REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5530/2022-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Đurđici Kos, odvjetnici iz Svetog Ivana Zeline, protiv tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, temeljem generalne punomoći L 2307/18, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. lipnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Đurđice Kos, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika AO, odvjetničke vježbenice, dana 25. kolovoza 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništavim i bez pravnog učinka odredba članka 3.5. Ugovora o kreditu broj 0000034588 sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine, potvrđen dana 22. ožujka 2012. od Stanislave Galović, javnog bilježnika iz Zagreba, posl. br. OV-2293/2012, sklopljen između prednika tuženika Banco Popplare Croatia d.d. Hrvatska, kao kreditora i tužitelja LO, kao korisnika kredita, u dijelu u kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknade za obradu kredita i naknadu za provjeru podataka u iznosima određenim aktima Kreditora.

II Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici LO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a na ime plaćene naknade za obradu kredita i naknade za provjeru podataka, ukupan iznos od 962,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.03.2012. do isplate,

kao i naknaditi joj parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.469,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25.08.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 21.10.2022. tužiteljica navodi da je, kao korisnik kredita, s pravnim prednikom tuženika, kao kreditorom, dana 13. ožujka 2012. sklopila Ugovor o kreditu broj 0000034588 sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine, potvrđen dana 22. ožujka 2012. od Stanislave Galović, javnog bilježnika iz Zagreba, posl. br. OV-2293/2012. Ugovorom je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 116.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB- a na dan isplate kredita uz uvjete i na način kako je to ugovorom određeno. Prije isplate kredita tuženik je iz kredita naplatio jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 7.000,00 kn te za provjeru podataka u iznosu od 250,00 kn. Kamatna stopa iznosi 9,50%, promjenjiva sukladno važećem Pravilniku Kreditora. Instrumenti osiguranja kredita su suglasnost o zapljeni primanja, obična zadužnica, sudužnik, zalog na nekretnini, osiguranje nekretnine te životno osiguranje korisnika kredita. Korisnik kredita dužan je bio kreditoru vratiti kredit u 300 mjesečnih anuiteta u iznosu od 1.013,49 EUR, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Kreditora za EUR u odnosu na kunu na dan dospijeća. Tužiteljica ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj.

2. Tužiteljica ističe da je prilikom puštanja kredita u tečaj tuženik dana 26. ožujka 2012. jednokratno naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 7.000,00 kn te naknadu za provjeru podataka u iznosu od 250,00 kn. Radi se o ugovoru na unaprijed pripremljenom obrascu u kojemu je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana, financijska institucija koja se profesionalno bavi davanjem kredita, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva te provjeru podataka. Na taj način tuženik je tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o odredbi točke 3.5. Ugovora, niti joj je prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto su iznosi te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi". Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba članka 3.5. Ugovora koje su se odnosile na naplatu naknade sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama tuženik nije sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, to je navedenim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza odnosno takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika - banku kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Cjelokupno ponašanje tuženog prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i na taj način tuženik je stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove. Iz tih razloga tužiteljica smatra da je isključiva krivnja za sklapanje Ugovora koji sadrži ništetne odredbe na strani tuženika budući je on pokazao osobitu nepažnju prilikom sastavljanja sadržaja Ugovora u kojem tužiteljica nije mogla sudjelovati. Odluka tuženika o naknadama predstavlja tuženikov interni akt kojeg je ovlašten jednostrano mijenjati, neovisno od tužiteljice, a tužiteljici nisu bili poznati parametri po kojima se naknada određuje, pa je navedena odredba ugovora ništetna obzirom da sadrži obvezu tužiteljice koja nije određena niti je odrediva.

3. Slijedom svega navedenog, tužiteljica u tužbi predlaže donošenje slijedeće presude:

''I/ Utvrđuje se ništavim i bez pravnog učinka odredba članka 3.5. Ugovora o kreditu broj 0000034588 sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine, potvrđen dana 22. ožujka 2012. od Stanislave Galović, javnog bilježnika iz Zagreba, posl. br. OV-2293/2012, sklopljen između prednika tuženika Banco Popplare Croatia d.d. Hrvatska, kao kreditora i tužitelja LO, kao korisnika kredita, u dijelu u kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknade za obradu kredita i naknadu za provjeru podataka u iznosima određenim aktima Kreditora.

II/ Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju LO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita i naknade za provjeru podataka u ukupnom iznosu od 7.250,00 kn/962,24 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2012. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.''

4. Tuženik u odgovoru na tužbu od 08.12.2022. navodi da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u skladu sa navodima iz njegovog odgovora na tužbu. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 16773/06 (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje.

5. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 3.11.2022. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. Unatoč tome, tuženik se u nastavku opreza radi očitovao i na ostale navode tužitelja.

6. Tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu neke odredbe ili dijelovi odredbi nisu bili razumljivi. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. U konkretnom je predmetu stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač.

7. Tuženik, a o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, navodi da u odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i provjeru podataka, tuženik ističe i da nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti u sudskoj praksi, da je ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu ili na naknadu za obradu podataka ništetna. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade niti je ništetnosti takve naknade uopće bila predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. Tužitelj je u potpunosti neosnovano i proizvoljno proširio utvrđenja iz Parnice Potrošač. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za primjenu naknada kreditora uzimaju parametri određeni Odlukom o visini naknada za usluge potrošačima i Odlukom o visini naknada za usluge platnog prometa potrošačima, a koje su bile vidljive u Tablici izračuna EKS, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Tim više, Ugovorom je izrijekom predviđena primjena internih akata tuženika, a u kojima su utvrđeni parametri i za financijski proizvod tuženika koji je s njim ugovorio tužitelj. Slijedom navedenog, neosnovano je pozivanje tužitelja na neravnotežu u pravima i obvezama, kada su mu svi relevantni akti i pravni okviri kojima se njegov ugovorni odnos s tuženikom uređivao bili dostupni, te mu je uvijek na raspolaganju stajala i mogućnost neposrednog informiranja u poslovnicama tuženika.

8. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

9. Tijekom postupka sud je proveo sve dokaze predložene po strankama, te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 0000034588 sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine od 13.03.2012. sa potvrdom o solemnizaciji javne bilježnice Stanislave Galović iz Zagreba pod brojem OV-2293/2012 od 22.03.2012. (list 5 – 13 spisa), potvrdu tuženika od 06.04.2022. (list 14 spisa) i u početni otplatni plan (list 15 – 23 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Vatroslavu Zovko iz EX LEGE d.o.o., Zagreb od 23.10.2024. (list 51 – 53 spisa). Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 41 spisa).

10. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

11. Među strankama nije sporno da je banka Banco Popolare Croatio d.d., Zagreb pravni prednik ovdje tuženika.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 0000034588 sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine od 13.03.2012. sa potvrdom o solemnizaciji javne bilježnice Stanislave Galović iz Zagreba pod brojem OV-2293/2012 od 22.03.2012. (list 5 – 13 spisa) i u početni otplatni plan (list 15 – 23 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 13.03.2012. prednik tuženika Banco Popolare Croatio d.d., Zagreb (dalje u testu: tuženik), kao banka i kreditor, te tužiteljica kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 0000034588 sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), koji je potvrđen/ solemniziran kod javne bilježnice Stanislave Galović iz Zagreba pod brojem OV- 2293/2012 dana 22.03.2012., a kojim je ugovoren nenamjenski dugoročni gotovinski kredit u iznosu od 116.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, s rokom otplate od 300 mjeseci, s tim da je ugovorena kamata po stopi od 9,50 % godišnje koja je promjenjiva sukladno važećem Pravilniku Kreditora, tj. tuženika o načinu utvrđivanja visine kamatnih stopa, te načinu obračuna kamate za kredite i depozite građana, i s tim da Ugovor o kreditu, u članku 3.5., sadržava ovdje pobijanu odredbu koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se podmiriti sve naknade temeljem ovog Ugovora koje uključuju: - naknada na obradu kredita; - administrativna naknada; - naknada za vođenje računa ukoliko je otvaranje tekućeg računa uvjet za odobrenje ovog Ugovora; - trošak premije osiguranja iz točke 5. ovog Ugovora; - kao i sve ostale jednokratne naknade i troškove po ovom Ugovoru sukladno Odluci o visini naknada za usluge potrošačima, Odluci o visini naknada za usluge platnog prometa potrošačima, a koje su vidljive u Tablici izračuna EKS. Navedene naknade se, bez obzira na korištenje kredita, izračunavaju i naplaćuju sukladno Odluci o visini naknada za usluge potrošačima, Odluci o visini naknada za usluge platnog prometa potrošačima.''

13. Iako je odredbom čl. 3.1. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno važećem Pravilniku Kreditora, tj. tuženika o načinu utvrđivanja visine kamatnih stopa, iako je odredbom čl. 3.5. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje podmiriti sve naknade i troškove sukladno Odluci o visini naknada za usluge potrošačima, Odluci o visini naknada za usluge platnog prometa potrošačima, te iako je odredbom čl. 7.18. Ugovora o kreditu određeno da će se na prava i obveze ugovornih stranaka iz ugovora o kreditu koje nisu utvrđene tim ugovorom primjenjivati odredbe svih važećih Općih uvjeta Kreditora, tj. tuženika, Općih uvjeta otvaranja i vođenja transakcijskih računa i obavljanja platnih usluga kreditora za klijente – potrošače i drugih važećih internih akata Kreditora sa svim njihovim izmjenama i dopunama, tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi spomenute opće akte Kreditora, tj. tuženika kojim je regulirano kreditiranje građana (Pravilnik Kreditora, tj. tuženika o načinu utvrđivanja visine kamatnih stopa, Odluka tuženika o visini naknada za usluge potrošačima, Odluka tuženika o visini naknada za usluge platnog prometa potrošačima, Opći uvjeti Kreditora, tj. tuženika, Opći uvjeti otvaranja i vođenja transakcijskih računa i obavljanja platnih usluga kreditora za klijente – potrošače) predao tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, kao niti da ovi opći akti tuženika predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a jer u Ugovoru o kreditu nije navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

14. Uvidom u potvrdu tuženika od 06.04.2022. (list 14 spisa) i u početni otplatni plan (list 15 – 23 spisa), kao i provođenjem financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Vatroslavu Zovko iz EX LEGE d.o.o., Zagreb od 23.10.2024. (list 51 – 53 spisa), a na koje vještačenje stranke nisu imale primjedbi, pa ga stoga, i jer je provedeno stručno savjesno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije, sud prihvaća u cijelosti, sud je utvrdio da je tužiteljica tuženiku na dan 13. ožujka 2012. godine s naslova naknade za obradu kredita te s naslova naknade za provjeru podataka sveukupno platila 962,24 EUR (tj. na ime jednokratne naknade za obradu kredita iznos od 7.000,00 kn, te za provjeru podataka iznos od 250,00 kn, odnosno ukupno 7.250,00 kn, sve uz primjenu fiksnog tečaja konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn).

15. Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 41 spisa), te je sud njezin iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza tužiteljice, sud nalazi da je tužiteljica iskazivala jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njezinom iskazu u cijelosti poklonio vjeru.

16. Sud je iz iskaza tužiteljice, te uspoređujući njezin iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da tužiteljici nije bilo omogućeno s djelatnicima banke pregovarati o ovdje pobijanoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita i naknade za provjeru podataka, niti je tužiteljici bilo objašnjeno na što se odnose te naknade, odnosno koje usluge banke se njome plaćaju, te da joj je bankarica na pitanje zašto mora platiti te naknade i zašto ih plaća u tom iznosu odgovorila da je jednostavno takva procedura banke i da ne može dobiti kredit ako ne plati te naknade, odnosno da je tužiteljica ovaj Ugovor o kreditu sklopila po principu ''uzmi ili ostavi'', da je tužiteljica po zanimanju medicinska sestra, a predmetni kredit je bila prisiljena dići kako bi zatvorila ranije podignuti kredit u CHF za koji joj je rata značajno porasla iz poznatih razloga, te da je Ugovor o kreditu pripremila i sastavila banka.

17. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

18. Nadalje, sud je čitanjem čl. 3.5. Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naknade za provjeru podataka navodi: ''Korisnik kredita obvezuje se podmiriti sve naknade temeljem ovog Ugovora koje uključuju: - naknada na obradu kredita; - administrativna naknada; - naknada za vođenje računa ukoliko je otvaranje tekućeg računa uvjet za odobrenje ovog Ugovora; - trošak premije osiguranja iz točke 5. ovog Ugovora; - kao i sve ostale jednokratne naknade i troškove po ovom Ugovoru sukladno Odluci o visini naknada za usluge potrošačima, Odluci o visini naknada za usluge platnog prometa potrošačima, a koje su vidljive u Tablici izračuna EKS. Navedene naknade se, bez obzira na korištenje kredita, izračunavaju i naplaćuju sukladno Odluci o visini naknada za usluge potrošačima, Odluci o visini naknada za usluge platnog prometa potrošačima.'', ali u ugovoru o kreditu nije naveden iznos ovdje pobijanih naknada za obradu kredita i za provjeru podataka, niti je navedena metoda ili parametri na temelju kojih se može izračunati visina ovih naknada. Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, te imajući u vidu gornje utvrđenje suda da u ugovoru o kreditu spomenuti opći akti tuženika, uključujući i Odluku tuženika o visini naknada za usluge potrošačima i Odluku tuženika o visini naknada za usluge platnog prometa potrošačima, ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 3.5. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva.

19. Nadalje, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužiteljici i provjere podataka, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za administrativne troškove vezane uz obradu kredita tužiteljice imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita i provjere podataka upravo u utuženom iznosu. Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito svojim općim aktima kojima je regulirano kreditiranje građana unaprijed propisao visinu naknade za obradu kredita i naknade za provjeru podataka, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju.

20. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (dana 13.03.2012.) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica predmetnim kreditom zatvorila ranije podignuti kredit u CHF za koji joj je rata značajno porasla iz poznatih razloga, te da je tužiteljica po zanimanju medicinska sestra, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužiteljica nije samostalno obavljala poduzetničku djelatnost za koju bi joj bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužiteljice sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužiteljica prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bila potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključila izvan njezina zanimanja i poslovne djelatnosti

21. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 96. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 96. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 96. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava

22. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 3.5. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika nisu pregovarali sa tužiteljicom prilikom ugovaranja odredbe iz čl. 3.5. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno obvezno plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za provjeru podataka, a niti je postojala mogućnost pregovora o ovoj odredbi (sve kako je gore obrazloženo), sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 3.5. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se podmiriti sve naknade temeljem ovog Ugovora koje uključuju: - naknada na obradu kredita; - administrativna naknada; - naknada za vođenje računa ukoliko je otvaranje tekućeg računa uvjet za odobrenje ovog Ugovora; - trošak premije osiguranja iz točke 5. ovog Ugovora; - kao i sve ostale jednokratne naknade i troškove po ovom Ugovoru sukladno Odluci o visini naknada za usluge potrošačima, Odluci o visini naknada za usluge platnog prometa potrošačima, a koje su vidljive u Tablici izračuna EKS. Navedene naknade se, bez obzira na korištenje kredita, izračunavaju i naplaćuju sukladno Odluci o visini naknada za usluge potrošačima, Odluci o visini naknada za usluge platnog prometa potrošačima.'' sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOO-a i ZZP-a utvrdio da je ista odredba neodređena i neodrediva, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje naknade za obradu kredita i za provjeru podataka u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ove naknade odnose, niti je jasno naznačio način izračuna visine ovih naknada, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine tih naknada, a niti obrazložio zašto je naplatio ovdje pobijane naknade za obradu kredita i za provjeru podataka upravo u utuženom iznosu.

23. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 3.5. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, jer je tužiteljica primjenom ove odredbe tuženiku isplatila dana 13.03.2012. na ime jednokratne naknade za obradu kredita iznos od 7.000,00 kn, te za provjeru podataka iznos od 250,00 kn, odnosno ukupno 7.250,00 kn, a što sada, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn, iznosi 962,24 EUR, to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 96. st. 1. – 4.. i čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 3.5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknade za obradu kredita i za provjeru podataka ništetna.

24. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 3.5. Ugovora o kreditu tužiteljica tuženiku isplatila dana 13.03.2012. iznos od 962,24 EUR, a koji iznos je neznatno manji od iznosa početno ugovorene mjesečne rate kredita od 1.013,49 EUR (kako to proizlazi iz čl. 3.9. Ugovora o kreditu), dakle apsolutno i relativno velik novčani iznos, to je sud utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o plaćaju naknade za obradu kredita i naknade za provjeru podataka u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.

25. Kako je ovdje sporna odredba iz čl. 3.5. Ugovora o kreditu ništetna u kojem je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknade za obradu kredita i za provjeru podataka (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem iste odredbe tužiteljica izvršila isplatu tuženik (dana 13.03.2012. iznos od 962,24 EUR, sve kako je gore obrazloženo), to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a i čl. 2. st. 1. ZPP-a, odlučio kao u izreci ove presude u točci II, kada je naložio tuženiku vratiti tužiteljici ono što je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem ništetne odredbe čl. 3.5. Ugovora o kreditu, tj. da tuženik tužiteljici isplati iznos od 962,24 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27.03.2012. (kako je tužiteljica zatražila), s tim da je sud odluku o kamatama donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu iz čl. 3.5., sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO-a.

26. Odluka o visini kamate stope iz točke II izreke ove presude temelji na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004) i čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima, a ne o odnosu iz trgovačkog ugovora ili ugovoru između trgovca i osobe javnog prava.

27. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 21.10.2022., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe čl. 3.5. Ugovora o kreditu, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.

28. Neosnovano tuženik prigovara i u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, tužiteljica u ovom predmetu postavlja dva tužbena zahtjeva - zahtjev na utvrđenje pobijane odredbe čl. 3.5. Ugovora o kreditu ništetnom, ali i zahtjev za isplatu, pa je primjenom odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a sud utvrdio da je tužiteljica u tužbi pravilno označila vrijednost predmeta spora.

29. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu. Tužiteljici je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 34,67 EUR i za ovu presudu u iznosu od 34,67 EUR (a koliko je tužiteljica zatražila), trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, te trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 2.289,47 EUR, te je tužiteljici priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužiteljice koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 23.02.2023. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 19.09.2023., 18.12.2023. i 23.06.2025. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, za sastav podnesaka od 04.01.2023. i 10.03.2025. (Tbr. 8/4) od po 25 bodova za svaku radnju, te za zastupanje na ročištu od 15.02.2023. (Tbr. 9/2) 50 bodova, što ukupno iznosi 600 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 1.200,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi i financijskog vještačenja, to ukupno iznosi 1.469,34 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužiteljici kao u izreci ove presude u točci II. Sud je tužiteljici temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.

30. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužiteljici nije dosudio naknadu za zastupanje na ročištu za objavu presude, a jer nitko za tužiteljicu na ovo ročište nije pristupio.

31. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.

U Zagrebu, dana 25. kolovoza 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužiteljice - uz rješenje - nalog tužiteljici za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 69,35 EUR

2. Pun. tuženika