Poslovni broj: P-1339/2023-19

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Pokupec, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. lipnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Damira Pokupca, odvjetnika iz Zagreba, 25. kolovoza 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 138.893,62 EUR (slovima: sto trideset osam tisuća osamsto devedeset tri eura i šezdeset dva centa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 6,27 EUR od 9. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 21,02 EUR od 7. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 51,95 EUR od 6. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 49,25 EUR od 7. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 8,81 EUR od 6. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 10,54 EUR od 9. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 56,23 EUR od 10. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 97,86 EUR od 11. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 56,98 EUR od 10. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 168,55 EUR od 9. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 193,05 EUR od 9. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 217,44 EUR od 6. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 180,35 EUR od 1. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 161,57 EUR od 8. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 163,99 EUR od 5. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 156,94 EUR od 10. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 128,21 EUR od 11. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 152,60 EUR od 11. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 140,30 EUR od 6. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 143,00 EUR od 10. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 144,28 EUR od 11. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 193,05 EUR od 14. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 206,28 EUR od 3. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 206,69 EUR od 9.ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 253,38 EUR od 8. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 277,47 EUR od 7. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 270,43 EUR od 2. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 410,51 EUR od 2. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 314,44 EUR od 9. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 493,71 EUR od 10. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 422,52 EUR od 1. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 350,11 EUR od 5. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 489,42 EUR od 13. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 565,53 EUR od 5. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 511,02 EUR od 21. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 537,22 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 482,55 EUR od 14. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 587,21 EUR od 23. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 484,25 EUR od 23. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 629,13 EUR od 9. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 756,03 EUR od 21. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 685,65 EUR od 20. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 642,39 EUR od 26. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 633,63 EUR od 7. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 619,29 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 652,44 EUR od 3. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 680,20 EUR od 10. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 666,51 EUR od 16. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 664,93 EUR od 16. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 675,33 EUR od 10. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 690,41 EUR od 15. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 669,22 EUR od 13. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 120.863,48 EUR od 13. srpnja 2012. do isplate

sve po stopi od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 107,76 eur (slovima: sto sedam eura i sedamdeset šest centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,12 eura od 2. rujna 2007. pa do isplate

- na iznos od 25,96 eura od 2. listopada 2007. pa do isplate

- na iznos od 26,48 eura od 2. studenog 2007. pa do isplate

- na iznos od 11,59 eura od 2. prosinca 2007. pa do isplate

- na iznos od 13,22 eura od 2. siječnja 2008. pa do isplate

- na iznos od 2,02 eura od 2. lipnja 2008. pa do isplate

- na iznos od 17,74 eura od 2. kolovoza 2008. pa do isplate

- na iznos od 10,65 eura od 2. rujna 2008. pa do isplate

i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do 31. veljače 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 19. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 9.450,00 eura (slovima: devet tisuća četiristo pedeset eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 4. srpnja 2007. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103609508, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 557.409,21 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: ugovor o kreditu). Tužitelj navodi da je u članku 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, odnosno plaćanja za CHF. Tužitelj navodi da su navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Tužitelj nadalje navodi da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. 6. 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/12 od 4. 7. 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da je navedenim sudskim odlukama utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do potpune isplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Tužitelj navodi da navedeno pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana isplate prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj navodi da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana otplate kredita. Tužitelj ističe da je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku preplatio svaki mjesec na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita. Na navedeno potraživanje valja obračunati zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Tužitelj pretpostavlja da se radi o iznosu od 730.000,00 kn / 96.887,65 EUR, ali za konačno postavljanje tužbenog zahtjeva potrebno je da tuženik dostavi dokumentaciju iz koje će se moći utvrditi preplaćeni iznos. Tužitelj navodi da je, u svrhu pokretanja ovog postupka, a obzirom se radi o zajedničkoj dokumentaciji stranaka koja se tiče njihovog zajedničkog ugovornog odnosa, od tuženika putem punomoćnika dopisom zatražio da mu dostavi dokumentaciju temeljem koje bi mogao izračunati svoje potraživanje i to: aneks ugovoru o kreditu s izračunom efekta konverzije (ukoliko je kredit konvertiran), pregled prometa po partiji kredita, obavijesti o promjeni kamatne stope, početni otplatni plan, no tuženik nije tužitelju dostavio daljnju dokumentaciju. Stoga tužitelj u skladu s odredbama čl. 186. b. st. 3. i 4. ZPP-a, ističe tužbene zahtjeve na isplatu iznosa, koje će tužbene zahtjeve precizirati tek nakon što tuženik dostavi dokumentaciju, a temeljem koje se jedino može postaviti određen zahtjev na isplatu te nakon što se provede vještačenje po vještaku financijske struke.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja. Prije upuštanja u raspravu povodom ove pravne stvari, tuženik ističe da se institut stupnjevitih tužbi koristi u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Odredba članka 186.b, Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje u tekstu: ZPP), tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. Tuženik navodi da je pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP. U odnosu na manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja, tj. da se tuženiku naloži da dostavi svu dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor o kreditu, tuženik ističe da je tužitelju već dostavio svu dokumentaciju kojom je raspolagao, a što je vidljivo iz dopisa tuženika tužitelju dostavljenog tužitelju, stoga je takav zahtjev tužitelja neosnovan i promašen. Tuženik ističe da je tužitelj postavio nevaljan zahtjev za dostavu dokumentacije jer je uz dopis od 6. lipnja 2023. koji prilaže uz tužbu dostavio i nepotpunu punomoć odvjetnika tužitelja. Punomoćnik tužitelja je nakon toga dopisom od 19. srpnja 2023. dostavio urednu punomoć te je nakon toga tuženik u zakonskom roku dostavio traženu dokumentaciju. Tuženik navodi da su posve neosnovani navodi tužitelja da mu tuženik ne želi dati podatke potrebne za specifikaciju tužbenog zahtjeva, slijedom čega tvrdi da je manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja u cijelosti neosnovan. U predmetnom procesu, tuženik je dostavio svu dokumentaciju kojom je tuženik raspolagao, te je tužitelj dužan postaviti određeni tužbeni zahtjev u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba. Naprotiv, ako se utvrdi da manifestacijski zahtjev sadržan u tzv. stupnjevitoj tužbi iz čl. 186.b st. 2. i 3. ZPP-a nije osnovan, sud o tom zahtjevu ne donosi odmah odluku, nego će rješenjem, koje zapravo ima značenje rješenja iz čl. 109. ZPP-a tužitelju odrediti rok radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Tuženik stoga predlaže sudu, a budući da tužba i tužbeni zahtjev nisu sastavljeni u skladu s odredbom čl. 186. ZPP-a, kako u pogledu glavne tražbine, tako i sporednih potraživanja, tuženik predlaže da naslovni sud prije daljnjeg nastavka ovog postupka, a na temelju odredbi članka 109. st. 1. ZPP, u vezi s odredbom čl. 186. ZPP-a naloži tužitelju da predmetnu tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose, datume dospijeća te periode koje zahtjeva tužbom, a podredno da tužbu odbaci kao neurednu. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tuženik navodi da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023., tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine (pa čak i pet godina) od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tuženik navodi da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tuženik navodi da je 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. Navedeno potvrđuju i odluke Suda EU u predmetima C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik stoga ističe da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelju te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Tuženik navodi da VSRH u citiranoj odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik predlaže da se utvrdi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: USRH) posl. br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik navodi da je u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. Tuženik nadalje navodi da je u svim poslovnicama banke svakodnevno moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu banke ili na Internet stranici banke. Tuženik navodi da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: iz Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, iz letka ”Paket iz minusa u plus” i brošure u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. Tuženik navodi da iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si banka ne može priuštiti. Tuženik navodi da je odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje: HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Tuženik navodi da iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Tuženik navodi da su plasmani banke denominirani u CHF-u pokriveni adekvatnim obvezama banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. Tuženik navodi da isto proizlazi i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013., a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija, banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF, tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Tuženik navodi da iz svega nesporno proizlazi da je i banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. Tuženik navodi da u slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Tuženik navodi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Tuženik navodi da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Slijedom navedenog, tuženik ističe da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Tuženik navodi da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao je ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103609508 od 4. srpnja 2007. (list 10-26, 146-153 spisa), e- mail tužitelja i dopis tužitelja od 6. 6. 2023. upućen tuženiku (list 27-31 spisa), dopis tuženika od 19. 6. 2023. upućen tužitelju zajedno s povratnicom (list 53-54 spisa), dopis tužitelja od 19. 7. 2023. upućen tuženiku (list 55-56 spisa), dopis tuženika od 2.

8. 2023. upućen tužitelju zajedno s povratnicom (list 57-58 spisa), izvršio je uvid u pregled prometa po kreditu za razdoblje od 6. 7. 2007. do 7. 8. 2012. (list 59-66, 190- 197 spisa), tuženikove reklamne materijale za stambene kredite (list 94-108 spisa), (list 55-56 spisa), tuženikova Informacija – Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list 110 spisa), otvorenost devizne pozicije tuženika (list 111-115 spisa), pročitao je pisani iskaz MH iz [adresa], zaposlenice tuženika (list 116-117), mail korespondencija MH nadležnim službama tuženika (list 118-123 spisa), dopis Hrvatske narodne banke Trgovačkom sudu u Zagrebu (list 124-127 spisa), priopćenja za javnost Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015. (list 128-138 spisa), izvršio je uvid u obavijest o promjeni kamatne stope od 6. 10. 2011. (list 154-155 spisa), otplatni plan od 6. 10. 2011. (list 156-161 spisa), pročitao je obavijest o promjeni kamatne stope od 3. 5. 2011. (list 162-163 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan od 3. 5. 2011. (list 164-168 spisa), pročitao je obavijest o promjeni kamatne stope od 12. 10. 2010. (list 170-171 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan od 12. 10. 2010. (list 172-176 spisa), pročitao je obavijest o promjeni kamatne stope od 1. 4. 2009. (list 178-180 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan od 1. 4. 2009. (list 181-185 spisa), pročitao je obavijest o promjeni kamatne stope od 16. 4. 2008. (list 186-187 spisa), obavijest o povećanju kamatne stope (list 188 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan za kredit (list 198-205 spisa) te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Tužitelj je u podnesku od 12. srpnja 2024. odustao od manifestacijskog zahtjeva jer mu je tuženik nakon pokretanja ovog postupka dostavio traženu dokumentaciju te je precizirao tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 138.893,62 eura uvećano uz pripadajuće zakonske zatezne kamate.

5. Tuženik je u podnesku od 16. srpnja 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s tražbinom tužitelja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 107,76 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

6. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja kojim predlaže financijsko- knjigovodstveno vještačenje, s obzirom da tuženik u podnesku od 7. svibnja 2025. više nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Nesporne su činjenice u ovom postupku:

- da je tužitelj 4. srpnja 2007. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103609508, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 557.409,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. ugovora), s rokom otplate od 360 mjeseci (čl. 6. ugovora),

- da je člankom 3. kao namjena kredita ugovorena kupovina nekretnine odnosno ugovoren je stambeni kredit,

- da je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, odnosno plaćanja za CHF,

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit na način kako je to navedeno u pregledu prometa po kreditu za razdoblje od 6. srpnja 2007. do 7. kolovoza 2012. te

- visina tužbenog zahtjeva.

9. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- je li citirana ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštena i ništetna,

- je li, kada bi navedena odredba i bila ništetna, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti srednji tečaj kreditora koji je vrijedio na dan puštanja kredita, kako to zahtijeva tužitelj te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

10. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev po osnovi.

11. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

12. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključio radi kupnje stana. Službenica u banci ponudila mu je sklapanje ugovora o kreditu, uz valutu CHF, predstavljajući istu kao najpovoljniju valutu. Nije sumnjao u kredibilitet banke i vjerovao je njezinom savjetu. U banci ga nisu upozorili da HNB štiti tečaj u eurima, a da ne štiti tečaj u CHF-u. Sredstvima ugovora o kreditu kupio je stan, koji mu je služio za potrebe stanovanja.

13. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. je, među ostalim, preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

14. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-

7.. tuženika (točka 2.).

15. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 7129/13-4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

16. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike, poslovni broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

17. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

18. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

19. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem, poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo- sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

21. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

22. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19. i 114/22., dalje: ZPP) , fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt 249/14-2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

24. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a kao namjena kredita člankom 3. određena je kupovina nekretnine odnosno ugovoren je stambeni kredit, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

25. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužitelja. Generalno postupanje tuženika, kao i ostalih banaka utvrđeno je u parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pa za ovu parnicu nemaju nikakvog značenja tuženikovi reklamni materijali za stambene kredite, njegove informacije te pisana izjava njegove zaposlenice MH i njena korespondencija s ostalim zaposlenicima tuženika.

26. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

27. Dakle, sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke te da tužitelj nije imao nikakvih mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora pa tako ni o odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Eventualna mogućnost da tužitelj sklopi drugačiji ugovor o kreditu s istom ili drugom bankom nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje o odredbama konkretnog ugovor o kreditu.

28. Imajući u vidu da tužitelj na sadržaj tih odredbi nije mogao nikako utjecati te da je uslijed velikog porasta tečaja švicarskog franka došlo do značajnog povećanja mjesečnih anuiteta i ukupne tužiteljeve obveze po ugovoru o kreditu, a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, sud, kao prethodno pitanje u ovoj parnici utvrđuje se da je navedena odredba o valutnoj klauzuli nepoštena smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništetna.

29. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

30. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18, dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (4. srpnja 2007.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

31. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, treba istaknuta da je u pogledu za slučaju ništenosti ugovorne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci, poslovni broj: Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena, a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".

32. Po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.

33. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kune na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju, sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.

34. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev, a visina tužbenog zahtjeva nije niti bila sporna. Budući da je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja u podnesku od 16. srpnja 2024. pri čemu je zadržao pravo precizirati prigovor radi prebijanja nakon provođenja financijskog vještačenja, nakon čega u podnesku od 7. svibnja 2025. više nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 107,76 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude

35. Prema tome, na temelju naprijed citiranih zakonskih odredbi, utvrđeno je da je u cijelosti osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje razliku preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 138.893,62 eura.

36. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost te odredbe, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima prava na zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa.

37. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13., važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.". Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

38. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

39. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila.

40. Sukladno navedenom, valjalo je tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti.

41. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka primijenjena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, koja prema Tbr. 54. propisuje vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura.

42. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 u zatraženom iznosu od 945 bodova, sastava podneska od 12. srpnja 2024. prema Tbr. 8/1 u zatraženom iznosu od 945 bodova te zastupanja na ročištima od 9. travnja 2025. i 11. lipnja 2025. prema Tbr. 9/1 u zatraženom iznosu od 945 bodova za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 3.780,00 bodova odnosno 7.560,00 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 1.890,00 eura. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 9.450,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

43. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Krapini 25. kolovoza 2025.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Damir Pokupec, odvjetnik iz Zagreba, Frankopanska 2A, putem e-Oglasne ploče

2. Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri iz Zagreba, Radnička cesta 22, putem e-Oglasne ploče