je tužitelj obračunate izdatke i imao, dakle navedene troškove podmirio. Naime, tužitelj činjenicu učinjenih izdataka kao i pravilnost obračuna davanja za koja je nedvojbeno da su u vezi s predmetnim štetnim događajem u kojem je njegov osiguranik NS smrtno stradao potkrjepljuje ispravama koje je izdao u obavljanju povjerenih mu javnih ovlasti mirovinskog osiguranja. Ove su isprave (list 92-174 spisa) potvrđene tužiteljevim pečatom i potpisom odgovorne osobe. Stoga, po ocjeni ovog suda, navedene isprave u visokom stupnju izvjesnosti potvrđuju istinitost činjenica koje su u njima naveden, dakle pravilnost obračunatih troškova i da su ovi troškovi tužitelju nastali isplatom predmetnih davanja. S druge strane podredni tuženik, po ocjeni ovog suda, paušalno osporava činjenice koje tužitelj ovim ispravama dokazuje, no ne ističe razloge koji bi doveli u sumnju istinitost činjenica koje iz ovih isprava proizlaze. Stoga je u konkretnom slučaju po ocjeni ovog suda pravilnost obračunatih izdataka i da su tužitelju nastali utvrđena na temelju provedenih dokaza, te je nepotreban za utvrđenje ovih činjenica dokazni prijedlog tužitelja odnosno podrednog tuženika radi provođenja financijskog vještačenja i saslušanja ŽS Pisano na ove okolnosti. Osim toga, podredni je tuženik dokaz financijskim vještačenjem predložio tek nakon zaključenja prethodnog postupka.

36./ Neosnovan je i prigovor dvostruke litispendencije koji ističe podredni tuženik u odnosu na parnicu koju protiv njega i tuženika vodi između ostalih i ŽS kao tužiteljica pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-3842/07. Naime, a kako je razvidno iz tužbe koju je priložio sam podredni tuženik (list 238-242 spisa), ŽS u odnosnoj parnici od tuženika potražuje isplatu s osnova naknade štete uslijed ozljeda koje je i sama u predmetnom štetnom događaju zadobila, zatim zbog duševnih boli uslijed smrti bliskog srodnika, štete na motociklu, troškova pogreba i liječenja, potrebne tuđe pomoći i njega te izgubljenog uzdržavanja, dakle po osnovama različitim od naknade (velike udovičke mirovine) koja je predmet spora, a koju je ŽS zbog smrti svojeg osiguranika VS bio dužan isplaćivati tužitelj sukladno mjerodavnim njemačkim materijalnim propisima.

37./ Kako iz dostavljenih odredaba njemačkog materijalnog prva ne proizlazi da tužitelj kao strani nositelj socijalnog osiguranja ima izvorno pravo na naknadu štete od treće osobe, koje bi izvorno pravo stranog nositelja Republika Hrvatska imala priznati sukladno odredbama citiranog Ugovora o osiguranju (kao što primjerice po domaćim propisima imaju zavodi prema osigurateljima), već na tužitelja, sukladno odredbi čl. 116. njemačkog Socijalnog zakonika, prelazi zahtjev neposrednog oštećenika jer se radi o davanjima koja je upravo zbog štetnog događaja njemački nositelj socijalnog osiguranja bio dužan pružati, a Republika Hrvatska taj prijelaz propisan njemačkim pravom priznaje, to je za sporno pitanje zastare te početka i tijeka zateznih kamata mjerodavno hrvatsko materijalno pravo odnosno odredbe mjerodavne za zastaru, dospijeće te stopu zateznih kamata neposredno oštećenog imao prema tuženicim kao odgovornim štetnicima. Međutim, nisu mjerodavne odredbe Zakona o osiguranju niti je odlučno da li izdaci naknada kojih je predmet spora predstavljaju stvarnu štetu stranog nositelja socijalnog osiguranja u smislu odredaba ovog Zakona već njemački materijalni propisi, kako je prethodno izloženo, primjena kojih u konkretnom slučaju nije suprotna Ustavom Republike Hrvatske utvrđenim osnovama državnog uređenja u smislu odredbe čl. 4. ZRS-a niti za posljedicu ima diskriminaciju domaćih nositelja mirovinskog osiguranja.

38./ Međutim, valja pri tome imati u vidu da šteta za tužitelja nastaje ne već u trenutku predmetne prometne nezgode odnosno smrti tužiteljevog osiguranika VS, već tek kad su ova davanja učinjena, dakle isplatama mirovine izvršenima na kraju svakog mjeseca za koji se mirovina isplaćuje.

39./ U konkretnom slučaju radi se o tražbini naknade štete koja zastarijeva u roku od tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (čl. 230. st. 1. ZOO-a), no svakako zastara nije mogla početi teći prije no što je tužitelj učinio davanja naknadu kojih potražuje. S obzirom da se radi o isplatama velike udovičke rente u razdoblju počevši od 1. prosinca 2012., to se do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 31. studenog 2015. trogodišnji rok nije navršio pa je neosnovan prigovor zastare koji ističu tuženici.

40./ Obveza naknade štete koja je predmet spora dospjela je kada su izdaci naknadu kojih tužitelj potražuje učinjeni (čl. 1086. ZOO-a). Stoga osnovano tužitelj zatezne kamate potražuje od kasnijeg datuma, nakon izvršenog obračuna, odnosno od 1. prosinca 2015. pa nadalje.

41./ Kako se ne radi o tražbini iz trgovačkog ugovora, već o tražbini naknade štete, to zatezne kamate tužitelju pripadaju po stopi sukladno mjerodavnom hrvatskom materijalnom pravu, iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, u visini stope mjerodavne za ostale odnose, koja se primjenjuje neovisno o valuti (čl. 22. st. 4. ZOO-a), dok je zahtjev odbijen kao neosnovan u dijelu u kojem tužitelj zatezne kamate potražuje po višoj stopi.

42./ Neosnovano podredni tuženik ističe prigovor iscrpljenosti limita osiguranja po predmetnoj polici obveznog automobilskog osiguranja za motocikl kojim je upravljao ĆS. Naime, na temelju nalaza i mišljenje financijskog vještaka, kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručnog i objektivnog, a pravilnost kojeg niti stranke svojim prigovorima nisu dovele u sumnju, utvrđeno je da isplatama koje je podredni tuženik izvršio po predmetnoj polici osiguranja po premdetnom štetnom događaju od 12. lipnja 2004. limit osiguranja nije iscrpljen. Naime, ovaj je tuženik izvršio isplate osobama u iznosu od 47.090,78 eur, a limit za osobe iznosi 185.811,93 eur, a za stvari 99.542,11 eur. Pri tome se, a kako je financijski vještak pojasnio prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, u obzir uzimaju samo izvršena plaćanja, no ne i plaćanja koja će osiguratelj tek izvršiti, možebitno i na temelju odluka u sudskim postupcima u vezi s predmetnim štetnim događajem koji su još u tijeku jer se do izvršenog plaćanja eventualne obveze se uzimaju u obzir prilikom izračuna iscrpljenosti limita osiguranja. Stoga je kao nepotreban i nesvrsishodan za rješenje spora odbijen prijedlog tuženika radi spajanja ove parnice s parnicom koja se pred Općinskim građanskim sudom vodi pod poslovnim brojem Pn-3842/07.

43./ S obzirom na utvrđeni omjer odgovornosti, tužitelj nema pravo na naknadu isplaćene mirovine (velike udovičke rente) u omjeru u kojem je sam njegov osiguranik suodgovoran (10%), tuženik Hrvatske ceste d.o.o. mu je dužan ispaćeni iznos naknaditi u omjeru njegove odgovornosti, od 30%, dakle u iznosu od 3.415,35 eur, do u daljnjem omjeru od 60%, odnosno u iznosu od 6.830,71 eur, tužitelj isplaćeni iznos osnovano potražuje od podrednog tuženika Adriatic osiguranje d.d., prema omjeru odgovornosti njegovog osiguranika.

44./ S obzirom da je tužitelj tužbeni zahtjev istaknuo prema odredbi čl. 197. st. 1. ZPP-a, a da je o zahtjevu i prema podrednom tuženiku odlučeno istom presude, iz razloga prethodno izloženih te da su radi vođenja parnice tužitelju u odnosu na oba tuženika nastali isti troškovi, radi poduzimanja istih parničnih radnji, o tužiteljevom zahtjevu za naknadu parničnih troškova odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, pri čemu je u obzir uzet njegov uspjeh u dokazivanju osnove i visine zahtjeva prema oba tuženika. U odnosu na tuženika Hrvatske ceste d.o.o., tužitelj je s osnovom uspio u omjeru od 90%, a s visinom u omjeru od oko 30% pa je njegov uspjeh u odnosu na ovog tuženika 60%. U odnosu na podrednog tuženika Adriatic osiguranje d.d. tužitelj je s osnovom uspio u omjeru od 90%, a s visinom u omjeru od oko 60% pa je njegov uspjeh u odnosu na ovog tuženika 75%. Dakle, tužitelj je ukupno uspio u omjeru od 67,5% pa mu, u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, pripada pravo na naknadu troškova u razmjeru od 35% (67,5% - 35,2% postotak koji preostane kada se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika), od kojeg iznosa mu je tuženik Hrvatske ceste d.o.o. dužan naknaditi 1/3 iznosa, a podredni tuženik preostali dio, dakle 2/3 iznosa, što je po ocjeni ovog suda primjeren omjeru imajući u vidu i omjer odgovornosti ovih tuženika.

45./ Po osnovi zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora, ispostavljenom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa), tužitelju je priznat trošak za:

- sastav tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) u iznosu od 200,00 eur,

- podneska od 11. svibnja 2016. kojim se očitovao na odgovore na tužbu , od 22. siječnja 2024. i 7. travnja 2025. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka (T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od 200,00 eur,

- zastupanje na ročištima 25. svibnja 2016., 23. rujna 2016., 11. veljače 2020., 5. lipnja 2024. i 26. lipnja 2025. (T.br. 9/1 Tarife) u iznosu od 200,00 eur,

- zastupanja na ročištu 23. siječnja 2025. jer je odgođeno prije početka raspravljanja (T.br. 9/5 Tarife) u iznosu od 50,00 eur,

dakle ukupno 1.850,00 eur, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost u visini od 25% (T.br. 46 Tarife), što ukupno iznosi 2.312,50 eur.

46./ Trošak za sastav podneska od 9. prosinca 2015., u prilogu kojeg dostavlja prijevode isprava priloženih uz tužbu nije priznat jer je ova isprave tužitelj bio dužan i mogao prevedene dostaviti već uz tužbu pa mu ne pripada pravo na naknadu ovog troška na teret suprotne strane, kao i radi očitovanja podneskom od 20. lipnja 2024. jer se mogao i bio dužan očitovati već na ročištu (razlog iz odredbe čl. 156. st. 1. ZPP- a). Ročište 4. srpnja 2016. nije održano pa tužitelj neosnovano potražuje naknadu za ovu radnju kao i za dolazak na ročište za objavu jer na ovo ročište nije pristupio.

47./ Nadalje, tužitelju je priznat i trošak sudskih pristojbi, i to za tužbu i presudu u iznosu od 160,30 eur, sve u skladu s odredbama Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.).

48./ S obzirom na ostvareni uspjeh u parnici, tužitelju je dosuđena naknada ovako priznatih troškova (2.633,10 eur) u omjeru od 35%, dakle u ukupnom iznosu od 921,58 eur, dok su troškovi prijevoda priznati u cijelosti, u iznosu od 744,29 eur, jer su neovisno o ostvarenom uspjehu, u cijelosti bili potrebni za vođenje parnice, a osim toga, visina ovih troškova nije u vezi s vrijednošću predmeta spora. Dakle ukupno je priznato pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.665,87 eur (921,58 eur + 744,29 eur), od kojeg je iznosa tuženik Hrvatske ceste d.o.o. dužan isplatiti tužitelju iznos od 555,29 eur (1/3 dijela), a podredni tuženik Adriatic osiguranje d.d. iznos od 1.110,58 eur (2/3 dijela).

49./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, dok neosnovano tužitelj zatezne kamate potražuje po višoj stopi, jer niti glavno potraživanje ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

50./ Slijedom svega navedenog, odučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.

DNA

1. tužitelju, po punomoćniku

2. tuženiku,

3. podrednom tuženiku, po pun.