REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: Povrv-671/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja KP, vlasnika obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Danijel Papak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika VAKANTI d.o.o., Zagreb, Tijardovićeva ulica 28, OIB: 02294263010, kojeg zastupa punomoćnik Tin Zdravković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 1. srpnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetnice Antonije Ivančić i punomoćnika tuženika, 25. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u Zagrebu Nadije Gajski Mindoljević, poslovni broj UPP/OS-Ovrv-784/2022 od 15. srpnja 2022., kojim je naloženo tuženiku ranije ovršeniku isplatiti tužitelju ranije ovrhovoditelju iznos od 11.961,64 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 11. prosinca 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za osam postotn ih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine te u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 257,35 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 15. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u Zagrebu Nadije Gajski Mindoljević, poslovni broj UPP/OS-Ovrv-784/2022 od 15. srpnja 2022., u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju pripadajuće zakonske zatezne kamate obračunate na iznos od 11.961,64 eur za dan 10. prosinca 2020. te se u ovom dijelu tužiteljev tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.541,07 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 25. kolovoza 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1./ Tužitelj, ranije ovrhovoditelj, je 27. svibnja 2022. podnio javnom bilježniku prijedlog za ovrhu temeljem vjerodostojne isprave radi naplate novčane tražbine od tuženika, ranije ovršenika, u iznosu od 90.125,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 10. prosinca 2020., kao i naknade troškova ovršnog postupka u iznosu od 1.939,06 kn, s pripadajućim zateznim kamatama počevši od donošenja rješenja o ovrsi do isplate.

2./ Temeljem navedenog ovršnog prijedloga javni bilježnik u Zagrebu Nadija Gajski Mindoljević donijela je 15. srpnja 2022. rješenje o ovrsi poslovni broj UPP/OS- Ovrv-784/2022, protiv kojeg je tuženik pravovremeno uložio prigovor u kojem je osporio osnovanost i visinu tužiteljevog zahtjeva. Povodom prigovora tuženika, ovaj sud je rješenjem gornjeg poslovnog broja od 12. rujna 2023. stavio izvan snage gore navedeno rješenje u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene radnje i određeno je da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3./ Tuženik u prigovoru i tijekom postupka osporava osnovanost tužiteljevog zahtjeva jer tvrdi da su stranke, tuženik kao prijevoznik, a tužitelj kao njegov potprijevoznik, ugovorom koji su zaključili usmeno, a potom i u pisanom obluku, dogovorili podjelu rizika vezanu uz obavljanje (pot)prijevoza za talijanskog naručitelja prijevoza, i to na način da tuženik uslugu potprijevoza neće biti dužan podmiriti tužitelju ako tužitelju talijanski naručitelj ne izvrši plaćanje obavljenog prijevoza od strane potprijevoznika. Naime, s više potprijevoznika, između kojih je i tužitelj, da je tuženik na opisani način dogovorio zajednički nastup prema talijanskom naručitelju i podjelu rizika u obavljanju prijevoza za talijanskog naručitelja vezano uz njegovo neplaćanje, dakle da se radilo o uobičajenoj trgovačkoj praksi među prijevoznicima odnosno strankama. Utuživanjem potraživanja, kao u konkretnom slučaju, da tužitelj postupa suprotno dogovorenom, jer da tuženik nije uslugu uspio naplatiti od talijanskog naručitelja, nad kojim je u međuvremenu pokrenut stečajni postupak. U predmetnom stečajnom postupku, tuženik da je, na svoj trošak, poduzeo potrebne pravne radnje radi prijave potraživanja, između ostalih i po osnovi (pot)prijevoza koji je izvršio tužitelj, a koje je potraživanje predmet ovog spora. Osim potraživanja po osnovi (pot)prijevoza koji je izvršio tužitelj, da je tuženik prijavio u stečajnom postupku nad talijanskim naručiteljem i potraživanja po osnovi prijevoza koji je za talijanskog naručitelja izvršio on sam i još tri njegova potprijevoznika, niti jedan od kojih od tuženika, s obzirom na postignut dogovor o zajedničkoj podjeli rizika i nemogućnost naplate od talijanskog naručitelja, nije tražio plaćanje kao tužitelj. Tvrdi da je tužitelju, nakon prethodnog usmenog dogovora o uvjetima suradnje i zajedničkoj podjeli rizika nenaplate od talijanskog naručitelja, na potpis dostavio i pisani ugovor. Iako tužitelj tuženiku potom nije povratno dostavio potpisani ugovor o poslovnoj suradnji, ukazuje kako se ima smatrati da je predmetni pisani ugovor zaključen tužiteljevim prihvatom tuženikove ponude, jer da je tužitelj, nakon što mu je tuženik 10. studenog 2020. dostavio na potpis ugovor o poslovnoj suradnji koji sadrži i uglavak o podjeli rizika, počeo pružati ugovorene usluge potprijevoza tuženiku. S obzirom da je strankama, dakle tužitelju i tuženiku, bio poznat rizik nenaplate prijevoza od talijanskog naručitelja, smatra da se u odnosu na ugovor između stranaka o poslovnoj suradnji, koji je predmet spora, radi o aleatornom pravnom poslu, pri čemu se neizvjestan budući događaj od kojeg posao ovisi, naplata od talijanskog naručitelja, nije ostvario. Ukazuje, pozivajući na odredbe hrvatskog materijalnog prava, da se tužitelj radi naplate svojeg potraživanja mogao obratiti i izravno talijanskom naručitelju prijevoza. Iako je isprva osporavao da bi tužitelj izvršio prijevoz naplatu kojeg potražuje, tuženik je tijekom postupka priznao ovu odlučnu činjenicu kao i visinu naknade koju za izvršeni prijevoz tužitelj potražuje.

4./ Tužitelj osporava da bi između stranaka postojao usmeni ili pisani dogovor o zajedničkoj podjeli rizika nenaplate od krajnjeg naručitelja prijevoza. Tvrdi da mu ugovor o poslovnoj suradnji na koji se poziva tuženik nije dostavio, da sa sadržajem ovog pisanog ugovora nije bio upoznat, a niti da se može smatrati da je na uvjete sadržane u ovom pisanom ugovoru pristao. Naime, suprotno tvrdnjama tuženika, da je za njega potprijevoz počeo vršiti prethodno vremenu kada tuženik tvrdi da bi mu ugovor radi potpisa uopće dostavio, i to već u listopadu 2020. Osporava tuženikove tvrdnje da bi se između stranaka radilo o aleatornom pravnom poslu, a osim toga, kada bi i među stranaka bio zaključen ugovor s uglavkom o podjeli rizika kako to tuženik tvrdi, ističe ništetnost predmetne ugovorne odredbe kao odredbe tipskog ugovora koji je sastavio tuženik, a koja da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje očiglednu neravnopravnost na štetu tužitelja, odnosno kao odredbe koja je protivna moralu. Osporava tuženikove tvrdnje da bi se radilo o uobičajenoj trgovačkoj praksi ili praksi koja bi bila uobičajena između stranaka vezano uz ovisnost naplate naknade za potprijevoz od plaćanja (krajnjeg) naručitelja prijevoza.

5./ Tijekom postupka izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: tužiteljev račun (list 7 spisa), tuženikovi ugovori s drugim prijevoznicima (list 34-38, 45-49, spisa), tuženikov ugovor s tužiteljem (list 39-44 spisa), korespondencija elektroničkom poštom (list 50 spisa), tuženikov račun talijanskom naručitelju s pregledom izvršenih prijevoza (list 51-53 spisa), rješenje talijanskog suda (list 54-59 spisa), tužiteljeva specifikacija izvršenog prijevoza (list 75 spisa), tužiteljev ugovor s drugim naručiteljem (list 77-81 spisa), potvrda porezne uprave (list 87 spisa), tuženikova prijava tražbine u stečaju talijanskog naručitelja (list 92-95 spisa), tuženikova potraživanja prema talijanskom naručitelju (list 96-99 spisa). Nadalje, saslušani su svjedoci LP, BP (list 110-113), MP i ŠP (list 134-137 spisa) te stranke, tužitelj i zastupnik po zakonu tuženika PP (list 113-115 spisa).

6./ Isprave koje je tuženik priložio uz podnesak od 4. travnja 2025., ugovore o poslovnoj suradnji zaključene s drugim potprijevoznicima, jer su dostavljene nakon zaključenja prethodnog postupka, sud nije uzeo u obzirom prilikom donošenja odluke (razlog iz odredbe čl. 299. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP). Naime, radi se o ispravama sastavljenima tijekom 2020., kojima tuženik potkrijepljuje svoje navode iznesene ranije, već tijekom prethodnog postupka, a ne proizlazi da ove isprave do zaključenja prethodnog postupka bez svo je krivnje nije mogao dostaviti, niti tuženik tvrdi suprotno.

7./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za plaćanjem prema tuženiku, na temelju računa broj 195/1-1-2020 od 1. prosinca 2020., u kojem je obračunata naknada za izvršene usluge prijevoza.

9./ Među strankama nije sporno da je tužitelj za tuženika, na temelju prethodno postignute suglasnosti o relaciji i cijeni prijevoza, izvršio uslugu potprijevoza za talijanskog naručitelja, a za koju uslugu je tužitelj obračunao tuženiku ugovorenu naknadu u iznosu od 90.125,00 kn (11.961,64 eur), na temelju računa koji je predmet spora. Nije sporno da tuženik predmetni račun nije podmirio, iako ga je evidentirao u svojim poslovnim knjigama i temeljem ovog računa koristio odbitak pretporeza . Nadalje, nije sporno da tuženiku izvršenu uslugu potprijevoza krajnji naručitelj, talijansko društvo, nije podmirilo, da je nad ovim društvom u međuvremenu otvoren stečajni postupak u Italiji, a u predmetnom postupku da je tuženik kao prijevoznik prijavio, uz tužiteljevo potraživanje, i potraživanja drugih njegovih potprijevoznika, odnosno po osnovi prijevoza koji je i sam izvršio za odnosnog naručitelja.

10./ Sporno je ima li tužitelj, s obzirom na tuženikovu nemogućnost naplate izvršene usluge prijevoza od krajnjeg naručitelja, pravo naplate od tuženika. Naime, sporno je da li je između stranaka postojao sporazum od podjeli rizika nenaplate od talijanskog naručitelja, na način da je tuženik dužan platiti tužitelju izvršeni potprijevoz tek nakon što primi plaćanja od krajnjeg naručitelja, odnosno predstavlja li, unatoč izostanku takvog izričitog sporazuma, podjela rizika nenaplate od krajnjeg naručitelja prijevoza u konkretnom slučaju primjenjiv trgovački običaj ili primjenjivu trgovačku praksu između stranaka. Sporno je i predstavlja li odredba o podjeli rizika, kada bi se na sporni odnos i primjenjivala, ništetnu ugovornu odredbu.

11./ Naime, tuženik ne osporava obvezu plaćanja prema tužitelju kao potprijevozniku, no smatra da takvu svoju obvezu nije dužan izvršiti sve dok njemu krajnji naručitelj prijevoza ne podmiri naknadu za izvršeni prijevoz. Pri tome se tuženik poziva na prethodni usmeni dogovor između stranaka, sadržan potom i u pisanoj ispravi Ugovoru o poslovnoj suradnji od 28. rujna 2020., koji tvrdi da je 10. studenog 2020., dakle prije započinjanja izvršavanja usluga od strane tužitelja, dostavio tužitelju radi potpisa. Prema odredbi čl. 22. ovog Ugovora utvrđuje se da je tuženik kao naručitelj prijevoza koji prijevoz organizira na zahtjev krajnjeg naručitelja iz inozemstva obavijestio tužitelja kao izvršitelja prijevoza (potprijevoznika), u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, da se radi, s obzirom na plaćanje naručitelja prijevoza iz inozemstva, o rizičnom poslu. Tuženik da na takav rizik pristaje te da, u slučaju da krajnji naručitelj ne plati pruženu uslugu tuženiku, pristaje otpisati svoja potraživanja prema tuženiku te naplatu izvršenog prijevoza potraživati izravno od krajnjeg naručitelja.

12./ Na temelju iskaza saslušanih svjedoka i stranaka utvrđeno je da između stranaka u konkretnom slučaju nije postojao usmeni niti pisani sporazum o podjeli rizika nenaplate od talijanskog naručitelja kako to tuženik tvrdi, dakle na način da je tuženik dužan platiti tužitelju izvršeni potprijevoz tek nakon što primi plaćanje od krajnjeg naručitelja, niti takva podjela rizika proizlazi iz primjenjivih trgovačkih običaja i prakse.

13./ Ne proizlazi naime, čak niti iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika PP, da bi prethodno dostavi tužitelju pisanog ugovora o poslovnoj suradnji koji sadrži spornu odredbu o podjeli rizika, između stranaka bilo usmeno pregovarano ili dogovarano da će naplata usluge potprijevoza ovisiti u tuženikovoj naplati od krajnjeg naručitelja. Naime, iako PP tvrdi da je s više potprijevoznika, između ostalih i s tužiteljem, dogovorio zajednički nastup kao prijevoznika prema talijanskom naručitelju, u svojem iskazu potvrđuje navode tužitelja da s njim nije bio u neposrednom kontaktu, da uvjete prijevoza nisu usmeno pregovarali i dogovarali, već da je tužitelja kao potprijevoznika angažirao na temelju suradnje preko zajedničkog partnera, društva Invictus d.o.o. i njegovog direktora BP . Cijena po kojoj će za tuženika vršiti potprijevoz da je tužitelju od ranije bila poznata, jer da se radilo o cijeni po kojoj je potprijevoz ranije vršio i za BP. S tužiteljem da je razmjenjivao samo poruke preko mobilnog uređaja, u kojima da bi mu naveo relaciju (mjesto utovara i istovara). Osim navedenog, da je tužitelju elektroničkom poštom, preko adrese elektroničke pošte LP, **.**.2020. dostavio ugovor o poslovnoj suradnji radi potpisa.

14./ Da s UP o uvjetima potprijevozničke suradnje nije posebno pregovarao niti dogovarao iskazao je i tužitelj, navodeći da je suradnju s tuženikom prihvatio na temelju dogovora s ĆP, smatrajući da će u suradnji s tuženikom imati iste uvjete kakve je kao potprijevoznik imao u suradnji s ĆP, odnosno društvom Invictus d.o.o. Da u potprijevozničkoj suradnji koju je tužitelj imao prethodno s ĆP u pisanom ugovoru nije bilo uglavaka prema kojima bi naplata naknade za potprijevoz od prijevoznika ovisila o plaćanju krajnjeg naručitelja prijevozniku razvidno je, kao iz sadržaja ugovora između tužitelja i društva Invictus d.o.o. od 1. lipnja 2017. (list 77-81 spisa), tako i iz iskaza samog BP koji potvrđuje tužiteljeve navode da takvih uglavaka u ugovorima s potprijevoznicima općenito, pa tako ni s tužiteljem, nije imao.

15./ Dakle, utvrđeno je da između stranaka uvjeti suradnje kojima bi bila predviđeno da je tuženik dužan platiti tužitelju izvršeni potprijevoz tek nakon što primi plaćanja od krajnjeg naručitelja nisu usmeno dogovoreni.

16./ Nadalje, iz iskaza drugih prijevoznika koji su za tuženika obavljali usluge potprijevoza za talijanskog naručitelja ne proizlazi, suprotno tvrdnjama tuženika, da bi podjela rizika nenaplate od krajnjeg naručitelja predstavljala primjenjiv trgovački običaj. Naime, svjedok BP iskazao je da, iako je obveza prijevoznika potprijevozniku izvršiti plaćanje neovisno o naplati od krajnjeg naručitelja, po njegovom shvaćanju prijevoznik i potprijevoznik zajednički dijele rizik nenaplate od krajnjeg naručitelja, a navedeno da predstavlja određeni gentelmanski dogovor između sudionika u predmetnom prijevozničkom poslu. On sam da s tužiteljem, kada je tužitelj za njega obavljao usluge potprijevoza, nije izrijekom dogovarao vezano uz podjelu rizika nenaplate od krajnjeg naručitelja. Također, u ugovorima o suradnji koje je kao potprijevoznik imao s tuženikom kao prijevoznikom nije se sjećao da bi postojali uglavci o podjeli rizika. Iako po njegovom shvaćanju postoji gentelmanski dogovor među sudionicima koji cisternama obavljaju prijevoze na strane naručitelje, prema kojem dakle prijevoznik i potprijevoznik rizik nenaplate od krajnjeg naručitelja dijele zajednički, on da je kao prijevoznik u odabiru krajnjeg naručitelja postupao oprezno i da se nije stoga našao u situaciji da zbog neplaćanja krajnjeg korisnika ne bi mogao izvršiti plaćanje potprijevozniku. Ipak, iskazao je da i unatoč gentelmanskom dogovoru koji smatra da postoji, o svakom konkretnom slučaju ovisi kako će sudionici u konačnici razriješiti rizik nenaplate od krajnjeg naručitelja. Nadalje, svjedok MP, iskazao je da s tuženikom nije imao izričit dogovor o zajedničkom nastupu prema talijanskom naručitelju, no da je za tuženika vršio potprijevoz svjestan rizika da od talijanskog naručitelja prijevoz ne bude plaćen. Nadalje, unatoč tome što je s tuženikom o riziku nenaplate od talijanskog naručitelja razgovarao, da izričit dogovor o tome da mu tuženik izvršeni potprijevoz ne bi bio dužan platiti ako njemu talijanski naručitelj ne izvrši plaćanje da nije imao, niti u usmenom niti u pisanom obliku. Naime, iako je rizika poslovanja s talijanskim naručiteljem bio svjestan, da je uvijek vjerovao da će se naći neko rješenje, no ne i da bi mu izvršene usluge potprijevoza ostale neplaćene. Njemu da je tuženik podmirio sve usluge potprijevoza, a njegovo postupanje vezano uz nenaplatu izvršenih usluga od tuženika, zbog neplaćanja od krajnjeg naručitelja, da bi ovisilo o konkretnim okolnostima vezanim uz opseg njegovog poslovanja i visinu nenaplaćenog iznosa. Naime, da potprijevoznik preko određenog iznosa, koji dakle ovisi o konkretnim okolnostima, ipak rizik nenaplate od krajnjeg korisnika ne može preuzeti. Na pitanje da li tužitelj postupa suprotno duhu suradnje između prijevoznika jer od tuženika, unatoč nenaplati od krajnjeg naručitelja, potražuje plaćanje, ovaj je svjedok iskazao da ne zna jer da se sam u takvoj situaciji nije nikada našao. Njegova odluka o postupanju da bi tada ovisila o konkretnim okolnostima. Konačno, svjedok ŠP iskazao je da je, svjestan rizičnosti poslovanja s talijanskim naručiteljem, s tuženikom kao potprijevoznik imao usmeni gentelmanski usmeni dogovor o prema kojem tuženikovo plaćanje ovisi o naplati o krajnjeg naručitelja. Iako je tuženik tražio da ovaj usmeni dogovor unesu i u pisani ugovor, do zaključivanja pisanog ugovora s tuženikom da nije došlo jer da je posao s talijanskim naručiteljem ubrzo propao. Da kod talijanskog naručitelja postoji rizik nenaplate da je znao iz ranijeg prijevozničkog iskustva, no da ga je u njihovoj suradnji na navedeno upozorio i tuženik (PP) koji da mu je, kada su s predmetnim talijanskim naručiteljem dogovarali posao, rekao da klijenta ne poznaje i da postoji rizik nenaplate, a potom da su dogovorili da u takav rizik poslovanja idu zajedno i on da je na navedeno pristao. Konačno, iskazao je da je u poslovanju s talijanskim naručiteljima, kod kojih postoji veliki rizik nenaplate, uobičajena praksa podjele rizika nenaplate između prijevoznika i potprijevoznika.

17./ Dakle, prema ocjeni ovog suda, iz iskaza saslušanih svjedoka koji su za tuženika, kao i tužitelj, obavljali usluge potprijevoza za talijanskog naručitelja ne proizlazi da bi podjela rizika nenaplate, na način da prijevoznik nije dužan podmiriti naknadu za potprijevoz sve dok mu plaćanje ne izvrši krajnji naručitelj, predstavljala trgovački običaj, koji bi se, u skladu s odredbom čl. 12. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO) među sudionicima primjenjivao, i kada njegovu primjenu trgovci nisu ugovorili, kao običaj koji trgovci redovito primjenjuju, ako njegovu primjenu u konkretnom slučaju nisu izrijekom ili prešutno isključili. Naime, iz iskaza ovih svjedoka može se zaključiti da je među prijevoznicima postojala svijest o riziku nenaplate o talijanskih naručitelja prijevoza, no na koji će način plaćanje prijevoznika potprijevozniku ovisiti o naplati od krajnjeg naručitelja da je ipak ovisilo o konkretnim okolnostima i postignutom dogovoru. Naime, samo su neki svjedoci iskazali su da je dogovor o podjeli rizika nenaplate bio uobičajen (BP i ŠP, no ne i MP). S druge strane, iako je prema iskazu ŠP podjela rizika bila uobičajena u poslovanju s talijanskim naručitelje, na navedeno ga je tuženik u odnosu na konkretnog talijanskog naručitelja posebno i upozorio te je na podjelu rizika ovaj svjedok kao potprijevoznik izrijekom i pristao. Osim toga, i sam BP, iako je iskazao da je podjela rizika predstavljala uobičajeni gentelmanski dogovor u branši, da je o svakom konkretnom slučaju ovisilo kako će prijevoznik i potprijevoznik razriješiti pitanje podjele rizika nenaplate od krajnjeg naručitelja. Da razrješenje podjele rizika nenaplate ovisi o svakom konkretnom slučaju iskazao je i ŽP.

18./ Stoga se, po shvaćanju ovog suda, ne može smatrati da bi podjela rizika nenaplate, na način da prijevoznik nije dužan podmiriti naknadu za potprijevoz do plaćanja krajnjeg naručitelja predstavljala, trgovačkim običaj koji trgovci redovito primjenjuju i koji bi se stoga imao primijeniti ako strane izrijekom ili prešutno njegovu primjenu nisu isključile u skladu s odredbom čl. 12. st. 2. ZOO-a.

19./ Uz različitost iskaza saslušanih svjedoka potprijevoznika, koje je upravo tuženik predložio radi utvrđenja uobičenog postupanja, i činjenica da je tuženik u ugovore, usmeni s AP, odnosno pisane koje je upućivao potprijevoznicima, unosio oglavak o podjeli rizike (sadržaj prethodno citirane odredbe čl. 22. Ugovora o poslovnoj suradnji), i to stoga jer je smatrao potrebnim zaštiti se, kako je iskazao tuženikov zastupnik po zakonu PP, ukazuje da se nije radi lo o klauzuli koja bi se primjenjivala kao trgovački običaj, već o uglavku koji je ovisio o konkretnom okolnostima i dogovoru sudionika . Konačno, niti sam PP nije iskazao da bi se radilo o uglavku koji bi se primjenjivao kao redoviti trgovački običaj u branši, već da se radilo o ugovornom uglavku, o kojem je s prijevoznicima pregovarao i dogovarao.

20./ Suprotno shvaćanju tuženika, u konkretnom se slučaju ne može smatrati da bi Ugovor o poslovnoj suradnji, prema njegovom sadržaju iz isprave o ovom ugovoru od 28. rujna 2020., koju je tuženik dostavio tužitelju radi potpisa elektroničkom poštom 20. studenog 2020., bio zaključen jer je tužitelj, po dostavio ove isprave, započeo pružati tuženiku ugovorene usluge pa da bi time konkludentno pristao na u ovoj ispravi sadržane uvjete međusobne suradnje i prihvatio tuženikovu ponudu (čl. 262. st. 2. ZOO-a). Neovisno o istinitosti navoda tužitelja koji tvrdi da ovu ispravu uopće od tuženika nije primio, i LP, tužiteljeve knjigovotkinje, na čiju je adresu elektroničke pošte tuženik ugovor radi potpisa tužitelju dostavio, koja se nije sjećala da bi ovu ispravi primila i proslijedila je tužitelju, ne bi se moglo, sve i da je tuženik ispravu dostavio tužitelju kako tvrdi, iz tužiteljevog postupanja zaključiti o njegovom prihvati tuženikove ponude prema uvjetima poslove suradnje iz ovog ugovora. Naime, šutnja ne znači prihvat ponude (čl. 265. ZOO-a). Na temelju iskaza saslušanih stranaka, utvrđeno da je njihova suradnja započela na način da je tuženik tužitelju preko mobitela dostavio poruku o relaciji prijevoza, a koji je prijevoz, prema cijenama po kojima je i za ranijeg prijevoznika (Invictus d.o.o.) tužitelj pristao izvršavati, a koja je suradnja započela prethodno dostavi predmetnog ugovora o poslovnoj suradnji, jer je iz tuženikove poslovne dokumentacije (kartica tužitelja kao komitetnta list 96) razvidno da je tužitelj za tuženika potprijevoz vršio prethodno upućivanju ugovora o poslovnoj suradnji (20. studenog 2020.) te mu je za navedene potprijevoze u listopadu 2020. ispostavio račune koje je tuženik u listopadu i podmirio. Imajući dakle u vidu da je suradnja između stranaka započela prije no što je tuženik, kako tvrdi, tužitelju ugovor o suradnji dostavio radi potpisa (20. studenog 2020.), te je do tada sve izvršene usluge tuženik tužitelju podmirio, to se ne može smatrati da bi tužitelj, sve i da je predmetni ugovor zaprimio, preuzimanjem daljnjih prijevoza o kojima je, kao i ranije, bio obavješten komunikacijom preko mobilnog uređaja, prihvatio tuženikove uvjete iz pisanog ugovora o poslovnoj suradnji, a osobito uglavak vezan uz podjelu rizika nenaplate, o kojem stranke, a kako je prethodno izloženo, nisu pregovarale. Poglavito se ne može smatrati da bi tužitelj uvjete iz ugovora prihvatio jer je nastavio obavljati prijevoze za tuženika imajući u vidu da mu ugovor tuženik nije dostavio neposredno, iako je s njima neposredno komunicirao preko mobilnog uređaja, već na adresu elektroničke pošte tužiteljeve knjigovotkinje.

21./ Imajući u vidu prethodno izložene okolnosti vezane uz dogovor prijevoznika o podjeli rizika, kao i da stranke prethodno suradnji koju su započele otprilike u listopadu 2020., na način da je tužitelj za tuženika obavljao potprijevoz, nisu ranije surađivale to se niti iz prakse koju su međusobno razvile ne može zaključiti da bi između njih postojao dogovor o podjeli rizika nenaplate kako to tuženik tvrdi.

22./ Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da stranke sporazum o podjeli rizika nenaplate nisu postigle, a gentelmanski dogovori koje je tuženik s tim u vezi imao s pojedinim drugim svojim potprijevoznicima ne obvezuju tužitelja. Stoga je tuženik dužan tužitelju podmiriti utuženu naknadu za izvršeni prijevoz neovisno o (ne)naplati o talijanskog krajnjeg naručitelja prijevoza. Okolnost da bi se tužitelj radi naplate ove nakade mogao obratiti neposredno talijanskom naručitelju, ne isključuje međutim tuženikovu obvezu prema tužitelju (razlog iz odredbe čl. 602. ZOO-). S obzirom da, kako je prethodno izloženo, uglavak o podjeli rizika u konkretnom slučaju među strankama nije niti ugovoren, to oprečna shvaćanja stranaka o aleatornoj naravi ugovora (na način da bi naplata ovisila o neizvjesnom događaju) nisu od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, kao niti prigovor tužitelja o ništetnosti ove ugovorne odredbe pa okolnosti vezane uz osnovanost potonjeg prigovora sud nije utvrđivao.

23./ Ocjenjujući da su odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri raspravljene i utvrđene, sud je kao nepotrebne odbio preostale dokaze prijedloge stranaka . Tužiteljevi dokazni prijedlozi radi saslušanja svjedoka koji su predmetni prijevoz izvršili nisu bili potrebni jer tuženik u konačnici okolnost izvršenja usluge i visinu naknade nije osporavao. Tuženikovi dokazni prijedlozi vještačenja radi utvrđenja da je tužitelju elektroničkom poštom dostavio ugovor nisu bili potrebni, jer, kako je prethodno izloženo, ova sporna okolnost nije od utjecaja na donošenje odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja. Iz istog je razloga nepotrebna pribava spisa iz talijanskog stečajnog postupka.

24./ Slijedom navedenog, tuženik je bio dužan podmiriti tužitelju obvezu iz računa koji je predmet spora, dakle platiti ugovorenu naknadu za izvršeni potprijevoz, u rok navedenom u računu te, zbog kašnjenja u plaćanju, duguje tužitelju zatezne kamate, počevši od dana nakon dospijeća, dakle počevši od 11. prosinca 2020. (ne i za dan dospijeća 10. prosinca 2020. kako je u prijedlogu za ovrhu zatraženo), i to po stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora (čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a) u kojem je dijelu, sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a platni nalog održan na snazi i odlučeno kao u izreci pod točkom I/.

25./ S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o troškovima postupka osniva se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje Tarifa).

26./ U odnosu na troškove ovršnog postupka, kako su oni određeni rješenjem o ovrsi, tužitelju je, temeljem odredbe čl. 5. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" broj 9/21., 18/22.), priznat trošak javnobilježničke nagrade, uvećan za pripadajući porez, u iznosu od 91,45 eur te odvjetnički trošak za sastav prijedloga za ovrhu sukladno T.br. 11/1 Tarife, uvećan za pripadajući porez, u ukupnom iznosu od 165,90 eur, dakle ukupno 257,35 eur. Odluka o zateznim kamatama na troškove ovršnog postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je stopa zateznih kamata utvrđena na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, u visini stope mjerodavne za ostale odnose.

27./ Slijedom navedenog, a sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a, platni nalog je održan na snazi i u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama počevši od donošenja rješenja o ovrsi do isplate i odlučeno je kao pod točkom I/ izreke presude.

28./ U odnosu na daljnje troškove parničnog postupka, sud je tužitelju priznao trošak za sastav obrazloženih podnesaka od 5. ožujka 2024. i 21. lipnja 2024. (T.br. 8/1 Tarife u iznosu od po 200,00 eur), zastupanja na ročištima 13. ožujka 2024., 27. veljače 2025. i 1. srpnja 2025. (T.br. 9/1 Tarife u iznosu od po 200,00 eur) te zastupanja na ročištu za objavu presude (T.br. 9/3 Tarife 100,00 eur), koji ukupan iznos (1.100,00 eur) valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost (temeljem T.br. 46 Tarife), a što ukupno iznosi 1.375,00 eur.

29./ Troškovi za sastav podnesaka od 12. travnja 2024. i 17. lipnja 2025. nisu priznati jer, po ocjeni ovog suda, nisu bili potrebni za vođenje parnice, stoga što tužitelj u bitnome ponavlja ranije iznijete navode, odnosno daje očitovanja koja je mogao i bio dužan dati prilikom poduzimanja ranijih radnji u parnici, za poduzimanje kojih mu je nagrada priznata (razlog iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a).

30./ Nadalje, tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za presudu, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.), u iznosu od 166,07 eur, dok trošak pristojbe za prijedlog za ovrhu nije priznat jer tužitelj nije obveznik plaćanja ove pristojbe.

31./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove parničnog postupka također se osniva na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose. Naime, i kada glavna tražbina koja je predmet spora proizlazi iz trgovačkog ugovora, na sporednu tražbinu po osnovi naknade parničnih troškova zatezne kamate se obračunavaju po stopi mjerodavnoj za ostale odnose (tako VSRH Rev-1114/2023-2 od 4. lipnja 2024.).

32./ Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod točkom III/ i IV/.

U Zagrebu 25. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA

1. tužitelju, po punomoćniku

2. tuženiku, po punomoćniku